Prije svega, genocid nije priča , nego užasan masovni
zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima. Rabljenjem
riječi "priča" relativizira se i minorizira jedna velika
tragedija, štoviše prenosi se u područje fikcije, davnih
i koprenom vremena zastrtih zbivanja upitnoga zbiljskog
izvora. Drugo: odavanje počasti nevinim žrtvama, kako je
Josipovićeva bleiburška predstava intonirana, i opet se
vrijeđaju žrtve poglavito zato jer nije imenovan krvnik.
Ni jednom riječi Josipović nije
spomenuo da se radi o žrtvama komunističkih zločina,
ni jednom riječi riječi nije spomenuo partizanske
krvnike, odnosno tada već organiziranu jugoslavensku
vojsku čiji su predstavnici zapovjedili i podčinjeni
izravno izvršili genocidni zločin. Nije spomenuo Tita,
nije spomenuo da su komunisti i prije Bleiburga, te
zatim i za cijelo vrijeme jugokomunističke vladavine
ubijali Hrvate. Spomenuo je znači samo "nevine žrtve".
Ako se ondje našao neki mlađi strani izvjestitelj bez
temeljnih poznavanja povijesnih činjenica, nikako nije
mogao razumjeti što se u stvari dogodilo u svibnju
1945. Je li Josipović spomenuo Britance koji su
svjesno predali Hrvate u ruke ubojica? Nije ni to. Je
li barem spomenuo britanske dokumente po kojima je na
Bleiburgu bilo 750.000 Hrvata, od toga pola milijuna
civila? Nije. Tako se, na krajnje infantilan i
licemjeran način pokušava zataškati bit bleiburške
tragedije.
Na taj se način ta "priča" glede
politike ne može i ne smije završiti, niti je
završena. Radi se o prekovoljnoj i prozirnoj gesti ,
indiferentnoj predstavi koja je potaknuta rezolucijom
Vijeća Europe, ali je u izvedbi trebala pokazati da je
odigrana u svrhu zaštite komunističkih zločinaca. Ta
krvava rana i dalje će biti uzrokom podjela u
hrvatskom društvu, s tim što podjela nije simetrična -
na jednoj je strani velika većina hrvatskoga naroda,
na drugoj manjinska skupina koja terorizira većinu i
povijesni falsifikat podiže na razinu službene državne
politike, eskuplirajući najveći mogući zločin, dakle
genocid. U istom stilu Josipović namjerava riješiti
pitanje genocida iz devedesetih.
Mediji su se u cijeloj stvari držali
iznimno neutralno, prenosili a vrlo malo komentirali.
No bilo je upravo tragično čuti najavu voditeljice
HTV-a koja je ( u svezi s Mesićevom reakcijom) rekla
da je "i on osudio žrtve". Još jedan susret s
novinarskim idiotizmom koji se tolerira na javnoj
televiziji.
Mesićeve presude
Mesić nije "osudio žrtve", kako se
zatim vidjelo iz priloga, rekao je da je "za osudu
zločina", što je dobro, ali je onda nastavio da je
"protiv odavanja počasti pripadnicima kvislinških
snaga na Bleiburgu. Rekao je to u Tuhobiću, a govorio
je kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih
boraca, kojih dakle još ima a među njima možda i
zločinaca, što treba ispitati. Bez obzira što se radi
o djeci ratnicima, nalik na suvremenu afričku
situaciju, pa i tu ljudsku dimenziju valja uzeti u
obzir prilikom presuda. Te hrvatske djece ratnika,
odnosno vrlo mladih ljudi, Hrvata, bilo je i među
egzekutorima u Teznom, na Kočevskom Rogu i još
stotinama i stotinama mjesta, a naredbodavci tih
zaluđenih, podivljalih i ideološki zajapurenih a u
biti potpuno nezrelih mladića (i djevojaka) bili su
stariji uglavnom srpski kadrovi u vodstvu
jugoslavenske vojske, KNOJ-u i OZNI. Potonji su
vjerojatno uživali gledajući kako mladi Hrvati ubijaju
mlade Hrvate sa suprotne strane u ratu, a cijelu je
dobro organiziranu, hladnokrvnu i temeljitu genocidnu
brutalnu kampanju nadzirao maršal Tito koji je, po
novijih istraživanjima, uvijek bio blizu brojnih
stratišta.
Mesić, koji se nikada nije odlikovao
inteligencijom, pa nije učio ni na svojim očitim
pogreškama, ponavlja sada da "antifašizam nije isto
što i komunizam, a zločini kojih je bilo na strani
pobjednika ne smiju se zamagljivati ideološkim
predznakom."
Nešto je slično govorio i kao
predsjednik RH. Tada sam o tome nešto pisao, da se
vidi koliko je čovjek stupidan . On se , naime,
proglasio antifašistom. On kaže da zločini nisu imali
ideološki predznak, dakle nisu ih počinili komunisti.
Onda tko ih je počinio, jer su očito počinjeni, što i
sam kaže? Ako je u partizanima bilo komunista i onih
drugih, dakle antifašista, pa ako komunisti nisu
počinili zločine, preostaje jedino zaključiti da su ih
počinili antifašisti.
Eto, takav je mozak deset godina bio
predsjednik RH.
Sada je predsjednik boraca,
antifašista koji nisu dakle bili komunisti. Ti njegovi
antifašisti, anonimna skupina fosilnih ostataka,
odvažila se poći u Tezno, gdje su kosti gotovo
dvadeset tisuća Hrvata. U Bleiburg nisu išli. Zašto?
Da se ne slave kvislinzi, reče njihov šef, legendarni
partizanski borac Stipe Mesić. Iz izjave neke ženske
moglo se saznati da nisu išli i zato jer na Bleiburgu
nije bilo zločina, nitko nije ubijen, bilo je samo
nekoliko samoubojstava.
Istine radi, na samom Bleiburgu
poubijano je podosta ljudi, ali ni izdaleko toliko
koliko na Križnim putovima. No, u čemu je trik koji
izvode "antifašisti"? Oni znaju da Bleiburg nije samo
Bleiburg, nego je opća imenica za sve Križne putove,
imenica koja je postala suznačnicom za genocid nad
hrvatskim narodom. Birajući Tezno umjesto Bleiburga,
"lukavo" izbjegavaju priznati svu ogromnu tragediju u
koju su pošli hrvatski vojnici i civili, njih 750.000
dakle, birajući mjesto gdje je ubijeno "samo" 18.000
Hrvata izbjegli su odati počast stotinama tisuća koje
su pobijene na tisuću mjesta, te ta mjesta ni
najgorljiviji i najtužniji potomci koji obilaze mjesta
hrvatskih stradanja - ne mogu u cijelosti posjetiti.
Što je s Krašićem?
Teletekstom najavljena, u središnjem
Dnevniku HTV (opet Čeljuska) nije bila spomenuta
(koliko sam mogao vidjeti) obljetnica tragedije u
Krašiću 1943. i potom 1945. (Jazovka). Naime, 1943. u
Krašić su upali partizani i poubijali pedesetak i više
mještana rodnoga grada bl. Alojzija Stepinca, koji je
u to vrijeme bio zagrebački nadbiskup. Ubijali su ih
vatrenim i hladnim oružjem, lopatama i krampovima.
Neki od ubojica poznavali su teren, pa im se dvije
godine poslije činilo pogodnim da hrvatske vojnike i
civile pobacaju u Jazovku.
Znači, mjesto dvostrukoga masovnog
zločina, a komemoracija je održana u organizaciji
udruge iz Đakova, koja se prisjeća i svojih žrtava -
Đakovčana koje su partizani ubili na samom svršetku
rata.
Zašto nije bilo izvješća u Dnevniku
HTV-a? Da se ne naruši slavlje antifašista, da se
barem zataška kako su činili masovne zločine i tijekom
rata, dvije godine nakon što su otišli u šumu i to ne
na vlastitu inicijativu nego po nalogu Moskve koja je
do tada bila u idiličnim odnosima s Nijemcima jer su
zajedno jeli poljski kolač.
Ne znam jesu li još živi svjedoci koji
su vidjeli kako partizanka krampom ubija dva nećaka
biskupa Šimraka u Krašiću. O tome sam svojedobno pisao
(dok su svjedoci bili živi i moglo se nešto poduzeti),
rečena partizanka bila je sve vrijeme jugokomunističke
vladavine istaknuta funkcionarka, a zatim mirno
živjela u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon moga napisa
izjavila je u novinama da lažem i na tomu je ostalo.
Nitko se nije raspitivao (policija, državno
odvjetništvo) jesam li ja to doista kao prononsirani
lažov i literat sklon fikcijama - izmislio. Poslije je
dama umrla, ali živa je još jedna koja bi mogla
ispričati ponešto o Kočevskom rogu. Ali nitko ju ne
pita. Aktualna politika prema takvima je: ajmo se
praviti blesavi, čekajmo da svi poumiru i onda je
priča gotova, politika tu nema više što reći, priču
prepuštamo povjesničarima. To što zločin ne zastaruje,
ne odnosi se na komuniste.
Kada bi doista moglo biti više-manje
gotovo?
Kada bi bila prihvaćena zamisao
Hrvatskoga kulturnog vijeća o Deklaraciji koju bi
donio Hrvatski sabor i u kojoj bi (sažeto) bilo
rečeno: "Dvadeseto stoljeće je najtragičnije razdoblje
u hrvatskoj povijesti. Hrvatska i Hrvati doživjeli su
dva totalitarna režima i jedan krvavi građanski rat.
Između totalitarnih režima i ideologija nema razlike -
oba su zločinačka, i komunistički i fašistički
(nacistički). Ni jedan zločin nema opravdanja. Žrtvama
treba odati počast i ako je moguće osigurati im
dostojanstven grob, a zločince treba kazniti bez
obzira na protek vremena, jer zločin genocida nema
zastare." Naravno, ovaj je sažetak prepričan vrlo
površno, ali se na tome tekstu radi već dulje vremena
i bit će pouzdana podloga za saborsku odluku.
Jedino na taj način "priča" bi u
političkom smislu bila više-manje dovršena. Sve ostalo
je infantilno eskiviranje prije svega
"antifašističkoga" genocida nad Hrvatima po svršetku
Drugoga svjetskog rata, a koje eskiviranje je - kako
rekoh - postalo službenim stilom vlasti u RH.
Hrvoje Hitrec,
24.06.2010. |