Moglo se očekivati kako ovaj događaj ne će svi dočekati s dužnim pijetetom, ponajprije ne simpatizeri komunističkog totalitarizma, oni koji sve što posjeduju, a malo čega im manjka, i sve što jesu, a jesu dobro razmješteni na ključnim društvenim pozicijama, duguju upravo njemu. Stoga i ne čudi što je u središnjim tiskovinama događaj zadobio skroman prostor, ali i što je najdojmljivija rečenica iz govora predsjednice Grabar Kitarović u većini izvještaja izostavljena. To predstavlja ujedno i svojevrsno priznanje kako je Predsjednica nedvosmisleno pogodila bit ustvrdivši kako se komunizam u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.
Udar na zvezdaše u korist petokrakaša
Međutim, krugovi koje taj zaključak žulja nisu se zadovoljili samo njegovim prešućivanjem. Njima neugodan događaj nisu iščekivali prekriženih ruku, nego su ga preventivnim djelovanjem nastojali zagušiti i potisnuti iz prvih minuta televizijskih vijesti. I, kako to obično bude, uspjeli su!
Pokop žrtava komunizma zasjenjen je napadom na pripadnike srpske etničke zajednice koji se dogodio dva dana ranije u kasnim večernjim satima. Incident je to nesumnjivo idealnog profila, jer, em su prevladavajući mediji jače senzibilizirani na patnje lokalnih Srba nego na one bolesne male djece, em destabilizira vladajuću koaliciju. Navodno su Srbi u okolici Knina napadnuti zato što su gledali utakmicu Crvene Zvezde. Ako je tako, prvo što upada u oči je kako to sigurno nije bila prva utakmica Crvene Zvezde koju su gledali, pa dosad nikom ništa. Stoga bi bilo posve nerazborito motivaciju za taj nesvakidašnji napad tražiti zanemarujući tajming. Kako iskustvo uči kad su takva djela posrijedi, vrijeme počinjenja u najmanju je ruku jednako bitno kao i sâm sadržaj.
Otprilike istovremeno, na dvije geografski bliske lokacije zbila su se dva po naravi posve različita događaja, s dvije namjene – prvo, kako bi se stekao dojam masovnosti (da nije riječ samo o izoliranom incidentu), i drugo, kako bi se stvorila opća zbrka i ispreplitanjem događaja prikrila očigledna razlika među njima. Naime, u slučaju napada u Đevrskama radilo se o ponovljenom verbalnom sukobu i prijetnjama alkoholiziranih osoba koje nisu bile maskirane i pritom nije bilo fizičkog napada. Taj slučaj je brzo formalno riješen, jedino se ne zna, i nije još vrijeme da se javno obznani, je li počinitelje netko potaknuo da baš na taj dan ponove izgred iz srpnja ili je tek riječ o pukoj podudarnosti.
Drugi slučaj, onaj u Uzdolju bliže Kninu, potpuno je drukčijeg tipa – napadači su bili maskirani, a uz verbalno maltretiranje, fizički su ozlijedili goste u kafiću. Napad je bio očito pomno planiran i organiziran budući su napadači automobile parkirali podalje kako ih se ne bi otkrilo po registraciji. Ma štogod mislili o napadnutom vlasniku kafića, bio on delija, zvezdaš, kriminalac, velikosrpski ekstremist, čuvar u zloglasnom kninskom zatvoru, vrijedi se zapitati je li doista došlo vrijeme da treba objašnjavati kako nije u redu da ga se maltretira na njegovom posjedu pred ženom i djecom.
Očito treba, jer neki spremno prihvaćaju neumoljivu logiku srpskog patrijarha Pavla i današnjeg mu nasljednika Ireneja da se zlodjelo u sadašnjosti može opravdati osvetom za neki zločin u nikad dovoljno dalekoj prošlosti. A gdje li se samo u međuvremenu zagubila poruka kardinala Kuharića i ondašnjeg šibenskog biskupa Ivasa kako se takvo što ne smije činiti ni nakon kratkog vremenskog odmaka, kad su rane još svježe? Opravdavanje ovog očito insceniranog čina protiv hrvatske države posebno žalosti jer se time počinitelje štiti i implicira da su “naši”. Možda i jesu po krvi naši, ali sigurno nisu djelovali u službi hrvatskih interesa, nego nekih drugih, kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje.
Već viđeno
Kako je modus operandi počinitelja napada u Uzdolju već otprije dobro poznat, to daje za pravo Predsjednici što se još nije izjasnila o ovome činu, unatoč medijskom pritisku i unaprijed serviranom kontekstu. A da je slučaj ocijenjen zanimljivim i s gledišta nacionalne sigurnosti, potvrđuje to što je predsjednik Vlade Plenković, uz ministra unutarnjih poslova, na rješavanju aktivirao i čelnika obavještajne zajednice. Naime, pojedinci prepoznatljivi po istom rukopisu, ovih dana u medijima etiketirani kao “zakrabuljeni šovinisti”, donedavno to još nisu bili.
Primjerice, nakon zakrabuljenog divljanja u Milanu (na utakmici Italija – Hrvatska) za potrebe Josipovićeve predizborne kampanje, tadašnji predsjednik i medijski kartel upregnut u isušivanje nogometne močvare skoro su ih beatificirali. Maskirani izgrednici su izveli i napad u St. Etienneu (susret Hrvatska – Češka), nakon kojeg su sluge iste političke agenture, saborski huligani upirali prstom u “huligane u ložama”, opravdavajući tako neposredne počinitelje (zanimljivo je i kako su neki od tih vandala, s kojima su se nemaskirani hrvatski navijači tada na tribinama fizički obračunali, bili iz Šibenika). A pojedinci iz splitskog podzemlja povezani s tamošnjom navijačkom supkulturom nedavno su pokušali potaknuti nerede na beogradskim tribinama, ali se nisu dobro proveli. Pošteno prebijeni, ostavši samo u gaćama, neki su zaglavili i u zatvoru. Jesu li tamo i vrbovani? Ili su vrbovani već ovdje? U svakom slučaju, ne može se poreći kako je u ovom segmentu razvijena plodonosna prekogranična suradnja.
Ipak, djelo koje je ponajviše proslavilo neo-orjunašku kriminalnu školu zacijelo je znamenita “poljudska svastika”. Ne zna se, doduše, jesu li i tad počinitelji bili maskirani, ponajprije zato što su kamere bile maskirane. No, očito je kako se radilo o svojevrsnoj posveti paktu Molotov-Ribbentrop – nacističkom performansu na korist u demokraciju prokrijumčarenih postkomunističkih struktura, združenih u prljavoj raboti rušenja hrvatskog nogometa.
Pupovac prijeti Hrvatima, a Vučić Srbima
Očekivano, dežurni tužibabe Hrvatske su napade na Srbe u predvečerje jedinog dana u godini kad se smije i službeno štogod zucnuti protiv komunizma dočekali kao ozebli sunce. Nisu časa časili medijski ih i politički iskoristiti. Naglašavanjem kako su među gostima u napadnutom kafiću bili francuski i američki državljani htjelo se sugerirati kako je riječ o turistima, mada je očito da se radi o ljudima porijeklom iz tog kraja razasutim diljem svijeta. Naime, u tako zabačene krajeve osim njih zalaze eventualno još samo vukovi radi parenja, čemu takve sredine zahvaljuju naširoko korištenu živopisnu kovanicu.
U svemu ipak ohrabruje kako se Srbi u Hrvatskoj, i nakon što su mučki napadnuti, ne osjećaju toliko ugroženima da bi se ustručavali govoriti srpski u izjavama za hrvatske medije. Svejedno, njihov lider Milorad Pupovac, koji se u obraćanju hrvatskoj javnosti sve upadljivije koristi srpskim jezikom, iskoristio je prigodu otići najdalje dosad – predviđajući Republici Hrvatskoj sudbinu NDH praktično je neuvijeno zaprijetio Hrvatima novim pogromom (reprizom Križnog puta), i to baš na dan sjećanja na žrtve zločinačkog režima kojeg ne propušta niti jednu prigodu častiti i slaviti.
Čini se kako Pupovac u bjesomučnoj potrazi za uzrocima međunacionalne netrpeljivosti u Hrvatskoj, barem ako je suditi prema njegovu ne baš njegovanom, poprilično oronulom i naglo ostarjelom licu, već odavno nije svrnuo pogled na za to izrazito obećavajuću lokaciju – u zrcalo! Ovako je u tom nalaženju jednako uspješan kao u kazivanju onoga što mu je na vrh jezika, u čemu, doduše, ima i olakotnu okolnost. Naime, račvasti jezici imaju više od jednog vrha pa se između njih nije tako lako odlučiti.
I dok Pupovac prijeti Hrvatima “do istrage vaše ili naše”, Aleksandar Vučić prijeti Srbima u Hrvatskoj. Opet će im pomoći, kaže, ne obazirući se na to što dok im on pomaže, Srbi obično zapomažu. A ni u Srbiji im nema neke veće vajde od njegove pomoći, čim u sve zamjetnijem broju idu trbuhom za kruhom u tu užasnu ustašku tvorevinu služiti tek za nijansu manje grozne kune.
Zašto je Zoki čistokrvni drug, a Bero to ipak nije
Začudo, baš na dan zastrašivanja Srba u šibenskom zaleđu, jutro uoči napada (a tajming je u politici gotovo sve), oglasio se Aleksandar Vučić. Odnekud, valjda iz dubine duše, osjetio je potrebu iznijeti u javnost detalje neformalnog dogovora s predsjednicom Grabar Kitarović za vrijeme susreta u veljači 2018. godine. Od nje je, reče, zatražio da ne koristi više toliko njemu osobno iritantan izraz “velikosrpska agresija”, dok je ona njega zauzvrat zamolila da se angažira na pronalaženju nestalih osoba. Ta izjava sigurno nije dana kako bi ojačala Predsjedničinu vjerodostojnost.
Vučićevu bombu su odmah prokomentirali šef SDP-a i kandidat s karakterom. Nesretnik Bernardić je usplahireno kolutajući očima, kao da nešto traži ili na nešto posebno pazi, uspio kritizirati Predsjednicu, a da izbjegne izreći riječ “velikosrpska”. Procijedio je tek da se dogodila agresija, bez nezgodnih popratnih atributa i, naravno, u pasivu, bez još nezgodnijeg subjekta. Inače, šef SDP-a ima jedan ogroman problem za vođu Partije pa vjerojatno zato i nije tako jednodušno prihvaćen. Kako je završio fiziku, egzaktnu znanost, ima velikih problema s laganjem. Teško mu je slagati, a da se to ne primijeti. Štoviše, čim nešto muti, vidi se iz aviona,… ovaj, rada očiju. A s takvom je falingom plivati u Partiji otprilike jednako teško kao raditi u spasilačkoj službi, a ne znati plivati. No, možda za njega još ima nade. Ako se fizičar Tesla onako preporodio ostavivši se poroka kartanja, kad bi se Bernardić riješio svog poroka (Partije), tko zna gdje bi mu bio kraj. Ovako se ne zna ni gdje mu je početak.
S druge strane, Zoran Milanović, u klasičnom smislu zacijelo ne inteligentniji čovjek od fizičara Bernardića, ne bere Berine brige. Taj slaže a da ni ne trepne. Napokon, kako bi drukčije priskrbio laskavu titulu najpoznatijeg krivotvoritelja povijesti među političarima? A najpoznatiji je ne zato što bi to radio uspješno, nego zato što je u falsificiranju često uhvaćen. Od benignog slučaja finskog građanskog rata do nimalo bezazlene tvrdnje kako su Hrvati prvi patentirali holokaust, da bi nacisti potom samo preuzeli taj izvorno hrvatski koncept. Ni sad nije izdržao Vučićevo nabacivanje na volej iskoristiti kako bi ponudio osebujno tumačenje izraza “velikosrpska agresija”. A na ruku mu je išlo i to što je u trenutku dok je davao izjavu prepad u okolici Knina već bio javno obznanjen.
Naime, izraz velikosrpska agresija, poučava Milanović, je uveden upravo zato kako bi se beogradska čaršija koja je zamislila i provela agresiju razlikovala od običnih ljudi, malih Srba, koji niti su luk jeli niti su ga mirisali, a koje danas huligani tuku po Hrvatskoj. Ma da,… samo nekim je Hrvatima ipak još ostalo u sjećanju kako goloruki Srbi bacaju na tenkove cvijeće samo da ih spriječe u pohodu na bratski hrvatski narod. Kako u ono vrijeme još nije bilo lasera, srpski je narod nepokolebljivo dizao tri prsta u zrak kako bi zaslijepio vozače grdosija u oklopno-mehaniziranoj povorci. Konačno, očajničkim povicima “Srbija, Srbija” nevini su Srbi pokušali odvratiti ih od suludog pohoda na Hrvatsku kumeći ih da ostanu u Srbiji. Ali čaršija nije odustajala… i prisilila ih da u nacionalnu memoriju trajno pohrane poslovicu – tko na Hrvate tenkom nasrće, traktorom se vraća!
Komunističko-fašistička agresija
Kad već Vučić i Milanović tako slabo razumiju izraz “velikosrpska agresija”, možda bi im ipak donekle trebalo izaći ususret. Mada nije sporno da je taj izraz, čim Vučiću toliko smeta, dobro pogođen. No, kako bi im se smanjio prostor za manipulacije, a uzevši u obzir i da je stvari uobičajeno karakterizirati i prema počinitelju, ne samo svrsi, taj bi protuhrvatski pothvat možda prikladnije bilo nazvati – komunističko-fašistička agresija. Komunistička po glavnom izvođaču, a fašistička po cilju. Ta bi karakterizacija bila u potpunosti usklađena s činjenicama utvrđenim u presudi Međunarodnog suda pravde u Haagu u slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije. Naime, taj Sud vidi zločine počinjene nad Hrvatima ’91 kao obrazac genocidnih čina koje su provele JNA i srpske snage s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Ukratko, Srbi su ’91 de facto kopirali pakt Molotov-Ribbentrop, koristeći vojsku komunističkog mentaliteta, strukture i doktrine, Titovu JNA, kako bi proveli klasičan fašistički cilj – stvaranje proširene etnički homogene srpske države.
Navedena kvalifikacija bi nesumnjivo beskrajno iritirala i medije srednje struje u Hrvatskoj budući oni na svaki način nastoje minimizirati ulogu komunističke JNA u agresiji. A da ona nije poslužila tek kao pripomoć nego kao udarna snaga, pokazao je istaknuti povjesničar Davor Marijan opisujući neuspjeh JNA “Operacije RAM” kao ključni događaj u obrambenoj fazi Domovinskog rata ’91. To, međutim, kako Marijan rezignirano reče u nedavno repriziranoj dokumentarnoj seriji “Rat protiv rata”, novinare u Hrvatskoj ne zanima.
Uz JNA, u ulozi subjekta agresije lako se može nazrijeti i Srbija, nadasve kroz djelovanje njezinog MUP-a u obuci pobunjenika i organizaciji pobune (u Haagu je još nezavršen slučaj Stanišić i Simatović), dok su lokalni Srbi tu poslužili tek kao puko sredstvo, pomoćne postrojbe, baš kao i Osmanlijama u nešto daljoj prošlosti. Napokon, naglašavanje činjenice da vojska tzv. Republike Srpske Krajine nije bila samonikla, nego u biti tek preimenovana JNA kojom je kadrovski, financijski i logistički sve do Oluje upravljano iz Beograda, začepilo bi usta ustrajnim povijesnim krivotvoriteljima poput Zorana Milanovića. Taj je nedavno nastojao umanjiti značaj Oluje i hrvatske ratne pobjede, jer se njezinim slavljenjem navodno pridaje prevelik značaj vojsci “Krajine”, koja prema tima i takvima nije bila prelakirana JNA, nego neka bezvezna rulja koju bi pobijedili valjda i batinaši iz Uzdolja.
Otkud im pravo?
I prije Vučićevog oglašavanja na temu “velikosrpske agresije”, totalitarno glasilo prokrijumčareno u demokraciju, “Nacional”, objavilo je kako postoje neki e-mailovi iz kojih je vidljivo kako Predsjednica dvoji je li baš trebalo ukloniti Titovu bistu iz njezina Ureda. Osim što ju se time nastojalo prikazati neodlučnom i u paketu s oklijevanjem oko imenovanja “velikosrpske agresije” minirati vjerodostojnost njezinog istupa na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama, usput je bačena i kost o mogućem izvoru tih informacija. Je li to učinila Predsjednica sama (zašto bi sama sebi štetila?) ili njezin bivši savjetnik Mate Radeljić?
On se, naime, nametao kao logičan izvor budući je u veljači, tek dva mjeseca poslije degažiranja iz Ureda, pustio u javnost pisani dokaz kako je Predsjednica u jednom govoru izbjegla spomenuti velikosrpsku agresiju zamijenivši ju Domovinskim ratom, da bi se na to u pomno izabranom trenutku nadovezao Aleksandar Vučić.
I dok Radeljić ne želi javno priznati za koga radi, jasno je protiv koga radi. Protiv Predsjednice, a time posredno i za njezine protukandidate. Iako se često spominje da je u službi tzv. desnog protukandidata, karakterom je, čini se, ipak nešto bliži kandidatu s karakterom. Jer za koga god radio, od Radeljićeva rada upravo taj ima najviše koristi. I dok je sama operacija u “Nacionalu” izgledno koordinirana iz uskog kruga kandidata s karakterom, a drugi nek’ se glođu i mrko pogledavaju, bit svega je u tome da prostor koji je otvorio “desni” Radeljić sad nemilice koriste Vučić i Milanović.
Mada zapravo uopće nije jasno u čemu je problem oko toga što je Predsjednica pokušala rješavati bolno pitanje nestalih i pod cijenu prilagodbe verbalnog izričaja. Štoviše, njezin dio u dogovoru s Vučićem, koji je očito prava adresa za rješavanje tog problema, bilo je jednostavnije provesti nego njegov. S druge strane, time hoće li on svoje napraviti, testirala se i njegova dobra volja. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi mnogo značilo rodbini nestalih, a ako ne, Vučić će samog sebe prokazati nepouzdanim.
Stoga je razložno zaključiti kako je tzv. desnica neformalni dogovor sotonizirala, jer joj i nije baš nešto posebno stalo do rješavanja sudbine nestalih. Stalo joj je do žrtava, baš kao Srbima do jasenovačkih, samo za korištenje u usko politikantske svrhe. No, u ovom slučaju taj je angažman ipak urodio i krupnijim posljedicama. Granatiranje Predsjednice zdesna poslužilo je kao svojevrsna topnička priprema lako moguće i koordiniranim akcijama Vučića, Milanovićevog kruga i prevladavajućih medija s ciljem dezavuiranja Predsjednice.
Naime, današnji rašete i babići, baš kao i prezimenjaci im angažirani na rušenju Hrvatske devedesetih, optimalno porazmješteni u medijima koji sada imaju istu funkciju kao kasarne JNA tada, dobro su prepoznali tko im je glavna smetnja. I odatle ta silna agresija na Predsjednicu. A da je ona opet komunističko (Milanović) – fašističke (Vučić) naravi, to, izgleda, još ne prepoznaju samo oni kojima su usta toliko puna Hrvatske da ne stignu primijetiti kako u toj agresiji i sami svesrdno sudjeluju.
Zato što se osjećaju izdanima. A jednako su izdani kao što su bili izdani ’91. Onda kad su ti isti i njihovi mentalni prethodnici na valu istovjetnog osjećaja izdaje “Vukovarskom optužnicom” rušili tadašnje hrvatsko vodstvo, a Tuđmanu prijetili kako će mu odsjeći glavu, nabiti ju na kolac i uokolo nosati. Onda kad su plodove goleme, nepojmljive i neizrecive žrtve Vukovara htjeli potpuno poništiti nerazumnim poimanjem solidarnosti, što je trebalo baciti na koljena čitavu Hrvatsku.
Taman i da jesu izdani, to im – baš kao i sve ono dobro što su za Hrvatsku učinili, a neki među njima su za nju doista stavili glavu na panj u doba kad nisu svi odgovorili SAD na pitanje: SAD ili NIKAD? – ne daje pravo da SAD izdaju. Odluče li, unatoč tome, to pravo iskoristiti, neka znaju kako u tome nisu ni prvi ni zadnji, jer povijest je prepuna junaka, naposljetku upamćenih kao izdajnika.
Grgur S./Kamenjar.com
|
