Dakle, kako to da nikada niste čuli za nju?
Možda zato što je dr. Reisman jedan od najjačih
autoriteta u razotkrivanju negativnih efekata
pornografije, a to je nešto što porno industrija želi
sakriti - i od vas. Posljednjih tridesetak godina, ona
je posvetila život znanosti koja ozbiljnim metodama
prokazuje kako pornografske slike mijenjaju kemijsku
strukturu ljudskog mozga, i to na čovjekovu štetu.
Nadalje, nepobitno je dokazala (onima koje to
zanima) da pornografija može biti otrovna i izazivati
ovisnost baš kao i crack i kokain, kao što je i
dokazala da pornografija doprinosi silovanjima,
incestima, pedofiliji i drugim oblicima seksualnog
napastovanja. Nije li sad jasno zašto ju je časopis
Playboy optužio da potiče "ozračje lova na vještice"?
I to je problem! Pornografska industrija može se
pohvaliti godišnjim prometom od 12 milijardi dolara, k
tomu, važna je kako za seksologiju tako za profit
farmaceutskih industrija, koje po sebi zgrću i okreću
dodatne milijarde dolara. Dakle, napadati pornografiju
- znači napadati cijelu industriju seksa, napadati
izvor gotovo beskonačne moći koja vrlo lako zataškava
sebi nesklone glasine, ušutkujući hrabre duše koji im
se opiru.
Naravno, ništa od ovoga ne može zasjeniti istinitost
tvrdnji dr. Reisman, niti nju spriječiti istinu
opetovano iznosi pred američke zakonodavce (koji bi
još samo to trebali poslušati).
No, pornografska industrija je uspjela zadržati dr.
Reisman na margini javnog diskursa s jednakim žarom s
kojim je njihova PR mašinerija pretvorila pornografiju
u prihvatljivu i sveprisutnu zabavu za mase.
Imajući to na umu, zamolili smo dr. Reisman da nam
pokaže golu istinu o pornografiji, te da nam
jednostavnim rječnikom objasni što nam to pornografija
čini, i zašto ju ne bi trebalo braniti prvim
amandmanom. (U SAD je objavljivanje pornografije
dozvoljeno temeljem prvog amandmana na američki ustav,
koji garantira "slobodu izražavanja"; op. pr.).
- Kako pornografski sadržaj utječe na nas?
Četiri znanstvene discipline mogu nam pomoći pri
odgovoru na ovo pitanje. Prvo polje je "proksemika"
(od engl. "proximity" što znači "blizina", op. pr.).
Ova nam disciplina tumači da je od presudne važnosti
za naš opstanak način na koji koristimo - osobni
prostor. Ljudi se ne svlače do gola na sred ulice, ne
pokazuju se strancima, i to iz razloga što ne žele
biti ubijeni, silovani ili smješteni u psihijatrijsku
ustanovu. Ne pokazujemo svoju intimu nepoznatim
osobama, jer u nepoznate osobe nemamo povjerenja. No
kad fotografija pokaže razgolićenu osobu, bio to
Playboy, ili neki drugi izvor, određeni postotak od
milijuna osoba koje gledaju tu fotografiju - poželjet
će nauditi osobi koja je prikazana. Razgolićenost bi
se trebala događati samo u zatvorenim, intimnim
prostorima, npr. pred voljenom osobom, ili pred
liječnikom. Kad god se privatnost pokazuje u javnosti
- čovjek postaje krajnje ranjivim. I tako, jedan način
na koji pornografija utječe na nas, jest što poništava
prirodni zaštitni prostor, razlikovanje između
privatnog i javnog.
- Pornografija može dovesti to toga da se naudi
drugoj osobi?
Definitivno. To nam može osvijetliti "etologija",
studij životinjskog ponašanja. Primjećujemo da
pornografski prikaz gole žene inducira u muškarca
dojam da je žena "in estrus", tj. spremna za parenje.
A to u muškarcu potiče neku vrstu primitivne agresije.
No u stvarnom životu, kod ljudi, tj. žena to nije
slučaj - samo ženke životinja daju signale da su
spremne za parenje. No pornografija imitira "estrus"
kako bi izazvala muške instinkte. Proširene zjenice,
otvorena usta, otvorene oči, naglašavanje stražnjice -
to su sve signali koji bi muškarcu trebali
komunicirati da ga žena izaziva. Ako prihvaćate
teoriju evolucije - ovdje ste na sigurnom tlu - jer
mužjak koji vidi ženku koja ga izaziva na taj način -
mora odgovoriti. On na izazov ženke reagira na
normalni, mužjački posesivni način.
- Ali žena je u ovom slučaju samo slika?
Pogrešno. Ona je za muškarca stvarna, jer je
reakcija njegovog tijela realna i time potvrđuje
stvarnost "duplerice". No, obzirom da bi on po prirodi
sad trebao krenuti u prokreaciju, imamo problem - jer
žene u stvarnosti nema. Tako da on sad može potražiti
nekoga s kim će uprazniti odnos - nekoga tko možda to
ne želi; ili će postati jako ljut. U svakom slučaju će
se razljutiti, jer koga god bude našao neće biti isti
kao ona žena koja ga je izazvala. I na koga se on
zapravo ljuti? Ljuti li se na tipa koji je fotografiju
snimio? Ljuti li se na Hugha Hefnera (vlasnika
Playboya)? Naravno da ne. On se ljuti na Ženu. Žena ga
je izazvala, Žena nije ispunila obećanje. Zato
pornografske slike zovemo "provokativnima". One ne
provociraju ljubav, nego žudnju ili ljutnju. Njima
provociramo stanje uzbuđenosti koje je u svojoj biti
neprijateljsko prema ženama.
Pornografija doista dehumanizira ženu, tretira ju
kao životinju koja se pari. Međutim, kad se ženke
životinja pare - one potiču jednog, specifičnog
mužjaka, možda dvojicu. A ne 200 milijuna jedinki -
jer inače bi bile uništene, bile bi napadnute. Cijeli
ovaj proces uzbuđivanja navodi na žene - na sve žene -
veliki val razljućenih i neprijateljski raspoloženih
muškaraca.
- Što se događa u ljudskom mozgu?
Prema neuropsihologiji, mozak ima kako uzbuđujuće
tako i smirujuće (inhibirajuće) transmitere, koji se
nalaze u desnoj i lijevoj hemisferi mozga.
Pornografske slike potiču uzbuđujuće transmitere a
inhibirajući se povlače. Mi danas znamo da su slike
seksa snažnije i upečatljivije za ljudski mozak nego
što su to prikazi užasa. Pornografija stoga isključuje
inhibirajuće mehanizme, te dozvoljava desnoj polovici
mozga koji je odgovoran za naše emocionalne reflekse
(poput požude, straha, srama), da nadglasa aktivnosti
lijevog dijela mozga, koji je zadužen za logiku i za
održavanje kontrole u tijelu.
Ovo prekida proces ljudske spoznaje i zdravlja: tzv.
"erototoksini" restrukturiraju mozak. To jest - mozak
se mijenja kako bi se prilagodio stimulacijama.
To nas u istraživanju efekata pornografije dovodi do
četvrte znanstvene discipline - psihofarmakologije.
Erototoksični materijali potiču testosteron i
endorfine. Čovjek se osjeća kao da je drogiran, kao na
heroinu i kokainu. Kako bi ponovio intenzitet -
ovisnik o pornografiji traži sve više eksplicitnog
materijala. Prikazi grubosti ga s vremenom uzbuđuju
više od prikaza nježnosti.
- Kakva je šteta?
Mislite da je pornografija nešto bezazleno?
Promislite ponovno. Izlaganje provokativnim
fotografijama ili filmovima, posebno golotinja, ima
snagu heroina, kao i njegove otrovne efekte, napada
sve osjete, manipulira ljudskim umom, i to psihološki
i kemijski.
- Kako je to moguće?
Zamislite si dvoje ljudi, nazovimo ih Marko i Ana,
koji su se vjenčali i rodili djecu. S vremenom,
uzbuđenje koji su izazivali jedno u drugomu polako
nestaje: a nestaje zato što s rastom povjerenja
nestaje - strah. I ako je sve kako treba biti, nema
napetosti u toj vezi, te se oni ne zatvaraju. Ukratko,
ovaj par uči kako doista voljeti jedan drugog.
Jednoga dana, Marko i Ana pogledaju neki
pornografski film. (Uzgred budi rečeno, razgovarala
sam mnoštvom ljudi koji su kroz to prošli) Ana gleda,
film je uzbudi više nego njezin suprug, koji ima istu
reakciju. Između njih se pojavio osjećaj srama - jer
sram prati to stanje uzbuđenosti. Neprijateljstvo,
strah, krivica, svakakve emocije koje prate seksualno
eksplicitni materijal - još više ih uzbuđuju. Sad su
Marko i Ana još više zbunjeni u pogledu svoje veze.
Slijedeći korak jest - polako prestaju vjerovati da se
vole. I jedan i drugi su žrtve, doslovno drogirani
vlastitim uzbuđenjem putem erototoksične stimulacije.
- Dakle, pornografija je poput droge?
Ne poput droge. To jest droga. Višestruki opijat,
budimo precizni. Pornografija čini da iskusite široki
spektar droga koje ljudsko tijelo proizvodi samo od
sebe. A potiče ih sve od jednom. Također stvara se i
oksitocin, takozvani hormon povezanosti, hormon
nježnosti, koji u tijelu stvara još veću konfuziju, te
još više potiče uzbuđenje. Erototoksini induciraju
požudu, strah, sram i neprijateljstvo, a ovi su okidač
za endogeno stanje opijenosti (opijenost vlastitim
hormonalnim reakcijama), koje organizam pogrešno
tumači kao seksualno uzbuđenje, jer ne zna kako bi to
drugačije klasificirao. Konfuzija se kasnije pretvara
u niz disfunkcija (poremećaja) kod muškaraca i kod
žena: otud sve veći broj seksualnih prijestupnika -
seksualnog uznemiravanja, seksualnog napadanja,
silovanja, incesta, pedofilije. itd.
I to nije samo problem kod heteroseksualaca, već
može biti posljedica i homoseksualnih stimulacija.
Pojedinac (on ili ona) izložen eksplicitnom
homoseksualnom materijalu, zbog konfuzije, srama i
negativnih impulsa, lako se uzbudi. No - to je samo
kriza - ali mozak ju tumači kao uzbuđenje, koje onda
njega ili nju vodi do zaključka da - ima sklonost
prema istom spolu.
- Vi često tvrdite kako pornografija izravno
povređuje pravo na slobodu izražavanja? No
pornografiju se često brani upravo na temelju slobode
izražavanja.
Da, i to je nelogično: ljudi koriste govor kako bi
branili ono što govor nije. Pornografija se ne može
opravdati putem slika. Nitko ne može opravdati
pornografiju samo putem slika. Tako da se tada poseže
za govorom - za tekstom. No, to nije ispravno. Slika
je slika. Slika nije tekst. Ako bi slika bila tekst -
onda biste ju mogli obraniti drugom slikom. Postoji
određeno preklapanje između slike i riječi, ali to
nije dovoljno. Utemeljitelji američkog ustava jako su
dobro znali što je jezik (govor), ono što su u ustavu
napisali je ono što su mislili. Tvorci ustava
koristili su rječnik Samuela Johnsona iz 1755., a tamo
je "govor" definiran kao "moć artikuliranog izričaja".
U istom rječniku "tisak" ("press"), jest stroj kojim
se tiskaju knjige. Obzirom da ove dvije bitne riječi,
definirane još 1789. godine kad je kongres predložio
prvih 12 amandmana, ne sadrže u sebi pojam "slike",
moglo bi se tvrditi da su autori prvog amandmana
pazili na to da slike ne ulaze u "slobodu govora":
Obzirom da su i sami koristili slike kako bi ljude
potakli na revoluciju, možda su htjeli ograničiti
korištenje slika u javnom diskursu, kako bi ljudi
mogli odlučivati temeljem logike, a ne temeljem
emocija. Vjerujem da se ovdje otvara velik prostor za
jedno znanstveno istraživanje.
No, čak i ako su slike zaštićene ustavnim pravom na
"slobodu govora", to ne mijenja činjenicu da su
izuzetno uzbuđujuće za mozak-um-tijelo (za cijeli
organizam) i da će po svojoj naravi sabotirati
sposobnost razmišljanja i spoznaje tog istog organizma
u - njegovoj slobodi mišljenja i govora. Pornografija
direktno povrjeđuje prvi amandman, jer inhibira
aktivnost lijevog dijela mozga, koji je ključan u
slobodnom govoru i djelovanju.
Industrija seksa
Pornografska industrija je dio velikog kompleksa
seksualne industrije, koja uključuje farmaceutske
kompanije i profesionalne seksologe. Jedni bez drugih
ne mogu - u industriji koja obrće milijarde dolara
godišnje.
- Opisali ste pornografiju kao dio velike
industrije seksa. Što pod time mislite?
Industrija seksa sastoji se od seksologije
(takozvani "sustavni studij seksualnog ponašanja";
koji je zauvijek pomakao granice onoga što predstavlja
"normalni" spolni čin), pornografije i farmaceutske
industrije. Velika seksologija bila je uvijek dio
velike pornografske industrije. Seksologija je
preuzela glavnu riječ još od vremena Kinseya, kako u
sudstvu tako i u javnom mnijenju, te je pod njenim
utjecajem promijenjeno puno zakona - kako bi se njima
proglasilo da pornografija nije štetna.
Obzirom da muškarci sve više koriste pornografiju,
jer je ona sve prisutnija, ti isti muškarci postaju
sve impotentniji. To je dio iskustva pornografije:
postaješ impotentan - ne možeš funkcionirati bez
vanjskih stimulansa, koji su izvan tvog bračnog -
ljubavnog odnosa. Impotentan znači biti "bez moći"; a
muškarcu se doista oduzima vlastita moć kad postane
ovisan o pornografiji. Oslanja se na "moć" koju mu
daju određene slike ili filmovi. Ovisan muškarac
razvija impotenciju i zato što prihvaća bizarnu želju
da njegova partnerica izgleda baš kao djevojka s
duplerice. On osjeća da bi njegova ljubavnica morala
biti mlađa od 24 godine, plavuša, s besprijekornom
kožom, tankog struka i bujnih grudi. Sve te nemoguće
slike polako zaokupljaju njegov mozak i tijelo, njegov
organizam.
I sad stupaju na scenu veliki farmaceuti, i pomažu
tom muškarcu - ne bi li funkcionirao unatoč
"nedostacima" svoje partnerice. Obilnije konzumiranje
pornografije tražit će i obilniju pomoć velikih
farmaceuta - sve kako bi taj čovjek mislio da je i
dalje muškarac.
To je samo jedan primjer industrije seksa. Seksolozi
legitimiziraju pornografiju, pornografija stvara
impotenciju, farmaceutske kompanije liječe
pornografijom uzrokovanu impotenciju. To je dobro
povezan i umrežen biznis, a godišnje rezultira
milijardama dolara čiste zarade.
- Možete li nam dati još koji primjer?
Naravno, pogledajte cjepiva za djecu. Više
pornografije i više seksologije poveća seksualnu
aktivnog mladih. I veliki farmaceuti stupaju na scenu
s dječjim cjepivom za Hepatitis B. HepB je spolno
prenosiva bolest, i nema razloga da se tim cjepivom
cijepe djeca. No, veliki farmaceuti ovdje zgrću veliko
bogatstvo od kad su pojedine države naložile da se
time cijepe sva naša dječica, malih pluća i srca i bez
imunosnog sustava. Od nedavno, i za djevojčice se
predlaže obavezno cijepljenje protiv HPV-a, a sve u
ime zaštite. Ne borimo se protiv ove navale
pornografije (niti jedna vlada još nije krenula u
sustavnu borbu) samo zato što o njoj ovise i druge
velike industrije. A u pripremi su i cjepiva protiv
sifilisa i gonoreje, i cijelog niza drugih spolnih
bolesti.
- Već ste desetljećima savjetnik različitih
Vlada SAD-a, ministarstava pravde, obrazovanja,
zdravstva. Koji su rezultati vašeg rada? Je li se išta
promijenilo?
Iskreno, ne znam je li me itko doista poslušao. U
Reaganovo vrijeme, imala sam mogućnost promijeniti
stvari, napravila sam veliki istraživački projekt -
upravo na ovom polju. No napadali su ga svi koji su to
mogli, iz svake moguće perspektive. Mislim da su
izvršili veliki pritisak na samog predsjednika SAD.
Od tada? Ne. Recimo to ovako: ja sam vrlo
neimpresionirana onime što su naše vlade učinile od
vremena Reagana. Puno pričanja, malo djelovanja. Naši
političari jako dobro znaju da se trgovina bijelim
robljem i dječja pornografija mogu pobijediti samo ako
se ugasi i pornografija za odrasle. To nije nikakva
tajna.
- Ima li ikakve nade?
Ima. Obzirom da se Playboy pojavio već ranih
pedesetih, a nama je trebalo jako dugo da postanemo
tako pokvareni kakvi smo sada - ispada da imamo veliki
potencijal dobroga u sebi. I to vrlo ozbiljno mislim.
Ljudi su doista snažni - jer mogli bi biti puno
traumatiziraniji nego što jesmo. Moralni imperativ
koji leži u svakom od nas može se probuditi - samo kad
bi zaobišli kontrolu mass medija i došli do uma i srca
američkog naroda.
Razgovarao: Bobby Maddex
Objavljeno: Salvo Magazine, br. 2, proljeće 2007.
Izvor: Laudato i portal hu-benedikt.hr
VIŠE NA TEMU
-
OVDJE
|