|
U oči ponovnog dolaska HDZ-a na vlast Slavko Goldstein objavio je knjigu "Godine koje se Goldstein Godina koja se vracavraćaju", misleći na četrdesete prošlog stoljeća i strašeći narod kako se eto vraća NDH sa svim svojim strahotama.
Zastrašivanje nije urodilo plodom, a strah se, naravno, pokazao bezrazložnim. Istina je da se Hrvatska vratila sebi, svojoj nezavisnosti, već početkom devedesetih, ali režim Pavelićeva tipa niti je moguć niti ga itko više želi. |
Godine koje se vraćaju, o kojima piše Goldstein, vraćaju se na jedan posve drugi način. Pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih postojala je paradigma bratstvo i jedinstvo na jednoj i nacionalizmi (osobito hrvatski) na drugoj srani. Ali nikada kao nakon 2000. godine i osobito kao danas nije se u određenim novinskim, političkim i historiografskim krugovima toliko inzistiralo na paradigmi fašizam-antifašizam, pri čemu se ulažu silni napori da se pronađe, istakne i izmisli što više primjera koji bi potvrđivali tezu o tzv. reustašizaciji i neofašizmu u Hrvatskoj.
U tom svjetlu treba gledati i na paniku oko jedne ploče u Jasenovcu s nezgodnim natpisom, dok nikome od onih kojima to jako smeta ništa ne smeta što jedan list i jedna stranka djeluju kao organi "velike Srbije", ili što se svake godine nesmetano slavi četnički pokolj nad nevinim ljudima 1941. u kojemu je stradao čak i partizanski heroj Marko Orešković. Ponekad je u toj antifašističkoj kampanji Srbriječ o traumama, paranojama, ideološkom drilu, obiteljskom naslijeđu, ali najčešće o sustavnom i dobro promišljenom projektu sa sasvim određenim političkim ciljevima.
Povratkom u četrdesete nastoji se odvratiti pozornost od devedesetih godina, odnosno od sasvim jasne uloge agresora i od stvarnog antifašističkog otpora jednog naroda i od njegove borbe za slobodu, demokraciju i samostalnost. Teza kako se pravi izvori moderne Hrvatske zapravo nalaze u antifašističkoj borbi za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno u odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koje istina imaju stanovito posredno, ali ne i presudno značenje, može se tumačiti samo kao pozicioniranje Hrvatske u starim državnim okvirima i u kontekstu obnove "regiona".
U vrijeme kad se nezaustavljivo otkrivaju strahote poslijeratnih zločina počinjenih pod vodstvom, po naredbama i pod nadzorom jugoslavenskih, revolucionarnih vlasti, antifašizam se pretvara u ideologiju kojom se ti zločini nastoje obraniti, opravdati, posvetiti. Jer, sve je to, tobože, učinjeno u višem interesu. Istovremeno to je ideologija koja služi očuvanju dvostrukog monopola, monopola na istinu i monopola na društvene pozicije. Otud i strah od revizionizma.
Josip Jović,
Slobodna Dalmacija
|
