No prigoda je ljepša – snimanje filma i HRT-ove serije “General” Antuna Vrdoljaka o životu generala Ante Gotovine kojeg glumi Goran Višnjić. Čovjeku, kojeg je u domovini sresti prava rijetkost, ovo je najdulji boravak kod kuće otkako je 1999. počeo graditi hollywoodsku karijeru. Nakon 13 godina pauze opet glumi na materinskom jeziku. Ovih dana kraju privodi svoj angažman u projektu, uspio je doći do daha, sjesti i u miru rezimirati dosadašnje dojmove, ali porazgovarati i o životu, glumi, pa i doživljaju društveno-političke situacije u zemlji sada kada ju je nakon dugo vremena opet uspio na licu mjesta osjetiti.
Goran ili Ante... nakon četiri mjeseca snimanja kako da vas zovem, koliko ste u liku?
- Goran, Goran. Iako, snimanje je samo po sebi jako naporno, jer je konstruirano tako da se cijeli moj dio snimi kako bih nakon četiri mjeseca mogao otići doma vidjeti djecu. Ekipi ostaje još dvadesetak dana rada. Mada razmatramo ideju da dodamo još dvije epizode koje bi mogle biti jako zanimljive i u tom slučaju bih se opet vratio u Hrvatsku za par mjeseci. Relativno je naporno, ima puno posla i nije poanta u tome da smo dugo sati u jednom danu na setu, već su pripreme teške. Ima puno posla koji se mora odraditi kod kuće da bih drugi dan došao spreman na set. Od memoriranja teksta do pripreme načina njegove izvedbe, puno je dijaloga. Sjetite se “Duge mračne noći”, dijalozi su zahtjevni, a ne na razini “bok, stari, kaj ima?” O njima treba razmisliti i pripremiti ih da bi zvučali prirodno, a kad to uspiješ, fenomenalni su.
Jeste li zadovoljni sirovim materijalom koji ste do sada vidjeli?
- Nisam vidio puno jer ne radi se paralelna montaža. Vidio sam neke dijelove koje sam objavio i na svojem profilu na Instagramu, više kao zahvalu Ministarstvu obrane, primjerice, snimku scene kada Tarik Filipović i ja izlazimo iz helikoptera, ili iz Imotskog, prelijetanje Miga-21 u napadu...
Znači ushićenje je tu, ali i zamor se osjeća?
- Malo da. No ne veći nego u svakom poslu ako ga radiš ovako zdušno. Ovo je velik posao, ali kad odradiš jedan dobar dan, primjerice poput onog u Đurđevcu iz perioda Legije stranaca sa Slavkom Sobinom i Reneom Bitorajcem, nema boljeg osjećaja. Ujutro sam i jahao prije početka tog snimanja, nakon deset godina sreo našeg kaskadera Ivu Krištofa, ma sreći nema kraja. Zanimljivo je.
Jahali ste, vozili tenk, a helikopter?
- E, to mi nisu dali. Htio sam, ali ništa.
Antun Vrdoljak slovi za strogog, zahtjevnog redatelja. Je li na setu olakotna ili otegotna okolnost biti njegov zet?
- Slovi za strogog? Ne mislim tako, rekao bih prije da su njegovi tekstovi zahtjevni. Neki kolege se zeznu pa dođu na set pripremljeni kao što bi se pripremili možda za neku sapunicu pa shvate da nisu dovoljno spremni i tu se stvara dojam te strogosti. I u tom slučaju on reagira najnormalnije i pokušava pomoći glumcu. A ja kao njegov zet... ma sada to više nema nikakve veze. Ja sam jedan od ljudi koji je poticao da se ovaj film uopće krene raditi tako da smo u tome skupa od početka i nema tu posebnog odnosa, prijateljski je i možemo si više toga reći nego što smo to mogli prije. Zapravo je i bolje.
Sigurno su i do vas došle priče “ma Višnjić je za ulogu Gotovine dobio barem deset milijuna dolara!” Kakva je zapravo istina?
- Jesu. Ali nisam uzeo ni centa, možete to nazvati dobrotvornim radom ili domoljubljem. Produkcija bi mi, naime, trebala platiti tri avionske karte, za mene, za moju ženu i za sina Viga, i to će se pokriti tek na kraju filma, kada sve drugo bude pokriveno. Znači, i to je upitno. Šalu na stranu, odgovorno tvrdim da za ovaj film ne uzimam nikakav honorar. Čuo sam priče da je i Vigo zaradio. I istinite su. Plaćen je u lego kockicama koje je dobio na setu.
Kad rezimirate, je li vam ovo najvažnija uloga do sada?
- Teško je maknuti Hamleta ili “Hitnu službu” koji su trajali po osam godina, ali ako ne računamo na vijek trajanja određenog projekta, ovo je definitivno jedan od najdražih i najtežih likova koje sam u životu imao prilike raditi. Naravno, to govorim ne vidjevši film, već po ovome kako smo radili – iz duše.
Prije početka snimanja obavili ste nekoliko telefonskih razgovora s Antom Gotovinom. Jeste li se u međuvremenu sreli?
- Jesmo, ali kako general Gotovina izbjegava medije, poštovat ću to pa neću govoriti o našim intimnim susretima. Nije niti bio na snimanju, ne zato što to ne želi, već zato što ne želi ni od čega raditi pompu.
Kojim potezom je za vas postao neprikosnoveni hrvatski heroj?
- Ima toliko toga, pa radimo osam epizoda serije o njemu. Ali kad rezimiram, mogu reći da je donio neku urednost Hrvatske vojske, on je taj koji je inzistirao na školi u Šepurinama koja je izrodila novi kadar obrazovane i izučene vojske koju Hrvatska prije nije imala i to je sigurno pridonijelo strašnom ojačavanju vojske. Sam taj čin je velik. Došao je kao legionar, napredovao od bojišta do bojišta, učvrstio obranu Livna, nizao uspjehe od Maslenice preko Oluje... On je simbol hrvatskog prkosa i Domovinskog rata.
Film prati njegov ratni put od 1991. Vi ste tada bili 19-godišnji klinac. Gdje vas je rat zatekao, kako ste razmišljali u to vrijeme?
- Rat me zakačio u JNA, služio sam vojsku u Nišu. Sjećam se tih prvih tv-vijesti, balvan-revolucije. Imao sam upitnike iznad glave jer nisam znao zašto se to događa, tko su ti ljudi, nama su u Nišu prezentirali situaciju da je Slovenija objavila rat Jugoslaviji. Bilo je to doba posvemašnje konfuzije. Imali smo cenzurirane vijesti iz Srbije i mjesec dana su me dulje zadržali u vojsci. A po povratku u Hrvatsku Šibenik je bio granatiran, nisam mogao to sve skupa shvatiti. Jako zbunjujuće vrijeme. Čak sam se i mobilizirao, ali u uniformi sam bio kratko jer otvorila se Akademija i posvetio sam se studiranju.
Kako biste reagirali da opet zarati?
- Na ovim prostorima, sada kad smo se podijelili, više nema osnove za sličnu situaciju. Iako, i osamdesetih su ljudi tako mislili, pa je ispalo drukčije. Vrag nikada ne spava. Nadam se da više nema razloga za rat, ali to ne znači da mi ne trebamo biti za sve spremni i dalje održavati vojsku. U Americi se, primjerice, svi bune koliki je vojni budžet, ali oni na kraju potroše milijarde dolara na F35, ali kad ga završe i prodaju ga u svijetu po 135 milijuna dolara po avionu, žive na račun toga. Dakle, ulaganje u obranu ne znači nepotrebno bacanje novca, već znači stabilnost određene zemlje. Kad se vidi vojnika na ulici, to ne znači da se vojska miješa u društvo, već da je to zemlja u kojoj je njezina vojska integrirana u stanovništvo. Kad se Hrvatskoj vojsci kupuju novi avioni, to znači da mi sami možemo voditi računa o svojem nebu. Stabilnost svake zemlje ovisi o tome koliko je jaka i poštovana njezina vojska.
A na globalnoj razini?
- Otkad je izmišljena atomska bomba, svi smo u strahu od trećeg svjetskog rata. Bog zna da ima previše nuklearnog oružja i da se svi skupa možemo uništiti. Taj strah postoji, pogotovo u Americi, a posebice nakon dolaska Trumpa na vlast koji, duboko sam uvjeren, nema pojma što radi jer vodi državu kao da vodi biznis. Ne kažem da bih ja bolje, ali ne bih se kandidirao na tu poziciju. Njemu tamo nema mjesta. Iskoristio je neki prazan prostor, neku učmalost demokrata koji su se prepustili osjećaju da mogu pobijediti bez ikakvih problema i na kraju je pokupio glasove sirotinje kojoj on sada najviše škodi. Ljudi koji vode novine, koji vode Hollywood, demokrati, ljudi koji vode javni život, oni su bili protiv njega. Iskoristio je narod koji živi u nerazvijenim dijelovima Amerike, a imajte na umu da su neka naša sela velegradovi za pojedina sela u Americi. Uglavnom, Trump na vlasti je totalno rasulo, ne znam odakle početi u vezi njega. Ovo što radi za okoliš... čovjeka koji ima ne znam koliko tužbi protiv agencije za zaštitu okoliša on je stavio da vodi istu agenciju. Pa to je kao da demona angažiraš da vodi neku podružnicu u raju. Bavim se zaštitom okoliša i životinja, i šokira me da stvari koje su se gradile zadnjih 50 godina, da zakone koji su se pooštrivali, poput, recimo, zakona o čistoći vode i zraka, on sad doslovno baca kroz prozor.
Ali zbog Trumpa se nećete odseliti iz Amerike?
- A neeeeee. Za tri i pol godine će, nadam se, najvjerojatnije otići iz ureda i doći će netko drugi.
Sve je iznenadio angažman vašeg sina Viga u „Generalu“ u ulozi Gotovine kao dječaka.
- U scenariju piše “mali Ante”, a mali Ante ima pet godina baš kao Vigo. No prva ideja za taj potez pala je zbog fizičke sličnosti Viga i mene, a i teško je naći petogodišnje dijete koje može odraditi tako zahtjevne scene. Vigo i po doma stalno glumata, pa smo odlučili probati i ispalo je super. Bilo mu je jako lijepo i stvarno je bio odličan.
Nakon tog snimanja objavili ste na Instagramu obiteljsku fotografiju na kojoj je s vama i desetogodišnja Lana, vaša izvanbračna kćer.
- Inače ne volim puno pokazivati niti govoriti o svojoj djeci ako nije vezano za javni nastup. Vigo je glumio u filmu, a njegova mama i njegova sestra Lana su ga bodrile na setu. Super smo se zabavljali. Drago mi je da su barem njih troje mogli biti tu, na kratko sa mnom. Tin i Vivien su, nažalost, morali ostati doma zbog škole, mada su se lijepo proveli sa svojom kumom.
Pokazuju li i ostali klinci interes za glumu?
- Ne. Vigo je iskoračio, ali sve u svemu prerano je to uopće kod njih prepoznati. I ja sam tek s devet godina počeo ići u amatersko kazalište. Baš sam vidio neke svoje snimke s otvorenja Šibenskog festivala djeteta kada sam išao u osmi razred. Dao mi ju je Špiro Guberina. Na snimci imam 14 godina i grozan sam. Katastrofa, to je bilo takvo glumatanje. Da sam vidio tog klinca na pozornici, rekao bih da taj nikada neće biti glumac. Dakle, vidjet ćemo, neka svi prvo završe škole.
Dok ste u Americi, hrvatske vijesti pratite parcijalno, sad ste ovdje dulje vrijeme i na licu mjesta imali ste prilike gledati preslagivanje Vlade, probleme s Agrokorom, lokalne izbore. Kakav vam je dojam o domaćoj društveno-političkoj sceni?
- Mogu reći jednu stvar zbog koje znam da će me neki napasti, a ta je da je veliki problem Hrvatske taj što smo kao narod pesimistični. U ova četiri mjeseca nebrojeno sam puta čuo da bi Hrvatska mogla biti Švicarska, a jako puno tih koji to govore htjeli bi raditi onako kako se radilo sedamdesetih u bivšoj Jugoslaviji. E, to ne ide jedno s drugim. Još uvijek je u hrvatskom narodu normalno ne platiti poreze, ne poštivati Vladu, muče nas ostaci komunizma, partizani i ustaše koje treba staviti iza sebe. E sad, kad to kažem ja, kažu mi “lako je tebi, ti su u Americi”, a ja kažem da jest, ali to je stvar povijesti, a ne današnjeg života. Uzmimo, primjerice, Istru, ima istu Vladu i iste poreze, nije u Italiji, a zašto je onda toliko ispred cijele zemlje? Na to mi kažu da ondje nije bilo rata. Dakle, uvijek se nađe izlika zašto je nekome bolje, a nama lošije. Ja živim u zemlji u kojoj se jako puno radi, pa čak i kad se prigovara. Ondje postoji kultura rada. Mislim da bi i u Hrvatskoj svi trebali više poštovati državu i jednostavno više raditi.
Jeste li glasali na lokalnim izborima?
- Nisam. Ali da sam glasao, u Šibeniku bih glasao za gospodina Željka Burića. Šibenik, čini mi se, stoji jako dobro, stvari se pomiču nabolje, dobiven je novac iz europskih fondova za tvrđave. Ali čuo sam ljude kako prigovaraju da su uložili pusti novac u tvrđave umjesto da su od toga napravili vodovod. Ne shvaćaju da je to novac dobiven za obnovu starina i da se ne može upotrijebiti za nešto drugo, a da ga nismo uzeli, starine bi propadale. Osim toga, mislim da se Šibenik poslije uništenja tvornica dobro prebacio na turizam i u tom smjeru treba ići. I treba vratiti život u centar grada.
Nije rijetkost da se glumci bace u političke vode. Biste li se mogli zamisliti u toj ulozi?
- Ja ne. Baš sam slušao Bandića kako kaže “kad sljedeći gradonačelnik bude znao toliko puno o Zagrebu koliko znam ja...” Time je sve rekao. Da bi se ičime bavio, moraš biti tu i u tome, znati svaki detalj. Kao i u kazalištu, ne možeš na premijeru ako nisi potpuno spreman. Politika je slična stvar.
No nastavit ćete se baviti zauzimanjem za ekologiju i prava životinja?
- Apsolutno. Aktualan mi je i dalje projekt azila na Žarkovici koji godinama vodi Sandra Sambrailo bez struje i vode, u strašnim uvjetima. Dubrovački azil bi se s dolaskom novog gradonačelnika Mate Frankovića trebao sanirati jer tu je bila u pitanju loša volja bivšeg gradonačelnika koji nije htio riješiti tu situaciju. I supruga i ja aktivni smo na tom području i u Americi. Zalažemo se za uvođenje prirodno obnovljivih izvora energije.
Preselili ste se iz Los Angelesa praktički na selo?
-Sat vremena vožnje izvan grada, ali to je još uvijek za tamošnje poimanje, dio Los Angelesa. Iako, čišći je zrak, klinci se penju po drveću i uživaju sa životinjama, na brdu smo s pogledom na more.
Jeste dopustili klincima da koriste laptope?
- Tin ide u informatičku školu, ali još nemaju svoje mobitele i imaju jako limitirano vrijeme za videoigrice. Naši su klinci vani, na plaži ili voze bicikle.
Vratimo se glumi, prva ste naša zvijezda u Americi, a počeli ste u serijama koje su danas konkretno produkcijski, kvalitativno i interesno postale jače od filmova. Hollywoodski glumci A liste postali su lica HBO-a i Netflixa. Kako gledate na tu promjenu?
- Kad se snimala “Hitna služba”, sličnih serija nije bilo puno na programu, a kabelska televizija praktički nije postojala. Postojao je HBO i ništa drugo. Kada je došla digitalna tehnologija, sve je pojeftinilo i priče koje su prije mogle biti ispričane samo u visokobudžetnom filmu sada mogu biti ispričane na televiziji. Osim toga, ako neku knjigu poput “Igre prijestolja” želiš ispričati dobro, ne možeš napraviti od nje film jer to bi bio loš film. Ali ako želiš pratiti cijeli opus, dobit ćeš sjajnu seriju i to su filmski ljudi prepoznali, a glumci idu za dobrim tekstovima. Baš sam gledao “Westworld” s Anthonyjem Hopkinsom, to je sjajno.
Što vas novo čeka u Americi?
- U studenom počinjem snimati novu sezonu serije “Timeless”, a do onda malo odmora i, ako uleti, neki dobar film. Nisam još ni isplanirao ljetni odmor.
Kad dođete u Hrvatsku, znate da se svi vole baviti time jeste li smršavjeli, obojili kosu, a bilo je spomena i nekih estetskih operacija. Kako kondiciju održava dobrodržeći 44-godišnjak?
- To za plastičnu operaciju mi je bilo najbolje! Istina je takva da svakih sedam do osam godina odlučim maknuti neki porok iz života. Prvo su to bile cigarete, a u vrijeme kada se pisalo o tim “plastičnim operacijama” riječ je bila isključivo o izbjegavanju alkohola. Ne pijem ga već pet godina pa čovjek tada izgubi onu podbuhlost lica, a ako k tome ne jedeš ni slatkiše, što mi malo teško pada. Zdravo se hranim. Ne jedem meso niti mliječne proizvode. Tajna je u tome. I vježbam, naravno. Sada već četiri mjeseca nisam stigao vježbati jer je tempo snimanja lud, pa je razlika od onoga kako sam izgledao kada sam došao u Hrvatsku i ovoga sada pomalo kritična. Moram natrag u Los Angeles. Znate, ondje je i drugačiji tempo rada, subota i nedjelja su uredno slobodni. Ovo s “Generalom” je ipak zahtjevnija priča.
Autor Maja Car, Večernji list
|