No, Gotovina je ostao vjeran svojim prvim porukama
izrečenim po povratku. Nije želio uzeti odštetu koja mu
po propisima RH pripada ako je zatraži jer nije želio
opteretiti državu, želio je pokrenuti vlastiti posao. I
tako je postupio, uz pomoć prijatelja koji su ga čekali
da zajednički krenu u biznis s farmom tuna. Kada sam ga
prije intervjua pitao za zaradu, staloženo mi je rekao
da je sada bogat samo - kreditima.
Prošle godine Gotovina je bio i na
Sinjskoj alki, te na obilježavanju Dana pobjede u
Kninu. Time je iskazao poštovanje našim prošlim danima
i ljudima koji su osigurali državi budućnost. Otad je
Gotovina potpuno predan onome što našem društvu i
državi sada najviše treba - poslu, poduzetništvu i
zapošljavanju. Jer, kako sam kaže - velika je stvar u
Hrvatskoj stvoriti društvo u kojemu se "može časno i
od svojeg rada proživjeti svoj životni vijek".
Malo je poznato da ste odmah nakon
Domovinskog rata počeli planirati posao uzgoja tune i
da ste to planirali cijelo vrijeme dok se niste
slobodni vratili u Hrvatsku. Prije godinu i pol taj
vam se plan ostvario. Jeste li sada sretni kao ribar
ili je to teže nego što ste zamišljali?
- Život nas oblikuje, uz genetski kod
nosimo i iskustva koja nas oblikuju. Koji god posao
radili, unosimo i primjenjujemo svoje načine
postupanja i obrasce ponašanja. Ja sam tako naučio
biti vojnik. Upravljanje kompanijom i nije toliko
različito od upravljanja postrojbom. Strategija i
taktika bitne su sastavnice i vojničkog i svakog
drugog ozbiljnog posla. Planovi moraju biti ostvarivi
i do u detalje promišljeni u svim segmentima koji u
određenom poslu sudjeluju i pridonose njegovu
ostvarenju.
Vaša tvrtka Pelagos prošle je
godine krenula oprezno i s nekoliko tzv. kaveza, a u
okviru tada dopuštene kvote ulovili ste i smjestili u
kaveze nešto manje od 4000 tuna. Jeste li još
optimist?
- Ako bi, usporedbe radi, misija
jedrenjaka bila preploviti ocean, brod bi prije svega
morao biti čvrste građe. Odabir posade bi bio drugi
ključan faktor - to su ljudi o čijim će sposobnostima,
osobinama, međusobnoj komunikaciji i snalaženju u
nepredvidivim situacijama misija na kraju ovisiti. Na
čelu s kapetanom, koji drži kormilo, određuje smjer i
kojem je lojalnost njegove posade neupitna. Što god ih
na nepredvidivom oceanu snašlo, koliko god oluja ih
pogodilo, takav bi brod stigao do cilja. Legendarni
kapetan Magellan i njegova posada i danas su predmet
izučavanja na pomorskim učilištima - imao je
odvažnost, viziju, kompetentan tim. I malo sreće.
Koliko
ste nadogradili tvrtku u proteklom vremenu; povećali
ste broj brodova, kaveza, zaposlenih, dobili ste još
jednu koncesiju?
- Naša kompanija raste. Paralelno s njom rastu i krediti. Prisjetimo se da
proizvodni ciklus od trenutka izlova do prodaje traje 18 mjeseci, tijekom kojih
je potrebno ulagati u brodove za ribolov, uzgojne naprave, ishoditi koncesije
mora. Istodobno treba ulagati u gradnju kopnene infrastrukture, hladnjača.
Skladištenje sitne plave ribe od vitalne je važnosti za razdoblja lovostaja na
plavu ribu, tuna i tada mora jesti. A tuna jede samo ono što i na otvorenom
moru, sitnu plavu ribu, u izvornom obliku. Uzgoj tune zato je ekološki čist
posao. To znači skupa ali neophodna ulaganja, nezamisliva bez podrške banaka i
velikih kreditnih zaduženja. Tako je svima koji pokreću novi posao. Usto svaki
posao ima svoj faktor rizika - kao što poljoprivredniku tuča ili poplava mogu
uništiti sav usjev, tako u ovom poslu jako jugo može nanijeti nesagledivu štetu.
Ribarski kruh je kruh sa sedam kora, ali mi ga volimo jer ima, bez obzira na
nove tehnologije, onaj isti okus pučine koji su okusili i naši djedovi.
Danas je hrvatskom poduzetniku
problem uvjeriti banke da ga prate u biznisu. Je li
vaše ime otvaralo vrata?
- Banke imaju jednaka pravila za sve
klijente, nema ustupaka. Naprotiv, ponekad moje ime,
zbog interesa javnosti, znači dvostruku provjeru i
dulju proceduru u instituciji s kojom surađujemo kako
bi se zaštitila od priča o pogodovanju. Za našu
kompaniju to znači čekati dulje. Osim toga, naše banke
kreditiraju samo polovicu potreba kompanije. Drugu
polovicu potrebnih sredstava financira naš partner u
Japanu zahvaljujući povjerenju koje je u ovom poslu
dugogodišnjim radom stekao moj partner.
Je li ulazak Hrvatske u EU
pospješio vaš biznis ili ga je otežao?
- Europska unija prije svega je velika
ekonomska obitelj. Što Europa svojim sredstvima
financira kroz fondove, nakon izvoza se vraća u zemlju
koja je robu izvezla. Najviše koristi imaju zemlje s
jakom industrijom i jasnim, logičnim propisima. Mi se
tek usklađujemo. Kao što naš težak najbolje zna o
zemlji, tako naš ribar zna o moru. I ta bi znanja
morali respektirati kod izrade propisa, njihovo je
iskustvo dragocjeno. Naše je more malo, a bogato
ribom. Ali ako propisima ne zaštitimo riblje vrste za
vrijeme mrijesta - kad je riba butargana, kako naši
ribari kažu - to neće još dugo tako biti. Riba koja se
lovi sve je manja. To je loše. Mi smo dužni bogatstvo
svojega ribljeg fonda očuvati, ne samo zbog ribarske
industrije. Što ćemo ostaviti generacijama koje
dolaze? Za more se jasno moraju utvrditi i propisati
razdoblja lovostaja. U tim razdobljima ribarima
zaposlenim na brodovima sredstva za život osiguravala
bi se iz fondova EU. U Sjevernom moru lov na haringe
počinje početkom kolovoza. Brodovima se dodjeljuju
kvote, količine izlova. Kada brod izlovi svoju kvotu,
isključuje se iz daljnjeg ribolova do nove sezone.
Kakve su šanse Hrvatske da u
budućnosti još više razvije ovakav ribarski biznis
uzgoja tuna i je li on ekološki održiv?
- Hrvatska je jedna od pionirskih
zemalja u uzgoju tuna i od samih začetaka imamo
izvrsnu komunikaciju s ostalim zemljama koje se bave
uzgojem tune, razmjenjujemo iskustva. Na našim farmama
u proteklih 15 godina proveli smo najrazličitija
istraživanja. Dokazano je da je uzgoj tune sitnom
plavom ribom ekološki čist uzgoj i ne utječe na
kakvoću mora - srdela izlazi iz mora i u njega se
vraća u istom obliku, kao hrana većoj ribi, što je i
prirodno.
Kakvim informacijama raspolažete,
hoće li se vrlo strog nadzor nad kvotama izlova tuna
nastaviti? Kakva je situacija u Sredozemlju i u
Jadranu? Mnogi tvrde da tune sada ima puno više nego
prethodnih godina, a neki ribari tvrde i da je ima
toliko da je pojela srdelu? Nedavno je u Jadranu bio i
Greenpeaceov brod i problematizirali su ovakav uzgoj
tuna?
- Kada je riječ o tunama, sve je
poprilično jasno. Međunarodna organizacija ICCAT brine
se o tome da u Atlantskom oceanu i u Sredozemnom moru,
kojem Jadran pripada, tuna ne nestane. Kontrolirani
izlov određenim kvotama jamči joj opstanak. Greenpeace
je zadovoljan, preostali stock tune proizveo je velike
biomase jedinke. Da nije kvota koje se dodjeljuju,
došlo bi do opasnog izlova tuna, a potpuna zabrana
lova uništila bi sitnu plavu ribu u Jadranu, tuna bi
sve pojela. Ovako je stvorena održiva ravnoteža.
Kao što smo zaštitili tunu, tako bi i srdelu i
ostale riblje vrste trebalo zaštiti. To je prirodni
ciklus. Većina svjetskog stanovništva prehranjuje se
sitnom plavom ribom. O srdeli ovise i obitelji koje
imaju plivarice i tvornice.
Jesu li farme tuna i farme na
kojima se uzgajaju i ostale komercijalne vrste riba za
hrvatske poduzetnike i ribare još uvijek dobar i
perspektivan biznis?
- Ja volim
ovaj posao, ovo je novi izazov. I stalo mi je do toga
da ovo čarobno veliko plavetnilo ostane ovakvo, kakvo
sam ga od svojih djedova baštinio. Marikultura je samo
jedan od velikih potencijala naše domovine. Ja
vjerujem u hrvatskog čovjeka. Vjetrovi povijesti
rasuli su nas po svijetu, ma gdje bio, naš je čovjek
opstao i uspio. Dragocjen je privilegij živjeti ovo
razdoblje stvaranja države koju smo uz velike žrtve
obranili.
Ogromna je odgovornost ustrojiti je u
pravedno društvo u kojem svaki čovjek, u skladu sa svojim potencijalima, može
časno i od svojeg rada proživjeti svoj životni vijek.
Autor: Davor
Ivanković
Foto: Boris Ščitar/Večernji list
|