Tvrdite da je kriza 2008. namjerno izazvana kako bi se
uski krug ljudi obogatio. Možete li tu tezu objasniti?
- Dakako da je sve bilo organizirano i dirigirano.
Novim svjetskim poretkom dirigira svjetska financijska
oligarhija, što je lako dokazivo. Jer kapital, kao ni
energija, ne može nestati. Uzmite samo za primjer jake
investicijske banke poput Lehman Brothersa, koja je
otišla u stečaj. To se dogodilo mjesec dana nakon objave
da će biti stečaj. Sve je bilo izrežirano od strane
financijske oligarhije. Lehman Brothers je, primjerice,
imala kapital od 756 milijardi dolara, no on je nestao!
Lehman Brothers banka je, dakle, otišla u stečaj, baš
kao što je kod nas namjerno uništeno 25 banaka za
vrijeme guvernera Škreba. Ako banka ima tvornicu, s
njezinom propašću propada i tvornica. Zamislite koliko
je u Hrvatskoj bilo vrijednosti u tih 25 banaka! Banke
su nestale, a s njima je nestao i kapital kojeg je netko
preuzeo. No, o tome do danas nitko ne govori.
Što se dogodilo s preostalim bankama?
- One su na vrlo čudan način privatizirane. Kako?
Vlada ih je s 50 milijardi kuna sanirala, a prodala ih
je za svega 7 milijardi. Svi građani koji su radili u
poduzećima osnivali su te banke, što znači da je to bio
naš kapital. No, država je podržavila taj društveni
kapital, što nije smjela jer je to bilo privatno
vlasništvo. Hrvatska Vlada nedavno je dignula kredit od
dvije milijarde kuna da bi otplatila sanaciju tih banaka
iz 1991. godine. Oni dvadeset godine, dakle, nisu
platili sanaciju, ali su bili toliko lukavi da su uzeli
kredit kod Erste i Hypo banke, jer bi bilo preapsurdno
da su taj kredit uzeli kod Zagrebačke ili Privredne
banke koje su prethodno skupo sanirali, a koje danas
imaju fantastičnu dobit. Hrvatski porezni obveznici još
uvijek otplaćuju sanaciju tih banaka!
Bivši ministar financija, Borislav Škegro, tvrdi da
smo dobro i prošli?
- Škegro je posebna priča. On je bio ministar
financija i potpredsjednik Vlade, a danas je
potpredsjednik fonda koji barata milijardama, i koji
sada govori: 'Da se niste usudili dirati banke'. Jasno
je zbog čega. On i guverner Škreb su bili umiješani u
privatizaciju i likvidaciju hrvatskih banaka. A nakon
toga, Škreb je nagrađen mjestom direktora MMF-a u
Albaniji. Aktualni guverner Rohatinski također je
nagrađen zato što je bio poslušan i jer je izvršavao
naredbe MMF-a i Svjetske banke.
Za čiji interes?
- Pa ne valjda za naš. Za interes onih koji mu daju
takve naloge. Uloga je Hrvatske narodne banke, prema
članu 53 Ustava RH, stabilnost valute, unutrašnja i
vanjska likvidnost. Rohatinski samo održava stabilnost.
Guverneri Škreb i Rohatinski, te ministri financija
Škregro i Šuker zadužili su nas za 47 milijardi eura,
dok je unutrašnji dug za njihova mandata narastao na čak
40 milijardi kuna. Zadužili su državu za oko 75
milijardi eura! Pitam vas: Bi li ijedan direktor ostao
na vlasti 20 godina da svake godine negativno posluje?
Zašto guvernera Rohatinskog kazneno ne prijavite
zbog toga?
- Dobra ideja. Jer ako je bračni par Pevec u zatvoru
zbog toga što su doveli u financijske poteškoće
trgovačku kuću Pevec koja je njihovo vlasništvo i koju
su oni izgradili svojim novcem, postavljam pitanje zašto
guverner i ministri ne odgovaraju za istu stvar. Jer za
razliku od Peveca, guverner i ministri financija troše
novac poreznih obveznika. No, nitko njih ništa ne pita.
Zato je i moguće da ćemo se sada ponovno zadužiti. Uzet
ćemo kredit, povećati glavnicu s pedeset na šezdeset
milijardi eura, a oni će novce opet potrošiti. A poznato
je da uz veću glavnicu imamo i veću kamatu. Samo ove
godine imamo otplatu kamata od 15 milijardi eura. Za to
vrijeme glavnica stoji. Usporedimo li taj podatak s
činjenicom da smo u trećem kvartalu ove godine postigli
tek 0,8 posto rasta, doći ćemo do zaključka da glavnicu
nikada nećemo vratiti. Prema tome, država će se morati
opet zadužiti.
Jesmo li u dužničko ropstvo ušli zbog nesposobnosti
hrvatskih političara i guvernera HNB-a ili nas je netko
sistemski tamo gurao?
- Sigurno nije bilo slučajno. Princip je ovakav:
daju vam kredit koji ne možete otplatiti, onda dobijete
drugi kredit da bi otplatili ovaj prvi. Glavnica se
povećava, povećavaju se kamate, pa ne stignete otplatiti
kamate, dok glavnica stalno raste. Zemlje su prisiljene
zaduživati se, a tako gube financijsku suverenost. Taj
sistem je smišljen od strane međunarodne financijske
oligarhije. Posljedice takve politike najbolje se vide u
Grčkoj.
Tvrdite, dakle, da je i proizvodnja u Hrvatskoj
propala zbog nečije strategije, a ne samo uslijed kaosa
i sveopće korupcije?
- Jasno da je i to bilo osmišljeno raznim
doktrinama. Prva je doktrina demokracije. Kažu vam da
sada u kapitalizmu imate demokraciju i sva prava, dok je
ranije bio mrak. No, pitam vas, kakva prava? Radnik nema
prava, njega se može otpustiti, on nema posla, nema
plaće, nema socijalno, nema mirovinsko, nema od čega
živjeti i postaje proletarijat koji izlazi na ulice.
Kakva je to vladavina prava? Prava da kopamo po smeću!
Doktrina društvenog inženjeringa nas, pak, uvjerava da
je crno bijelo, da je sivo ružičasto, pa i tu imate
mnogo sličnih poruka prema kojima je sve demokracija.
Zbog čega ste euroskeptik, kada gotovo svi hrvatski
političari tvrde da ulazak u EU nema alternative?
- Nisam euroskeptik već protivnik Europe, zato jer
ti koji su na vlasti govore ono što im se napiše. To im
pišu oni koji nas guraju tamo kamo nas guraju. Glavni su
oni koji nameću doktrinu tranzicije Jeffrey Saxa,
Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, EU,
Europske komisije... Europska komisija i europska vijeća
donose te propise. Oni daju Hrvatskoj sto tisuća
stranica materijala te kažu: Izvolite to prevesti, nakon
čega ste dužni tih pravila se pridržavati. Tih stotinu
tisuća stranica Hrvatski je sabor izglasao, a da ih nije
ni pročitao. Tvrdim da su jedino prevodioci to
pročitali. Političari nisu pročitali ni Lisabonski
ugovor. Pitam se stoga kamo to oni tjeraju ovaj narod,
kad ni ne znaju što nas čeka.
- Alternative su jasne. Sve europske države su se
prehranjivale i bez Europske unije. Alternativa je
upravo ovo o čemu govorim: strategija razvoja RH
državnim intervencionizmom.
Je li danas moguće ostvariti tu strategiju, odnosno
je li Hrvatska danas uopće suverena država?
- Više nismo suvereni jer za svaku odluku moramo
pitati Bruxelles, a Bruxelles nam već danas daje upute i
zabranjuje neke stvari. Samo prijeti prstom i kaže
nemojte to raditi, iako još nismo članica EU. Gubimo,
dakle, svoju suverenost i prije nego smo postali članica
EU. No, još uvijek možemo učiniti isto što i Argentina
koja je bila zadužena 100 milijardi dolara i koja je u
roku od tri godine vratila svoje dugove. Hrvatska ima
zaduženje od 47 milijardi, što znači da i mi možemo za
tri godine vratiti taj dug i postati neovisni. A da je
to doista tako, govori nam članak 53 Ustava Republike
Hrvatske, koji kaže da je uloga Hrvatske narodne banke
da to učini. Mi bi sami sebe mogli financirati. Dokaz za
to je postupak dr. Ive Perišina, koji je bio guverner
Narodne banke u vrijeme Jugoslavije. On je direktora
MMF-a, primjerice, istjerao iz kancelarije, te je
ostvarivao suverenu monetarnu politiku.
Tvrdite da su i u dosadašnjim odrednicama hrvatske
politike interesi međunarodne financijske oligarhije
imali velik utjecaj. Na koji način?
- Normalno da su imali. Doktrinom
deindustrijalizacije i privatizacije uništeno nam je 80
posto industrije. Mi više nemamo proizvodnje. Naveliko
propagiranu slobodu kapitala, robe i usluga sada koriste
strani lanci koji su u Hrvatskoj sagradili velike super
markete. Od čega ćemo mi živjeti ako
nemamo proizvodnje? Od trgovine? Pa mi
nemamo što prodavati jer oni dovoze svu tu robu.
Doktrinom definancijacije uništili su nam sve banke,
koje su sada u zapadnom vlasništvu. Čak 95 posto
banaka je u stranom vlasništvu, što znači da taj
kapital više nije naš. Kome je onda namijenjena ta
sloboda? Pa njima, jer oni raspolažu tim kapitalom, a
ne mi. Istina je, dakle, da smo stegnuti u veliki i
teški škripac.
Treba li Hrvatska nastaviti s privatizacijom
preostalog državnog vlasništva, odnosno kako drugačije
krpati rupe u budžetu?
- Alternativa rasprodaji državnog vlasništva je
lijepo prikazana na primjeru Islanda. Island je 2008.
godine došao u veću gabulu nego mi, jer su i tamo
imali privatne banke koje su bankrotirale. Islandski
narod je proveo dva referenduma na kojima su odbili
vraćati bankarski dug. Rekli su: oprostite, kada su
bankari dijelili zaradu od profita nisu pitali narod i
nisu dijelili s narodom. Isto tako su i Britanci mnogo
puta nešto privatizirali, pa poslije opet podržavili.
Normalno je, dakle, da svaka država štiti svoje
interese, što znači da je moguće vratiti banke u
državno vlasništvo. Problem je u tome što smo imali
društveno vlasništvo te smo bili najprivatiziranija
zemlja u svijetu, no onda je to vlasništvo
podržavljeno i kasnije rasprodano. Od toga je hrvatska
birokracija živjela. Oni ništa ne stvaraju, već samo
sve rasprodaju i žive od tog novca. To treba
obustaviti i napraviti projekt dugoročnog razvoja
republike Hrvatske na osnovu državnog
intervencionizma.
Kod nas kažu da je država loš vlasnik te da sve
treba privatizirati. Na osnovu čega vi tvrdite
suprotno?
- To je ta doktrina privatizacije koja nam je
nametnuta i koja kaže 'vi ćete loše upravljati, pa
ćemo vam dovesti strateškog partnera'. Pitam vas da li
bi vi i
vaša obitelj prepustili svoj kućni
budžet nekom sumnjivom ćelavom i nabildanom tipu.
Mislim da ne bi. Naša država je, međutim, učinila
upravo to: dozvolila je da nas takvi pljačkaju.
Ponašaju li se banke u drugim zemljama jednako kao u
Hrvatskoj?
- Cijeli svijet se tako danas ponaša, jer je
međunarodna financijska oligarhija cijeli sustav
prebacila na svega četiri banke: MMF, Svjetsku banku,
Banka za obnovu i razvoj i Banku za poravnanje. Oni su
to postavili još 1942., dakle prije nego su Ujedinjene
nacije osnovane. Direktor MMF sada dolazi u pojedine
države i vi morate raditi po njegovom diktatu. No, s
tim se kosi princip Ujedinjenih nacija koji kaže da se
nitko ne smije miješati u unutarnje poslove jedne
države. Mi im možemo reći oprostite, to nije interes
naše države, kao što smo mogli izglasati i ZERP kojeg
nam je Bruxelles četiri puta stornirao. Konvencija o
pravu mora nam to dozvoljava i za to ne moramo nikoga
pitati. Sve druge države su to učinile, samo ne
Hrvatska, jer je interes drugih da mi to ne izglasamo.
Uspijevate li prenijeti te svoje poruke, odnosno
daju li vam hrvatski mediji prostora?
- Nema šanse. Jasno mi je i zašto, jer se to kosi s
onim što oni rade. Niti jedne novine nisu nam htjele
objaviti strategiju razvoja RH pri čijoj izradi sam
bio vođa operativnog tima, dok je vođa znanstvenog
tima bio je profesor Ante Lauc s osječkog Ekonomskog
fakulteta. To smo radili prije petnaest godina, no i
danas je to aktualno. Kada smo prije petnaest i više
godina govorili da treba uvesti državni
intervencionizam, rekli su: Vi ste ludi. No kada je
došlo do financijske krize 2008., svi su zašutjeli,
jer su druge države tada oslobodile devet tisuća
milijardi dolara kroz državni intervencionizam. Pa
zašto mi ne bi onda izdvojili 100 milijardi da bi
izgradili Hrvatsku?
Kako bi se to provelo?
- Hrvatsku bi podijelili u pet regija radi lakše
organizacije. Svih pet regija bi moralo donijeti plan
regije od jaslica do fakulteta, odnosno od proizvodnje
igle do lokomotive. Drugi plan donosi država, za sve
ono što je vitalno od nacionalnog interesa za
Republiku Hrvatsku, poput autocesta i najvažnijih
luka. Sto milijardi dolara koštali su, primjerice
'blizanci' u New yorku, a mi bi za taj novac dignuli
kompletnu Hrvatsku. Kada regionalni i državni plan
spojimo te napravimo financijski plan za sve te
investicije, to postaje strategija razvoja Republike
Hrvatske. Taj plan se izglasa u Saboru i mi imamo
legitimitet da Narodna banka sve to plati. Narodne
banke u drugim državama, naime, financiraju
investicije i one su najveći agregat prihoda države.
Kod nas se, međutim, Narodna banka samo zadužuje, što
je katastrofa. Oni čine potpuno suprotno od onoga što
im je ustavna uloga. No važno je napomenuti da bi
pritom morali napraviti svoje banke koje bi sami
financirali. Kada bi sve to izgradili, za deset godina
bi postigli stopu rasta od 12 posto. Već za dvije
godine bi na taj način riješili problem
nezaposlenosti.
Autor: Damir Kramarić
Dnevno.hr |