A izgleda da se je taj sluganski soj po nekakvoj
zakonitosti Darwina brže množio od ostalih Hrvata,
drugačije se njihov današnji veliki broj ne može
protumačiti. Na svu sreću, ili migom Providnosti, u
najkritičnijem povijesnom trenu imali smo Tuđmana,
državotvorni hrvatski duh se na trenutak vratio i
dogodilo se hrvatsko čudo. U najtežim mogućim
okolnostima stvorena je hrvatska država.
Međutim,
danas opet u medijima i vladajućim strukturama
dominira sluganski mentalitet. Te sluge pokorne, nekad
bečke, peštanske i beogradske, danas bruxelleske,
ponašaju se uvijek na isti način: prema strancima
ponizno, prema svojem narodu bahato. Osim prije
izbora. Onda je i ZERP neupitan, naravno samo do
formiranja vlade. Kako se, za ime Božje, može tri puta
izglasavati ZERP i tri puta povući ta odluka? Kakvu
vjerodostojnost ima takva država? Mali Island je
proglasio svoj ZERP prije nego je to međunarodno pravo
uvedeno i nije se dao smesti od britanske ratne
mornarice. A mi se uplašimo od malo galame Slovenije i
Italije, koje su svoj ZERP proglasile, a nama ga
osporavaju.
Taj dodvornički mentalitet djeluje destruktivno i na drugim poljima. Na
Thomsonovom koncertu u Zagrebu (vidi prilog na str. 8) nađu jednog s ustaškom
kapom među njih 120 tisuća i od toga hrvatski mediji naprave takovu aferu da se,
izvana gledajući, stječe dojam da je pola Hrvatske neonacistički nastrojeno. Na
dan koncerta donesena je sramotna presuda generalu Norcu. Thomson se je na nju
osvrnuo izjavom: "Pozdravljam generala Norca. Molimo Boga za njega jer on
proživljava teške trenutke". Ta izjava je prema hrvatskim medijima opasna za
javni red i mir.
Nasuprot
tome, jedan stranac daje pravu dijagnozu presude
generalu Norcu: "... u nastojanju udovoljiti
Bruxellesu...., Zagreb se izgubljena srca i pokajnički
baca na koljena..." (vidi članak "Hrvatski mazohizam",
str. 9). Na europskom nogometnom prvenstvu UEFA
kažnjava hrvatski nogometni savez zbog navodnog
rasističkog ponašanja hrvatskih navijača. Na utakmici
sa Turskom neki su pjevali "U boj u boj" iz opere
Nikola Šubić Zrinski i dizali ruke u zrak. Naravno,
opet su to Hrvati prijavili, jer tko u Europi zna za
tu pjesmu. A da ne govorimo o tome kakve veze ta divna
operna arija ima sa rasizmom?
Danas opet, zahvaljujući hrvatskim slugama, Hrvat ne smije reći da je Hrvat i
hrvatski navijači bi trebali imati flaster na ustima i zavezane ruke na leđima.
Dva su uzroka za ovakovo ponašanje. Prvi je podanički mentalitet vlade, koja je
spremna platiti svaku cijenu za ulazak Hrvatske u EU. Problem je u tome što bi
oporba bila još i gora. Drugi razlog je taj, da paranoično trubljenje o
neoustašstvu služi starim jugokadrovima za zamagljivanje komunističkih zločina
počinjenih na križnom putu i drugdje.
I u Švicarskoj bolujemo od iste bolesti. Tu se zabranjuje Thomsonov koncert,
jer se zabrinuti hrvatski poznanici predsjednika Švicarske komisije protiv
rasizma, koji je podnio zahtjev za zabranu koncerta, jasno distanciraju od
pjevača Perkovića. Te poznanike je dobro upoznala i HKZ (vidi str. 25).
Drugi slučaj je reagiranje na novinsku vijest o smrti jednog Švicarca, koju su
navodno prouzrokovala tri Hrvata. Odmah je uslijedila reakcija sa različitih
hrvatskih mjesta sa praktički istom porukom: osumnjičeni se stavljaju na stup
srama. Naravno, svi sa najboljim namjerama, pa i ne primjećuju da je reakcija u
duhu tipično hrvatskog podaničkog mentaliteta sa porukom: mi nismo takvi, mi smo
Europejci i jasno se distanciramo od tih barbara.
Francuzi ili Englezi, o Amerikancima
da i ne govorim, ne bi javno uopće reagirali nego bi u
smislu zaštite vlastitog građanina uspostavili kontakt
sa osumnjičenicima. A tko je sa hrvatske strane
razgovarao sa od novina ožigosanim, utamničenim
Hrvatima ili sa njihovim roditeljima? Nitko od njih
nije ni pomislio da se i drugu stranu treba saslušati.
To je mogao biti i nesretan slučaj, a ne brutalno
umorstvo.
Nomen est omen, ime označuje, ali ime
i obavezuje. Zvati se Hrvat obavezuje da se ponašamo u
duhu imena, inače ga nismo zaslužili. Zato prestanimo
biti sluge, budimo Hrvati. Mi ne ugrožavamo nikoga, mi
samo želimo loviti našu ribu u našem Jadranu!
Čak je
srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj 1883. god.
priznao:
Hrvat se ne bori da što otme kome
Čuva sveti oganj na ognjištu svome
I dok tako čini u najteži dan,
I Bog je i pravda na njegovoj stran
Piše:
Osvin Gaupp, DO br. 101, www.hkz-kkv.ch |
