Orban se ljuti i za izbjegličku krizu krivi zapadnoeuropske države. U pravu je, i njegova je ljutnja potpuno opravdana. Mađarska je uvijek bila protiv vojne akcije u Libiji. Orban je još 2011. izričito upozoravao na nepredvidive posljedice jedne takve avanture i odbijao sudjelovati u njoj. Naglašavao je kako Europa mora iznaći rješenje za nadolazeću humanitarnu katastrofu i masovno bježanje.
Definicija izbjeglice
Danas se niti jedna država ne usuđuje otvoreno prkositi načelima Ženevske konvencije o elementarnoj zaštiti civila u ratu, koja sadrži i obvezu o zaštiti izbjeglica širom svijeta. To je nedvojbeno jedno od važnijih dostignuća u povijesti čovječanstva. Globalno važeća definicija izbjeglice glasi: "pravo na bezuvjetnu zaštitu ima onaj čije su tijelo i život ugroženi". Međutim, azil se danas prekomjerno iskorištava, zlostavlja i prilagođava potrebi. Svatko tko ustvrdi da je izbjeglica, može doći - čak i s lažnom, kupljenom, ukradenom putovnicom ili bez nje. Pravo na azil nema onaj tko bi rađe živio u drugom dijelu svijeta, umjesto u svojoj zemlji. Nemaju ga oni koji rađe žive na teret drugoga, umjesto od rada svojih ruku. U Siriji se doduše još uvijek ratuje, ali nije svaki Sirijac automatski tjelesno i životno ugrožen. U Eritreji je na vlasti diktator, ali to nije razlog svakom Eritrejcu dati azil.
"Kultura dobrodošlice"
Dablinski ugovor, prema kojemu izbjeglice moraju ostati u onoj zemlji u koju su prvo stigli, neslavno je propao još prije nego li je zaživio. Velikodušna politika prijama i dobrodošlice, koje prije svega zastupa i provodi njemačka premijerka Angela Merkel, dobila je vlastitu dinamiku. Sve više ljudi iz Afrike i Srednjeg Istoka kreće na put prema Zapadnoj Europi.
"Kultura dobrodošlice" rušitelj je Ženevske konvencije i prava na azil. Onaj kome nedostaje autoritet odvojiti šarlatane, profitere i kriminalce od stvarno ugroženih, te ih vratiti u njihove zemlje, svjesno ili nesvjesno ide na ruku šleperima, koji će u Europu dovesti svakoga koji im to adekvatno plati. Tko pogoduje šleperima na štetu načela Ženevske konvencije - bila to Merkel, Juncker, Schulz ili Švicarka Sommaruga - postupa amoralno, jer pomaže kriminalcima. Tko hoće uništiti šlepere, taj mora uništiti njihove poslovne metode.
To su mudre političke glave u EU već odavno trebale shvatiti i morale napraviti. A i ne bi to bio neki posebno teški poduhvat. U Grčkoj i Italiji (po potrebi i na drugim vanjskim granicama EU) trebalo je otvoriti EU predstavništva za prihvat azilanata, možda u organizaciji s UNHCR-om. Tražitelji azila morali bi se tamo javiti, predočiti svoje dokumente i u nekom prihvatnom centru pričekati odluku. U prihvatnim centrima moralo bi se utvrditi tko je ugrožen, a tko samo traži bolji život. Stvarni azilanti avionima bi trebali biti prevezeni u prihvatilišta unutar EU. Bilo bi to višestruko korisno i u svakom slučaju humanije. Kao što se brzo proširila vijest o dobroj gospođi Merkel, tako bi se brzo saznalo da se u EU ne može ući baš tako jednostavno. Automatski bi se navala smanjila, oni nečistih namjera bi dva puta razmislili prije nego pokušaju uči, stvarni azilanti ne bi bili izloženi kalvariji putovanja kroz 5-6 država do odredišnog mjesta, a šleperi bi ostali bez posla. Sigurno bi bilo i onih koji bi i dalje tražili prijelaze zelenom granicom, ali njih bi se lako moglo pohvatati i odgovarajuće s njima dalje postupati.
Više solidarnosti
Mogu li nam oni koji se iz svega glasa deru kako je potrebno "više solidarnosti", reći koliko ljudi konkretno Europa mora primiti? Sto tisuća? Jedan milijun? A što ako nakon toga dođe njih još više? Svakoga primiti koji želi biti primljen? Ne! Pomoć mora uslijediti na licu mjesta ili u susjednim zemljama. Oni koji danas plješću izbjeglicama, još nisu svjesni kako si u kuću uvlače trojanskog konja. Jer, što slijedi nakon euforije dobrodošlice? Što će nastati kada imigranti primijete da njihove nade i očekivanja ne će moći biti ispunjene? Radnih mjesta nema dovoljno, njihovo znanje njemačkog je jako loše ili nikakvo. Socijalni sistem će se pod težinom došljaka uz tresak slomiti. Ljudi koji nikada nisu uplatili niti jedan franak/euro, isprazniti će socijalne fondove, koji su napravljeni za premoštavanje trenutno loše situacije, a ne za stalnu pomoć tolikim masama.
Seoba naroda vodi k raspadu nacionalnog identiteta. Europa postaje crna i muslimanska. U Švicarskoj će samo do kraja ove godine broj azilanata dostići 30'000. To je više nego što stanovnika zajedno imaju gradovi Baden i Spreitenbach u Kantonu Aargau. Smještajni kapaciteti su odavno popunjeni. Država doslovce prisiljava kantone na primitak izbjeglica, a gradovi i opčine više ne znaju kuda s njima. U Badenu su tako smješteni u prostorijama Kantonalne bolnice napravljenim za slučaj nužde. Naravno da je uprava bolnice morala ograničiti njihovo kretanje bolničkim arealom, da bi se onda javili "zeleni, lijevi i drugi dobri ljudi" kritizirajući tu odluku kao rasističku. Može li se čovjek osjećati sigurno u bolnici za koju ne zna tko obitava pod njenim krovom?
Švicarskog poreznog obveznika azilanti koštaju 900 milijuna franaka godišnje (i to su samo direktni troškovi, bez onih za njihovu skrb, upravu, policiju i sudstvo koji se s njima moraju baviti). K tome, svaki azilant ubrzo dovodi svoju obitelj, bližnju i daljnju rodbinu, pa po svakom azilantu ubrzo dobijemo još njih desetak. Nitko ne želi loše govoriti o azilantima, pa ni ja, ali imamo li pravo brinuti se za budućnost naše djece, naroda i zemlje? Trojanski konj stoji pred našim vratima. Hoćemo li zbog krive tolerancije i naivne solidarnosti otvoriti svoje granice?
Dunja Gaupp, www.jadran-baltik.de |
