Praktički za prof. Flucka kultura se demokratizira -
ne onda kada je masa kroz odgoj primila dobar
(kulturni) kriterij i vrhunski ukus, kakav je imala
nekadašnja kršćanska elita, već - onda kada je
kulturni odgoj nadomješten simplifikacijama,
surogatima! Da je tome tako potvrđuje razvoj njegova
daljnjeg izlaganja. Kao prvo, temeljna europska
kultura, nakon carskoga Rima, koja je zahvatila sve
slojeve stanovništva bila je u Europi vezana uz Crkvu,
evanđelje, liturgiju i vjeru općenito, a sve to
razvijalo se u višim slojevima u spoju s grčko-rimskom
kulturom. "Kultura" dolazi od latinske riječi
"Cultura", "cultus" (. naobraženost, obrazovanje,
njega, poštovanje itd.), a kult se nalazio u Crkvi,
kao središtu života. Sve narodne zabave i narodni
napjevi u dugom nizu stoljeća bili su u nekom odnosu
prema religijskom osjećaju i Crkvi, te smo tako
popularnu kulturu imali i prije, ali ona nije bila
totalno laicizirana, tj. odvojena od religioznog
sadržaja i religioznog smisla kao što je to slučaj u
tzv. "modernim " vremenima. Kultura je mogla postojati
kao pojednostavljenje, ali nije bila tvornički surogat
za impresioniranje neškolovanih masa. Kultura je bila
jedinstvena projekcija zajedničke etike i jedinstvenog
mišljenja Europe, i u umjetnosti je dobivala svoje
projekcije kršćanskog življenog misaonog duha. Neki od
svjetski poznatih muzikologa dali su svoja temeljita
obrazloženja o razlozima mijenjanja masovnog ukusa u
pravcu kulturne dekadence, koja se danas naziva
"amerikanizacija", o čemu sam već više puta pisao u
raznim publikacijama.
Neki muzikolozi o uzrocima
dekadencije
Godine 1977. američki muzikolog
profesor William Weber sa California State
University, Long Beach, objavio je članak pod
naslovom "Masovna kultura i preobrazba europskog
glazbenog ukusa 1770-1870". Objašnjavajući pojam
masovne kulture, Weber u svom članku dokazuje da je
industrija bila prva koja je poremetila prvenstvo
glazbenih vrijednosti utemeljeno na gregorijanskom
koralu i crkvenoj polifoniji, te je omasovila
svjetovne melodije za svačiji neškolovani ukus, a
posredstvom građanstva koje se glazbeno školovalo
privatnim putem. A kasnije se u ovakav razvoj
upetljala i tendenciozna ljevičarska politika.
Uzalud su pape u 19. i 20. stoljeću pisale glazbene
enciklike: nitko ih nije ili malo tko ih je razumio,
pa je i crkva postala poprište dominacije
liturgijskog glazbenog smeća.
Austrijska znanstvenica Irmgard
Bontink god. 1975. u članku "Novi oblici glazbenog
ponašanja mlade generacije u industrijskom društvu"
objavila je rezultate prema kojima se današnja
mladež doslovno bavi oblicima subkulture i, štoviše,
antikulture koja je u suprotnosti sa svim
tendencijama iz proteklih stoljeća, koje su se
razvijale u okviru zapadne kršćanske civilizacije.
Za to su kao glavni krivac optuženi masovni mediji
koji oblikuju nove glazbene sklonosti i šire loš
ukus bez ikakvih objektivnih kriterija. Dakle,
najviša dostignuća kršćanske kulture su potisnuta i
zamijenjena surogatima, te ugrožena tehnološkim
pristupom i spajanjem kršćanske glazbene tradicije s
onime što u nju ne spada.
Kultura i "Frankfurtska škola"
U više publikacija razni autori
osvrtali su se na glavne političke uzroke
omasovljenja kulturnog rasula i neukusa u svijetu u
XX. st. Našli su da je glavni krivac za produbljeno
rasulo kršćanske civilizacije tzv. "Frankfurtska
škola", koja je zahvatila u široki spektar
sociološki profiliranih intelektualaca. Frankfurtska
škola" polazi od ".kritičke teorije i novi je izraz
misaone tradicije Kanta, Hegela i Marxa tj.
kritičkog mišljenja kao takvog." ("Teorija društva u
Frankfurtskoj školi" V. Katunarić, 1990. Zagreb,
str. 21), a to je skretanje ulijevo, koje je bilo u
sukobu s Crkvom još od svojih početaka, a
kulminaciju svakako ima u Marxu i popularnom
staljinističkom boljševiku Georgu Lukacsu. Knjiga
"The Plot ." grupe autora (Washington D.C. 1994.,
EIR News Service, izdavač bračni par Gretchen &
Dennis Small) detaljno objašnjava da je
"Frankfurtska škola" zavladala ključnim velikim
sociološkim katedrama u SAD i da se njihova
filozofija dekonstrukcije kulture ili rastvaranja
kršćanske civilizacije širi preko američkih
intelektualaca i medija."
"Institut za Socijalna Istraživanja"
utemeljen je 1922. na Frankfurtskom univerzitetu od
grupe sociologa i intelektualaca povezanih s
Kominternom. Najutjecajniji lider te škole bio je
kominternin agent Georg Lukacs, mađarski aristokrat
koji je služio kao jedan od kulturnih komesara u
Mađarskom Sovjetu u Budimpešti 1919. (.) Lukacs je
tvrdio da se boljševički pokret zato nije uspješno
proširio Europom, jer područjem dominira kršćanska
kultura (koju treba uništiti, prim. E. Č.) ." Nakon
što su Frankfurtovci morali bježati u Ameriku ondje
su zauzeli ključna mjesta na fakultetima i u
politici. ".Jedna od najmoćnijih alatki razvijenih u
"Frankfurtskoj školi" (.) bilo je usmjerenje filmske
industrije i televizije (Hoolywood) - oboje
oblikovano od vođa "Frankfurtske škole" od samog
početka njihova djelovanja - kao nove sile koja
određuje kulturu Zapada.." , a ta sila nametala je
ugođaje koje njemački profesor sa "Slobodnog
berlinskog univerziteta", u skladu s
Frankfurtovcima, definira kao ".trijumf raspoloženja
nad moralom. Amerikanizaciju zapravo nose njezina
obećanja većeg imaginarnog samoostvarenja
pojedinaca, koji se time oslobađaju utega društvenih
normi i kulturne tradicije.", (istakao E.Č a sve u
skladu sa učenjima njemačke ljevice u Americi
("Frankfurtska škola").
U svom
djelu "Esej o oslobođenju, kraj utopije"
frankfurtovac Marcuse kaže da je "socijalistička
solidarnost autonomija, samoodređenje koje počinje
kod kuće (...) Novi radikalizam je pobuna, kako
protiv centralizirane birokratsko-komunističke, tako
i protiv poludemokratske liberalne organizacije
(...) Inicijativa se prebacuje na grupe, široko
razasute, s visokim stupnjem autonomije,
pokretljivosti, prilagodljivosti ..." ("Teorija
društva u Frankfurtskoj školi" V. Katunarić, 1990.
Zagreb, str. 399, istakao E.Č.) Tako se i kultura
prebacuje na inicijativu grupe. Jasno je da Marcuse
atomizirano društvo i društvene grupe vidi kao
idealno sredstvo za ostvarivanje protukonzervativnih
ciljeva, a društvo se može razbiti u grupe samo ako
se u te grupe posiju nove ideje, različite od onih
tradicionalnih ili konzervativnih. Društvene grupe
dobivaju nove materijalističke ideale koji su u
suprotnosti s kršćanstvom. I u tome je bit tzv.
"Amerikanizacije " europske kulture, o kojoj su i
prije njezina nastanka u svojim enciklikama
zanimljive komentare dali rimski pape, a na našoj
pameti je da sagleda domete takvog "napredka".
Piše Emil Čić |