Tjedan između Svih svetih, Dušnoga dana i Martinja. Tako su naši stari i kalendari pametno rasporedili jesen da se mrtvih dostojno sjetimo, a desetak dana poslije (ne svi, naravno) mrtvi pijani proslavimo život ovaj naš svagdašnji i tmurni, rasvijetljen krštenjem mošta i ostatcima lanjskoga vina uz klasične rituale, vinske pjesme i otrcane dosjetke, ali i dnevnopolitičke ironične komentare - a sve obično završi matoševskim prolijevanjem suza nad stanjem domovine.

Usijanje

Upravo u rečenom tjednu došlo je u Hrvatskoj do usijanja. Aktualna vlast razvaganila se kao štakori na Tomislavom trgu jer nije na vrijeme deratizirana prijevremenim izborima. Nikakvih posebnih želja ta vlast nema osim da ostane na vlasti još godinu dana, da glođe hrvatsku državu i širi jugoslavensku kugu dok može. Svjesna da je zadnjim potezima - koji imaju zadah diktature sa svim čarima političke, policijske i možda pravosudne represije - više-manje otvoreno pokazala dugi nos demokraciji koja ionako u Hrvatskoj nikada nije posve zaživjela, ta vlast bjelodano ide prema svršetku koji će njezine perjanice dovesti na klupe istih onih sudova kojima sada servira svoje protivnike.

Riječ je o nekom obliku državnog udara, a da se Vlasi ne dosjete odanim je medijskim komarcima rečeno da skrenu pozornost i što češće spominju Majdan i ukrajinski udar koji se na hrvatski način navodno provodi prosvjedom pred režimskim ministarstvom za branitelje. Govore i pišu to isti oni poslenici koji su državnim udarom smatrali dolazak hrvatske vlasti 1990. i od toga trena zazivali JNA, koji su državnim udarom (protiv države Jugoslavije) proglašavali formiranje Zbora narodne garde (a zatim prestali pisati), koji su radosno dočekali stvarni pokušaj puča Mesić-Manolić, koji su državnim udarom iliti pučem nazvali pismo hrvatskih generala nakon kojih su hrvatske oružane snage obezglavljene kao ruske u Staljinovo doba i nikada se više nisu oporavile (ruske jesu).

Glodavci na vlasti odlučili su opstati još neko vrijeme proizvodnjom straha. To je jedina proizvodnja za koju imaju talenta a većina je kvalificirana za taj posao odgojem u nježnom obiteljskom krilu komunističkih moćnika koji su vladali isključivo utjerivanjem straha u kosti svim mogućim i nemogućim protivnicima crvenoga terora. Tako djeca komunističkih terorista nakon bezuspješnog demokratskog kostimiranja posežu za jednim i jedinim načinom kako se doista uspješno može vladati nad Hrvatima. ratkoročno.

No, kako je svojedobno pisao jedan od komunistima bliskih a poslije odmetnutih, taj isti strah je na paradoksalan način bio nakon preokreta prisutan među crvenim pobjednicima, te su u noćnim morama prizivali golem strah od dana kada će biti kažnjeni. I trebali su biti početkom devedesetih, ali im opet u pomoć dođoše dotadanji partneri Srbi koji su oružjem napali Hrvatsku pa se čak i blaga lustracija u tom trenu pokazala nemogućom i kontraproduktivnom, a poslije rata su, začuđeni ali sretni, opet stali na noge - za razliku od stopostotnih invalida iz Domovinskoga rata koji na noge ne mogu stati. Da je s komunizmom gotovo, većina se pomirila, a sinove i kćeri uputila u nejasno područje socijaldemokracije prema kojoj ni sinovi nisu imali razumijevanja jer su stasali u slasti i masti, ali je barem zvučalo lijevo. A socijalno će nevoljni Hrvati možda popušiti. I jesu. Pod tim barjakom socijaldemokratskim nosili su i nose sinovi u pokrivenoj košari jugoslavensku zastavu i ljube ju u noćnim pijankama, a ne razvijaju je javno nego danomice nagrizaju i potpaljuju hrvatski barjak sve do žuđenoga časa kojemu se nadaju.

Vrlo poučan intervju

Nastavljam na temu straha. U ovih se dvadeset i pet godina ipak ponešto zbilo i promijenilo, pa i ostojićevsko utjerivanje straha ima granice preko kojih ne može, premda je na samu granicu stiglo s teškim policijskim vozilima. Da je tako svjedoči po protunarodnu vlast razorni intervju s Milijanom Brkićem koji ima informacije o mračnim tajnama vladajućih pa neke i otkriva a neke još vjerojatno čuva za finale, zna gdje je na mjestu plaženja pantovčačkih poskoka i režimskih pnuskoka ostala sluz nezakonitosti, pa vrlo hladnokrvno poručuje da ubrzo dolazi vrijeme kada će se o tome povesti računa. Vrlo učtivo, birokratsko priopćenje policije sastavljeno u ostojićevskom kabinetu, znak je da je poruka primljena i shvaćena. Na taj je način (barem) uspostavljena ravnoteža straha, pa možemo mirnije ići (barem) prema predsjedničkim izborima. I za njih se Milijan pripremio pa napokon javnosti objasnio ono o čemu se ili nije govorilo ili se tu i tamo spomenulo pa zašutjelo - o niskoj prljavoj mreži ispletenoj u pogrebnim poduzećima , komercijalnim bankama, glazbenoautorskom poduzetništvu i raznim kunama zlaticama u kojima je krhke pijanističke prste imao Ivo Josipović , autor nove pravednosti. Bivši predsjednik, kako točno reče Brkić.

I Milanović je poruku razumio, pa zašutio da se ne ukopa dublje demantijem koji će se poslije pokazati neistinitim (ipak je nešto naučio) te umjesto naznačene teme posegnuo za popunjavanjem mjesta u Ustavnom sudu, onom Ustavnom sudu koji mu jako ide na živce a samo ondje nema svoje ljude, ili barem približno svoje. Tako nudi Mladena Bajića i zove u pomoć HDZ da mu pomogne instalirati donedavnoga državnog odvjetnika sklonog odgođenoj represiji i oportunizmu. Na taj bi način, s još ponekom interpolacijom, Ustavni sud izgubio sadašnji karakter i postao još jednim mjestom sitnog političkog trgovanja, što onda znači definitivan sumrak i ove virtualne demokracije.

Hrvatski generali

Kolindino zazivanje generala kao budućih savjetnika (potpuno se slažem, premda bi oni koji to žele mogli postati savjetnicima već sada, u kampanji) podsjetilo je na njihov odlazak iz aktivne službe, to jest umirovljenje po zlotvorskoj direktivi obrazloženoj lažnom potvorom da su pripremali puč. Budući da je od te direktive prošlo dosta vremena i djeca koja su tada imala pet godina danas imaju blizu dvadeset, treba podsjetiti : radilo se o političkoj osveti hrvatskim, Tuđmanovim generalima koji su trijumfirali u ratu protiv srpske agresije i uživali ( i uživaju) velik ugled u narodu, za razliku od tipa koji ih je umirovio. Pismo koje je za generale bilo kobno, nije sadržavalo ama baš nikakve pučističke prijetnje. Ni generali koji su ga potpisali nisu bili hunta niti su mogli biti, nisu bili neka stara vojska koja kao turska (donedavno) drži ključeve vlasti i može srušiti koga želi u bilo koje vrijeme. Ne, oni su bili i ostali hrvatski branitelji, najsmjeliji dio naroda koji se našao u smrtnoj nevolji, oni su otkrili u sebi vojnike i bili otkriveni kao zapovjednici u najstrašnijim danima koje su proveli u bitkama i rovovima s ostalim braniteljima, dijelili ne samo njihove patnje nego i smisao borbe.

Pa kada je nakon preokreta početkom našega stoljeća narodnom zabunom nadošla vlast koja je bez krzmanja bacila pod noge sve vrijednosti za koje su se borili i stala kriminalizirati branitelje a Hrvatsku vraćati prema novoj Jugoslaviji - dužnost generala bila je da dignu glas, barem pismom. Da se zna kako se nisu odvojili od naroda jer imaju lijepe odore i nešto više novaca , da se zna kako više drže do svoga ugleda i savjesti nego do činova. Je li to politika? Jest, svaki čin koji nije privatan, koji se odnosi na javno djelovanje jest politika, u ovom slučaju politika u najplemenitijem smislu riječi, prisebni pokušaj spašavanja polisa od barbara, pa i od njega samoga. Koliko znam, hrvatski generali nisu se promijenili , ni oni koji su postali predmetom histeričnih ostojićevskih i karlapontovskih, vazda engleskih progona - eto Mladena Markača i opet među braniteljima u Savskoj, svaka mu čast. Pa zato Kolinda dobro misli kada ih zove za savjetnike, a oni ne bi trebali tražiti dlaku u jajetu. Došlo je vrijeme da se opet jednom ujedinimo u svojevrsnu frontu nacionalnog oslobođenja, koliko god to patetično zvučalo, ali što jest - jest, potrebno je jer nas je klatež dovela do ruba.

Jezik i Broz (ne onaj)

U katalonskom buntu i zahtjevu za državom, nakon riječi država svaki Katalonac spominje jezik. Jer im je španjolski nametan, jer se njihovom narodnom katalonskom jeziku rugalo. U majdanskim i predmajdanskim ukrajinskim danima nakon riječi Ukrajina najčešće se spominjao ukrajinski jezik koji je zabranjivan i proganjan. Tako i u Hrvatskoj u dvije Jugoslavije, te sada opet u prijetvornoj igri oko hrvatskoga jezika - ispod žita radi se na mnogo strana ono što se u dvije Jugoslavije radilo javno, iz Beograda i iz zagrebačkih (i riječkih) crvenih pustinja.

Eto primjerice, taj nesretni i navodno hrvatski Institut za jezik i jezikoslovlje - čuven po Jovanovićevu pravopisu - objavljuje reprint Brozova pravopisa. Zašto? U načelu, uvijek je lijepo imati reprinte starih izdanja da čovjek ne kopa po arhivima i knjižnicama, ali zašto baš Brozov pravopis i zašto baš sada? Pa zato što je Broz bio vukovac, a njegov je pravopis nosio hrvatsko ime, što bi valjda trebalo poduprijeti ovodobno objavljivanje Institutove tek ponešto pripitomljene zvjerske vukovštine koja i nije drugo negoli promidžba nakaradnog jugoslavenstva. Drugim riječima: hajdmo malo pomaknuti katalonski prema španjolskom -ako se Katalonija i odvoji te postane samostalnom državom, bit će to ipak neka podloga za ponovno ujedinjenje u budućnosti.

(Usput: prebirem u zagrebačkoj knjižari stranice knjige nekoga jezikoslovnog mulca kojemu ne mogu zapamtiti ime: nalazim njegov umni zaključak da doduše ne bi bilo oportuno nazivati hrvatski jezik srpskohrvatskim, ali ni hrvatskim, pa predlaže da se umjesto naziva hrvatski rabi - štokavski. I Srbi bi mogli nasjesti jer još nisu osvijestili da im jezik nije štokavski...Ideja o štokavskom kao "jeziku" nije naravno nova, za knjige na "štokavskom" dijele se u "regiji" i književne nagrade , kao zamjena za "jugoslavensku književnost". I eto, sudjeluju poneki hrvatski autori, natječu se. Lova je lova, za nju se može kupiti goveđi jezik s umakom.)
Berlinski zid
Spektakularno proslavljen pad berlinskoga zida, u Berlinu. U Zagrebu Teršeličkini i Mesićevi antifašisti otkrili da baš na taj dan pada Kristalna noć. Iz Berlina se za HTV javio predsjednik Hrvatskoga sabora Leko koji nam je objasnio da je pad berlinskoga zida imao zamašne posljedice, sve je po istočnoj Europi popadalo i raspadalo se - u miru Božjem. Samo mi nismo bili te sreće, reče, jer "smo imali agresiju". Čiju smo to agresiju "mi imali", ostalo je nepoznato, kao i u udžbenicima za đake. I papa Franjo se dotaknuo berlinskoga zida. Reče da treba graditi mostove a ne zidove. Slažem se. Za početak treba sagraditi Pelješki most.

Šešelj

Upravo je dirljivo gledati kako su Vučić ponaša otkako je čuo da dolazi njegov gazda Šešelj. Sav se nekako prometnuo u đačića, oznojen i ozaren, vidi se da "ne bi hteo ništa da kaže suprotiva a opet mu je mnogo neprijatno, kao i đačiću Nikoliću". Ne znaju šta bi, jel da ga dočekaju kao što valja dočekati oberčetnika i zločinca, da mu padnu oko vrata ili što? Dolazi Osvetnik, a moglo bi se desiti i da mu se oni nađu na cipeli jer su šurovali s europskim mangupima.

A što je u stvari na stvari? Ma u stvari je na stvari da je u potpunosti ispunjen stari dogovor o spašavanju Srbije od bilo kakve krivnje . Povijest odnosno "istorija" zapisat će da nitko od srbijanskih zločinačkih vođa nije osuđen: Milošević umro, Šešelj navodno umire i svakako ne će živjeti još deset godina koliko bi potrajalo suđenje pa neka ide, ostalo što jest osuđeno sitnež je i nije važno, Kadijević je umro u Rusiji, Adžić odumro, protiv vodstva JNA u srbijanskoj službi nikada i nije podignuta optužnica, ni za kakvu agresiju ni na koga nije suđeno... Bože pravde...

A i u dobro se vrijeme vraća osvetnik Šešelj - srbijanska i ruska vojska upravo imaju vježbe u blizini hrvatske granice, što naše ministarstvo obrane a ni ono vanjskih poslova nije našlo za shodno uočiti. A Vlada u cjelini valjda smatra da se vježbe posve slučajno održavaju blizu slučajne države Hrvatske, te ni slučajno nema razloga za (barem) oprez. Šešelj nema što izgubiti pa će napraviti štetu kao smrtno ranjeni vepar. A u Srbiji će sljedećih mjeseci biti zanimljivo. Ona ima što izgubiti.

Ne lažu svi Srbi

Nikada se nisam mogao posve sroditi s onim užasnim zaključkom četnika Dobrice Ćosića da svi Srbi lažu, i s njegovim podatcima kada i zašto lažu. To je jednostavno paradoksalna šovinistička predrasuda. No, nekima u Hrvatskoj dobro dođe kao obrana: Lazanski je negdje rekao ili napisao da je Jelena Lovrić negdje njemu rekla početkom devedesetih "kada će konačno doći ta tvoja armija", a sada Jelena veli da to nije istina. Već i zato što Srbi lažu, kao što je tvrdio Ćosić. Zatim Aleksandar Vasiljević, šef KOS-a piše da mu je Mesić davao podatke, ali se to nije provjeravalo jer Srbi lažu. Onda je ambasador Cvetičanin nešto spominjao vinodolske sastanke s Josipovićem, ali se ni to ne provjerava, odnosno ne provjerava se je li tu bilo još nečega osim "hrestomatija" - ne čačka se jer Srbi ionako lažu. Vidite kako su predrasude opasne i kako šovinizam šire oni koji se navodno protiv njega zdušno bore.

Autor: Hrvoje Hitrec, hkv.hr

(99)