Majka svih utakmica je prošla. Srbi su pobijeđeni,
ispalo je onako kako su priželjkivali svi Hrvati, ali ne
i svi hrvatski državljani. Što je i normalno. Krv nije
voda, ali je ideologija ponekad jača i od krvi. Ipak
medijski glupani glupare o govoru mržnje. Jednima je to
recimo zviždanje srpskoj himni. Stvarno senzacionalno
otkriće! To bi zabrinulo i Dr. Guberinu. Navijači
zvižde, a oni na tribinama čuju govor mržnje.
Još brutalnije je zazvučala pjesma
navijača koja je izazvala šok kod dežurnih boraca za
bratstvo i jedinstvo. Osobito za jedinstvo. "U boj u
boj za narod svoj.". U ložama se pitalo tko nas je to
napao da moramo pjevati tu provokativnu
nacionalističku pjesmu? Koliko me sjećanje služi
zadnji put su nas napali Nijemci 1941. godine. Uopće
ne shvativši da su napadnuti Mariborčani i Zagrepčani
dočekaše odvratne njemačke agresore radosnih lica i sa
zastavama. Četiri godine kasnije došli su partizanski
osloboditelji pred kojima su Hrvati u silnom
oduševljenju bježali sve do Bleiburga.
Za 1991. godinu znamo da nas nitko
nije napao. Anto Nobilo i Vlado Vuršić mudro nas
podučavaju da se radilo o građanskom ratu, a ne o
agresiji. Građani Srbije napali su građane u Vukovaru,
pa je to Nobilu i Vuršiću dokaz da se radilo o
građanskom ratu. Da bi se 1941. godine spriječili novi
građanski ratovi čak je zabranjen NK Građanski iz
Zagreba i tako smo dobili NK Dinamo. Tada nitko nije
ni sanjao da će klub sa tako progresivnim
socijalističkim imenom doći u ruke Zdravka Mamića koji
će se na opće zaprepaštenje usuditi napasti i
vrijeđati jednog ministra.
Vrlo dobro
je svu tu histeriju opisao Dražen Čurić u Večernjaku
od subote. On misli da sve što se događa na hrvatskim
stadionima događa se i u Europi, pa i u cijelom
svijetu. Domaći navijači svagdje vrijeđaju gostujuće,
zviždi se gostujućoj himni, često leti i kamenje, a
bejzbol palice se prodaju bolje nego inače. Navijači
se deru "U boj u boj." na svim mogućim svjetskim
jezicima. A komentatori ih ne vrijeđaju kao što je to
činio pravovjerni Boris Čosić nakon zviždanja srpskoj
himni u petak. Kaže Čurić i potpuno je u pravu. Ako
higijeničari i dežurni ideolozi u ložama žele utakmice
uz red, mir i ljubav, onda neka idu na svetu misu, ili
neka se utakmice igraju bez gledatelja. Barem u
Hrvatskoj.
I zato ne vjerujte novinarima kada Vas izvještavaju
o svinjarijama na nogometnim utakmicama. Jer stvarnost
je još puno gora. Ali ne samo u Hrvatskoj nego u
čitavom svijetu.
No govor mržnje i bez nogometa širi se lijepom
našom. Naravno to se ne smije tolerirati. Austrijski
filozof Karl Popper lijepo i mudro nas je podučio:
"Tolerantni ljudi ne smiju tolerirati netolerantne,
jer bi to dovelo do uništenja tolerantnog društva."
Hvala Bogu da se naš Karlek to dosjetio!
U Hrvatskoj to na primjer izgleda
ovako: najprije nas vladajući podijele. U pravilu oni
su tolerantni. A oni koji ne misle kao oni, oni su
opet netolerantni. Onda vladajući koji su puni ljubavi
i tolerancije započnu puniti zatvore onim
netolerantnim, jer ako to ne učine doći će do
uništenja njih tolerantnih, a što je još gore doći će
u pitanje sve njihove privilegije, vozni parkovi,
viletine, poljoprivredna zemljišta koja su preko noći
postala građevinska. Nastradat će muževi ministrica
koji su postali direktori u državnim tvrtkama. I da ne
nabrajam u nedogled.
Popperovu teoriju najbolje je shvatio
drug kojem je profesorica Mirjana Krizmanić napisala
dirljivo pismo, a svi znamo da to dragi drug Tito.
Dragi drug sa Trga Maršala Tita iz Zagreba je jednom u
demokratskom zanosu rekao: "Demokratija da. Aaaali ne
za klasne neprijatelje!" a svako dijete je znalo da su
klasni neprijatelji oduvijek netolerantni.
Još plastičnije je govor mržnje
demaskirala moja prijateljica Ružica Cigler, bivša
glavna urednica Večernjaka. Naslov njezinog članka
"mi" i "ostali" je govor mržnje. A što ako netko u
polemici kaže "naši" i "njihovi"? Pa Bože moj, i to je
govor mržnje! I moja Ružica, malo smetena od te silne
mržnje ubrzo pronađe svoju inspiraciju. Budući
gradonačelnik Zagreba (malo morgen), predsjednik
Saborskog odmora za informiranje i medije Branko
Vukšić, tolerantan kakvog ga je već Bog učinio ima
rješenje. Kaže mudri Branko: "Onima koji šire
nesnošljivost, netrpeljivost, mržnju, primitivizam,
grubijanstvo i pornografiju treba uskratiti medijski
prostor". Bravo Ružica, bravissimo Branko! Zanima me
jeste li ikada čuli za govor mržnje u bivšoj Jugi, u
Maovoj Kini, u Sjevernoj Koreji, na Kubi, i da ne
nabrajam sve te drage države sa obaveznim pridjevom
"demokratska".
Ružica čak misli da su izjave kao govor mržnje
Mamića i Ruže Tomašić dovele do ispada crnokošuljaša u
Kistanju i da zbog toga tolerantni trebaju jednostavno
izbrisati iz medijskog prostora netolerantne, jer će
se jedino na taj način crnokošuljaši zaustaviti.
Kad smo već kod Kistanja, tamo su
crnokošuljaši zaista pretjerali. Najprije su dnevnici
objavili da je 6 maloljetnika starih otprilike 15
godina prebilo 8 punoljetnih bogoslova iz manastira
Krka. Drugi dan su se dvojica bogoslova izgubili ili
prešli crnokošuljašima pa je Večernji donio vijest da
je 8 maloljetnih crnokošuljaša prebilo 6 punoljetnih u
lijepim majicama na kojima je pisalo "ovo je Srbija".
"Slučajno" se tamo drugi dan našao i Milorad Pupovac
koji je mirno i razborito, kao i inače, pokušao
smiriti tenzije tvrdnjom da su nacionalistički
hrvatski desničari opet pokazali svoju mržnju prema
Srbima.
I u pravu je Milorad. Kao i inače.
Mirni bogoslovi uputili su se u mjesto tolerantni i sa
smiješkom u kosi, kako im to vjera nalaže. Tu i tamo
zavikaše "ovo je Srbija!", a netolerantni Hrvati,
umjesto da s njima viču "ovo je Srbija!" odlučiše
šipkama riješiti zemljopisnu dilemu da li je ovo
Srbija ili nije.
I tako su dva dana naši mediji
izvještavali o opakom govoru mržnje crnokošuljaša,
kako je to lijepo i smireno zaključio to naš premijer.
Slijedećeg dana je netko iz redova netolerantnih počeo
bulazniti da je između 6 crnokošuljaša barem polovica
djece mjesnih esdepeovaca. Kad je ta činjenica izbila
u javnost, mediji su i dalje ostali kod toga da se
radi o nacionalističkom ispadu, ali su tenzije
splasnule u stilu 'sve su to ipak djeca, znamo kakva
su današnja djeca, ne treba sad pretjerivati'.
Na kraju je
ispalo da se u Kistanju na terenu počela praktično
ostvarivati ideja Nikice Valentića o tzv. velikoj
koaliciji između HDZ-a i SDP-a.
Ali netolerantni, kakvi već jesu, počeše
zloupotrebljavati čak i Facebook. Utvrdiše da je jedan
od mirnih i apolitičnih bogoslova imao svoj profil na
Fejsu, na kojem je otvoreno žalio za velikom Srbijom,
SAO Krajinom, veličao Šešelja i Ratka Mladića. Na
profilu su se mogli gledati zgodni spotovi. Kao na
primjer "zvona zvone crkve koridora", zatim
skandiranje supertolerantne navijačke skupine lirskog
imena "Lešinari" u kojem se veliča Ratko Mladić, te
stihovi prelijepe narodne pjesme "Na planini Jelici
sastali se svi Četnici".
Mirni i tolerantni bogoslov Momir u
zanosu piše: "Da se Dražin barjak vije, ne bi bilo
Albanije". On je i liberalan, pa apsolutno podržava
gay parade, pa pita ostale bogoslove "Što imate protiv
gay parade?" Slijedi odgovor: "Palice, lanci, motke,
kamenje". Tako tolerantan i miroljubiv bijelokošuljaš
smatra da bi Srbija trebala postojati od Kosova do
Kistanja. I tko bi sad mogao povjerovati da su mirni i
apolitični bogoslovi ne daj Bože nekog provocirali
uzvikujući "ovo je Srbija!"?
Ma 'ajte, molim vas! Episkop Fotije iz
manastira Krka, nakon što je miroljubivi profil
naprasno ugašen, mudro je reagirao: "Rekao sam im da
ne idu na te mreže, to odvlači mlade". Očekuje se
Pupovčeva tužba protiv Facebooka zbog odvlačenja
mladih. A Kistanje odjednom kao da je netko to mjesto
dodirnuo čarobnim, tolerantnim štapićem nestade sa
pozornice. Spustila se crna zavjesa, da se slučajno na
pozornici ne pojavi još koji esdepeovac, koji u naletu
tolerancije mlati jadne bogoslove, samo zato jer se
deru "ovo je Srbija".
Ali govor
mržnje ne zamjenjuje i ne ublažava socijalnu
katastrofu u kojoj se našla Hrvatska. Služili se mi
govorom mržnje ili svirali na nebeske harfe, kopanje
po kantama za smeće se nastavlja. Redovi pred pučkim
kuhinjama sve su dulji i dulji. Dnevno oko 2000 ljudi
ostaje bez posla. Oni koji rade i dalje ne primaju
plaću, a premijer kroji crne košulje, ne videći da
mnogi iz dana u dan ostaju bez gaća.
Abraham Lincoln je rekao: "Ujed se ne liječi
ubijanjem psa".
Hrvati još potiho slave Papu Franju III. U narodu je
formirana svijest da je Franjo I bio nadbiskup Franjo
Kuharić, Franjo II je crni diktator kojeg se nitko
nije bojao Franjo Tuđman, a Sveti Otac Franjo je u
Hrvata Franjo III. Doduše zaboravni i nezahvalni
Hrvati ne sjećaju se Franje Tahija, neshvaćene
povijesne ličnosti, zaslužne za čuveno krunjenje
Matije Gupca, a bez kojeg ne bi bilo rock opere Gubec
Beg.
Izborom novog Pape svi su sretni osim
Talijana, Španjolaca, Brazilaca, Amerikanaca,
Nigerijaca, Prof. Mirjane Krizmanić, Ante Tomića,
Vojislava Šešelja i sličnih likova. Mirjanu Krizmanić
je izbor argentinskog nadbiskupa za Papu čak i
razljutio. Tek što je napisala poučnu i veru knjigu
kako uživati u životu, a ne jamrati radi gluposti kao
što su otpuštanje sa posla, rad kod privatnika bez
plaće, kako preživjeti mjesečno sa 1700 kn mirovine,
kako srediti da oni koji se služe govorom mržnje
ostanu u pritvoru doživotno, odjednom se kao iz neba u
rebra ponovno pojavljuje neki Franjo. Zar nije bilo
dosta 10 godina mraka, lopovske privatizacije,
protjerivanja srpske nejači nakon zločinačke Oluje,
otpuštanje sudije Save Štrpca s okružnog suda u Zadru,
nekažnjavanje silovatelja Vice Vukojevića za brutalno
silovanje mlade muslimanke prije njezinog rođenja,
stvaranja neovisne države Hrvatske (čisti NDH), i sad
opet crni Franjo.
Zašto se Papa recimo nije mogao zvati
Josip. Josip Broz ili barem Josip? Ovako opet imamo
Franju. Pisala bi ona opet drugu Titu, ali je doznala
da u Zagrebu na žalost više nema ni jednog poštanskog
sandučića. Ovaj izbor Franje za Papu je čisti govor
mržnje. I za nju je novi Papa Ivan Grubišić pod
uvjetom da bude izabran za splitsko-dalmatinskog
župana. I biti će Don Ivan župan, naravno ako se ne
kandidira Kerum. Koji tako i tako ne želi biti Papa.
I na kraju,
što mislite o imaginarnoj anketi gdje bi se pojavilo
ovo pitanje: Gdje su ljudska prava i demokratski
standardi i sloboda govora viši, u RH ili u
Australiji? Bojim se da bi 9 od 10 ispitanika odlučilo
se za Australiju. Onaj 1 koji bi se odlučio za
Hrvatsku očito nije shvatio što ga se pitalo! Zato ću
vam citirati pismo koje je napisao bivši australski
premijer Kevin Ruud.
"Sit sam toga da se ova nacija zabrinjava da nismo
možda uvrijedili neke individue i njihovu kulturu. Od
terorističkog napada na Baliju do danas svjedoci smo
vala patriotizma koji dolazi od većine Australaca. Ova
kultura je izgrađena tijekom 200 i više godina muka,
truda i pobjeda je milijuna muškaraca i žena u potrazi
za slobodom.
Govorimo pretežno Engleski. A ne Španjolski,
Libanonski, Arapski, Japanski, ili bilo koji drugi
jezik. Što znači da ukoliko želite biti dio ovog
društva, naučite naš jezik! Većina Australaca vjeruje
u Boga. To nije neka kršćanska desna orijentacija,
niti je to politički nametnuto, to je ČINJENICA, jer
su ovu naciju - a to se vidi iz dokumenata -
utemeljili muškarci i žene kršćanske vjere, na
kršćanskim načelima. Naravno da je u tom slučaju
adekvatno da se kršćanska obilježja nalaze na zidovima
naših škola. Ako je Bog za vas uvreda, predlažem vam
da odaberete drugi dio svijeta za vaš dom, jer je Bog
dio naše kulture.
Tražimo od vas da prihvatite našu vjeru i da živite
s nama u skladu, mirno i u radosti. Ovo je naša
domovina, naša zemlja i naš stil života, i dopustit
ćemo vam da u svemu tome i vi uživate, ali, prije
svega, ukoliko se ne prestanete žaliti, protestirati i
užasavati se našom zastavom, našom čašću i našom
vjerom, našim načinom života, srdačno vam preporučujem
da iskoristite drugu veliku slobodu koju imaju i
Australci, slobodu da napustite našu zemlju. Ukoliko
ste ovdje nesretni, onda otiđite. Nitko vas nije
prinudno ovdje doveo, već ste sami tražili da vas
primimo. Dakle prihvatite državu koju ste sami
odabrali."
Bože, kakav govor mržnje u takozvanoj demokratskoj
Australiji. Nadam se da moja prijateljica Ružica
Cigler ne čita ovu opskurnu kolumnu!
Oskar Wilde je napisao: "Ljudi koji govore samo
pametne misli, trebali bi ih prvo izreći sebi i to
prije doručka na prazan želudac."
Autor: Zvonimir Hodak
Izvor: dnevno.hr
|