Dakle, ti logori o kojime govore partizani nastali su u
vrijeme rata, a ovi drugi, o kojima sada govorimo mi,
nastali su nakon II. svjetskog rata. Ne znam shvaćaju li
partizani razliku. Kao prvo, zločin je zločin. I tu nema
drugog puta.
Međutim, što bi danas govorili drugovi
i drugarice, kojima lijepo stoji partizanska kapa s
krvavom crvenom petokrakom, da je Hrvatska nakon
pobjede u obrambenom hrvatskom Domovinskom ratu protiv
srpskih četnika i domaćih izdajica, među kojima je
bilo i hrvatskih partizana, počela otvarati logore i u
njih, kao partizani, zatvarati, masakrirati, ubijati
sve koji se nisu slagali s politikom dr. Franje
Tuđmana, odnosno koji su podupirali balkanskog
Staljina - Slobodana Miloševića?
Nama, naravno, nešto takvoga nije palo
ni na pamet, kao što nam nije palo ni da nakon
veličanstvene pobjede, pripadnike srpskih zloglasnih
postrojbi i domaće izdajice, tajkune i druge, kao
partizani, tjeramo gole i bose po Hrvatskoj, na tzv.
Križne putove. Sjećate li se vi s partizanskim kapama
da je bilo i toga nakon II. svjetskog rata, dakle kad
je sklopljen mir ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već u
Europi? Ne, oni se toga ne sjećaju, a ako se i
sjećaju, to opravdavaju "čišćenjem" države od
terorističkih snaga. Pa, mi se još i danas, dakle 23
godine nakon početka srpske agresije, susrećemo s
"petom kolonom", s ljudima koji ruše Hrvatsku, koji na
partizanskim skupovima mašu jugoslavenskim zastavama,
pjevaju "Druže Tito mi ti se kunemo" te viču - mi smo
stvorili Hrvatsku, mi sa petokrakom na čelu, a ne
hrvatski branitelji! I što im se događa? Ništa. I to
još rade u nazočnosti najviših hrvatskih političara
ili njihovih izaslanika. Slave pucanj prve puške na
početku II. svjetskog rata, ali ne i one Hrvate koji
su prvi zapucali u četničke barbare.
Početkom srpnja, navršilo se 65.
godina od dolaska prve skupine kažnjenika na Goli
otok. Bio je to najstrašniji, najsuroviji Brozov
logor. Dakle, otvoren je, da podvučemo, u miru,
poslije rata. Nema vijesti o tome, nema reportaža,
nema partizanskih kajanja, nema obnove logora, nema
ničega. Mediji o toj temi šute, prave se kao da se
ništa nije dogodilo. (Ali, zato opet nam podmeću
feljtone o navodnim špijunima iz NDH, zadnjim danima
Josipa Broza i slične priče.)
Nema ni Srbina Pupovca, najvećeg zla hrvatske politike. Nema ni
Predraga Matvejevića koji je pobjegao iz Hrvatske na početku srpske agresije, a
koji danas viče: Hrvatska se mora oduprijeti fašističkom pravcu! Gdje je Stjepan
Mesić, kojem hrvatski građani plaćaju putovanja svijetom, kancelariju, a koji i
dalje mrzi dr. Franju Tuđmana, a time i hrvatske branitelje. Ne može se ne
voljeti Tuđmana, a voljeti ljude koji su stvarali državu. Čak ni predsjednik RH
Josipović se ne buni protiv onih koji su otvarali ovakve logore, kao što je bio
Goli otok, a inače stigne na svaku partizansku proslavu.
Njega možemo razumjeti, jer je zaokupljen "aferom Barbika", a to
je daleko "važnije" nego 65.obljetnica otvaranja Golog otoka. Ali, čudi nas ipak
da nije sazvao barem konferenciju za novinare u povodu ovog strašnog
partizanskog zločina (kao za "slučaj Barbika"), kad već nije mogao i sam biti
nazočan na Golom otoku? Gdje su sada izjave srpskog provokatora Pupovca kako će
oni koji podsjećaju na partizansko-komunistički logor Goli otok opet dobiti isto
ili čak više prostora u medijima nego njegove šetnje po srpskim kućama i šumama
u Hrvatskoj? Što se taj čovjek ne buni da i Goli otok treba postati - Spomen
područje? A takvih Brozovih Golih otoka u Hrvatskoj je bilo najmanje desetak,
ako ne i više. Zar Goli Otok nije dio hrvatske povijesti?
Oni na žalost malobrojni koji su i ove
godine došli, u povodu 65. obljetnice od dolaska prve
skupine kažnjenika na Goli otok, opet su mogli
ustvrditi isto. Ovo je naselje devastirano (namjerno),
prepušteno vremenskim nepogodama i zaboravu. Treba ga
dostojno valorizirati i obilježiti. Moraju se
revitalizirati ostaci robovskog rada kažnjenika i na
tim temeljima izgraditi memorijalni centar koji će
učiti i upozoravati da se takvo zlo, kakvo je provodio
Josip Broz, više nikada ne ponovi. Kroz mučilište Goli
otok navodno je prošlo oko 16.000 nevinih ljudi (neki
kažu i mnogo više), dok je iznimno veliki broj ubijen,
masakriran, a nekoliko tisuća su se ipak uspjeli
vratili kao teški invalidi. Sve zbog toga što od 1948.
više nisu voljeli druga Staljina, druga Tita, a prije
toga su za njih bili spremni i umrijeti.
Zloglasni Udbaš Jova Kapičić jednom je
zapisao: "Svaka nova grupa koja bi stigla na Goli
otok, morala je najprije da prođe "toplog zeca". Stari
zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale
pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u
zadnjicu, udarali bi im po koji šamar... To je bilo
poniženje". Zatim kaže: "Nitko od UDB-e nije ubijao
ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je
upravljalo logorom! (Hoćemo njihova imena, op.a.) Šta
nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more,
nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i
SSSR i nema te zemlje i te demokracije na svijetu u
kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni". Ne treba
zaboraviti ni to da su u ovom strašnom logoru bili
ljudi bez sudskih presuda.
Kad je hrvatski nogometni
reprezentativac Josip Šimunić na stadionu viknuo "Za
dom", dezerter Matvejević je izjavio da se "Hrvatska
mora oduprijeti tom jednom HDZ-ovskom valu", tom
"ultranacionalističkom desnom, fašističkom pravcu".
Oni pak koji su bili na Golom otoku, kad bi im u
posjetu došao neki visoki komunistički dužnosnik (a i
Matvejević je to bio) zatvorenici su bili izvedeni iz
ćelija, i, kao po zapovijedi, počeli skandirati:
"Tito-Marko! Tito-Marko!", a Ranković bi na to sa
smiješkom samo odgovorio: "Pogledajte kako me
dočekuju!". Matvejeviću, Pupovče, drugovi i drugarice,
jeste li od svega toga nešto i naučili?
Mladen
Pavković, Hrvatsko slovo |
