Zeitungsleser

Was so in der Welt geschiet kann er in der Zeitung lesen: ob der Präsident genesen, ob der Nebel sich verzieht, ob im Konflikt von Ost und West ad interim ein Sieger ist. Unglücksfälle und Verbrechen, Eifersüchte, Messerstechen, Spitzensportler, Starhomagen, Hungersnöte, Reportagen... Ohne grosse Kraft verbrauchend, sehr bequem und pfeifenrauchend, überhüpft er Zeil' um Zeile bis zum Punkt der Langeweile, schaut wie gewohnt auf seine Uhr - von Weiterbildung keine Spur. Das Druckwerk hat ihm bloss vertrieben, die Stunde zwischen sechs und sieben, eEr wirft, erschafft von Wissensgier, die Zeitung weg zum Altpapier. (Hanns von Rhein)

Čitatelj novina

Što se na svijetu događa može pročitati u novinama: oporavlja li se predsjednik, diže li se magla, postoji li u sukobu Istoka i Zapada ad interim pobjednik. Nesreće i kriminal, Ljubomore, nožem ranjavanje, Vrhunski sportaši, poznate zvijezde, gladi, reportaže ... Bez velikog napora, udobno i pušeći lulu, preskaće redak za redkom, sve do točke dosade, pogleda kao obično na svoj sat - od obrazovanja ni traga. Tisak mu je samo skratio vrijeme između šest i sedam sati, umoran od požude za znanjem, baca novine u stari papir. (Hanns von Rhein)

Iako davno napisana, gornja humoristički satirička pjesma je i danas aktualna, i oslikava u mnogočemu dnevno novinarstvo. Mi, nasuprot tome, nastojimo Društvenim obavijestima dati nešto trajniji karakter. U tom nastojanju, dragi članovi i prijatelji HKZ-a, zajedno smo stigli do 100-tog jubilarnog broja, vi čitajući i podpomažući nas, a mi u redakciji trudeći se dokumentirati rad HKZ-a i poneku zanimljivost iz kulture, nauke, športa i društva. Polazeći od toga da našim čitateljima DO ne služe samo za "ubijanje dosade od sata šest do sedam", da u pamćenju ostaje nešto više "od izobrazbe niti traga", kao čitatelju novina u gornjoj pjesničkoj satiri, mi ćemo se i dalje truditi.

I na ovom mjestu valja naglasiti, da samo pod gornjom predpostavkom naš trud ima smisla, jer za razliku od svih drugih novina, kojima je na kraju krajeva glavni cilj profit, mi koji radimo volonterski imamo sasvim drugu motivaciju. Na reminiscenciju starijima, koji rad Zajednice prate od početka, a na podstrek mlađima, vodimo vas u ovom jubilarnom broju još jednom tim putem od prvog do stotog broja DO-a (vidi članak Daleki put od broja 1 do broja 100). Taj put su, i na tom im treba zahvaliti, po mom sjećanju obilježili kao uređivači (titula urednika je uvedena 1991.) i autori: Zvonimir Čičić kao inicijator DO-a, Ivan Bičanić, Vladimir Boban, Gordan Grlić, Marijan Jakopović, Ljiljana Primorac, Mirjana Zoričić, Mate Ivanišević, Višnja Ptiček, dr. Aleksander Kršnjavi, Mirjana Magazin...

Ovaj uvodnik pišem i pod dojmom dva nedavna događaja: pobjeda hrvatske nogometne momčadi nad Engleskom u kvalifikacijama za europsko prvenstvo i izbori za Sabor u Hrvatskoj. Pobjeda u srcu nogometne Engleske, novom Wembley stadionu u Londonu, sliči hrvatskim čudima koje sam opisao u uvodniku DO-a br. 92. Kako bih to bolje objasnio moram se prisjetiti razgovora sa prof. Zdravkom Tomcem neposredno prije te utakmice, a u vrijeme održavanja prethodnog kvalifikacijskog kola.

Prof. Tomac boravio je kod nas povodom predstavljanja njegovih najnovijih knjiga u Švicarskoj u organizaciji HKZ-a, a došao je neposredno nakon povratka iz Kanade gdje je boravio među našim iseljenicima. Naravno da je razgovor skrenuo i na nogomet. Oboje smo se složili, obzirom na prljavu politiku usmjerenu protiv Hrvatske koju je Engleska provodila i provodi još uvijek, da bi nam bilo najdraže da se, pored Hrvatske, na europsko prvenstvo kvalificira Rusija umjesto Engleske. Kako se upravo igralo predzadnje kolo kvalifikacija, zagovarao sam stoga pobjedu Rusije nad Izraelom. Ali me je prof. Tomac podučio da bi prava lekcija za Engleze bila ona prema priviđenju u snu, koje je imao fra Norac iz Vancouvera i opisao mu prilikom njegovog posjeta Kanadi: Rusija će izgubiti protiv Izraela, i onda kad će Egleska biti uvjerena u svoju kvalifikaciju, mala Hrvatska će joj održati lekciju i izbaciti je. Uvjeren u svoje priviđenje, fra Norac je kupio avionsku kartu i ulaznicu za utakmicu da ne propusti to povijesno veselje.

Kao što sam smatrao iluzornim povratak Krajine u okrilje hrvatske države, tako sam smatrao iluzornim zamisao da, nakon što nam je sudjelovanje na europskom prvenstvu već bilo osigurano, naši momci mogu skupiti dovoljno volje i snage za pobjedu protiv visoko motivirane Engleske, u kojoj samo njihova zvijezda David Beckham više zarađuje nego cijela hrvatska momčad. Dogodilo se hrvatsko čudo, svaki drugi komentar je suvišan i tiho u sebi treba reći: ima Boga!

Mi Hrvati smo narod opozicije. Pored pozitivnih, negativna značajka prosječnog Hrvata je da sve kritizira i da se uvijek žali. Žalili se u Jugoslaviji, prikriveno iza zatvorenih vrata, samo su to u međuvremenu zaboravili, žale se i sada, otvoreno. Prema izvještavanjima u medijima i žalopojkama sindikalnih čelnika dobiva se dojam da većini hrvatskih građana prijeti smrt od gladi. Usprkos novim automobilima i kolonama koje idu na skijanje u Austriju i Italiju. A za sve je uvijek kriva vlada.

Shodno tome mi Hrvati glasujemo uvijek protiv aktualne vlade. To se uglavnom dogodilo i ovaj puta. Sanaderu možemo mi u iseljeništvu, sa uglavnom osiguranom egzistencijom i senzibilni na nacionalni ponos, mnogo toga predbaciti (vidi uvodnik DO-a br. 96), ali što se ospodarskih rezultata tiče sve ostale stranke koje su sudjelovale u dosadašnjim vladama trebale bi se suzdržati od svake kritike. Ono što nam je šestorka pod Račanovom palicom pokazala, bila je bezgranična gospodarska smušenost, koja se pokrivala starim komunističkim receptom: kreditima. Sanader je uspio zaustaviti rast inozemnog zaduženja države (za privatna zaduženja nije on odgovoran), smanjiti nezaposlenost i povećati proizvodnju.

Ako i zanemarimo dugoročne posljedice moguće SDP-ove vlade na koje je upozorio nekadašnji SDP-ovac, prof. Zdravko Tomac (vidi članak "Mora se reći dosta"), a on nekadašnje stranačke kolege najbolje pozna (da je ustvari Milanović predsjednički kandidat, a ne Jurčić, izjavio je u Švicarskoj prije izbora), i ako uzmemo u obzir da je Hrvatu u Hrvatskoj ipak najvažniji vlastiti džep, moglo bi se očekivati da glasuje prema poznatom športskom principu: never change the winning team (nikad ne mijenjaj pobjedničku momčad), te da dadne Sanaderu slobodu kreiranja unutarnje i vanjske politike bez ograničenja koalicijskih partnera iz redova manjinskih predstavnika.

Ali, Hrvati su narod opozicije, nisu dali punu podršku Sanaderu i u ovom trenutku nije jasno tko će sastaviti vladu. Zato je jasno tko će diktirati vanjsku i unutarnju politiku: male stranke i predstavnici manjina. Koji paradoks i perverzija demokracije, manje od stotine Roma i 300-tinjak Madžara mogu odlučivati o sastavu vlade zahvaljujući potpuno nedemokratskoj privilegiji manjina na njihove saborske predstavnike. U toj mjeri nema je niti jedna demokratska zemlja, dok većina čak nema ni pojam manjine, primjerice Švicarska. O legitimnosti manjinskih predstavnika nitko ne diskutira, ali pravo hrvatskih državljana koji žive izvan Hrvatske na sudjelovanje u izborima dovodi se u pitanje. Iako je to pravo zagarantirano u većini demokratskih zemalja (Švicarska, Austrija, SAD, Italija,....) i može se ostvariti pismenim putem.

Za očekivati je, da će si srpska manjina svoju podršku novoj vladi, bilo kojoj, naplatiti daljnim privilegijama, kao primjerice dvostrukim glasačkim pravom: za predstavnike srpske manjine i za stranačke predstavnike. Ali kako je rekao prvi Predsjednik: imamo Hrvatsku i kakva će biti ovisi o nama!

Piše: Osvin Gaupp, www.hkz-kkv.ch