Može li ona biti Tuđmanova nasljednica?

Razmišljanja o državničkim sposobnostima žena:

In politics, if you want anything said, ask a man. If you want anything done, ask a woman. (Margareth Thatcher)

U politici, ako hoćeš da se nešto kaže, upitaj muškarca. Ako pak hoćeš da nešto bude učinjeno, upitaj ženu. (M.T.)

Puno je tinte potrošeno na temu izbora Predsjednice Republike Hrvatske. To je prva žena na tom visokom položaju od kada su Hrvati došli na Jadran i tu osnovali svoju državu. Zato ću se ograničiti na razmišljanja o sposobnostima žena da vode državu.

Nisam sklon novom modernom trendu potpunog izjednačavanja. Naravno da se nikoga ne smije na osnovu rase, narodnosti, vjere ili spola povlašćivati ili zakidati. Ali iz toga se ne može izvesti zaključak da smo svi isti i da razlike nastaju zbog različitih životnih uvjeta u kojima odrastamo, pa ako svi imaju iste uvjete biti će svi isti. Ne, tu socijalističku teoriju smatram velikom zabludom. Ne mogu svi trčati ispod 10 sek. na 100 m, niti mogu svi biti Beethoven ili Einstein. Nismo kao pojedinci svi isti, nisu sve rase iste, nisu sve narodnosti iste, a nisu ni muškarci i žene isti, pa makar nas neki novi gender mainstream uvjeravao da je spol samo stvar vlastitog odabira. Kao što postoje očigledne fizičke razlike, tako postoje razlike i u mentalnim sposobnostima muškaraca i žena. U skladnom braku se onda međusobno dopunjuju. Tako moja žena primjerice napravi sve da Društvene obavijesti izađu, od tekstova, slika, grafičke obrade do organizacije tiskanja, a ja nosim titulu glavnog urednika i uvodnik napišem samo da tu titulu opravdam.

Jedan političar, da bi bio dobar državnik, treba pored zdravog razuma biti domoljuban, odlučan, hrabar, dosljedan, radin. Netko će me možda kritizirati što sam spomenuo domoljublje. Da, uvjeren sam da se bez domoljublja ne mogu zastupati interesi države sa krajnjom dosljednošću i ustrajnošću. Tko nije domoljuban, u pregovaranjima je sklon trulim kompromisima.

Sve navedene osobine krasile su našeg prvog Predsjednika. Uzimajući u obzir okolnosti u kojima je uspio ostvariti san mnogih Hrvata - bez i jedne puške, o vojsci da i ne govorimo, praktički sav svijet protiv nas i 25 % Jugoslavena u nas - smatram ga jednim od 100 najvećih državnika u povijesti. Može li žena, naša Predsjednica, biti njegova nasljednica u mirnodopskom razdoblju? Pogledajmo što nam o tome kaže povijest, učiteljica života.

U najvećem dijelu povijesnog razdoblja muški rod je, zbog boljih fizičkih predispozicija za ratovanje, imao prednost, pa je društvo bilo patrijarhatski uređeno sve do nedavnih promjena uvjetovanim tehničkim i demokratskim razvojem. Drugim riječima, žene su vrlo rijetko u povijesti dobile šansu za vođenje države, to je bio privileg muškaraca. U pravilu te su se rijetke šanse ukazivale kada vladar nije imao muškog nasljednika. Skoro sve od onih rijetkih žena koje su tu šansu dobile, bile su vrlo sposobne državnice, a neke su bile tako značajne da su obilježile svoje razdoblje. Evo nekoliko primjera.

Autorica podnaslovnog citata, barunica Margareth Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, je po mom mišljenju jedan od najvećih državnika poslije drugog svjetskog rata. U citiranoj izjavi govori o svom iskustvu, da su političari prije nje puno govorili, a ništa uradili, jer su se bojali bolnih rezova, koji bi ih onda po njihovom mišljenju stajao glasova. Bio sam tri mjeseca u Engleskoj neposredno prije njezinog mandata i raspad nekad svjetske privredne sile je bio očigledan. Svakodnevni štrajkovi, ruševine usred Londona, huligani, neredi na nogometnim utakmicama zbog kojih je Britancima bilo zabranjeno sudjelovati u europskoj ligi prvaka. Dama je svemu tome odlučno napravila kraj i postavila temelje za privredni oporavak, ona je u stvari spasila Britaniju.

Ima neke sličnosti između nje i našeg Tuđmana. Mišljenje javnosti o njima u njihovim je zemljama polarizirano, jedni ih obožavaju, a drugi mrze. Čim vrijeme više odmiče, onih prvih sve je više, a da su Britanci prepoznali vrijednosti lady Thatcher pokazao je njezin velebni pogreb 2013. g.. Ali i nas Hrvate je zadužila, u tom pogledu je bila sušta suprotnost svih britanskih političara. Tražila je od svjetske javnosti da stane na kraj razaranju Vukovara. A kada su je upozorili da će je vlada u Engleskoj zbog toga razapeti, odgovorila je: Bolje da na križ pribiju mene nego Hrvatsku. Kad su joj prigovorili, da je predsjednik Tuđman nacionalist, odgovorila je: Zašto da Tuđmanu zamjeram da je nacionalist, pa i ja sam britanska nacionalistkinja. Iz ove dvije, kao i iz slijedeće njezine izjave: Rat u Jugoslaviji nije građanski rat, to je rat komunističke Srbije protiv demokratskih država Hrvatske i Slovenije, možemo zaključiti da je bolje zastupala hrvatske interese nego što ih zastupa naša aktualna ministrica vanjskih poslova.

Kad smo već kod Engleske s pravom se možemo upitati, bi li Engleska postala najveća svjetska kolonijalna sila, da na njezino prijestolje nije došla kraljica Elisabeth I (1533.-1603.). Za njezine vladavine postavljeni su temelji britanskog imperija. Uspjela je ujediniti duboko razjedinjenu zemlju i modernizirati je, a visoko obrazovana i radoznaloga duha mnogo je učinila na unapređenju znanosti. Razdoblje njezine 45-godišnje vladavine, koja je bila obilježena privrednim prosperitetom, engleski narod ga je nazvao njezinim imenom. Isto tako je i skoro 65-godišnje razdoblje vladavine kraljice Viktorije (1819.-1901.) nazvano po njezinom imenu. Britanija je u tom razdoblju dosegnula vrhunac svojeg kolonijalnog opsega, kraljica Viktorija je bila vladarica jedne trećine tadašnjeg svjetskog stanovništva. Obzirom na prosperitet i stabilnost, Britanci to razdoblje pamte kao stara, dobra viktorijanska vremena.

Slično kao i Elisabetha I Englesku, Katarina Velika (1729.-1796.) je etablirala Rusiju kao novu velesilu. Proširila je teritorij države za 518'000 km2 (9.2 puta više od površine Hrvatske), izašla na Crno more i zaposjela Krim, što Putinu sada daje legitimaciju povrata tog poluotoka. Uz niz reformi, gradila je bolnice i domove za beskućnike, a posebno se brinula o naobrazbi naroda. Rusi su joj se odužili i nazvali je Velikom.

Otprilike u isto doba je carevala Maria Theresia (1717.-1780.), koja se ubraja u najznačajnije habsburške vladare. Mnogi su joj kao ženi osporavali pravo na prijestolje, u 8-godišnjem ratu za nasljedstvo uspjela je ujediniti carstvo i prisiliti Europu da joj to pravo prizna. Modernizirala je državu, politički je stabilizirala i uvela obavezno osnovnoškolsko obrazovanje.

I na kraju najnevjerojatniji slučaj iz srednjeg vijeka, koji pokazuje da jedna mlada djevojka može biti daleko bolji vojskovođa od prekaljenih generala. Francuska nacionalna junakinja Jeanne d'Arc (Ivana Orleanska, 1412.-1431.) bila je nepismeno seljačko dijete bez ikakve naobrazbe, ali očito izvanredno inteligentna. 16-godišnja djevojka bila je duboko uvjerena da ju je Bog izabrao da spasi Francusku od Engleza, koji su zaposjeli sjevernozapadni dio države i time onemogućili Karlu VII. da se okruni u Reims-u, stolnom gradu francuskih kraljeva. Odlučna i uporna Ivana uspijeva biti primljena od Karla VII. Uvjerena u svoju misiju mlada djevojka je duboko impresionirala budućeg kralja, te on zaduži teologe i prelate da ju preispitaju. Jeann d'Arc je zadivila i crkvene oce, koji nakon tri tjedna ispitivanja predlažu Karlu da joj povjeri vojnu misiju oslobađanja opsjednutog grada Orleans-a.

Jeanne d'Arc je, ne slušajući generale nego zapovijedajući prema vlastitim strateškim procjenama, oslobodila Orleans, a nakon toga i niz drugih francuskih gradova uključujući i Reims, gdje je Karlo VII odmah nakon toga okrunjen. Bez obzira na njezin tragičan završetak (Englezi su je spalili na lomači), ta mlada seljačka djevojka pokazala se daleko većim vojskovođom nego svi vojno dobro obrazovani generali uključujući i samog kralja. Katolička crkva ju je 1920. g proglasila svetom.

Izvorni hrvatski narod je neobično cijenio žene. To se da zaključiti iz podatka, da su prema zapisima bizantskog cara Porfirogeneta, Hrvate u svoju novu postojbinu vodile uz petero braće i dvije sestre, Tuga i Buga. Hrvati su morali biti vojnički narod, inače ih bizantski car Heraklije ne bi pozvao da mu pomognu u borbi protiv Avara, ali ih nije smetalo što su ih vodile dvije žene. Hrvati su bili prvi, koji su priznali Mariju Tereziju svojom kraljicom i ponudili joj svoje vojne snage. U nas Hrvata žena drži tri ugla kuće, mi pjevamo Vili Velebitskoj, a uz izraziti marijanski kult uzdignuli smo Djevu na pijedestal kraljice svih Hrvata.

Pročitavši životopis naše Predsjednice i prateći predsjedničku kampanju, dobio sam dojam da je obdarena mnogim državničkim osebinama: domoljubnošću, odlučnošću, radinošću i inteligencijom. A poučeni poviješću sve su predispozije dane, da naslovno pitanje odgovorim sa DA.

Piše: Osvin Gaupp, Glavni urednik
Društvene obavijesti, glasilo Hrvatske kulturne zajednice

(106)