Zaokret na Balkanu
Četiri duge
godie, zastupnici najmoćnijih svjetskih vojnih saveza,
kršeči ruke zaklinjali su se u nepredvidive opasnosti
bilo kakve intervencije protiv srpske agresije;
hrvatska je vojska u četiri dana potpuno samostalno
napravila kraj zlom duhu u vlastitoj zemlji. Sramota
zapadne mirovne politike nije mogla biti veća. No ona
je najmanje zlo u beskonačnoj priči političkog
kukavičluka, intelektualne sljepoće, moralne sramote i
vojne malodušnosti koje su pratile hladnokrvne
kalkulacije i arhaičnu brutalnost toga rata čiji su
učinak potencirale. Nastavak sramote je ponašane
lupnutih političara, diplomata i vojnih časnika koji
sada osuđuju hrvatsku ofenzivu za povrat Krajine.
Ipak, čini se da se u Washingtonu probilo saznanje
kako je hrvatska ofenziva promijenila odnose snaga na
Balkanu i otvorila nove perspektive za mirovna
rješenja.
Nakon što je postalo jasno da je kolaps titoističke
Jugoslavije neizbježan, večina je inozemnih nastojanja
bila usmjerena protiv promjene odnosa snaga na
Balkanu. Zato je svijet, ne samo nedjelotvorno
promatrao kada je u ljeto 1991. srpski predvođena
vojska i njeni zamjenici brutalnim nasiljem osvojila
više od četvrtine hrvatskog teritorija, nego je
pljeskao kada je u jesen uslijedilo primirje pod
paskom UNO promatrača, kojim su faktično osigurana
srpska osvajanja. A kao veliki uspjeh mirovnih napora
slavio se embargo na oružje za cijelu ex-Jugoslaviju,
koji je ne samo izjednačio agresora i žrtvu, nego je
agresoru osigurao direktnu prednost, jer si je Srbija
osigurala posjed največeg arsenala nekadašnje
jugoslavenske vojske. Tako su prije svega Bosni
onemogućena sredstva obrane, iako UNO karta izričito
priznaje pravo na samoobranu. Obranbena nemoć stajala
ju je više od polovice državnog teritorija, stotine
tisuća mrtvih i protjeranih. Razlozi toga, pod
neizrecivim plaštom zvaničnoga, neravnopravnog
pristupa žrtvi i agresoru različiti su. Zapadnim
demokracijama zajednička je odlučnost da se ne dadnu
uvuči u jugoslavensku močvaru. Pariz, ali prije svega
London, dodatno su ostavljali utisak simpatije za
Beograd. Vanjskopolitički slab američki predsjednik i
Srbima tradicionalno prijateljska Moskva, zaokružili
su sliku sudbonosne predodžbe UNO-a u Hrvatskoj i
Bosni.
Največi zajednički nazivnik udruženih u t.zv.
kontaktnu skupinu za Balkan zainteresiranih močnika
bio je plan ograničiti i dogorjeti konflikt, a pobjedu
prepustiti jačemu, ali nisu računali s borbenom voljom
Hrvatske. Pod utjecajem srpske propagande i često
ideološke predrasude, Hrvatska, prva žrtva srpske
agresije, ne računajući njenog sjevernog susjeda, nije
nikada mogla računati na veliku simpatiju. U potpunoj
neshvaćenosti njene tisućljetne povijesti, njena volja
da postane nacija bila je sumnjiva, a stoljetni
simboli njene državnosti pogrešno tumaćeni kao navodni
izražaj ustaškog režima. Predsjednik Tuđman, Titov
partizan i ustaški neprijatelj u 2. sv. ratu, zbog
čvrste ruke i svijesti o nacionalnom identitetu osuđen
je kao navodni diktator i nacionalistički huškač. Ne
obazirući se na neugodne okolnosti u kojima se mlada
Hrvatska našla, okupacije velikih dijelova zemlje,
stotine tisuća izbjeglica, prekinute prometne linije i
zbog srpskog terora umanjenog turizma, na zemlju su
bila i još su uivjek primjenjena mjerila desetljećima
uređenih zapadnih demokracija.
Ofenziva Zagreba za povrat Krajine bila je prigoda
da se predrasude o Hrvatskoj i kriva interpretacija
balkanske tragedije prikažu kao potvrda arhajičnog
građanskog rata. Bjeg preko sto tisuća krajiških Srba,
dramatične slike njihovih izbjegličkih kolona odmah su
bile interpretirane kao etničko čišćenje od strane
Hrvata. A oko TV kamera, gotovo je pohlepno tražilo
slike smrti i uništenja izazvanih Tuđmanovom
soldateskom.Trezveni promatrač zaključio je da srpski
izbjeglički val nije posljedica etničkog čišćenja
ustrašivanjem i terorom, nego posljedica srpske
neistinite huškačke propagande, panike i loše
savijesti. Bijegu Srba predhodilo je 4 godine ranije
srpsko zastrašivanje i teror nad Hrvatima u Krajini,
koje je na koncu dovelo do bjega i protjerivanja 270
000 Hrvata iz Krajine. Nasuprot tome, Zagreb je na
početku ofenzive svakog sata na radiju emitirao
Tuđmanove apele Srbima s pozivom na ostanak, i ponudom
amnestije i manjinska prava. Predrasude su dovele do
izjednačenja hrvatske ofenzive za povrat okupiranih
područja sa srpskom agresijom, ali su ih same ratne
akcije konačno osporile. Uništenje napuštenih srpskih
sela prikazalo je politiku Zagreba u krivom svjetlu.
Ipak, ako je Hrvatska danas, osim stotinu tisuća
uglavnom u gradovima živućih Srba, i očišćena etnički,
to nije nije ksenofobija. Hrvatski Srbi su na kraju
postali žrtve onih duhova, koji su zaslijepili njihove
fanatične zemljake.
Iz toga hrvanja Hrvatska je izašla ojačana. Jačinom
udarca i motivacijom svoje vojske postala je faktor
moći, koji je promijenio odnos snaga na Balkanu. Tu je
perspektivu Washington vidio već prije ofenzive i zato
je indirektno Zagrebu dao zeleno svjetlo. Dok su
London, Brisel i UNO uobičajenim licemjernim ritualom
osudili hrvatsko osvajanje, predsjednik Klinton i
kanzelar Kohl nisu tajili svoje nade da će zagrebačkom
pobjedom karte na Balkanu biti nanovo posložene. Po
prvi puta nakon 4 godine srpski se agresor susreo s
ozbiljnim protivnikom. Neposredno nakon osvajanja
Krajine, borba za vlast između bosanskih Srba, bila je
vidljiva posljedica toga.
Zentralno je pitanje, kako će se promjena odnosa
snaga na balkanskom buretu odraziti na Bosnu.
Bosansko-hrvatsko zajedništvo pod američkim pritiskom
stabiliziralo je front, s izuzetkom UNO-zaštićenih
zona. ...
Hans-Ueli Sonderegger
Samstag, 19. kolovoz 1995.
(05.08.2010.)
|
