|
"U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga - i Riječ
bijaše Bog."
Tako nas
uvodi evanđelist Ivan u svoj istiniti sveti zapis
svjedoka za Svjetlo "koje rasvjetljuje svakoga
čovjeka" i po kojemu postati možemo djeca Božja. A
nama je proći kroz tminu, u kojoj se bane progonitelji
Riječi, u kojoj se podržavljena šutnja o zločinu
protiv čovječnosti, počinjenom pod crvenom petokrakom
zvijezdom nad Hrvatima opredijeljenima protiv
yu-komunizma i velikosrpstva a za hrvatsku slobodu i
državnu samostalnost u zgradbenoj povezanosti s
uljudbom i sudbinom kršćanskoga Zapada, produbljuje, a
spalitelji srca mučenika i blaženika Al.Stepinca,
počinitelji, osmišljavatelji i nalogodavatelji
megazločina, izvršena po višoj volji glavnoga im vođe
Josifa. V. Staljina, i dalje uživaju svu moguću
"zaštitu", jer prema njima uopće ne djeluju ustanove
pravne države, niti na taj zločin nad zločinima
opominju, osim častnih iznimaka, brojna društva,
akademije i udruge.
Vlasti ne vrše svoje zadaće propisane Ustavom i
zakonom, štoviše ne odazivaju se niti na načelan poziv
iz Europe o obvezi sankcioniranja (i) zločina
komunizma i na uvođenje spomendana za žrtve nasilja
triju totalitarnih sustava. |
Teška vrata, na komfašističkoj tvrđavi šutnje o
zločinačkom pothvatu pokolja nenaoružana hrvatskoga
naroda čistih ruku i srdca poniznoga, nije uspio
otvoriti niti suvremeni nam književni klasik Slobodan
Novak, blistav sustvaratelj u Riječi danoj Hrvatima.
Progovorio je hrvatski književnik humanist o zločinu i o
gnusnim sljedbenicima Megazločinca "iz Kumrovca", u
povijestnom intervjuu u "Vijencu" (ožujak 2010.), ali je
ovaj prvorazredni kulturni i društveni događaj u
Hrvatskoj bio prikriven posvemašnjim mukom, unatoč
činjenici da je glasnikom istine o stradanju i patnjama
cijele domovine postao akademik, s nezanemarivim
duhovnim iskustvom partizanskoga "opsjedanja gradića
koji je imao gimnaziju s haubicom" (Dolutali metak) i
narodnoga otpora svakomu zlosilniku i okupatoru, s dugim
partijskim stažom iz razdoblja kada su "komiteti
funkcionirali po neumoljivim ideološkim načelima,
karijernim računicama, kukavičlucima, uhljebljenjima,
tupim glavama, zadrtostima, zloćudnosti pojedinaca".
Na dobro iskoristivši danu mu priliku
za izreći istinu sebe i društvenoga okružja u kojemu
živi(mo), Novak je, također progovorio o "žilavo
vitalnim recidivima hrvatskog služničkog mentaliteta u
dušama mnogih naših intelektualaca", o "samouvjerenim
uznositim globalistima" koji "manijakalno jurišaju na
sve što nije spremno zaboraviti na svoje podrijetlo i
dobre običaje, na svakoga tko pokuša naći svoju riječ
u zamjenu za njihove anglizme, ili se nije izmrijestio
i iscrvio ispod jugooficirskog šinjela", koji "nasilni
su i bestidni, pa povlače za sobom naivnjake,
karijeriste i kojekakvu moralnu sitnež", podsjetivši
kako su tim jurišnicima "zadrti hrvatski nacionalisti
svi oni koji nisu potomci bivših komitetlija,
zvjezdastih oficirčina, pritajenih sadista,
komandanata logora, koljača - jamara i krvnika,
naručenih ubojica, udbovaca", i da "njih ne ćete čuti
da govore o stotinama tisuća ljudskih kostura, poljima
smrti što su ih posijali njihovi internacionalisti
uzduž i poprijeko ove prezrene zemlje, i one susjedne,
i po cijelom pojasu oko globusa".
I još reče, u uho vladateljske
oholosti, o današnjim nasljedovateljima komunizma, te
teške civilizacijske i povijestne kataklizme, kojima
su "ustaše i svi antifašisti koji misle da je
komunizam isto što i najcrnji fašizam", koje "bi oni i
opet nemilosrdno, u ime ideje", i kaza ove riječi za
nezaborav: "Usred Zagreba na Savskoj cesti građani
znaju i upozoravaju na zajedničku grobnicu, a je li
itko od vlasti reagirao? Nije ni lopata zabijena.
Pitajte o tome pojedine naše saborske zastupnike.
Pitajte državnog tužitelja od kojega ne čujemo čak ni
tužbalice. Pitajte razne fumiće, niniće...sve te miće
pravednike, što drže svoje civilne i dimne fumarole,
fumikate, fumature i fumate od službenih parastosa nad
ustaškim zlodjelima, a ne mogu izgovoriti ni pokoj
vječni nad stotinama tisuća jednako tako nevinih
žrtava komunizma. Oni hodočaste na Goli otok da bi
komemorirali svoje žrtve kao da su zločin učinili
marsovci, a ne da bi osudili zločinca. U Jasenovcu
obrnuto. Na kosturnice ne odlaze. Jer tamo nema ni
žrtava ni zločina."
I još, kao vapaj, izreče Novak istinu
o tomu "zločinačkomu svjetonazoru", o komunizmu koji
"uništio je više života, sudbina i obitelji nego sve
inkvizicijske lomače u povijesti, i svi prononsirani
fašizmi do danas.." I ja bijah među onima koji su, sa
zahvalnošću, prišli ogrijati se još jedanput na vatri
Novakovih riječi koje, iako transcendiraju očaj, žive
vjeru u riječ i obnavljaju izgubljeni zavičaj,
ognjište za utočište svega stvorenja i mjesto
životvorna blagoslovlja sa stotinama tisuća onih "koji
vape iz anonimnih grobova."
"Sve su nam uzeli, ali ne mogu
besmrtnu dušu i nadu u život vječni, a Hrvate i
Hrvatsku, koja je, s milošću Božjom, pobijedila srpsku
jugoarmiju i četničiju, više nikakva sila izvana ne
može pokoriti", riječi su vjere i ufanja, a ne
ideologije i politike, materinski prošaptane iz puka,
a pred okom Kiklopa koji ždere jednoga po jednoga
junaka iz braniteljske posade nacionalne suverenosti i
slobode. "Spremaju li nam to opet genocidnu godinu
1945.?", zatulio je drugi glas u crvenozvezdaške magle
oko nas, osvrćući se tako na zagovor predsjednika RH
da jugoslavski "antifašistički borci budu izjednačeni
u pravima s hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga
rata", da "Zagreb ponovo ima Ulicu 8. m a j a", i na
njegovu floskulu iz radionice zamaskirane ljevice da
je simodubajićevski "antifašizam otac (hrvatskoga!
aut.nap.) Domovinskoga rata" , na taj nevjerojatni
pokušaj prodaje urbi et orbi, Zagrebu i Svijetu, roga
za svijeću, odnosno lažnoga predstavljanja zločinačke
borbe združenih velikosrba i Staljinu odanih komunista
i titoista protiv Zagreba i Banovine Hrvatske a za
Beograd i "Jugoslaviju", za komunističku diktaturu
proletarijata, kao prohrvatske, prodemokratske.
Mi se sveudilj prosvjetljujemo
Riječju, a trorogi globalisti gradove nam i sva
učilišta i sastajališta salijeću ubibratskim
jugopevaljkama "antifašista", iz 1945.: "Amerika i
Engleska bit će zemlja proleterska!".
Mile
Pešorda
Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 824., Zagreb,
petak, 4.II.2011.
|