Posljednjih nekoliko tjedana tzv. mainstream mediji u Hrvatskoj izokrenuli su jednu izjavu generala HV-a Željka Glasnovića vezanu uz prosvjede „dvjestotinjak“ studenata na Filozofskome fakultetu u Zagrebu i stvorili jednu neviđenu hajku na njega, poput one nedavne na ministra Hasanbegovića.
Na podivljale zahtjeve "plenumaša“ s Filozofskoga fakulteta za smjenom dekana fakulteta nitko razuman nije reagirao sve do onoga trena dok se "razmažena komunistička derišta“ nisu počela koristiti argumentima komunističke gerile i dok nisu počela terorizirati golemu većinu studenata, ali ne samo s Filozofskoga fakulteta nego i s drugih fakulteta, pa su čak to digli i na razinu državnoga problema zahvaljujući svojim brojnim prokomunističkim medijima. Danas je postalo moderno svoja razmišljanja napisati na neke od društvenih mreža, pa ako ste iole poznata osoba, onda vaše privatno mišljenje preuzmu mediji i ubace ga u medijski žrvanj onako kako njima odgovara.
Izokrenute riječi generala
Tako su i izjavu generala Glasnovića avangardni komunistički mediji u startu izokrenuli na način da gledatelji i čitatelji shvate kako je on rekao da te studente treba ispendrečiti i suzavcem potjerati, što ni približno ne odgovara istini. Glasnović je rekao jedino da u razvijenim demokracijama kada manjina terorizira većinu, tada to represivni državni aparat riješava pendrekom ako ide, a ako ne ide onda i suzavcem. I to je svakome razumnom jasno i prihvatljivo čak i novovjemim neoliberalima. Zapravo, riječ je o prerušenim bivšim komunistima i njihovim potomcima.
Na te izokrenute riječi, pa onda i izokrenute misli kao posljedicu izokrenutih riječi, generala Glasnovića reagirala je "vascela“ bulumenta recikliranih komunista, bezvrijednih liberala, medijskih vucibatina i posvuduša, projugoslavenskih ostataka i ljudskih nitkova, na samo njima svojstven način, vrijeđajući Željka Glasnovića "verbalnim kovanicama" koje su lijevi projugoslavenski intelektualci skovali u svojim "šumama i gorama“ devedesetih godina kada su bili u opoziciji, tipa, Glasnović je fašist, Glasnović je ustaša, Glasnoviću treba oduzeti saborski mandat, Glasnović se koristi govorom mržnje i slične komunističke umotvorine, pa sve do toga daje SDP-ova saborska zastupnica Gordana Sobol protiv Glasnovića podnijela kaznenu prijavu zbog diskriminacije i govora mržnje. Baš prema starome isprobanom receptu kojega smo bili svjedoci u olovnim vremenima bivše Jugoslavije.
Sva ova medijska hajka koju su projugoslavenski i komunistički mediji i intelektualci pokrenuli protiv generala Glasnovića, potakla nas je da u sklopu svojih mogućnosti pokušamo spriječiti još jednu medijsku manipulaciju i još jedno komunističko ispiranje mozgova kroz komunističke medije u Hrvatskoj. Ni jednoga trenutka ne dvojimo da general Glasnović ima znanja, sposobnosti, odlučnosti i htijenja othrvati se toj projugoslavenskoj i komunističkoj gerili, no nije nam namjera nigdje ni napadati studente ni braniti generala. Stalo nam je, dakako, pred naše čitatelje i cijelu hrvatsku javnost staviti činjenice na stol, jer one su najjači argument koji vodi k istini.
Komunistički ispadi
Najprije nekoliko temeljnih činjenica koje se moraju imati na umu prije negoli čitatelje upoznamo s Glasnovićevim hrabrim životni putem.
Nedvojbeno je da su komunističke vlasti nakon Drugoga svjetskog rata bez ikakva suđenja likvidirale cvijet hrvatske svjetovne i crkvene inteligencije. Nedvojbeno je da su mnogima od onih preživjelih oduzeta građanska prava i cijela imovina bez ikakve naknade. Nedvojbeno je da su komunističke vlasti stvorile desetke tisuća hrvatske političke emigracije nakon Drugoga svjetskog rata. Nedvojbeno je da su hrvatske komunističke vlasti donosile političke odluke koga od tih emigrantskih političkih prvaka na podmukao način putem svojih partijskih tajnih milicija okrutno po svijetu ubijati. Nedvojbeno da su iste hrvatske komunističke vlasti u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća stvorile hrvatsku ekonomsku emigraciju koja se broji u stotinama tisuća ljudi. Nedvojbeno je da je komunizam devedesetih godina prošloga stoljeća u svim komunističkim državama pao i voljom naroda na višestranačkim izborima izabrane su nove demokratske vlasti.
Sve je to važno naglasiti, jer se i danas reciklirani komunisti u Hrvatskoj hvale kako njima u zasluge treba pripisati uvođenje demokracije, a taj najobičniji spin itekako treba činjenicom raskrinkati.
Upravo suprotno i od kakvih zasluga, bivša komunistička elita iz Socijalističke Republike Hrvatske u početku Domovinskoga rata opljačkala je sve što je vrijedilo tada u Hrvatskoj, u medijima, financijskoj industriji, turizmu itd. Sve je većim dijelom i do danas obavijeno jednim velikim velom tajne. I svatko onaj tko tu tajnu relevantno javno otvori, taj postaje, fašist, ustaša, širitelj govora mržnje, diskriminator i sve ono što su gerilski komunistički jurišnici skovali u svojoj gerilskoj komunističkoj školi.
Kućni odgoj braće Glasnović
Željko Glasnović i njegov brat Davor prošli su pakao komunističkih tortura kao djeca u Zagrebu nakon što im je otac emigrirao. Obojica su prošli pakao siromaštva u Europi dok nisu otišli u Kanadu, kasnije kao vojnici Legije stranaca pakao Zaljevskoga rata i iskustvo koje se u takvim paklima stječe. To iskustvo i domoljubnost donijeli su i primijenili u Domovinskome ratu gdje su obojica, Željko i Davor, bili teško ranjeni na Kupresu 1992. Na žalost, mlađi brat Davor završio je u četničkome zarobljeništvu pretrpjevši mučenja nezamisliva današnjemu svijetu, a čije posljedice su mu uništile zdravlje i normalan život.
Sam Željko Glasnović opisujući svoj život i život svoje obitelji naglašava hrvatstvo kao temelj životnoga poslanja. Nacionalna svijest je bila dominantna i kod njegovih predaka, pa je to prisutno i u oba brata. Oca koji je bio glazbenik nisu nikada upoznali. Nakon Drugoga svjetskog rata, otac mu je 1954. dobio poziv za služenje vojnog roka. Budući da je odgajan u obitelji gdje se gajilo razmišljanje da je JNA neprijatelj hrvatskoga naroda, on je tada iz njihova doma u Zagrebu emigrirao u Italiju, pa zatim u Ameriku. U Americi je bio profesor glazbenoga na glazbenome fakultetu. Surađivao je sa svim hrvatskim iseljeničkim zajednicama i stvarao hrvatske zborove. Uživao je ugled širom Amerike među hrvatskim iseljenicima. Umro je prije nego što su mu sinovi s majkom stigli u Ameriku.
Njihov djed Glasnović, rodom iz Bihaća, nakon Drugoga svjetskog rata dobio je deset godina strogoga zeničkog zatvora, jer je bio u NDH državni tajnik u jednome ministarstvu. Zajedno s mamom došao je u Zagreb 1928.godine i zaposlio se u mirovinskome zavodu. Kada je počeo Drugi svjetski rat, djed je dobio premještaj u Sarajevo. Tamo je bio šef, završio je klasičnu gimnaziju i govorio je četiri jezika. Nakon izlaska iz zatvora konfiscirana mu je sva imovina i izgubio je građanska prava pa je i on pobjegao 1958. godine. Pobjegao je u vagonu za stoku tako da ga stražari nisu ni uočili. A onda je 1962. uspio u Kanadu dovesti Davora i Željka, njihovu baku i mamu. Čak 17 godina proveo je u zatvorima, što u prvoj što u drugoj Jugoslaviji, pa od njega i domoljubna i kršćanska načela braće Glasnović. Tako u dalekom svijetu nikada nisu izgubili svoj nacionalni identitet. Učio ih je hrvatsku povi-jest. Kako je bio istaknuti član Hrvatske republikanske seljačke stranke, često im pričao o velikosrpskome teroru u Hrvatskoj između 1918. i 1941.
Žalosno je, pripovijeda Željko, da o tome još uvijek nije napisana jedna detaljna politička analiza. Pobijeno je na stotine seljaka, vrata su se otvarala s velikom opreznošću, bilo je konspirativnih sastanaka po sustavu lozinki. Oni koji bi slobodnije djelovali, završili bi kao Milan Šuflay, kao supruga Mile Budaka ili kao otac Maksa Luburića, kojega je velikosrpska milicija mučila i premlaćivala do smrti u Nevesinju. Dakle velikosrpski teror za vrijeme prve Jugoslavije čak je bio gori nego za vrijeme druge Jugoslavije.
Njihova obitelj iz Bosanske Posavine bila je jedna od najbogatijih i sve su im to komunisti poslije oduzeli: i zemlju i stanove na Marindvoru u Sarajevu i u Zagrebu. Ništa im do danas nije vraćeno. Braća su rođena u jednoj trošnoj kućici od 30 kvadrata u Gračanima, nakon što im je obitelj 50-ih godina otjerana iz velikog stana u Palmotićevoj. Sve je to braći Glasnović bilo u srcu kad su krenuli 1990. u oslobađanje svoje domovine.
Sjećaju se iz djedovih priča kako je tadašnji vojni "sudija“ Vlado Ranogajec proizvodio sudska riješenja od tri-četiri minute protiv bogatih ljudi s ciljem oduzimanja imovine i podjele tobožnjim osloboditeljima. Taj Vlado Ranogajec i danas ima ulicu u Zagrebu. Međutim, ono što je najgore od toga komunističkoga sustava i danas hrvatsko društvo s tim živi, to je da je uveden jedan kolektivni zaborav na to vrijeme, pripovijeda često stariji brat Željko Glasnović ističući kako je danas izbrisana kolektivna memorija.
Odazvali se zovu ugrožene domovine
U Kanadi su braća Željko i Davor studirali povijest i političke nauke. Davor je dalje dogurao od Željka, koji je nakon prve godine studija otišao u kanadsku vojsku. Zato se danas Davor, teški ratni vojni invalid, posljednjih godina koliko mu zdravlje dopušta, bavi poviješću Drugoga svjetskog rata i poraća, posebno dijela koje je vrlo povijesno neistraženo. Željko, nakon pet godina provedenih u kanadskoj vojsci, 1989. odlazi u Legiju stranaca, pa s njima u Zaljevski rat. Iz Zaljevskoga rata u svibnju 1991. stiže u Hrvatsku, jer je vidio da je kao vojnik potreban Domovini koju je opet velikosrpska čizma počela gaziti.
Odmah se priključio u bojnu Zrinski i bio na gotovo svim ratištima u Hrvatskoj. Danas to smatra svojom domoljubnom zadaćom. Vrlo brzo mu se iz Kanade pridružuje i brat Davor. Obojica odlaze u domovinu svojih predaka, Bosnu i Hercegovinu. Željko je 10. travnja 1992. na Kupresu teško ranjen. Nakon oporavka, formirao je brigadu Kralj Tomislav i u BiH ostao do kraja rata 1995. Ostao je u HVO-u do 2000. godine dok ga predsjednik Mesić nije opozvao. Godinama zatim putem suda morao je dokazivati da je bio i u HV-u. Htio se vratiti u Kanadu, ali kako je vidio da završetkom Domovinskog rata u Hrvatskoj, hrvatska priča nije gotova, da taj boj za jedinstveno hrvatsko nacionalno biće i dalje treba zalijevati i paziti, u suglasju sa svojim ratnim prijateljima, hraniteljima odlučio je ući u političku arenu.
Na prošlim izborima stavljen je na osmo mjesto na listi s ciljem da ne prođe, ali da svojim ugledom među Hrvatima HDZ-u donese što više glasova. No na njihovo iznenađenje putem preferencijalnih glasova ipak je ušao u Sabor, no taj saziv nije dugo trajao. Kod posljednjih izbora odabrao je teži put, jer nije htio biti, kako kaže, smokvin list HDZ-a, pa je išao sa svojom nezavisnom listom i prošao. Danas naglašava da samo potpuno slobodan čovjek može voditi suvislu hrvatsku politiku, jer je sam potpuno slobodan čovjek.
Davorova povijest je tragičnija. On je mjesec dana nakon Željkova ranjavanja na Kupresu teško stradao i takav teško ranjen odveden u logor Manjača. Tamo je proveo pet mjeseci mučenja. Odrezali su mu uho, bušilicom bušili koljena. On po leđima nema kože, jer su ga vukli po makadamu. Dva puta je doživio kliničku smrt kao i Željko, ali njemu je bilo kudikamo teže. Davor ne bi iz Manjače izišao živ da njihova mati nije skupila novac i za njega platila otkupninu. Kada su ga majka i Željko vidjeli nakon Manjače, nisu ga prepoznali.
Braća Glasnovići nisu prošli ništa gore od tisuća drugih obitelji kada je riječ o Hrvatima iz BiH. Danas pripovijedaju da velikosrpska politika od 1918. u svim ratnim vihorima planski ubija alfa mužjake u narodu, pa zbog toga danas Hrvati imaju problem s vodstvom. Današnju državu nazivaju zato Croslavija, te dodaju da ona nije funkcionalna isključivo zbog mentalnoga sklopa iz olovnih komunističkih vremena.
Generalov moto — ukinuti Croslaviju
Generalov moto je dati svoj obol u modernizaciji hrvatske države i njezinome konačnom konstituiranju koje je zaustavljeno od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana. Posao, tvrdi, ne će biti lagan, jer je mentalna baština komunizma potpuno razorila moralne i etičke vrijednosti našega društva. Jugoslavija je funkcionirala na temelju straha, ali na žalost i naša današnja Hrvatska funkcionira po istoj matrici. Ljudi su u strahu od budućnosti, od gubitka posla, od jedne izuzetno nesigurne gospodarske situacije. Mediji ne dopuštaju da istina iziđe na vidjelo. Rado citiraju Vladimira Gredelja koji kaže da su za lošu tranziciju hrvatskoga društva ponajviše krivi ostatci tajnih komunističkih milicija koji su raspoređeni u medije i političke stranke. Kako je moguće da SDP još uvijek drži svoju šapu nad arhivama Saveza komunista Hrvatske? Zar saborska većina koja nije SDP-ova ne može donijeti zakon koji bi to omogućio, pa da se vidi kako je Savez komunista Hrvatske provodio etnocid nad Hrvatima. Ako pak idemo u gospodarsku ostavštinu komunizma, onda su rezultati još porazniji. Hrvatska dvadeset godina nakon rata ima samo 7 posto zemljišta koje je gruntovno i katastarski sređeno, tvrde obojica. Dekomunizacija Hrvatske, njihov je cilj.
General Željko Glasnović danas objašnjava svoj istup nakon prosvjeda na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Tvrdi prije svega da nije za batinanje ikoga, ali da je reagirao alegorijski na tu manjinu koja nas terorizira, ali i ogromnu tihu većinu koja studira i radi svoj posao. Za tih par prosvjednika tvrdi da su reciklirani komunisti i da je njihov jezik staljinistički, kako bi prikrili zločine svojih predaka.
U svim normalnim državama ljudi iz komunističkoga miljea, a posebno registrirani suradnici, odstranjeni su iz javnog života. To se zove lustracija. Lustracija nije linč, nego proces koji Nijemci obrazlažu tako da kažu kako je to onemogućavanje da ista kriminalna organizacija ponovo ne dođe na vlast. I to je razlog, kaže Željko, zašto je ušao u politiku, da onemogući tu istu kleptokraciju koja i nakon tranzicije na isti komunistički podmukli način krčmi javna dobra. Bit će, kaže, glasnogovornik one šutljive većine koja se ne usudi dirati u pravni javašluk RH, naslijeđen izSFRJ.
Odgovor kratkim vojničkim jezikom
Sljedeći mu je prioritet, poduprijeti i riješiti sve probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer oni su u Domovinskome ratu zadužili Hrvatsku, ali i bez toga to je ključni geopolitički hrvatski cilj, jer danas na sceni imamo medije u Hrvatskoj koji sotoniziraju te ljude i vode specijalni rat koji služi velikosrpskim interesima.
Zatim imamo Hrvate izvan Domovine prema kojima se Hrvatska i dalje po matrici SFRJ-ota ponaša kao maćeha, a ne kao majka. Podsjećam da oni godišnje u Hrvatsku šalju 16 milijarda kroz pomoći svojoj rodbini, plaćanje poreza na kuće za odmor i slično, a to je 4 % BDP-a. Oni su potpuno odstranjeni iz političkoga života. Ni jedna zemlja nema ovakav izborni zakon. U Kanadi imate 160 tisuća Hrvata koji de facto ne mogu glasovati, jer bi morali putovati tisućama kilometara da dođu do biračkoga mjesta. Koji je razuman razlog da se ne uvede dopisno glasovanje? Nema ga.
"Hrvatski mediji imaju taktiku koju nazivam lingvistički marksizam s ciljem da te diskreditiraju. Oni se ne bave činjenicama. Njih ne zanima istina. Njihove dnevne novine zaglupljuju ljude, ali s ozbiljnim analitičarima oni nemaju šanse. Međutim, ono što mene više zabrinjava je javna HRT koju je do jučer vodio „Tito yugend“ (Goran Radman, posljednji uručitelj štafete Josipu Brozu). Prisutnost toga komunističkog mentalnog sklopa na tome HRT-u i nedostatak minimuma profesionalizma je problem, a HRT će biti jako bitan u projektu dekomunizacije Hrvatske", kaže Željko Glasnović .
Dodaje na kraju: „Ovo što ja govorim proces je koji traje i trajat će nakon što nas ne bude. Ako hoćemo stvoriti funkcionalnu pravnu i moralnu državu koja će svima biti mati, onda se svi moramo uključiti. Recimo, englesko carstvo, a to je najveće pljačkaško carstvo u povijesti, počelo je pljačkati prije 27 generacija i taj proces im još traje, jer ga podupire svaki Englez. Novu hrvatsku politiku također je bitno voditi imajući u vidu i povijesne kontekste. Danas je na sceni novi hladni rat. Hrvatska je članica jedne gospodarske unije, EU i jedne nuklearne alijanse, a to je Nato pakt. S druge strane je Rusija koja se još uvijek traži jer oko. 40 % BDP-a u Rusiji nadziru kriminalne ili polukriminalne skupine. Kroz povijest, u srazu velikih nismo dobro prolazili. No sada je kudikamo veći prioritet urediti funkcionalnu državu, a da bi ona bila funkcionalna, nužna je lustracija od komunističke baštine. Najprije u pravosuđu, pa u medijima i obrazovanju. Bez toga ne možemo reći da imamo državu.“
Na kraju susreta s generalom Željkom Glasnovićem, posve je jasno da čovjek koji se herojski borio protiv "jugoslavenske” agresije na Hrvatsku ne može isto misliti kao i prosvjednici s Filozofskog fakulteta koji se izjašnjavaju poput najžešćih Jugoslavena i koji prednjače svojim protuhrvatskim istupima. Čini se da je istinu rekao zagrebački biskup Pozaić da još uvijek živimo u jednome komunističkom kalifatu. A Glasnović im je objasnio to isto, samo kratkim vojničkim jezikom.
Može li netko od onih koji danas Glasnovića pljuju i tužakaju, kao i neke druge odvažne Hrvate pristigle iz dijaspore, poput Gojka Šuška i drugih koji su napustili lagodni život u tuđini da bi stali na branike ugrožene Domovine, ponuditi ijedan posto domoljublja, časti i poštenja koliko su Hrvatskoj dali Željko Glasnović i njegov brat? Znaju li ti tužitelji koliko je mladića došlo iz dijaspore braniti domovinu, koliko ih je položilo život i koliko njih ranjeno?
Povijest obitelji Glasnović; povijest njihovih predaka i njih samih, zapravo je povijest života posvećenoga Hrvatskoj. I kada danas sitni bezlični profiteri, koji su svoje stražnjice skrivali u podrumima dok su braća Glasnović vodili krvavu oslobodilačku nacionalnu epopeju, i kada im u tim besramnim napadima čak oduzimaju pravo na Domovinu nazivajući ih došljacima i nadničarima, onda je trenutak da on tim crvenim štakorima poput raznih sobola, kapovića, mikulića, bregleca i ostalih kaže:
To je zemlja dida mog i oca mog. Marš, vi, iz Hrvatske, crvena bagro, za vama nitko nikad ne će plakati jer za nju nikad niste prolili ni kap krvi i znoja.
Hrvatski tjednik, 6.10.2016.
|
