KOPNO DAJE OBALNOJ DRŽAVI PRAVO NA MORSKE VODE KOJE
OPLAKUJU NJEZINE OBALE
- Je li hrvatska javnost dovoljno
upoznata s problematikom hrvatsko-slovenske granice na
Dragonji?
Hrvatska je javnost poprilično
neupućena u problematiku hrvatsko-slovenske granice na
rijeci Dragonji. Dnevnopolitička pitanja odnosa sa
Slovenijom aktualizirana slovenskom blokadom hrvatskih
pristupnih pregovora i tek nedavnom slovenskom
ratifikacijom hrvatskoga pristupnog ugovora EU-u uoči
pristupanja Republike Hrvatske EU ponovno su usmjerila
pozornost hrvatske javnosti na otvorena pitanja sa
Slovenijom i arbitražu granice na rijeci Dragonji.
Aktualiziranje spora u Piranskom zaljevu odvlačilo je
pozornost od najznačajnije činjenice, a to je prvo
načelo prava mora da kopno dominira morem, što znači
da je kopno ono koje daje obalnoj državi pravo na
morske vode koje oplakuju njezine obale.
- Koji je bio glavni cilj
istraživanja prezentiranoga u knjizi?
Istraživanje polazi od temeljnih
pitanja: zašto se pitanje granica u Istri postavilo
kao nepremostiva prepreka u međunarodnim odnosima
Republike Hrvatske i Republike Slovenije; što je
uvjetovalo slovenske zahtjeve za promjenom državnih
granica ('avnojskih granica') na rijeci Dragonji te
glavni cilj našega istraživanja - kako je i kada uopće
došlo do promjene granice s rijeke Dragonje na Kanal
sv. Odorika; je li ta promjena legalna/sporazumna ili
ju je Slovenija proglasila jednostraim aktima. Slijed
toga nelegalnoga procesa doveo je do narušenih
međunarodnih odnosa između dviju država kao i do
sadašnjega traženja pravnog rješenja
hrvatsko-slovenskog graničnog spora odlukom
Arbitražnoga suda.
- Kad je nastala granica između
Hrvatske i Slovenije na Dragonji?
Pitanje hrvatskih granica pokrenuto je
još u ožujku 1943. u Londonu. Sir George Rendel,
britanski poslanik na jugoslavenskom dvoru u Londonu,
uputio je zamolbu za podrobnijim hrvatskim granicama
dr. Juiju Krnjeviću, glavnome tajniku HSS-a i
hrvatskome predstavniku u jugoslavenskoj vladi u
izbjeglištvu. Krnjević je napravio memorandum koji je
predan 11. lipnja britanskome ministarstvu vanjskih
poslova. Buduća Hrvatska morala bi obuhvaćati 'južnu i
srednju Istru na crti od Dragonje do Šapjana'. Nakon
kapitulacije Italije 8. rujna 1943. vodeći ljudi
Operativnog štaba hrvatske i Glavnog štaba slovenske
strane počeli su razgovore o međusobnome razgraničenju
25. rujna 1943. Hrvatsku delegaciju zastupao je Nikola
Hundrić za kojega su, kao člana HSS-a, stavovi
zapisani u Krnjevićevu londonskome memorandumu bili
obvezujući. Hrvatsko-slovenska granica na Dragonji
ustanovljena je po prvi put 10. veljače 1944. godine
na sastanku predstavnika hrvatskoga i slovenskoga
partizanskog pokreta na Maliji koji prihvaćaju kao
crtu razgraničenja tok rijeke Dragonje koja se u
donjem toku shvaća i kao etnička granica Slovenaca. Na
kartografskome prikazu podjele Slovenske Istre na
terenske i rajonske odbore Osvobodilne fronte iz
svibnja 1943. godine vidljivo je da je južna granica
IV. rajona još onda postavljena na prirodnome toku
rijeke Dragonje.
- Koji su čimbenici uzimani u
obzir kod utvrđivanja granice?
Prihvaćeno je podjela da pripadnost
naselja jednoj ili drugoj Republici ovisi o tome
nalazi li se ona s lijeve ili desne strane prirodnog
toka rijeke Dragonje kao njihove zajedničke granice.
Hrvatska i Slovenija 1954. godine uspostavile su
definiranu i preciznu republičku granicu na prirodnome
toku rijeke Dragonje koja je ujedno i etnička.
- Kad je prvi put promijenjena
granica između Hrvatske i Slovenije?
Godine 1955. izvršni svet Ljudske
skupščine Ljudske Republike Slovenije na inicijativu
predsjednika Borisa Kraighera pokreće postupak i
problematizira postojeće priznate međurepubličke
granice. Toj inicijativi prethodio je prijedlog po
kojemu je slovenska strana samoinicijativno pokušavala
promijeniti postojeće stanje u svoju korist. Vodeći se
politikom koja je ohrabrivala pretenziju prema
Hrvatskoj, Slovenija je paralelno prisvajala hrvatski
teritorij na dva načina: nelegalnim premještanjem
granice s rijeke Dragonje na Kanal sv. Odorika i
prisvajanjem područja južno od Kanala sv. Odorika.
Lokalne uprave Slovenije ponovno pokušavaju
polemizirati s pitanjem granica i postupaju suprotno
zakonima svoje zemlje i odlukama njezinih vrhovnih
vlasti.
Katastarski ured Kopar polovinom 1956. godine pokreće pitanje
granice na svome području tvrdnjom da je područje katastarske općine Piran
nepodijeljeno i cijelo pripada Sloveniji pa tako i naselje Mlini iako se ono
nalazi na lijevoj strani Dragonje. Kompletni katastarski operat za onaj dio
predratne talijanske katastarske općine Pirano koji se nalazi južno od Dragonje
i čija nadležnost pripada općini Buje, odnosno Hrvatskoj, nazvanoga Piran III,
predan je Hrvatskoj tek 1963. godine. Predani katastarski operat nije obuhvatio
i područje solana koje se nalazi južno od prirodnoga toka Dragonje, a koje
pripada Hrvatskoj. Nova katastarska općina Piran III uključivala je tako samo
ona zemljišta koja se nalaze između sjeverne granice katastarske općine Kaštel u
Hrvatskoj i Kanala Sv. Odorik te korita Dragonje na crti Mlini - Škrile.
Katastarski ured Općine Buje preuzeo je takav nepotpun operat pa
je k.o. Piran III uvrštena među hrvatske katastarske općine. Međutim, Slovenija
nije nikada predala Hrvatskoj zemljišnu knjigu k.o. Pirano. Zašto? Na to pitanje
dobit će se odgovor četiri godine kasnije mijenjanjem imena k.o. Piran III u
k.o. Sečovlje koji će pokazati prave dobrosusjedske namjere. Postavlja se i
pitanje zašto su sastavljači operata izostavili iz Pirana III hrvatski dio
solana i po čijim uputama. Tko je i zašto Sloveniji dao pravo na to zemljište i
na osnovu čega ga je Slovenija jednostrano i tiho prisvojila? Hrvatski dio
solana od tada je neprekidno pod upravom Kopra, odnosno Slovenije. Za to
područje Republike Hrvatske kojim se i danas Slovenija bespravno koristi, RH
treba zahtijevati primopredaju ostatka katastarskoga operata Piran III koji je
1963. godine dobila nepotpun.
- Imamo situaciju ustupanja
Sloveniji hrvatskih sela, koja su uspostavom granice
pripali Hrvatskoj?
Sredinom 1945. kao posljedica
sporazuma između Oblasnoga NOO-a u Labinu i
Pokrajinskoga NOO-a u Ajdovščini, došlo je do
privremenoga uređenja hrvatsko-slovenske granice u
Istri pri čemu je 17 hrvatskih sela pripalo Sloveniji.
To su Topolovac, Gradina, Pregra, Crnica, Golac,
Poljane, Skadanjština, Skarad, Podgrad, Račice,
Podbiže, Obrov, Pasjak, Rupa, Šapjane, Brdce i Velo
Brdo. Hrvatskoj su 1951. vraćena sela: Gradina,
Črnica, Pregara, Rupa, Šapjane, Pasjak i Brdce. No
Hrvatski je sabor 15. prosinca 1955. na 25. sjednici
Republičkoga vijeća donio 'Odluku o promjeni granica
između NR Hrvatske i NR Slovenije', u kojoj stoji da
se iz sastava Narodne Republike Hrvatske izdvajaju
sela Abitanti, Belvedur, Brezovica, Gradina, Koromači
- Boškini, Močungi, Pregara i Sirči, koja se nalaze u
Općini Buje, kotar Pula i pripajaju se Narodnoj
Republici Sloveniji kada odluku potvrdi Savezna
narodna skupština. Međutim, u praksi se priključilo
Sloveniji još 13 sela i to: Sv. Šimun (Brežani),
Brežinari, Krstija, Reparac, Buželi, Tuniši, Pavlići,
Rosići, Stara Mandrija, Kaline, Jarkari, Škrili i
Dugobrdo. Tomu treba dodati već prije priključeni
Topolovac sa selima Žrnovac, Hrvoji i Dragonja -
ukupno 25 sela. Spominju se još i Škrljići i Šemi kao
okolna sela Topo-lovca, dakle 27 sela.
BOŽO MILANOVIĆ PRVI REAGIRAO NA
PRISVAJANJE HRVATSKOGA TERITORIJA
- Je li bilo otpora toj promjeni
granice?
Prvi je na prisvajanje hrvatskoga
teritorija reagirao svećenik Božo Milanović koji je
angažirao geografa Nikolu Žica i jezikoslovca i
geografa Josipa Ribarića da sastave elaborat tiskan u
listopadu 1946. pod nazivom Hrvatsko-slovenska granica
u Istri u kojem su koristeći se povijesnim, vjerskim,
jezičnim i gospodarsko-prometnim spoznajama dvojica
znanstvenika dokazala da je riječ o hrvatskim selima i
time prikazali neopravdanost pomicanja
hrvatsko-slovenske etničke granice u Istri. Hrvatsko
svećenstvo reagiralo je na odluku Hrvatskoga sabora iz
1955. slanjem Spomenice 1. veljače 1956.
Predsjedništvu Skupštine u Beogradu u kojoj se
ponavljaju dokazi o hrvatskome identitetu spomenutih
sela i traže od Savezne skupštine da se utvrdi stvarno
stanje u selima prije konačne odluke. Savezna
skupština je 28. ožujka 1956. godine potvrdila odluku
Hrvatskoga sabora.
- Kada je provedena papirnata i
fizička promjenu naziva rijeke Dragonje i praktično
preimenovala Kanal sv. Odorika u rijeku Dragonja?
Prikupljeni materijali pokazuju da se
to postupno događalo od 1958. do 1964. godine: od
publikacije Muzeja solinarstva u kojoj je Kanal sv.
Odorika dobio novi naziv novi tok rijeke Dragonje do
1964. godine kada su Slovenci prilikom čišćenja i
rekonstrukcije korita rijeke Dragonje skrenuli korito
rijeke u Kanal sv. Odorika te iznad mosta stavili
natpis reka Dragonja. Geodetsko preusmjeravanje
izvršio je Geodetski zavod Ko-pera, a sam projekt
Vodna skupnost Koper.
- Tko je proveo rekonstrukciju
zapuštenoga Kanala sv. Odorika?
Radove na Kanalu sv. Odorika
projektirala su i izvodila hrvatska poduzeća i
hrvatski najvrsniji inženjeri i projektanti koji nisu
niti slutili da će Slovenija postojeće radove
iskoristiti za teritorijalnu ekspanziju na hrvatski
teritorij i jednostranim odlukama i dokumentima
pomaknuti međurepubličku granicu na Kanal sv. Odorika.
- Kad su radovi obavljeni i tko ih
je financirao?
Nakon završetka Drugoga svjetskog
rata, suočena s uzastopnim poplavama, nova je hrvatska
vlast odlučila poduzeti hidrotehničke zahvate kako bi
riješila ovaj problem. Zadatak je povjeren Nikoli
Vekariću, tadašnjem direktoru riječke Vodogradnje, i
Božidaru Eklu, direktoru Istarske vodoprivredne
zajednice Raša. Dva su stručnjaka zaključila da je
najbolje produbiti postojeći, ali zapušten prokop te
ga pretvoriti u djelotvoran obodno-odušni kanal.
Radove je u svibnju 1948. počelo riječko poduzeće
Vodogradnja. Nadzor nad radovima obavljao je Đuro
Jany, tada šef Vodoprivrednoga odjela u Rijeci.
Investitor radova bila je Uprava Narodne Republike
Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu koja je potpadala pod
Ministarstvo poljoprivrede - uprava za vodoprivredu.
Prve jesenske kiše pokazale su da je produbljivanje
kanala imalo smisla jer su se prekomjerne količine
vode baš tuda i odlile tako da Dragonja nije
poplavila.
- Dragonja nije više plavila, ali
je 'plavio' njezin naziv?
Na zemljovidima se prvotno stanje s
Dragonjom na sjeveru i Kanalom sv. Odorika na jugu
postupno mijenjalo. Tako se na novijim zemljovidima za
prirodno korito Dragonje pojavljuje naziv Stara
Dragonja, dok Kanal sv. Odorika postaje jednostavno
Dragonja te njegovo ušće postaje na zemljovidima ušćem
Dragonje. Pošto je dogovor između Slovenije i Hrvatske
bio da je međurepublička granica na rijeci Dragonji,
posljedica pomicanja pojma Dragonje s prirodnog kanala
južnije, na Kanal sv. Odorika bilo je i postupno i
tiho pomicanje granične crte s jednoga vodotoka na
drugi.
- Ima li slovensko pomicanje
granice na Kanal sv. Odorika potvrdu u odlukama
hrvatskih ili saveznih tijela?
Nikakvi državnopravni akti o promjeni
republičkih granica na tom području nisu nikada
doneseni. Čak niti unilateralno. Stoga tiha promjena
granice koju je Slovenija provela nije legalna, a
samim time nije valjana ni prema tadašnjim zakonu o
granicama između Hrvatske i Slovenije.
- Može li se tvrditi da su do
raspada bivše države mjerodavna tijela vodila brigu o
promjeni republičkih granica?
Savezna geodetska uprava u Beogradu
1970. godine zatražila je uređivanje i usklađivanje
međurepubličkih granica u SFRJ. Međutim, za Hrvatsku
je zanimljiv podatak da je javno pravobranilstvo SR
Slovenije 24. ožujka 1978. uputilo dopis Republiškom
sekretarijatu za pravosodje, organizacijo uprave in
proračun na temu: Razmejitev med SR Slovenijo in SR
Hrvatsko koje pokazuje da Pravobranilstvo ne zna ništa
o granicama i nakon više od dvadeset godina što je
Izvršno vijeće Slovenije razriješilo pitanje
razgraničenja. 'Nije posve jasno gdje prolazi
republička granica: ili sredinom korita rijeke
Dragonje, kao što je bilo dogovoreno između
zapovjednika područja u vrijeme NOB ili na označenome
podnožju brda na hrvatskoj strani. Čini se da je
pravilnija prva inačica i da je to sredina rijeke
Dragonje uspostavljena kao granica među republikama u
vrijeme NOB-a.
- Ima li dokumenata iz kojih je
vidljivo da je netko s hrvatske strane reagirao na
jednostranu slovensku papirnatu promjenu granice?
Spomenimo da je na sastanku u Kopru
1985. godine s temom budućih regulacija Dragonje
predsjednik Izvršnog vijeća općine Buje upozorio na
probleme nesređenih imovinsko-pravnih odnosa koji
proizlaze iz neuređenih granica između Općina Piran i
Buje ističući da će te probleme morati zajedno s
općinskim organima rješavati i republike jer je to
ujedno i međure-publička granica. Problem se tako po
njemu javlja zbog neuređenih granica katastarskih
općina i izvedene regulacije u donjem toku Dragonje.
Zapisnik pokazuje da predsjednik Izvršnog vijeća Buja
pokreće pitanje povrata solana Hrvatskoj, odnosno
vraćanje republičke granice na onu koje je priznata od
strane obiju republika 1954.
PREMJEŠTANJEM GRANICE HRVATSKA OSTALA
BEZ 25 SELA
- Što međunarodno pravo kaže u svezi s
granicom, uslijed promjene toka rijeke?
Promjena unesena na zemljopisne karte
protivna je međunarodnome pravu po kojemu, neovisno o
regulaciji, granica ostaje na prirodnome koritu
rijeke. Udžbenici međunarodnoga prava kažu da kada
rijeka odjednom i naglo promijeni svoj tok, granica
ostaje na njezinu starome koritu. U slučaju Dragonje
granica je nakon regulacije njezina toka 1954. godine,
sukladno načelima međunarodnoga prava, trebala ostati
na prvobitnome, prirodnom toku.
- Zbog čega Hrvatska devedesetih
nije glasnije govorila o slovenskome ugrožavanju
granica, osim kad je 'papirnatom agresijom' pokušala
oteti naselja Škudelini, Bužin, Mlini i Škrilje?
Slovenske su vlasti problematici
odnosa granice s Hrvatskom posvećivale veliku
pozornost stavljajući ju u fokus političkih pitanja.
Hrvatska javnost i politika od 1991. godine bila je
prvenstveno zaokupljena srpskom agresijom na Republiku
Hrvatsku i Domovinskim ratom zbog čega se otvorenim
pitanjima sa Slovenijom nije pridavala velika
pozornost jer je obrana od agresora i oslobođenje
privremeno okupiranih područja bila pitanje opstanka
hrvatske države, a i djelom zato što je Hrvatska sa
Slovenijom imala tradicionalno dobre odnose. Slovenski
političari pitanje granica u Istri već gotovo dva
desetljeća iskorištavaju za vlastitu promidžbu
ističući (političku) važnost često ponavljanih
zahtjeva. Kako nije bilo ozbiljnoga odziva hrvatske
javnosti i politike, slovenska ih je javnost
prihvatila kao realne u političkom natjecanju - tko će
tražiti i dobiti više u odnosima s Hrvatskom.
- Ima li Hrvatska pravo u svojim
zahtjevima pred Arbitražnim sudom odustati od granice
na prirodnome toku Dragonje, koja nikada nijednim
međurepubličkim aktom nije promijenjena?
Hrvatska nema pravo odustati od
'avnojske granice', one na prirodnome toku rijeke
Dragonje. Kanal sv. Odorika, koji je prokopan početkom
prošloga stoljeća, rekonstruiran je radi odvodnje
viška voda u suzbijanje poplava, a ne radi pomicanja
granice. Jedina je legalna međudržavna granica u
donjem toku Dragonje dakle ona starim tokom rijeke
Dragonje. Sve drugo je nelegalno. I zemljovidi iz
razdoblja nakon Drugog svjetskog rata pokazuju da je
granica na rijeci Dragonji. Republika Hrvatska treba
zastupati stajalište koje je u srpnju 1992. dostavila
Sloveniji kao Prijedlog sporazuma o granici u kojemu
predlaže granicu koju je naslijedila iz 1954. nakon
podjele Slobodnoga teritorija Trsta, tj. zatrpani tok
Dragonje (Kanal sv. Jerneja).
- Zbog čega je važno da Hrvatska
ustraje na granici na prirodnome toku Dragonje?
Hrvatska i Slovenija do 1954. godine
uspostavile su definiranu i preciznu republičku
granicu na prirodnome toku rijeke Dragonje, koja je
ujedno i etnička. Za 'granicu' na Kanalu sv. Odorika
nisu nikada doneseni akti nadležnih ni republičkih ni
saveznih organa koji bi mijenjali sporazumno potvrđenu
granicu iz 1954. godine. Važnost utvrđivanja kopnene
granice sa Slovenijom odražava se na morsku granicu
jer se pomicanjem kopnene granice u korist Slovenije
stvaraju preduvjeti za dijeljenje Piranskoga
zaljeva/Savudrijske vale metodom ekvidis-tance, čime
bi Sloveniji pripala polovica zaljeva dok bi povratom
granice na prirodni tok rijeke Dragonje, na 'avnojsku
granicu', Hrvatska dobila gotovo cjelovit zaljev koji
joj i pripada.
- Koliku je površinu Hrvatska
izgubila na Dragonji premještanjem granice?
Republička
je granica na rijeci Dragonji od 1944. do 1992. u više
navrata premještena na štetu Hrvatske. Time je
Republika Hrvatska ostala bez 25 sela površine 2 410
hektara s 1 014 stanovnika, kao i bez 390 hektara
površine između rijeke Dragonje i Kanala sv. Odorika.
Nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država
Hrvatske i Slovenije, Odlukom slovenskog Državnog
zbora 3. listopada 1994. godine Republika Slovenija
pokušava anektirati 113 hektara u kojima se nalaze
naselja Bužin, Mlini, Škrile i Škudelin. Na
Arbitražnome je sudu da sve to uzme u obzir i donese
na međunarodnom pravu odluku o granici.
Piše: Marko Curać, Hrvatski tjednik
16.01.2014.
|
