Mučna hrvatska šutnja
Slučaj vukovarskoga branitelja
Tihomira Purde nije samo njegov slučaj. Ovdje se radi
o licu i naličju hrvatske države i politike.
Pogledajte tu strašnu kalvariju jednoga čovjeka i
vidjet ćete hrvatski usud u zadnjih stotinu godina.
Kad je Tihomir Purda, uoči blagdana
Velike Gospe 1992. godine, u razmjeni ratnih
zarobljenika izišao iz srbijanskoga logora, sigurno
nije mogao ni sanjati da će ga država za koju se
borio, nepuna dva desetljeća kasnije, prepustiti
njegovim tamničarima! Kako se taj čovjek sada osjeća u
zeničkom ekstradicijskom pritvoru dok očekuje
izručenje Srbiji, dok očekuje povratak u ozračje
svojih logoraških trauma?
Zar Hrvatska nije imala nikakvih
diplomatskih i pravnih mehanizama spriječiti ovaj
sramotni slučaj? Odgovor je koliko jednostavan toliko
i radikalan, kad je u pitanju normalna država koja
vodi vlastitu politiku. Takvi slučajevi se rješavaju
munjevitom i odlučnom diplomacijom, ako je potrebno i
do zaoštravanja diplomatskih odnosa. Jedna normalna
država ne bi dopustila da njezin građanin bude izručen
drugoj državi, pogotovo ne vojnik koji je svoju zemlju
branio protiv agresije te države!
Ako je DORH zaključio da nema
elemenata za kazneni progon Purde, zašto Hrvatska
dopušta da se njezin građanin, i branitelj, i dalje
mrcvari u zeničkom pritvoru? Zašto dopušta i mogućnost
njegova izručenja Srbiji? Što ako se to dogodi? Neće
li to biti povijesna sramota za Hrvatsku? Za ime
Božje, pa Tihomir Purda je žrtva srpskih zločina! On
je čovjek koji treba našu pomoć, našu solidarnost!
Dokle ćemo pristajati na demonski teatar sjenki i
šutjeti pred nepravdama koje vapiju u nebo?
Nakon patnji koje je Purda prošao u
srbijanskim logorima, treba li ova država od njega
pilatovski oprati ruke i prepustiti ga beogradskom
haaškom servisu? Umjesto da tražimo i kazneno gonimo
odgovorne za velikosrpske zločine i raskrinkamo
sramotu logorskog sustava srbijanske agresorske
politike, mi naše logoraše - kao u nekoj
staljinističkoj noćnoj mori - vraćamo natrag u njihove
logore!? Je li i to uračunato u cijenu ulaska u
Europsku uniju? Plaćamo li možda krvarinu za ulazak u
EU? Ili glavarinu?
Dvostruka žrtva
Gnušam se takve politike. Slučaj Purda
nije političko pitanje. On je pitanje pravde i morala,
istine i savjesti. Ako šutimo i odobravamo, ako smo
ravnodušni i nezainteresirani, pristajemo na vladavinu
laži, pristajemo biti suučesnicima. Ako smo 1992.
suosjećali s tim ljudima koji su preživjeli srpske
koncentracijske logore, što se dogodilo s našom
moralnom sviješću, s našim pamćenjem, da ih danas tako
fatalistički i nemoćno gledamo kao žrtvene jarce?
Zašto Hrvatska ne čini ništa? To je
ključno pitanje, i ono najstrašnije od svega skriveni
je odgovor. Zato jer je sve to dio dogovorenoga paketa
između službenoga Zagreba i Beograda! I posljedica
politike koja je prihvatila biti posljedično navezana
na lančani niz nepravdi i kažnjavanja Hrvata koji su
izborili slobodu i samostalnost.
Zagreb je pristao na prljavu igru s
Beogradom da bi došao do Bruxellesa. Sada plaćamo
strašnu cijenu poraznih ustupaka! Europska unija od
Hrvatske traži i dobiva ljudske žrtve. Politika koja
žrtvuje svoje branitelje, časnike i generale, nije ni
časna politika, ni interesna, ni pragmatična, to je
politika koja ide protiv zdravoga razuma, to je
politika suicida! Možda ćemo u EU dosegnuti nekakav
standard, ali sve će to biti izgrađeno na dvostrukoj
žrtvi istih ljudi - Purda se žrtvovao 1991., da bi ga
Hrvatska ponovno žrtvovala 2011.!
Nije on
jedini koji prolazi pakao. Prošli su ga i prolaze
mnogi branitelji i žrtve rata, ljudi kojima je danas
najteže zadržati unutarnju ravnotežu i ne poludjeti od
nepravde i prijetvorne politike koja na žrtvenik EU
žrtvuje žive ljude. U svemu ovome, može nam pomoći
samo Bog, jaka vjera i djelovanje po vlastitoj
savjesti. Ne dopustiti da nam nepravda oblikuje
svijest i da nas nečija kukavnost pokori. Ne dopustiti
da nas nepravda ubije, da nas slomi, jer ovo je borba,
kako bi Pavao rekao, protiv vrhovništva tame.
Zoran Vukman
|