Nisam sklon novom modernom trendu potpunog
izjednačavanja. Naravno da se nikoga ne smije na
osnovu rase, narodnosti, vjere ili spola povlašćivati
ili zakidati. Ali iz toga se ne može izvesti zaključak
da smo svi isti i da razlike nastaju zbog različitih
životnih uvjeta u kojima odrastamo, pa ako svi imaju
iste uvjete biti će svi isti. Ne, tu socijalističku
teoriju smatram velikom zabludom. Ne mogu svi trčati
ispod 10 sek. na 100 m, niti mogu svi biti Beethoven ili
Einstein. Nismo kao pojedinci svi isti, nisu sve rase
iste, nisu sve narodnosti iste, a nisu ni muškarci i
žene isti, pa makar nas neki novi gender mainstream
uvjeravao da je spol samo stvar vlastitog odabira. Kao
što postoje očigledne fizičke razlike, tako postoje
razlike i u mentalnim sposobnostima muškaraca i žena.
U skladnom braku se onda međusobno dopunjuju. Tako moja
žena primjerice napravi sve da Društvene obavijesti
izađu, od tekstova, slika, grafičke obrade do
organizacije tiskanja, a ja nosim titulu glavnog
urednika i uvodnik napišem samo da tu titulu opravdam.
Jedan političar, da bi bio dobar državnik, treba
pored zdravog razuma biti domoljuban, odlučan,
hrabar, dosljedan, radin. Netko će me možda
kritizirati što sam spomenuo domoljublje. Da,
uvjeren sam da se bez domoljublja ne mogu zastupati
interesi države sa krajnjom dosljednošću i
ustrajnošću. Tko nije domoljuban, u pregovaranjima je
sklon trulim kompromisima.
Sve navedene osobine krasile su našeg prvog
Predsjednika. Uzimajući u obzir okolnosti u kojima je
uspio ostvariti san mnogih Hrvata - bez i jedne
puške, o vojsci da i ne govorimo, praktički sav
svijet protiv nas i 25 % Jugoslavena u nas - smatram
ga jednim od 100 najvećih državnika u povijesti. Može
li žena, naša Predsjednica, biti njegova nasljednica
u mirnodopskom razdoblju? Pogledajmo što nam o tome
kaže povijest, učiteljica života.
U najvećem dijelu povijesnog razdoblja muški rod
je, zbog boljih fizičkih predispozicija za ratovanje,
imao prednost, pa je društvo bilo patrijarhatski
uređeno sve do nedavnih promjena uvjetovanim
tehničkim i demokratskim razvojem. Drugim riječima,
žene su vrlo rijetko u povijesti dobile šansu za
vođenje države, to je bio privileg muškaraca. U
pravilu te su se rijetke šanse ukazivale kada vladar
nije imao muškog nasljednika. Skoro sve od onih
rijetkih žena koje su tu šansu dobile, bile su vrlo
sposobne državnice, a neke su bile tako značajne da
su obilježile svoje razdoblje. Evo nekoliko
primjera.
Autorica podnaslovnog citata, barunica Margareth
Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, je po
mom mišljenju jedan od najvećih državnika poslije
drugog svjetskog rata. U citiranoj izjavi govori o
svom iskustvu, da su političari prije nje puno
govorili, a ništa uradili, jer su se bojali bolnih
rezova, koji bi ih onda po njihovom mišljenju stajao
glasova. Bio sam tri mjeseca u Engleskoj neposredno
prije njezinog mandata i raspad nekad svjetske
privredne sile je bio očigledan. Svakodnevni
štrajkovi, ruševine usred Londona, huligani, neredi
na nogometnim utakmicama zbog kojih je Britancima
bilo zabranjeno sudjelovati u europskoj ligi prvaka.
Dama je svemu tome odlučno napravila kraj i postavila
temelje za privredni oporavak, ona je u stvari
spasila Britaniju.
Ima neke sličnosti između nje i našeg Tuđmana.
Mišljenje javnosti o njima u njihovim je zemljama
polarizirano, jedni ih obožavaju, a drugi mrze. Čim
vrijeme više odmiče, onih prvih sve je više, a da su
Britanci prepoznali vrijednosti lady Thatcher pokazao
je njezin velebni pogreb 2013. g.. Ali i nas Hrvate
je zadužila, u tom pogledu je bila sušta suprotnost
svih britanskih političara. Tražila je od svjetske
javnosti da stane na kraj razaranju Vukovara. A kada
su je upozorili da će je vlada u Engleskoj zbog toga
razapeti, odgovorila je: Bolje da na križ pribiju
mene nego Hrvatsku. Kad su joj prigovorili, da je
predsjednik Tuđman nacionalist, odgovorila je:
Zašto da Tuđmanu zamjeram da je nacionalist, pa i ja
sam britanska nacionalistkinja. Iz ove dvije,
kao i iz slijedeće njezine izjave: Rat u
Jugoslaviji nije građanski rat, to je rat
komunističke Srbije protiv demokratskih država
Hrvatske i Slovenije, možemo zaključiti da je
bolje zastupala hrvatske interese nego što ih zastupa
naša aktualna ministrica vanjskih poslova.
Kad smo već kod Engleske s pravom se možemo
upitati, bi li Engleska postala najveća svjetska
kolonijalna sila, da na njezino prijestolje nije
došla kraljica Elisabeth I (1533.-1603.). Za njezine
vladavine postavljeni su temelji britanskog imperija.
Uspjela je ujediniti duboko razjedinjenu zemlju i
modernizirati je, a visoko obrazovana i radoznaloga
duha mnogo je učinila na unapređenju znanosti.
Razdoblje njezine 45-godišnje vladavine, koja je bila
obilježena privrednim prosperitetom, engleski narod
ga je nazvao njezinim imenom. Isto tako je i skoro
65-godišnje razdoblje vladavine kraljice Viktorije
(1819.-1901.) nazvano po njezinom imenu. Britanija je
u tom razdoblju dosegnula vrhunac svojeg
kolonijalnog opsega, kraljica Viktorija je bila
vladarica jedne trećine tadašnjeg svjetskog
stanovništva. Obzirom na prosperitet i stabilnost,
Britanci to razdoblje pamte kao stara, dobra
viktorijanska vremena.
Slično kao i Elisabetha I Englesku, Katarina Velika
(1729.-1796.) je etablirala Rusiju kao novu
velesilu. Proširila je teritorij države za 518'000
km2 (9.2 puta više od površine Hrvatske), izašla na
Crno more i zaposjela Krim, što Putinu sada daje
legitimaciju povrata tog poluotoka. Uz niz reformi,
gradila je bolnice i domove za beskućnike, a posebno
se brinula o naobrazbi naroda. Rusi su joj se odužili
i nazvali je Velikom.
Otprilike u isto doba je carevala Maria Theresia
(1717.-1780.), koja se ubraja u najznačajnije
habsburške vladare. Mnogi su joj kao ženi osporavali
pravo na prijestolje, u 8-godišnjem ratu za
nasljedstvo uspjela je ujediniti carstvo i prisiliti
Europu da joj to pravo prizna. Modernizirala je
državu, politički je stabilizirala i uvela obavezno
osnovnoškolsko obrazovanje.
I na kraju najnevjerojatniji slučaj iz srednjeg
vijeka, koji pokazuje da jedna mlada djevojka može
biti daleko bolji vojskovođa od prekaljenih generala.
Francuska nacionalna junakinja Jeanne d'Arc (Ivana
Orleanska, 1412.-1431.) bila je nepismeno seljačko
dijete bez ikakve naobrazbe, ali očito izvanredno
inteligentna. 16-godišnja djevojka bila je duboko
uvjerena da ju je Bog izabrao da spasi Francusku od
Engleza, koji su zaposjeli sjevernozapadni dio države
i time onemogućili Karlu VII. da se okruni u Reims-u,
stolnom gradu francuskih kraljeva. Odlučna i uporna
Ivana uspijeva biti primljena od Karla VII. Uvjerena
u svoju misiju mlada djevojka je duboko impresionirala
budućeg kralja, te on zaduži teologe i prelate da ju
preispitaju. Jeann d'Arc je zadivila i crkvene oce,
koji nakon tri tjedna ispitivanja predlažu Karlu da
joj povjeri vojnu misiju oslobađanja opsjednutog
grada Orleans-a.
Jeanne d'Arc je, ne slušajući generale nego
zapovijedajući prema vlastitim strateškim
procjenama, oslobodila Orleans, a nakon toga i niz
drugih francuskih gradova uključujući i Reims, gdje
je Karlo VII odmah nakon toga okrunjen. Bez obzira na
njezin tragičan završetak (Englezi su je spalili na
lomači), ta mlada seljačka djevojka pokazala se
daleko većim vojskovođom nego svi vojno dobro
obrazovani generali uključujući i samog kralja.
Katolička crkva ju je 1920. g proglasila svetom.
Izvorni hrvatski narod je neobično cijenio žene. To
se da zaključiti iz podatka, da su prema zapisima
bizantskog cara Porfirogeneta, Hrvate u svoju novu
postojbinu vodile uz petero braće i dvije sestre,
Tuga i Buga. Hrvati su morali biti vojnički narod,
inače ih bizantski car Heraklije ne bi pozvao da mu
pomognu u borbi protiv Avara, ali ih nije smetalo što
su ih vodile dvije žene. Hrvati su bili prvi, koji su
priznali Mariju Tereziju svojom kraljicom i ponudili
joj svoje vojne snage. U nas Hrvata žena drži tri ugla
kuće, mi pjevamo Vili Velebitskoj, a uz izraziti
marijanski kult uzdignuli smo Djevu na pijedestal
kraljice svih Hrvata.
Pročitavši životopis naše Predsjednice i prateći
predsjedničku kampanju, dobio sam dojam da je obdarena
mnogim državničkim osebinama: domoljubnošću,
odlučnošću, radinošću i inteligencijom. A poučeni
poviješću sve su predispozije dane, da naslovno
pitanje odgovorim sa DA.
Piše: Osvin
Gaupp, Glavni urednik
Društvene obavijesti, glasilo Hrvatske kulturne
zajednice
(106) |