|
U "Vjesnikovom" prilogu "Panorama" od 02. ožujka 2002.
članak pod naslovom "Invazija kradljivaca kulture?"
berlinskog profesora Wienfrieda Flucka pun je
nedorečenosti, netočnosti i pogrešnih zaključaka o
amerikanizaciji europske kulture, a informativno čak i
opasan, jer čitatelje navodi na krive zaključke kako je
amerikanizacija europske kulture nešto "napredno",
korisno i krasno. Nije točno.
Pri
amerikanizaciji se radi o vrsti ekspanzije,
dekristijanizacije i kulturnoj kolonizaciji Europe,
kako to uostalom i tvrde brojni protivnici američkog
"neo/(ne)kulturnog" globalizma. A takvom mišljenju
argumente su dali i neki vrlo kulturni Amerikanci, što
ćemo ovdje temeljito obrazložiti. Već je relativno
točna tvrdnja: "U prošlosti je kultura bila vezana uz
privilegije i bogatstvo.
Sve do 18. stoljeća knjige su bile relativno skupe, a
kupovali su ih pripadnici viših klasa. Štoviše, za
razumijevanje većine kulturnih dobara bila je potrebna
temeljitija naobrazba, poput poznavanja latinskog i
grčkog (...) 'Popularna kultura' naša je riječ za
oblik kulture koji postupno ukida ta ograničenja
(..) Poznavanje metra ili klasične poetike više
nije bilo potrebno.. (istakao E.Č.)
Razvijanje "kulture zabave", negdje na prijelazu u 20.
stoljeće (...) dodatno su reducirali preduvjete za
razumijevanje kulture. |
Izum radija i televizije još je više proširio publiku
ove nove "masovne" kulture, a pomak filma i glazbe prema
prioritetnom mjestu stvorio je "univerzalni" jezik, koji
se nije ograničavao na neku posebnu zajednicu.
Zbog niza razloga Amerika je bila na samom čelu kulturne
revolucije.. ." Već ove tvrdnje traže čitavu knjigu
objašnjenja i demantija. Autor reduciranje kulturnih
sadržaja na surogate i odsustvo odgoja i znanja nazočno
u elitnoj kulturi naziva "ukidanje ograničenja"!
Praktički za prof. Flucka kultura se
demokratizira - ne onda kada je masa kroz odgoj
primila dobar (kulturni) kriterij i vrhunski ukus,
kakav je imala nekadašnja kršćanska elita, već - onda
kada je kulturni odgoj nadomješten simplifikacijama,
surogatima! Da je tome tako potvrđuje razvoj njegova
daljnjeg izlaganja. Kao prvo, temeljna europska
kultura, nakon carskoga Rima, koja je zahvatila sve
slojeve stanovništva bila je u Europi vezana uz Crkvu,
evanđelje, liturgiju i vjeru općenito, a sve to
razvijalo se u višim slojevima u spoju s grčko-rimskom
kulturom.
"Kultura" dolazi od latinske riječi
"Cultura", "cultus" (... naobraženost, obrazovanje,
njega, poštovanje itd.), a kult se nalazio u Crkvi,
kao središtu života. Sve narodne zabave i narodni
napjevi u dugom nizu stoljeća bili su u nekom odnosu
prema religijskom osjećaju i Crkvi, te smo tako
popularnu kulturu imali i prije, ali ona nije bila
totalno laicizirana, tj. odvojena od religioznog
sadržaja i religioznog smisla kao što je to slučaj u
tzv. "modernim" vremenima. Kultura je mogla postojati
kao pojednostavljenje, ali nije bila tvornički surogat
za impresioniranje neškolovanih masa. Kultura je bila
jedinstvena projekcija zajedničke etike i jedinstvenog
mišljenja Europe, i u umjetnosti je dobivala svoje
projekcije kršćanskog življenog misaonog duha. Neki od
svjetski poznatih muzikologa dali su svoja temeljita
obrazloženja o razlozima mijenjanja masovnog ukusa u
pravcu kulturne dekadence, koja se danas naziva
"amerikanizacija", o čemu sam već više puta pisao u
raznim publikacijama.
Neki muzikolozi o uzrocima
dekadencije
Godine 1977. američki muzikolog
profesor William Weber sa California State University,
Long Beach, objavio je članak pod naslovom "Masovna
kultura i preobrazba europskog glazbenog ukusa
1770.-1870.". Objašnjavajući pojam masovne kulture,
Weber u svom članku dokazuje da je industrija bila
prva koja je poremetila prvenstvo glazbenih
vrijednosti utemeljeno na gregorijanskom koralu i
crkvenoj polifoniji, te je omasovila svjetovne
melodije za svačiji neškolovani ukus, a posredstvom
građanstva koje se glazbeno školovalo privatnim putem.
A kasnije se u ovakav razvoj upetljala i tendenciozna
ljevičarska politika. Uzalud su pape u 19. i 20.
stoljeću pisale glazbene enciklike: nitko ih nije ili
malo tko ih je razumio, pa je i crkva postala poprište
dominacije liturgijskog glazbenog smeća.
Austrijska znanstvenica Irmgard
Bontink god. 1975. u članku "Novi oblici glazbenog
ponašanja mlade generacije u industrijskom društvu"
objavila je rezultate prema kojima se današnja mladež
doslovno bavi oblicima subkulture i, štoviše,
antikulture koja je u suprotnosti sa svim tendencijama
iz proteklih stoljeća, koje su se razvijale u okviru
zapadne kršćanske civilizacije. Za to su kao glavni
krivac optuženi masovni mediji koji oblikuju nove
glazbene sklonosti i šire loš ukus bez ikakvih
objektivnih kriterija. Dakle, najviša dostignuća
kršćanske kulture su potisnuta i zamijenjena
surogatima, te ugrožena tehnološkim pristupom i
spajanjem kršćanske glazbene tradicije s onime što u
nju ne spada.
Kultura i
"Frankfurtska škola"
U više publikacija razni autori osvrtali su se na
glavne političke uzroke omasovljenja kulturnog rasula
i neukusa u svijetu u XX. st. Našli su da je glavni
krivac za produbljeno rasulo kršćanske civilizacije
tzv. "Frankfurtska škola", koja je zahvatila u široki
spektar sociološki profiliranih intelektualaca.
"Frankfurtska škola" polazi od
"...kritičke teorije i novi je izraz misaone tradicije
Kanta, Hegela i Marxa tj. kritičkog mišljenja kao
takvog." ("Teorija društva u Frankfurtskoj školi" V.
Katunarić, 1990. Zagreb, str. 21), a to je skretanje
ulijevo, koje je bilo u sukobu s Crkvom još od svojih
početaka, a kulminaciju svakako ima u Marxu i
popularnom staljinističkom boljševiku Georgu Lukacsu.
Knjiga "The Plot..." grupe autora (Washington D.C.
1994., EIR News Service, izdavač bračni par Gretchen &
Dennis Small) detaljno objašnjava da je "Frankfurtska
škola" zavladala ključnim velikim sociološkim
katedrama u SAD i da se njihova filozofija
dekonstrukcije kulture ili rastvaranja kršćanske
civilizacije širi preko američkih intelektualaca i
medija."
"Institut za Socijalna Istraživanja"
utemeljen je 1922. na Frankfurtskom univerzitetu od
grupe sociologa i intelektualaca povezanih s
Kominternom. Najutjecajniji lider te škole bio je
kominternin agent Georg Lukacs, mađarski aristokrat
koji je služio kao jedan od kulturnih komesara u
Mađarskom Sovjetu u Budimpešti 1919. (...) Lukacs je
tvrdio da se boljševički pokret zato nije uspješno
proširio Europom, jer područjem dominira kršćanska
kultura (koju treba uništiti, prim. E. Č.) ." Nakon
što su Frankfurtovci morali bježati u Ameriku ondje su
zauzeli ključna mjesta na fakultetima i u politici.
"...Jedna od najmoćnijih alatki razvijenih u
"Frankfurtskoj školi" (...) bilo je usmjerenje filmske
industrije i televizije (Hoolywood) - oboje oblikovano
od vođa "Frankfurtske škole" od samog početka njihova
djelovanja - kao nove sile koja određuje kulturu
Zapada.." , a ta sila nametala je ugođaje koje
njemački profesor sa "Slobodnog berlinskog
univerziteta", u skladu s Frankfurtovcima, definira
kao "...trijumf raspoloženja nad moralom.
Amerikanizaciju zapravo nose njezina obećanja većeg
imaginarnog samoostvarenja pojedinaca, koji se time
oslobađaju utega društvenih normi i kulturne
tradicije.. ." , (istakao E.Č.) a sve u skladu sa
učenjima njemačke ljevice u Americi ("Frankfurtska
škola").
U svom djelu "Esej o oslobođenju, kraj
utopije" frankfurtovac Marcuse kaže da je
"socijalistička solidarnost autonomija, samoodređenje
koje počinje kod kuće (...) Novi radikalizam je
pobuna, kako protiv centralizirane
birokratsko-komunističke, tako i protiv
poludemokratske liberalne organizacije (...)
Inicijativa se prebacuje na grupe, široko
razasute, s visokim stupnjem autonomije,
pokretljivosti, prilagodljivosti ..." ("Teorija
društva u Frankfurtskoj školi" V. Katunarić, 1990.
Zagreb, str. 399, istakao E.Č.)
Tako se i kultura prebacuje na
inicijativu grupe. Jasno je da Marcuse atomizirano
društvo i društvene grupe vidi kao idealno sredstvo za
ostvarivanje protukonzervativnih ciljeva, a društvo se
može razbiti u grupe samo ako se u te grupe posiju
nove ideje, različite od onih tradicionalnih ili
konzervativnih. Društvene grupe dobivaju nove
materijalističke ideale koji su u suprotnosti s
kršćanstvom. I u tome je bit tzv. "Amerikanizacije "
europske kulture, o kojoj su i prije njezina nastanka
u svojim enciklikama zanimljive komentare dali rimski
pape, a na našoj pameti je da sagleda domete takvog
"napretka".
Piše: Emil
Čić
Društvene
obavijesti br. 92, siječanj 2003.
|
