O tome sam u "Hrvatskom slovu", 6. srpnja 2012. rekao:
Što se tiče naših generala tu se
najmanje radi o njihovoj obrani, jer već je mnogima u
svijetu jasno da se tamo sudi Franji Tuđmanu i svima
nama zato što smo se izborili za slobodu i svoju
državu iako nam svjetski moćnici to nisu dozvolili.
Meni je smiješno kada se za Sud u Haagu govori kako
ima dvostruka mjerila, jer to podrazumijeva da za isti
zločin sud različito osuđuje zločince.
Međutim mi imamo slučaj kako sud jednako osuđuje za zločin i za
neviđeno junaštvo i humanizam. To nisu dvostruka mjerila već je to zločin samoga
suda! Zapravo, prvostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču je presuda i
svjetskim moćnicima i samom tom sudu kao njihovom eksponentu. Naime, u njoj se
konstatira da na osnovu dokumenata nisu mogli zaključiti o navodnom zločinu, već
su to uradili promatrajući učinke same operacije. A svjetski moćnici su, ako se
sjećate, odmah osudili Oluju i proglasili je zločinom! Dakle, porekli su pravo
hrvatskoj državi i hrvatskom narodu na ono što po međunarodnom pravu i svom
Ustavu moraju učiniti - osloboditi okupirana područja svoje države. Dakle to je
prvi veliki zločin koji su oni počinili i posredno je i njih i sebe za to osudio
"Sud" u Haagu.
Drugi veliki zločin koji su napravili
(svjetski moćnici i "Sud" u Haagu, op. JP) leži u
činjenici da je Olujom spašena od UN zaštićena enklava
Bihać. Poslije genocida u Srebrenici trebao se
odigrati i u ovoj da bi Britanci, Nizozemci i drugi
proglasili srpsku pobjedu u ratu. Ako se sjetimo da je
u toj enklavi bilo od 150,000 do 180,000 ljudi jasno
je koliko je u pravu tadašnji vojni ataše u Hrvatskoj
(Ivan Šarac, op. JP) kada kaže da je Gotovina spasio
Bihać od genocida "razmjera onim u Drugom svjetskom
ratu".
Nevjerojatna je orkestrirana šutnja o tome: međunarodna javnost,
hrvatske vlasti, hrvatski glavni mediji, obrana naših generala, međunarodni
stručnjaci u svojoj poznatoj ekspertizi ne govore o tome! Ne govore čak ni
vlasti u BiH. Ali upravo to optužuje sve njih. Uostalom američki vojni ataše je
i prozvao obranu zašto ga nisu pozvali kao svjedoka da svjedoči o tome. Zato je
to drugi veliki zločin i svjetskih moćnika i svih koji sudjeluju u tome o kojem
"govori" presuda tog "suda" upravo zato što o tome ne govori! Zato smo nas
dvadeset akademika, biskupa i nadbiskupa napisali prosvjedno pismo VS UN-a, koje
je supotpisalo više od 2300 naših ljudi (recimo samo nekoliko stotina
sveučilišnih nastavnika i znanstvenika) naglasivši da se radi o rasističkim
presudama!
Iako je Ivan Šarac član kuće slavnih
američkih obavještajaca hrvatski mediji nisu smatrali
potrebnim prenjeti ovakvu njegovu izjavu danu
"Hrvatskom listu" 25. kolovoza 2011. Naši mediji su na
isti način prešutjeli spomenuto pismo VS UN-a, pa čak
nisu zabilježili ni pozitivno reagiranje tadašnje
Predsjednice Vlade.
S obzirom na Vašu gornju izjavu
vjerujem da će te i djelovati u pravcu ispravljanja
stravične nepravde, za mene zločina, prema hrvatskim
generalima, i uspjeti da se u Hrvatskoj mnogo više
govori o ovom veličanstvenom pothvatu Hrvatske vojske.
Uvjeren sam da je neki general iz tzv. velikih zemalja
uspio spriječiti genocid "razmjera onih u Drugom
svjetsjom ratu", odnosno spasio stotinjak tisuća
ljudi, on bi dobio Nobelovu nagradu za mir. A hrvatski
generali su, vidjeli ste, osuđeni na velike zatvorske
kazne. Osutio ga je "sud" koji je osnovao UN, čiju je
zaštićenu enclavu spasio general Gotovina i HV. I to
poslije genocida u Srebrenici koja je također bila
zaštićena enklava UN-a. Što njima znači zaštititi neku
enklavu, ako ne ćine ništa da je spasu kada je
napadnuta, a drastično osude one koji to učine umjesto
njih?
Zato Vam šaljem spomenuto Pismo VS
UN-a, koje je svojevremeno bilo poslano svim članicama
VS UN-a, skoro svim veleposlanstvima u RH i naravno
hrvatskim vlastima. Hrvatska bi najviše pokazala
svijetu da drži do same sebe kada bi generala Gotovinu
predložila za Nobelovu nagradu. Takvu Vašu inicijativu
nitko ne bi mogao ni smio prešutjeti. Naše pismo
sigurno Vam može puno pomoći u tome.
S
poštovanjem,
Akademik Josip Pečarić
13.7.2012. |