Ima zemalja i gradova koji proizvode više ugljičnog dioksida (CO2) po glavi stanovnika nego prosječni Amerikanac, odgovorio je Wackernagel. Onaj tko puno putuje, primjerice poslovni ljudi avionom, veliki su ekološki griješnici. I upravo oni, koji se trude ne napraviti privredni bankrot, najmanje misle o tome da svojim poslovanjem cijelu planetu guraju u ekološki bankrot. Šteta koja tako nastaje, jako je nepravedno raspodijeljena. Afrikanci primjerice emitiraju manje od 2 % CO2, ali su najviše pogođeni posljedicama zagađenja. Moguće je da će više od 70 % mrtvih zbog posljedica zagađenja biti baš u Africi.
Kada bi svi stanovnici planete živjeli tako rastrošno kao Švicarci, trebali bi imati 2,8 planete, izračunala je organizacija GFN. Cree-Indijanci poznaju izreku: „Kada se sruši posljednje drvo, upeca zadnja riba, otruje posljednju rijeka, tada ćemo primijetiti da se novac ne može jesti“. Ono što u današnjem sistemu posebno dolazi do izražaja i istovremeno zabrinjava, je činjenica da će oni koji imaju novaca, moći kupiti zadnju ribu. Naša kupovna moć omogućuje nam da posljedice ekološkog kolapsa dugo držimo podalje od nas. Time istovremeno ubrzavamo urušavanje cijelog ekološkog sistema.
Švicarci i Amerikanci imaju veliku kupovnu moć, puno troše, često lete avionom itd. Svjetska avionska industrija emitira više ugljičnog dioksida nego cijeli afrički kontinent. Veliki štedni potencijal postoji i u sektoru stanovanja. Danas bi se trebale graditi samo takozvane „nulenergi-kuće“, trebali bi kupovati samo proizvode lokalne (poljo)privrede i napravljene po ekološkim pravilima.
Jer, ako nam i uspije ispuniti sve planove uštede energije, 2050. godine ljudi će trebati dvostruko više ekoloških resursa nego što nam ih Zemlja pruža. To znači da ako danas počnemo ozbiljno provoditi sve ekološke mjere štednje i graditi samo „nulenergi-kuće“, trajati će desetljeća dok samo polovica kuća u Zuerichu bude na tome stupnju.
Ekološki problem nije samo emitiranje CO2. Mi jedemo meso i povrće, začiju proizvodnju su potrebne velike površine, troši se voda, drvo, papir itd. Naš budžet je planet u cjelosti. Ako dividiramo površinu Zemlje sa brojem ljudi dobivamo broj od 1,8 hektara produktivne površine po glavi. Jedan dio trebamo rezervirati za životinjske vrste i biljke, koje također trebaju hranu. Taj budžet od 1,8 hektara možemo usporediti sa površinom koja nam je potrebna za proizvodnju naših resursi kao i apsorbiranje otpada i plinova. Jedan Švicarac treba u prosjeku 5,1 haktar po glavi, dakle 2,8 dijelova globalnog budžeta. Kada bi svi tako poslovali, trebale bi nam 2,8 planete.
Konzument ne može i ne treba kod svake kupnje misliti na globale posljedice. U konačnici je važno da ljudi ne troše više nego što Zemlja može regenerirati, jer inače uništavamo ekološki kapacitet. Jedna je mogućnost da se dobrovoljno odreknemo kupovine koja nam nije nužno potrebna. Trebalo bi uvesti ekološki porez, da ono što troši velike resurse bude skuplje od stvari za čiju proizvodnju se troši manje. Gradovi i naselja bi trebala biti bolje planirana; gusto građena kao u Parizu, umjesto razbacanih naselja kao u Houstonu. Treće, stanovništvo zemlje mora se smanjiti. Četvrto, investirati treba u proizvodnju artikala koji imaju dugi vijek. No i pojedinac može svojim potezima odlučiti kako će se stvari odvijati. Kako izdajemo novac, kako koristimo kratko vrijeme koje imamo na ovoj planeti? Kako se koristimo svojim znanjem? Kako usmjeravamo svoju poslovnu karijeru, kako koristimo političke mogućnosti da bi nešto pokrenuli. Kako koristimo svoju inteligenciju i kreativnost u iznalaženju dobrih globalnih riješenja kojima bi druge uvjerili. Živimo u jednom od najnapetijih vremena cijele ljudske povijesti. Utjecati možemo na različite načine, a ne samo svojim kupovnim navikama.
Čitajući taj zanimljivi članak, pomislila sam na mnoge besmislene odluke Europske zajednice, ali i velikih privrednih igrača. Pitaju li se oni koji krumpire iz Njemačke ili Francuske, šalju na pranje u Grčku ili Portugal zato što je tamo radna snaga puno jeftinija, pa onda čiste krumpire vraćaju natrag, koliko je potrošeno energije za transport i koliko je isti zagadio okoliš? Ili, kada se dijelovi za neko industrijsko postrojenje proizvode u 5 različitih zemalja, a da bi se spojili u završni proizvod, proputuju Europom jedno 5 puta uzduž i poprijeko, kako bi se dio A, spojio s dijelom B, tako otputovao na drugo mjesto da bi se spojio s dijelom C, pa se kao ABC, vratio na isto mijesto gdje će biti ugrađen u završno postrojenje, koje se onda kao jedinstveni proizvod transportira opet negdje na drugom kraju Europe ili svijeta.
Kao pojedinci sigurno možemo doprinijeti pozitivnijoj ekološkoj bilanci naše planete. Puno bi značilo kada bi ljudi prisvojili uzrečicu: „nisam toliko bogat, da kupujem jeftine proizvode“. Kupimo dobru stvar, koja će nam dugo služiti, po mogućnosti od domaćeg proizvođača. Sjetimo se koliko dječjih igračaka završi u otpadu, kao jeftina roba iz Kine. Uštedjeti se može i tako da prostorije ne grijemo na više od 22 stupnja C, da gasimo svjetla tamo gdje nisu potrebna.
Najnovija reklama jednog švicarskog proizvođača praška za rublje uvjerava domaćice da će korištenjem njihovog proizvoda uštedjeti toliko energije da se njome može osvjetliti jedan čitavi švicarski grad i to cijelu godinu. Pravo čudo koliko mi domaćice možemo napraviti za spas naše Zemlje!
A onda, sve što ja tako uštedim, nepovratno je izgubljeno samo jednim službenim putovanjem moga supruga (na koja odlazi zato što mora, a ne zato što je uvjeren u njihovu potrebu). Da ne govorimo o svim drugim „važnim“ osobama koje su gotovo više u zraku nego na zemlji, samo s jednim ciljem: zaraditi što više, osigurati si redovite godišnje bonuse koji su veći nego što drugi zarade cijeloga svoga života.
„Kada se sruši posljednje drvo, upeca zadnja riba, otruje posljednju rijeka, tada ćemo primijetiti da se novac ne može jesti“.
Dunja Gaupp, Švicarska
|
