|
Ako o nekom čovjeku govore samo vrlo lijepo ili vrlo
ružno, mora da je riječ o izuzetnom čovjeku koji nikoga
ne ostavlja ravnodušnim. Izuzetnom bilo po dobru, bilo
po zlu. U takvom slučaju dovoljno je poslušati tko toga
čovjeka hvali, a tko ga kudi - pa će biti jasno i kakav
je čovjek uistinu.
Gojka Šuška i trinaest godina nakon
njegove smrti intenzivno mrze tipovi poput, recimo,
Josipa Boljkovca, notornog udbaša kojega se ozbiljno
sumnjiči za izravne egzekucije ljudi nakon II.
svjetskog rata. A slave ga hrvatski branitelji, od
običnih vojnika do visokih časnika. Meni je samo to
dovoljno, čak i kada ne bih znao kolika je Šuškova
uloga u stvaranju hrvatske države, da ga smatram
jednim od hrvatskih velikana i čovjekom dostojnim
poštovanja.
Bio sam na
komemoraciji trinaeste obljetnice Šuškove smrti u
Hrvatskom slovu. Slušajući prisjećanja na pokojnog
ministra Šuška njegovih prijatelja i suboraca Ante
Belje, Miroslava Međimurca i generala Krešimira
Ćosića, zapitao sam se zašto uvijek mora biti tako da
se mi svojih velikana prisjećamo u iznajmljenim
prostorijama na rubu grada dok se u ložama
reprezentativnih ustanova u centru bane kojekakvi . da
ne kažem kakvi!? |
Zašto smo mi nacionalno svjesni Hrvati u vlastitoj,
navodno slobodnoj i samostalnoj državi građani drugog
reda? Zašto neki dan u hotelu Esplanadi u zelenoj
haljini, s čašom u ruci, držeći je pomalo neiskusno,
saborska zastupnica Hrvatske seljačke stranke Marijana
Petir, okružena hrpom snobova i trećerazrednih činovnika
iz britanske ambasade, razrogačenih očiju , gleda
televizijski prijenos vjenčanja jednog od one dvojice
engleskih kraljevića s nekom Katom pučankom, a
vjerojatno ni ne zna da je danas obljetnica Šuškove
smrti? I da ne bi bilo zabune, Marijana Petir je samo
primjer. U Saboru je 150-tak ''marijana'', a u drugim
državnim institucijama je njihov broj također usklađen s
brojnim stanjem. Tolerira se eventualno odstupanje od
plus ili minus deset posto.
Gojko Šušak bio je najvažniji Tuđmanov
čovjek, prema tome i najvažniji čovjek, uz samog
Tuđmana, u stvaranju hrvatske države. Dvije su Šuškove
zasluge ključne: na unutarnjem planu ustroj i
naoružavanje vojske te briljantna pobjeda u
Domovinskom ratu, a na vanjskopolitičkom planu
uspostavljanje partnerstva s USA, čime je i omogućen
uspjeh u ratu i oslobađanju zemlje. Realno gledajući,
Gojko Šušak je uz Zvonimira Šeparovića bio daleko
najuspješniji hrvatski ministar vanjskih poslova iako
formalno nikada nije obnašao tu funkciju. Granić,
Sanader, Žužul i ostali barem za Šuškova života nikada
nisu uspijevali učiniti više štete nego on koristi!
Tajna njegova uspjeha na vanjskopolitičkom planu
vjerojatno leži u njegovoj urođenoj hercegovačkoj
bistrini, prodornosti i domoljublju te dugogodišnjem
emigrantskom iskustvu u anglosaksonskoj sredini.
Njegovo iskreno prijateljstvo i duboko ljudsko
razumijevanje s američkim ministrom Williamom Perryjem
dokaz je da takva prijateljstva mogu sklapati samo
ljudi s kičmom jer beskičmenjake nitko ne cijeni čak i
kada se njima posluži u određene svrhe. Svi se dobro
sjećamo kada se prije nekoliko godina brojne europske
vođe u predizbornoj kampanji uz smiješak tvrdile da im
je Sanader prijatelj. Kad je Dugobabac završio u
reštu, nitko od njih nije imao lijepu riječ za njega.
I na koncu, nitko nije savršen. Tko
radi velike stvari, napravi i poneku pogrješku. Pravo
na prigovor ministru Šušku imaju samo njegovi
Hercegovci i ostali Hrvati iz BiH, slijed događaja od
Washingtonskog sporazuma, preko Daytonskog sporazuma i
svega što se kasnije događalo jasno je išao na njihovu
štetu. Danas, politički minorizirani i obespravljeni u
vlastitoj zemlji, oni se svejedno s pijetetom sjećaju
''ratnog ministra'' jer je s Tuđmanom stvarao i
stvorio Hrvatsku, dok ga u samoj Hrvatskoj medijske
hulje i indolentni malograđani nazivaju najpogrdnijim
imenima. Tužna je činjenica da u suvremenoj Hrvatskoj
kao da nema mjesta za Šuškovu veličinu. Zašto je tomu
tako, možda najbolje kazuju riječi njegova prijatelja
Williama Perryja: ''Njegovo mjesto nikada ne može biti
s onim bešćutnim i plašljivim dušama koje ne poznaju
ni pobjede ni poraze''.
Damir
Pešorda
PORTAL HR.SVIJET
|