A s druge strane smo koji puta iznenađeni pragmatizmom,
kojim se ti problemi rješavaju.
Gledajući redovno Dnevnik hrvatske televizije, na
kojem rijetko koji dan nema izvještaja sa sudskih
procesa ili o raznim optužbama, tužbama,
protu-tužbama, objedama, klevetama, prijetnjama,
protu-prijetnjama, dobijam dojam da se ono takozvano
mračno doba ne mora stidjeti usporedbe sa današnjim
Zagrebom. Priložio sam par zapisa iz sudbenosti. Možda
će nekim čitateljima izmamiti smiješak na licu.
Gradski sud
u Zagrebu
Grad Zagreb je "zlatnom bulom" Bele IV. iz g. 1242.
dobio nadležnost sudbenosti i bio izuzet od sudbenosti
bana, podbana, župana i plemičkih sudaca. Već u ono
doba razlikovale su se građanske (civilne) od kaznenih
parnica i grad Zagreb je imao nadležnost za obje, što
više imao je i "jus gladii" (pravo mača), dakle pravo
dodjeljivanja smrtne kazne.
U zlatnoj buli je izričito stajalo: "nijedna
presuda neka se ne svrši sa dvobojem, već neka se
raspravi svjedocima i prisegom". Na sudu je kao
glavni zakonik vrijedila zlatna bula iz 1242. i
privilegij iz 1266. po kojem se određuje da zločince
treba suditi "prema utvrđenom običaju vojvodine
Slavonije" (to dokazuje da je Hrvatska god. 1266.
imala svoje posebno civilno i kazneno pravo).
U Zagrebu je vrijedio i poseban
zakonik proglašen god. 1377. za vrijeme službovanja
sudca Franje Markovića. Gradski sud, kojeg su činili
gradski sudac i svi gradski prisežnici, redovito je
sudio u utorak i petak, ako se taj dan nije održavao
sajam ili nije bio svetak. Gradski stražar je
optuženika 8 dana unaprijed obavijestio kad ima doći
na sud. Ako se tri puta nije odazvao pozivu onda je
bio osuđen u odsutnosti i dodatno je morao platiti
novčanu kaznu zbog prkosa.
Uskraćivanje
svjedočanstva se kažnjavalo. Ako nije bilo svjedoka
gradski sud bi ponudio optuženom da u crkvi sv. Marka
svečanom prisegom potvrdi nekrivnju. Takva prisega se
nije dopuštala optuženicima na zlu glasu, za koje se
opravdano sumnjalo da bi mogli krivo priseći. Ako se
je radilo o ubojicama i vješticama onda se
primjenjivalo oprobano srednjevjekovno sredstvo za
iznuđivanje priznanja: stavljanje na muke.
Tko nije bio zadovoljan osudom gradskog sudca i
njegovih 8 prisežnika, mogao je prizvati slijedeću
instancu "judicum antiquorum judicum" (sud
starih sudaca), koju su činili bivši gradski sudci.
Stranke u parnici su se obično zadovoljile presudom
tog suda. Za tvrdoglave je postojala i treća, ujedno i
posljednja instanca: "tavernicale judicum".
Tavernik je bio kraljev predstavnik.
Instance se nisu mogle preskakati,
kao dokaz služi parnica iz god. 1380. kad se je
parničio jedan bivši sudac. Parnične stranke su
direktno prizvale tavernikalni sud, ali ih je tavernik
uputio neka prije iznesu parnicu pred "stare suce"
zagrebačke.
Kazne za psovke i klevete
"Zlatna bula" grada Zagreba iz god. 1242. određuje
ovo: "Ako jedan građanin drugoga građanina obtuži,
izgrdi ili opsuje, neka uvrijeđenom plati 10 penza, a
gradskoj blagajni 100 denara. Tko je tako bio tri puta
kažnjen, a nije se popravio, neka mu se cijela njegova
imovina zaplijeni u korist opčine, a on neka se iz
grada sramotno protjera kao nepoštenjak".
Klevetnici su morali pred sudom svjedocima i
prisegom dokazati, da je istina ono, čime su okrivili
drugoga čovjeka. Ako im to nije uspijelo, onda bi ih
gradski sud oštro kaznio radi počinjene klevete.
Najmanja kazna bijaše globa od 25 penza, koja se
klevetniku metnula za "pranje jezika" (emenda
linguae).
Za teže klevete
krivac je bio javno šiban na "prangeru", t.j. stupu
srama. Najteže klevetnike kaznili bi izgonom iz grada
i zapljenom njihova imutka. Gradski sud ipak nije
sudio uvijek tako strogo. Obično se tužitelj
zadovoljio time, da ga okrivljenik javno zamoli za
oproštenje. Gdjekada je krivac bio osuđen, da mora
sjediti na "prangeru", koji se nalazio kraj velikih
vrata župne crkve sv. Marka.
Najviše je gradski sud imao posla s
"filarkama", t.j. piljaricama, koje su na Markovu trgu
prodavale kruh, mlijeko, sir, maslac, jaja, voče i
povrče. Stojeći ili sjedeći jedna do druge često su se
ove žene zavadile radi nadmetanja u svojoj trgovini. U
takvom slučaju obično bi padale uvrede s jedne i s
druge strane. Zato je gradski sud godine 1384. dao
istesati kamen i na nj pričvrstiti lanac. Kamen je
redovito stajao na "prangeru". Kada su se pak zavadile
"filarke", onda ih je gradski sudac radi međusobna
psovanja osudio ovako: Jednu "filarku" odvedoše na
"Dverce" (jedna od gradskih vrata), a drugu k
"prangeru". Ovoj bi onda na vrat objesili sramotni
kamen, koji je morala nositi od Markove crkve do
"Dverca". Ovdje bi joj kamen skinuli, te ga objesili o
vrat drugoj "filarki", koja ga je morala nositi do
župne crkve.
Smrtna kazna pretvorena u globu
Godine 1639. dogodilo se u Zagrebu razbojstvo na
štetu građanina trgovca Jakova. Razbojstvo je počinio
seljak Nikola iz Bistre, kmet pl. Ane Domjanić, koji
je na javnoj cesti napao Jakova i oteo mu sve što je
ovaj imao kod sebe. Tim povodom sastao se senat grada
Zagreba da sudi Nikoli. Javnu optužbu zastupao je
gradski odvjetnik, a prisutna je bila također Ana pl.
Domjanović, koja je došla iz Bistre.
Sud nije imao puno posla, jer je Nikola priznao
svoju krivnju. Prema tadašnjem kaznenom pravu senat je
morao krivca osuditi na smrt. Ali prisutan je bio
također građanin Jakov kao neposredni tužitelj i
oštečenik. Jakov izjavi da ne traži glavu Nikole,
njemu će biti milije ako se krivac otkupi novčanom
globom, koja će se namijeniti za nabavu oltara. Uz
Jakovljevu želju pristanu gradski odvjetnik i
optuženikova vlastelinka Ana. Uslijed toga donio je
gradski senat odluku: optuženom razbojniku Nikoli
oprašta se gubitak glave, a kazna se pretvara u globu
od 25 ugarskih forinti, koje se moraju uplatiti u roku
od 15 dana. Pošto je Nikola počinio i druge zločine
ostavlja ga gradski senat u okovima i predaje Ani pl.
Domjanić, da mu ona sudi kao njegova vlastelinka
(Prothocolum actorum u arhivu grada Zagreba).
Piše Osvin Gaupp
(izvori: Rudolf Horvat: Prošlost grada Zagreba,
Hrvatski Rodoljub 1942; Gjuro Szabo: Stari Zagreb,
Znanje 1971)
Društvene obavijesti broj 89, siječanj
2001.
|
