U boj s generalima vlasti su pustile ministra branitelja
Freda Matića koji se od srčanoga Vukovarca preobrazio u
sirovoga đaka kumrovečke škole, te aktualnoga
predsjednika države Ivu Josipovića koji se ruga
osiromašenom narodu, a u pitanju generala slijedi
uzoritoga svoga predšasnika Mesića - a i taj se sada
javio, sav sretan što je potvrđeno da je sjeme posijano
na Pantovčaku dalo urod koji je priželjkivao.
Spomenute zatočnike veže nježna briga za
demokraciju, nakon što je demokracija potpuno izigrana
i ismijana u praksi sadašnje vlasti, a zemlja dovedena
na opasni rub nesposobnošću i (ili) namjerom.
Demokracija ima, kako pokazuju zemlje u kojima je
razvijena, i tu odliku da vlast nakon jasnih znakova
sveopćega nezadovoljstva - odstupi, i da se na
izvanrednim izborima potraži sretnije rješenje.
Tvrdokorna sadašnja vlast koja vuče sa sobom tešku
prtljagu boljševičkoga mentaliteta ignorira glas
naroda od kojega je posve otuđena, te se noktima drži
za poziciju i riskira da prijevremenost izbora bude
izazvana na neugodne načine kao što su masovni
prosvjedi i moguće situacije koje izmiču nadzoru
organizatora.
Ukoliko do toga dođe, sva je krivnja na opisanoj
vlasti. Svi slojevi hrvatskoga društva do sada su
rekli svoje, nutkajući ovu vlast da se povuče u miru i
redu, pa su se sada pridružili i generali koji su
vodili vojsku u Domovinskome ratu - njihov se istup
može i treba tumačiti samo na taj način. Oni koji su
zapovijedali vojskom u obrani hrvatske države, zadnji
su koji bi tu državu pokušali destabilizirati, ali su
vrlo glasno rekli da sve ima svoje granice i da ne će
šutjeti u trenutku kada šutnja znači mirno gledanje
propasti, ne samo Hrvatske kakvu su sanjali, nego i
bilo kakve Hrvatske. K tomu, hrvatski su generali još
jednom podsjetili da su dio naroda, da su iz naroda
izrasli u vrijeme kada se taj narod borio za opstanak.
"Gdje ste bili dvadeset godina"
Fred Matić u čijem su valjda resoru i neaktivni
generali, pita "Gdje ste bili dvadeset godina?". Od
njega se ne može očekivati veliko znanje matematike,
ali toliko znaju i djeca u prvom razredu osnovne
škole: ako je danas 2013., prije dvadeset godina bila
je 1993., bio je dakle rat i generali su bili u ratu,
možda te godine još i nisu svi bili generali, ali
svakako zapovjednici vojske s nešto nižim činovima.
Nakon Bljeska i Oluje, nakon trijumfalnih hrvatskih
pobjeda, bilo je prirodno da ostanu na mjestima ne
samo zato što se nije moglo znati hoće li hrvatsko
Podunavlje biti integrirano na miran način ili će biti
potrebna još jedna, podunavska Oluja. Nakon 1998.
hrvatski su se generali posvetili Hrvatskoj vojsci u
mirnodopskim uvjetima. Hrvatska je vojska bila
cijenjena i poštovana. Oružane snage RH doživljavale
su usporedo i preobrazbu, za mnoge branitelje i bolnu,
a ni taj proces nije mogao biti vođen ni završen bez
ljudi koji su autoritet stekli u ratu.
Novoj vlasti početkom 21. stoljeća hrvatski su
generali bili trn u oku, kao i branitelji općenito,
jer oni su obranili samostalnu hrvatsku državu koju
nova protokomunistička vlast nikada nije željela i u
svome ju protuhrvatskom svjetonazoru smatrala
incidentom ravnom prirodnoj katastrofi kao što je,
recimo, uzvodni tok Save. No, što je, tu je,
razmišljali su razumjevši da je sve još previše svježe
za povratak na staro i da će trebati vremena, a u
međuvremenu treba kriminalizirati branitelje i naravno
generale.
Pa je li to težak posao? Pa nije, bio je rat i tko
god je bio u ratu nije jeo Sachertortu u Beču nego
pucao - a mi ćemo naći svjedoke da je pucao i gdje
nije trebalo, prisegnut će svjedoci Save Štrpca i
Veritasa. Problem je u tome što generali imaju čistu
ratnu prošlost, pa ako samo jednome ili ni jednome ne
možemo ništa uvaliti, polako ćemo ih razvlačiti na
neratnim sektorima. Ako ni to ne upali, postat ćemo
toliko bezobzirni prema braniteljima, narodu i državi
da ni generali ne će izdržati, ne će šutjeti. Eh, tu
ćemo ih dočekati.
Mesićev pokolj generala
Gornjem pravilnom razmišljanju Račanove vlasti bio
je bez ostatka pridružen tadašnji predsjednik države,
Stjepan Mesić, pun mržnje i želje za osvetom svima
koji su "služili Tuđmanu", pun brige za domovinu i
njezinu blagajnu koja bi mogla biti punija da se ukinu
skupi braniteljski pogrebi. Komunist staroga kova
sladostrasno je dočekao tadanji istup generala i,
koristeći ustavne ovlasti, posmicao sve do jednoga i
tako "delegitimirao ideju za koju su se borili
hrvatski narod i hrvatski građani" (S. Letica).
O tome što je sadržavao tekst generalskoga pisma
može se saznati na mnogim mjestima, a sadržavao je -
ukratko rečeno - kristalno čisto domoljublje i osjećaj
da se Hrvatska uputila pogrješnom stazom. To je pismo
Mesić proglasio pučem, generale pučistima, umirovio ih
i za mnoge od njih udario putokaz na kojemu je pisala
kratka riječ - Haag. Istini za volju, Mesić je brbljao
o puzećem puču. O tome piše Ivan Aralica, koji je na
političkom Mesićevu smeću doktorirao: "...po logici
puža, kojemu je i puzanje od dva metra trka od
Maratonskoga polja do Atene - on je smjenjivanje
generala proglasio svojom najznačajnijom odlukom u
dvogodišnjem mandatu. Djelom svoga života!"
S takvim se krivokletnikom i protuhrvatskom
štetočinjom sada slaže Fred Matić, ministar
branitelja. "Mesić im je pokazao kako se može
politički djelovati", izgovara ovih dana Matić.
Mladi umirovljenici
Na tragu Mesićeva životnog djela hrvatski su
generali, potpisnici pisma, otišli u mirovinu mladi
kao i mnogi drugi hrvatski branitelji, ili im je
umirovljenje bilo odskočna daska za Haaški sud, gdje
je prije toga Mesić lažnim svjedočenjima utro put
"zajedničkom zločinačkom pothvatu". Oni generali koji
nisu potpisali pismo, još su neko vrijeme životarili
na dužnostima, pod prismotrom Mesićevih ljudi, poneki
i na visokim položajima, ali i oni su se budili
svakoga jutra s grčem u želucu. Trijumfalna Hrvatska
vojska bila je svedena na ostatke ostataka.
Tadašnji
ministar obrane trijumfalno izjavljuje da vojska ne bi
mogla obraniti Hrvatsku. Nije to bila poruka hrvatskoj
javnosti, nego drugima. Vlast HDZ-a (koalicije) koja
dolazi za kormilo zahvaljujući općem gnjevu na
protokomuniste, odlučila se za kohabitaciju s Mesićem,
što je jedan od njezinih krucijalnih grijeha, pa su i
smijenjeni generali ostali u mirovini ili se počeli
baviti poslovima, a neki uhićeni da bi "dokazivali
svoju nevinost" u Haagu. Mnogi su aktivni generali na
"redovit" način prevedeni u mirovinu.
Generali na slobodi i u mirovini pretežito nisu
mirovali, škripali su zubima i tražili načine
djelovanja, no njihove aktivnosti nisu dolazile do
javnosti, niti su im bili skloni trabanti "velikoga
vođe" koji je nastavio detuđmanizirati Hrvatsku pod
egidom stranke, nasljednice pokreta zaslužnog za
stvaranje hrvatske države.
Veliki manevri velikoga vođe čiju su politiku prvi razumjeli i o njoj se
izjasnili intelektualci okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća (i sami u
većini pradavni hadezeovci), završili su na poznat način. SHDZ je otvorio vrata
ekipi s početka stoljeća, bez pokojnoga Račana, ali s novim sinovima Orjune,
drskoJ komunističkoJ mladeži, odgajanom u protuhrvatskom duhu. Ta neprirodna
vlast ništa nije ni mogla ni htjela učiniti za Hrvatsku u sveopćoj krizi, ali je
za uzvrat uvela ideološki teror u maniri svojih otaca.
Barbarsko nasilje na svim područjima rezultiralo je novim bijesom naroda, čiji
su dio - kako rekosmo - i hrvatski generali. Generalski je zbor lupio šakom po
stolu (zato i u naslovu ovoga napisa: Generalski stol) ni manje ni više žestoko
nego radnici, seljaci, sindikati, prosvjetari, znanstvenici i umjetnici, Crkva u
Hrvata, aktivisti, mali i srednji poduzetnici itd.
I eto opet Mesića, eto Josipovića i novopečenoga partnera Matića, eto kuknjave
da se u hotelu "I" (gdje se svojedobno pregovaralo s JNA) okupila hunta. Hunta!
Hunta bez odora, bez oružja i bez vojske, što ne znači da ju paničari već ne
vide i sa svim nabrojanim. Sada te generale više nitko ne može umiroviti, nego
obratno: narod treba umiroviti ovu Vladu i ovu vlast općenito, a njezine
perjanice uputiti na neki društveno koristan posao. Da napokon nešto čine u
korist Hrvatske.
Tko se može baviti politikom
I na kraju - odgovor na gornje pitanje. Velika većina građana ove zemlje ne
želi se baviti politikom. Ne samo zato što joj je profesionalna politička
oligarhija ogadila u teoriji plemenit posao političara, nego i zato što ljudi
imaju druga zanimanja koja ih privlače i ispunjavaju im život. Mnoštvo je vrlo
zadovoljno ako ne treba pratiti "politiku", ako izabrani na izborima manje-više
uspješno obavljaju posao, ako je država manje-više stabilna, ako vlast poštuje
način života i vrijednosti kojemu je društvo odano, i slično.
Znači, ako je p o l i s u više-manje normalnom stanju, poslovima
polisa mogu se baviti likovi kojima to odgovara. Ako, međutim, ništa nije
normalno i redno, nego neprirodno i izvanredno, tada je građanska dužnost
svakoga čovjeka da se bavi politikom, bio on general, književnik ili svećenik.
Hrvatska povijest takav angažman bilježi stalno ili vrlo često, na žalost.
Piše: Hrvoje Hitrec
Portal www.hkv.hr
|
