'Pravopisac' Goldstein
Pisali smo u Hrvatskom slovu od 16.
ožujka ove godine na str. 26. da su inačice tipa ne ću
- neću, pogrješka - pogreška, letak, letci - letak,
leci i dr. nepoželjne u književnom jeziku, tim prije u
školskim pravopisnim priručnicima.
U školskom udžbeniku iz biologije
mačka ne može imati i četiri i pet noga, a ako ih ima pet, onda se radi o
mutaciji. Isto je i u književnom jeziku, ako možemo npr. pisati i čitat ću i
čitaću, onda govorimo o srpskohrvatskom, a ne o hrvatskom jeziku. Što piše u
članku 12., stavku 1. Ustava Republike Hrvatske?
Ako je vjerovati Ivani Kalogjeri, novinarici
Jutarnjega lista: "Ministarstvo će sada egzaktno pratiti koja će se od
spomenutih inačica učestalije koristiti ne samo u školama nego i u javnoj
uporabi" (www.jutarnji.hr).
Stvara se dojam da je MZOŠ preuzelo na sebe i
funkciju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
te drugih znanstvenih i stručnih ustanova u
istraživanju jezikoslovnih tema. Ministarstvo se
zanima za čestotnost uporabe pravopisnih inačica! Dok
je bivši premijer Ivo Sanader hrvatskomu općinstvu
poručio da on kao građanin ne će nikada pisati
nesastavljeno ne ću, drugi je pak državni dužnosnik
požurio oboznati da ne će rabiti riječ šport, nego
samo sport. A što misli struka o tom, izgleda da
nikoga ne zanima.
Pravopis-mješanac
S. Goldstein na isti način kao i prije opet priprema
hrvatsko općinstvo za budući pravopisni rječnik, a
vjerojatno i za novi jedinstveni babilonski
pravopis-mješanac koji mora izići 2014. god. Ponovno
kao i ranije priprema ga u tajnosti jer tko su
autor(i) novoga pravopisnoga rječnika, nitko zbilja ne
zna. Isto tako i do danas se ne zna tko su sastavljači
Pravopisnoga priručnika iz 2004. god. koji je
priredila Ljiljana Jojić. Goldstein će opet vjerojatno
za državne novce želi tiskati desetke tisuća
bezautorskoga pravopisnoga priručnika i podijeliti ga
besplatno školama, kao što je to već jednom učinio.
Kritični su trenutci hrvatske jezične kulture u tom
da nanovo oživljavaju stari "hrvatskosrpski" jezik u
novom obliku tzv. zapadne varijante b/c/h/s jezika,
dakle sve ono što žele pojedine ustanove Europske
unije od Hrvatske u području njene jezične kulture.
Pobuda pojedinih europskih parlamentaraca da se zbog
tzv. novčane uštede na prevoditeljima bliski jezici
poput hrvatskoga i srpskoga spoje u jedan jezik,
suprotna europskim regulativima, nije prošla,
zahvaljajući aktivnoj, općoj poziciji hrvatskoga
općinstva. Hrvatski je postao 24 službeni jezik EU.
Ali, EU je priznala naziv jezika, njegov lingvonim, a
hoće li priznati njegovu bit: normu, strukturu,
sustav?
Na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća književnik
Hrvoje Hitrec piše:
"(...) u dobro uređenoj državi može postojati
samo jedan službeni pravopis. U većini europskih
zemalja i jest tako, a mnoge imaju i zakon kojim štite
svoj jezik. Konjanicima kaosa u Hrvatskoj to ništa ne
znači - oni se pozivaju na "Europu" samo kada im što
odgovara, ali kada je u suprotnosti s njihovim
protuhrvatskim djelovanjem, spremni su istoga časa
zaboraviti. Znaju svoj posao: praviti što veće smetnje
normiranju hrvatskoga jezika, pa čak negirati i
hrvatski jezični standard, kako bi ga vratili u stanje
"rasute bašćine" i u odlučnom času ponudili BHS kao
žuđeni izlaz." (www.hkv.hr).
Završna etapa
Na globalnom planu u tijeku je završna etapa
jezičnokulturnoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Doima se da EU-u više odgovara "novojezik"
Goldsteinovih sljedbenika i pomagača negoli ono što
predlažu ili mogu predložiti sručne i znanstvene
ustanove. Razvidno je da nova vlada želi
centralizirati jezičnu politiku i ubrzati tempo nove
standardizacije i sljedeće kodifikacije da bi ušla u
EU s već "novim rekonstruiranim jezikom".
Prvi je
korak u tom smjeru, osim već objavljenih Goldsteinovih
priručnika i drugih sličnih knjiga, tiskanje početkom
iduće školske godine obvezatnoga pravopisnoga rječnika
po kojem svatko može pisati kako mu je drago, kako je
to bilo regulirano u Novosadskom pravopisu.
U biti je toga pravopisnoga surogata koji će sličiti
Anićevu rječniku u Goldstienovoj nakladi gdje će sve
hrvatske, srpske, bošnjačke i crnogorske riječi biti
strpane u jednu rječničku vreću.
Drugi je korak, objavljivanje 2014. god. novoga
vjerojatno izmiješanoga "Babić-Silićeva" pravopisa. Na
sceni je babilonsko-novosadski pristup
jezično-pravopisnomu pitanju, isti kao i prije, tj.
težnja spojiti ono što je nespojivo.
Ovdje je dobro podsjetiti čitatelja na stavak 2.
bivše prijeporne Vladine Odluke o izradi strategije
razvitka jezične kulture iz 2003. god.: "Projektni
zadatak jest izrada Strategije, što će uključivati rad
na postizanju hrvatskog jezičnog standarda, razvitku
jezičnog obrazovanja, odnosu hrvatskog jezika prema
drugim jezicima, te očuvanje hrvatskog jezičnog
identiteta u službenom komuniciranju s Europskom
unijom" (narodne-novine).
Zanimljivo je, hrvatski jezični identitet postoji, a
standarda još nema! Ako jezik nije još standardiziran,
onda ga treba standardizirati, a zatim kodificirati u
vidu normativnih priručnika do stupanja u EU. Vidi se
da je i sada na snazi prijašnji projekt strategije
jezične politike povratka na staro, ali u novom vidu
"zapadne varijante" hrvatskoga jezika.
Krajnji cilj
I sada su
još aktualne riječi Nataše Bašić koje je ona izrazila
u članku Jezična politika kao razgradnja hrvatskih
jezičnih norma:
"Do danas prijeporna odluka nije izmijenjena...
Navedeno potiče na zaključak da ta odluka nije nastala
slučajno i da danas u Hrvatskoj postoje snage koje,
mimo znanstvenih i strukovnih institucija, vrlo
organizirano i promišljeno rade na nijekanju i
destabilizaciji dosegnutih hrvatskih jezičnih i
pravopisnih norma, pokušavajući vratiti hrvatski jezik
na predstandardizacijski stupanj na kojem bi se ponovo
zamiješale karte i pokušala obaviti restandardizacija
na načelima koja nisu sukladna hrvatskoj
jezično-pravopisnoj baštini i dosezima modernoga
hrvatskoga jezikoslovlja.
Krajnji je cilj takvih postupaka oduzimanje hrvatskomu
jeziku samobitnosti i njegovo vraćanje na pozicije
"zapadne varijante" srpskohrvatskoga, šro se vrlo
jasno vidi u člancima Snježane Kordić. Koliko je i
kakva uloga zagrebačkoga izdavača Slavka Goldsteina u
tom pogubnom projektu, pisala sam više puta u
posljednje vrijeme, a trebalo bi se osvrnuti i na
neodgovorne postupke hrvatskih jezikoslovaca koji
asistiraju u projektu razgradnje hrvatskih
jezično-pravopisnih norma" (Jezik, br. 1., 2005.,
str. 8.).
Štoviše, opet angažirani tzv. biznis, a ne
znanstveno-strukovne ustanove pokušavaju rješavati
pitanja razvoja jezične kulture. Budući da se
obvezatni pravopisni priručnici tiskaju prosječno u
nakladama od nekoliko desetaka tisuća primjeraka, a
svaki primjerak stoji stotinjak kuna, novčani promet
samo jednoga izdanja iznosi nekoliko milijuna kuna.
Znanstvenoistraživačke jezikoslovne ustanove su bile
dužne 1990-ih objaviti temeljne normativne priručnike,
ponajprije rječnike, gramatiku (slovnicu) i parvopis.
Čim se lektori mogu služiti u svojem poslu? Nažalost,
vrijeme je izgubljeno. Prazno mjesto uvijek netko
popuni, osobito ako se radi o dobroj zaradi.
Ponovimo staru poznatu izreku popa Martinca iz 1493.
god: "Turci nalegoše na jezik hrvatski...".
Netko će možda reći da nas iznova "baćuška" plaši.
Živi bili pa vidjeli! Kakva će biti sudbina hrvatskih
pravopisnih priručnika i uopće hrvatskoga jezika
ponajprije ovisi o Hrvatima. Ugledni nepomirljivi
jezikoslovci dobre volje bez unutarnjopolitičke,
vanjskopolitičke te trgovinske angažiranosti moraju
zajedno sa stručnim ustanovama i ovlaštenim tijelima
naći slogu za opću dobrobit hrvatskoga jezika u
domovini, iseljeništvu te inozemstvu.
Piše Artur Bagdasarov
hkv/Hrvatsko slovo
|