Poput Gavrana zanemaruje se i tema koju on obrađuje u ovom svom najnovijem romanu. Velika glad u Hercegovini u Prvom svjetskom ratu i ličnost fra Didaka Buntića. Povezani su u klupko koje je nemoguće razmrsiti. Možemo se samo diviti onima koji su u to vrijeme pružili svoju ruku da hrvatski narod na tom prelijepom dijelu kugle zemaljske jednostavno ne strada.
Ovo djelo ponajprije treba shvatiti onim što ono jest: romanom. Ni manje ni više. Prevarit će se svatko onaj tko ga bude shvaćao kao doslovni prikaz povijesnih prilika u to vrijeme ili, ne daj Bože, kao fra Didakov životopis. Gavran je uzeo različit materijal, dodao nešto svoga i stvorio djelo kakvo nikada nije postojalo. Čista književnost.
Naizgled je u temelju ovoga romana ljubav i zapleti povezani s njom. Ona dotiče sva tri glavna nositelja radnje: fra Didaka Buntića, Juru kojega je on spasio od gladi i Filipa koji u ovo suvremeno vrijeme vlakom odlazi u Zagreb. Međutim, to je samo varka. U središtu radnje su naši postupci i posljedice koje oni izazivaju. Naizgled sasvim nevažni događaji kasnije određuju puno toga. Da je Filip ostao u drugom razredu vagona, da Jure nije izabrao 3. vagon, da fra Didak Buntić nije zrelo odgovorio na Reginino pismo, da... Neki bi rekli sudbina, a mi bismo rekli prst Božji. Samo treba slušati glas u sebi i ići svojim putovima, kako su to učinili neki likovi iz romana a neki nisu.
Naoko jednostavnim stilom Gavran je progovorio i o bivšem i o sadašnjem vremenu. Tako i odmotava niti radnje u romanu. Čas smo u prošlosti, čas smo u sadašnjosti. Na kraju se čovjek nađe pred pitanjem novoga početka, nakon što je puno toga nesmotreno srušio u svomu životu. Kao i druga Gavranova djela i ovo će pronaći put do mnogih čitatelja. Otvaraju ga suvremeni način mišljenja i općeljudske vrijednosti. Dao Bog da progledaju i drugi hrvatski književnici.
Miljenko Stojić, hrsvijet.net
|
