Njihov imperijalistički ekspanzionizam je dakako uvijek
imao gospodarsku komponentu, premda su pohlepa za
teritorijem kao simbolom moći i ugleda te nacionalni
ponos i osvajački žar imali važnu ulogu u tom procesu.
Nagomilavanje teritorija danas nije primarni cilj.
Razvijene zapadne zemlje više ne zgrću kolonije, kao što
je to bio slučaj u 19 stoljeću. Prema narodima Srednje,
Istočne i Jugoistočne Europe njihova politika je
oduvijek bila proračunata, podla, ponižavajuća,
prevarantska, uvijek s velikom dozom imperijalizma. S
težnjom prema tim područjima da se nad njima dominira,
da nad njima vladaju.
I danas je toj politici cilj politička, vojna i
ekonomska dominacija, a glavni pravci djelovanja u
ostvarenju tog cilja su preraspodjela, to jest
preotimanje prirodnih resursa i bogatstava, a potom
političko, financijsko, tehnološko i kulturno
podčinjavanje. Taj današnji imperijalizam najsuroviji
je oblik imperijalizma koji se razlikuje od bivših
samo u sredstvima i metodama ostvarenja - putem
političkih, ekonomskih, financijskih i naučno
tehnoloških prinuda.
Iz drugog kuta gledano takva politika je i jedna
nužnost, jer zapadno kapitalističko poduzetništvo,
kojemu je cilj proizvoditi i uvećavati dobit, bi
jednostavno propalo - urušilo se, ako mu se ne omogući
rast i širenje. Zato je zapadnom kapitalističkom
gospodarstvu ekonomska i financijska ekspanzija
osnovna značajka i uvjet opstanka. Stoga se smatra
kako postoji neka vrsta sporazuma - sprege između
kapitalističkih gospodarskih korporacija i političkih
vođa u industrijski razvijenim zemljama, odnosno vidi
se nastavak stare imperijalističke politike razvijenih
zemalja - jezgre, prema nerazvijenima - poluperiferiji
i periferiji, ali čak i šire od toga, odnosno šire i
dalje od europskog okvira. Imperijalistička ekspanzija
tako podrazumijeva ekonomsku i financijsku ekspanziju,
a nužnost tome je slobodno tržište i slobodan optjecaj
financijskog kapitala.
U potjeri za profitom međunarodnim financijskim i
industrijskim korporacijama sukladno tome smetaju sve
barijere i one nastoje zaobići ili iznuditi uklanjanje
svih carinskih i fiskalnih barijera. S vremenom su
postale predvodnice kampanje za tzv. slobodnu
trgovinu, odnosno potpuno ukidanje svih nacionalnih
prepreka koje bi zaštitile lokalno gospodarstvo i
lokalne poduzimljivosti. To je smisao stalnog
isticanja prednosti "liberalizacije" trgovine.
Korporacije su tako postale i predvodnice
oživotvorenja projekta jedinstvenog europskog tržišta
i ujedinjene Europe. Tako je već nakon pada Berlinskog
zida kapital preuzeo dominantnu ulogu ujedinjavanja
Europe, naravno uz podršku vlastitih država. Današnji
povik "više Europe" ne znači i više jedinstvenosti,
bratstva, jednakosti, smanjenja ekonomskih,
tehnoloških, kulturnih i drugih razlika u Europi, nego
više slobode kapitalu, a time i više nadmoći
nerazvijenih nad nerazvijenima, odnosno i više
resursa, bogatstava, tržišta za proizvode i jeftine
radne snage - u jednom, više kolonija.
Slika najbolje zajednice ikad
Europa se ujedinjuje u korist jednih, a na štetu
drugih. Pravila Europske unije napravljena su u skladu
s interesima kapitala i interesima najvećih i
najmoćnijih. Nema zajedničke politike koja bi
promicala interese svih. Analitičari ukazuju kako se
Briselska administracija uzdigla iznad europskog
društva. Kako je stvorena euro-elita uz pomoć kapitala
koja promovira koncept Europske unije u kojoj je
zaštićen kapital time i interesi elitnih zemalja, a ne
dugoročan razvoj zajednice europskih naroda. Europa je
danas sve drugo osim jedne jedinstvene obitelji, jedne
euro-obitelji.
Priča o dobru, skladu, ljubavi, međusobnom
uvažavanju, dugoročnom i usklađenom razvoju svih
članica ostao je samo san zanesenih eurofila jer,
očito je da sve članice ne dijele ni isti san, ni istu
sudbinu. Europa danas, to nije jedna superiorna
ravnoteža, skladna sredina. To je jedna totalitarna,
neuravnotežena sredina. U njoj previše toga ne valja
da bi za sve narode predstavljala nešto dostojno,
pravedno i razborito. Nasuprot tome, razlike i
nejednakost između članica se sve više povećavaju, kao
i suštinske uloge pojedinih članica.
Probitak jedne države ostvaruje se na teret druge.
Razvijene članice bogate se a nerazvijene siromaše.
Sve se svodi na eksploataciju slabijih, povećanje
siromaštva siromašnih i uvećanje bogatstva bogatih
zemalja. To je moralna osnova na kojoj počiva i
temelji se današnja Europa, a istinskog razvoja ne
može biti u ni jednom pogledu, ako ne počiva na
moralnoj osnovi. Istinskog razvoja teško da će biti i
u buduće, jer na tom putu stoje mnoge zapreke; prije
svih, isključiva glad za profitom, potom, žeđ za
vlašću, i na koncu ona vječna i opasna napast zapadne
kulture - napast dominacije, moći i nadmoći.
Europska unija danas, tu se radi o takvom bratstvu i
jedinstvu u kojem se gleda tko će koga moći vještije
nad-bratiti i pod sebe spraviti. Tu se radi o
efikasnom prisvajanju kolonija na temeljima kapitala
iz čega je isključen moral i kod ljudskosti.
Jedinstvena Europa, jedinstveno i slobodno tržište
životno su opasni za male i nerazvijene zemlje. U
gospodarskom pogledu one pod uvjetima "tržišnog
fundamentalizma" ili "luđačke doktrine" nemaju šanse i
mogućnosti othrvati se tuđoj dominaciji i zadržati
kontrolu nad vlastitom privredom.
Visokoindustrijalizirane zemlje u sprezi sa svojim
moćnim financijskim i industrijskim korporacijama
imaju apsolutnu prednost u trci na jedinstvenom i
"slobodnom" tržištu. I same prilike pokazuju da je
tako. U takvu zajednicu ulazi naša zemlja.
Hrvatska ispunila sve uvjete za ulazak u ekskluzivno
društvo
Na putu u takvu zajednicu, koji su svesrdno
podržavale, podupirale i pripremile hrvatske
političke, kulturne, socijalno-ekonomske, a koji su
blagoslovile i vjersko-moralne elite, Hrvatska je
morala ispuniti mnoge kriterije. I ispunila ih je.
Prihvatila je obveznu suradnju s MMF-om i od 1993.
godine prepustila toj instituciji kao i Svjetskoj
banci da kreiraju ekonomski i politički život
Hrvatske.
Pristala je da se strategija njenog razvitka nameće
izvana. Da se odluke o hrvatskoj ekonomskoj i drugim
politikama donose izvan zemlje i za korist drugih. Da
sve diktiraju vanjske potrebe. Da se nameće i razvoj i
strategija. Hrvatska je prihvatila inzistiranje na
otvorenosti tržišta i kapitala. Usvojila model
neoliberalizma. Odrekla se sukladno tome mogućnosti
korištenja ekonomskih politika za poticanje ekonomskog
napretka i povećanja blagostanja svojih građana.
Liberalizirala je tržište roba i kapitala bez da
štiti svoje tržište i bez da kontrolira strane
investicije i u što ulažu. Prepustila je preuzimanje
poluga gospodarstva, resursa i bogatstava bez obzira
na poznatu činjenicu da ni jedno gospodarstvo ne može
rasti u budućnosti ako ostane bez vlastitih resursa i
bogatstava. Omogućila je i dopustila jačanje interesa
i prevlasti stranog kapitala i u ekonomskom životu
Hrvatske i pristala na gubitak moći regulacije i
kontrole gospodarstva. Otvaranjem tržišta i kapitala
pristala i na deindustrijalizaciju ne radeći nimalo na
pitanju industrijske i poljoprivredne proizvodnje u
vremenu kad se društva i zemlje razvijaju na
industriji.
Time je
ispunila kriterij da uništi svoju industrijsku
proizvodnju i privredna poduzeća kako ne bi bila ili
postala konkurentna, da se Hrvatsku pretvori u tržište
za tuđe proizvode, odnosno da sve bude u interesu
strane inicijative koja danas dominira našom
nacionalnom privredom. Kao takva Hrvatska spremna
ulazi u "ekskluzivno društvo" svih onih zemalja koje
su jednako kao i ona pristale i prihvatile status
kolonije.
Štete veće od koristi - kakvi ulazimo u uniju
Ulaskom u EU Hrvatska formalno završava svoje
tranzicijsko razdoblje. Ekonomske i društvene štete
nastale tim procesom su puno veće od koristi.
Ekonomski analitičari ukazuju da Hrvatska u EU ulazi
s vanjskim dugom većim od bruto domaćeg proizvoda. S
mnogo manjom vrijednošću imovine u nacionalnom
vlasništvu u odnosu na vrijeme tranzicije. S najmanjim
radnim kontingentom u odnosu na ukupni broj
stanovnika. S nezaposlenošću koja spada u među najveće
u Europi. S najmanjim udjelom izvoza u BDP-u od svih
tranzicijskih zemalja. S iznimno neravnomjernom
raspodjelom nacionalnog bogatstva i dohotka. S visokim
porastom subjektivnog siromaštva, gdje istraživanja
pokazuju da se zbog visoke nezaposlenosti i snižavanja
realnih nadnica preko 80 posto stanovništva u
Hrvatskoj smatra siromašnim. Sveukupno gledajući
Hrvatska i Hrvati u EU ulaze "goli i bosi" i nitko ih
u Europi neće ni obući ni obuti, nego će ih, prije bi
se reklo, "zguliti do kosti."
Govori se bit će bolje
Najveći dio hrvatske politike i dobar dio hrvatskih
građana vide rješenje svih hrvatskih problema
članstvom u EU. No smetnulo se s uma da je najveći dio
tih problema nastao upravo uvjetovanošću. Stvorena je
slika kako će se povećati životni standard, osigurati
radna i socijalna prava. Kako će država, prihvaćajući
"europske norme" povećati svoju ulogu u brizi za svoje
građane, a smanjiti ulogu u pogodovanju sebi i
kapitalu. Zaboravlja se pri tome ono najbitnije. A to
najbitnije je da je jedna nakaradna i zaostala
doktrina- neoliberalna doktrina i neoliberalni sustav
promoviran kao konačni i idealni sustav za društveno i
ekonomsko uređenje Europe (i svijeta).
U tom sustavu tržište oblikuje glavne socijalne i
političke odluke, dok država reducira svoju ulogu u
ekonomiji, čime se korporacijama osigurava potpuna
sloboda, a njima je cilj profit po svaku cijenu. U tom
sustavu se zagovara da građanima treba dati puno
manje, radije nego puno više socijalnih prava i
zaštite čime se pogoduje kapitalu i kapitalističkim
elitama na štetu radništva i većine stanovništva.
Stvorena je i slika u Hrvatskoj o Uniji kao o jednoj
jedinstvenoj, skladnoj i idiličnoj obitelji koja se o
svakom svom članu nesebično brine. Međutim, pravilo
neoliberalne doktrine je da onaj koji se ne uspije
"prilagoditi" ne treba i ne zaslužuje pomoć da
preživi. "Onog tko ne može naučiti letjeti treba
naučiti kako se pada." To pravilo danas je vrlo živo u
nesretnoj Grčkoj, ali i drugdje.
Ideologija je to koja je prema tome duboko i izravno
strana duhu današnjeg vremena. Europa se s tom
doktrinom vratila u 18 stoljeće i oživjela verziju
kapitalizma iz druge polovice 18 stoljeće. Njome je
oživjela i svoje imperijalističke težnje. S tom
ideologijom Europa kao zajednica jednakih i slobodnih
nema budućnosti. Europa da bi bila ono što eurofili
očekuju mora biti podčinjena ideji slobode i
dostojanstva izvan svih i svakakvih diktata i
dominacija. Današnja Europa svedena je na jednu
ideologiju, a jedna ideologija uvijek je nosila i nosi
sa sobom diktaturu. Kao takva i za Hrvate će ta
zajednica biti nova diktatura.
Osim ako ne dođe do promjena
A te promjene u prvom redu znače napuštanje
neodrživog modela neoliberalizma i njegova
transformacija u neko bolje pravednije i održivo
društveno-ekonomsko uređenje. Također zaokret u odnosu
jezgre prema polu-periferiji i periferiji, odnosno
potpuno odustajanje od nastavka stare imperijalističke
politike koja je danas putem dominacije stranog
kapitala, gdje kapital posjeduju neke zemlje, stvorila
odnose u kojima postoje oni koji vladaju i oni kojima
se vlada.
Takvi odnosi su na kraju uvijek tragično završavali
jer, na koncu, kako god se okrene, osim tragično ne
može se drukčije otresti podčinjenosti i ropstva. Nama
Hrvatima to je dobro poznato. Međutim promjenama u
Europi na putu stoji strašna i opasna napast zvana
napast vladanja i moći. A moć napastuje nova napast -
još više i više moći.
Usprkos svemu opet iluzije
I među hrvatskim pristašama Unije, usprkos svemu,
gaje se iluzije da će biti moguće ostvariti Europu kao
zajednicu jednakih. To je malo ili nimalo vjerojatno.
I naša povijest uči drugačije od takvog razmišljanja.
Naime i posljednja naša zajednica bratstva i jedinstva
pokazala je da u komunističkoj tvorevini, u kojoj su
svi narodi potpali pod srpsku dominaciju, nije bilo
nikako moguće napraviti zajednicu jednakih.
Europska unija je jednako takva totalitarna
tvorevina. Jednakost u njoj je još jedna zabluda
hrvatske inteligencije i većine čimbenika hrvatskog
društva koji su narod prevarom ugurali u novo ropstvo.
Takve zablude traju kroz stoljeća, a na koncu je
uvijek sve teško plaćao narod hrvatski teškim i
krvavim borbama i ratovima za oslobođenje i slobodu iz
kojih je Hrvatska izlazila sve manja i tanja.
Europa je
ujedinivši se razdvojenija više nego li je bila prije.
Ujedinjenjem sva zla nisu umrla, naprotiv. Zato je
prije svega svima potrebno jedinstvo u kojem sva zla
umiru a to je jedinstvo sa Kristom. U Kristu mi ne
možemo biti razdvojeni jedni od drugih, jedno smo sa
Njime i u Njemu i kroz Njega mi smo jedno jedni sa
drugima.
Živjeti je čovjeku i rasti u vjeri koja prosvjetljuje um i srce, koja nas
oslobađa od svakog zla i napasti te usmjerava prema Bogu i bližnjemu.
Piše: Omrčen, Mirko
|