Ovo je područje uz rijeku Unu bilo na samoj granici s
Osmanlijskim carstvom, kada se naime ono u 15. st.
proširilo na ove naše krajeve padom Bosne 1463., pa
porazom na Krbavskom polju 1493. Tada je granica uskoro
uspostavljenog bosanskog pašaluka išla južno od Une, a
Turci su se neprestano zalijetali želeći zauzeti i ove
naše krajeve. Stoga su hrvatski velikaši Šubići,
graditelji i gospodari Zrina, po njemu prozvani i
Zrinski sagradili i ovaj grad Gvozdansko i ovdje
utvrdili obranu pred osmanlijskom najezdom.
Tako su Hrvati ovdje branili svoju
domovinu, ali tako su ovdje Hrvati branili i Europu,
te dobili naziv
, što su im ga dali sami rimski pape.
A onda je krenulo osvajanje sultana
Sulejmana II. koji je krenuo na Siget gdje je Mehmet
paša Sokolović 1566. ostvario - rekli bismo -
pobjedu. Hrvatski je knez Nikola Šubić pao u toj
obrani, ali je slomljena oštrica turskog osvajanja.
Ipak deset godina kasnije tj. 1576. nastavilo se s
osvajanjem, te je Ferhad-beg Sokolović uspio osvojiti
velik dio područja između Une i Kupe; samo su još
odolijevale tvrđave Zrin i Gvozdansko. Godine 1577.
pade i Zrin, o čemu Pavao Ritter Vitezović u svojoj
Kronici piše:
Još je ostao samo grad Gvozdansko.
Ferhad-beg započeo je opsadu
Gvozdanskoga 3. listopada 1577. Gvozdansko se našlo u
obruču jer su svi ostali gradovi u okruženju već pali
u turske ruke. Koliko li nas ovo stradanje podsjeća na
Vukovar 1991.! Tri mjeseca trajala je opsada
Gvozdanskoga, tri mjeseca neprijatelji su jurišali na
Vukovar. Turaka bijaše 5 tisuća, a branitelja u
Gvozdanskom svega 3 stotine. Bio je omjer dakle više
negoli 15 na jednoga. U Vukovaru je taj omjer bio još
veći - 20 na jednoga: na 4 tisuće branitelja nasrtalo
je više od 80 tisuća napadača. I palo je Gvozdansko i
pao je Vukovar. Ali poput Sigeta te su bitke slomile
napadače i njihovu silu. Kako je obrana Gvozdanskoga
slomila agresorsku silu?
Nakon što su Turci više od tri
mjeseca pokušavali osvojiti utvrdu, i nakon što su baš
na Božić 1577. pozvali branitelje na predaju koju ovi
nisu prihvatili, u zadnjem jurišu 13. siječnja 1578.
branitelji im nisu više pružili nikakav otpor.
Osvajači su provalili u grad i imali su što vidjeti:
svi su branitelji bili mrtvi, što od rana što od gladi
što od smrzavanja. Ali nitko se nije predao, nitko
odustao od obrane. I sam je Ferhad-beg ostao zadivljen
tim prizorom te je zapovjedio da se potraži katoličkog
svećenika i po katoličkom obredu da se sahrane
izginuli branitelji Gvozdanskoga. Bio je to znak
poštovanja prema herojskoj obrani koju su pokazali
hrvatski ratnici. Oni su radije ponosno svi pali u
obrani Domovine negoli da se sramotno predaju tuđincu.
To je bila moralna i duhovna pobjeda!
A mi danas? Možemo li što naučiti od
branitelja Gvozdanskoga? Da li dovoljno prepoznajemo,
cijenimo i slijedimo njihova plemenita načela i
spremnost žrtvovati se do smrti za Domovinu? Kad
gledamo kako se postupa prema braniteljima Vukovara,
ali i ne samo Vukovara, kako se ne vrednuje pravedna
obrana Domovine i ono što se krvlju branilo ni za što
predaje onime koji ne mogu prihvatiti i cijeniti ono
što je oduvijek naše, pitamo se: Imamo li dovoljno
ponosa, da li možemo biti dostojniji potomci naših
slavnih predaka? Mi trebamo biti ponosni jer mi smo
pobjednici!
Valja nam danas još spomenuti i drugo
i treće razaranje odnosno opsade Gvozdanskoga: drugo
je bilo u prosincu 1941. kad su Srbi spalili mjesto i
pobili od 300 tadanjih stanovnika njih 50; treće je
stradanje bilo 1991. kad je ponovno mjesto razoreno i
narod bio prognan. Ali mi smo se vratili, tu smo!
Naša borba,
braćo i sestre, danas nije više oružana i ne traži od
nas takav oblik žrtve kakav su prinijeli na oltar
Domovine branitelji Gvozdanskoga. Nadamo se, premda se
nikada sa sigurnošću ne može reći da su ta vremena
zauvijek prošla, budući da smo i prije 20 godina mnogi
tako mislili, a ipak smo doživjeli krvavu agresiju i
rat s ogromnim žrtvama i strašnim razaranjima.
Danas naša borba u prvom redu treba
biti borba za istinu. Istina, istina i samo istina,
cjelovita istina - pravo je i najbolje naše oružje i
jedino što nas treba učiti što se stvarno nama
dogodilo ili nije dogodilo, kad smo na vlastitoj koži
osjetili otimanje i komadanje naše Domovine. Nitko
nije ovlašten da prešućuje istinu ni za koji tobože
viši cilj, da na lažima stvara privid dobrih odnosa, a
previđa istinu. Drugo naše oružje, kojim nam se valja
danas boriti i tako čuvati i unaprjeđivati slobodu,
jest: pravda. Pravda nije ni nova ni stara, nije na
prodaju i ne podliježe mišljenjima nikakvih političkih
arbitara kojima je prije svega stalo do zadovoljenja
vlastitih političkih interesa. Pravda je dati svakome
što mu pripada, ni više ni manje. Stoga ona mora biti
norma za sve, ili je uopće nema. Gospodin naš Isus
Krist rekao je: "Blago gladnima i žednima pravednosti,
oni će se nasititi." (Mt 5,6).
Da bismo pak ustrajali u toj borbi za
slobodu, vođeni istinom i pravdom, valja nam se boriti
hrabro. Hrabrost nije odsutnost straha, nego
ustrajnost u borbi za ono što je dobro, bez obzira na
strah i veličinu žrtve koja se od nas traži. Ugledajmo
se, braćo i sestre, u hrabre branitelje Gvozdanskoga!
Oni nam poručuju da nitko ne može zasužnjiti jedan
narod, da nitko ne može nametnuti nikakvu laž niti
nepravdu onima koji su hrabri u spremnosti da
nasilniku ne dopuste da ih nadvlada. I nasilje nikad
neće nadvladati!
Vjerujte i vi, branitelji! I budite
ponosni što ste branili Domovinu kad je bilo najteže,
kad nisu svi poput vas, bili spremni braniti svoje
obitelji, prijatelje, susjede, ali i one koje niste
poznavali te na kraju i interese cijele Domovine!
Vjerujte da se niste borili uzalud! Makar vam je
toliko teško da se ne možete niti osvrtati na tolike
laži, prijevare, krađe i bahatost onih koji su trebali
nastaviti graditi ono čemu ste vi udarili solidne
temelje.
Koliko li nas
samo zadužuju naši mrtvi! Naši heroji Gvozdanskog,
Vukovara, Petrinje, Hrvatske Kostajnice... Dubrovnika,
Zadra, Siska! Oni su svoje učinili, a na nama je da ne
pokvarimo njihovo djelo. Molimo danas Gospodina za
njih, da im On udijeli vječnu nagradu na nebesima, ali
molimo i za nas, da ih nikada ne zaboravimo, da se od
njih učimo hrabrosti u borbi za istinu i pravdu, da
nikada ne vjerujemo da nas neprijatelj može poraziti,
pa bio on i 15 i 20 puta brojem veći. Nikada pobjeda
nije samo rezultat matematičke jednadžbe. Da bi se
pobijedilo, potrebno je boriti se - rekao je već sv.
Augustin. Da bi se pobijedilo, uz ljudsku treba nam i
Božja pomoć! Kao što kaže danas prorok Izaija u prvom
čitanju: "Bog moj bijaše mi snaga." I zato je s Njime
sve moguće.
Nedavno sam od jednog političara čuo
izjavu: "Biskupe, mi smo dobili bitku, ali na žalost
izgubili smo rat."- rekao je. Ja sam prosvjedovao: Ja
u to ne vjerujem! Mi smo se borili za pravicu i ne
smijemo tako razmišljati. Mi smo izborili slobodu, a
to je činjenica. Kakva će nam ona biti, to ovisi o
svima nama. Ali ne smijemo klonuti duhom, ako ima
toliko kriminala - i to ne samo financijskog, nego na
žalost još i više: političkog, moralnog i duhovnog, mi
nećemo ići tim putem. Mi vjerujemo da je naša Domovina
naš sretan dom koji želimo izgrađivati u istini i
pravednosti, u poštenju, marljivim radom i svojom
požrtvovnošću - a prije svega vođeni vjerom da je
moguće da ta Lijepa naša domovina zaista bude
"sretna"! Antun Mihanović - što je veoma zanimljivo -
u svojem je prvotnom tekstu naše himne, tj. pjesme
"Moja domovina" ispjevao želju: "da bi vazda časna
bila!" Poslije je ta riječ "časna" zamijenjena riječju
"sretna". No, pitamo se: može li jedna zajednica biti
sretna, pa tako i naša lijepa Domovina Hrvatska, ne
bude li ona prvo časna i poštena! A može li ona biti
časna, ako u njoj ne žive i bore se za nju časni i
pošteni ljudi?
Slušali smo danas Evanđelje u kojem
nam je sv. Ivan apostol predstavio Isusovog preteču
sv. Ivana Krstitelja. On je dobro znao tko je on, te
jasno svima govorio: "Ja nisam Krist." I isticao
razliku: "Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti
Duhom Svetim." Znati svoje mjesto, svoje granice i
priznati Drugoga višim od sebe, znak je istinitosti i,
mogli bismo reći, poniznosti. Samo istinit i ponizan
čovjek može spoznati Boga i drugima ga pokazati.
Njegovo djelo bilo je pripremati put za Krista. I naš
je to zadatak, dragi prijatelji: pokazati Spasitelja
svojim životom, svojim iskrenim zalaganjem, svojom
borbom za prave vrijednosti, svojom hrabrošću, tj.
ustrajnošću u traženju pravednosti. Samo tako će Krist
i nama doći. Samo tako ćemo ga biti sposobni i mi
drugima pokazati. Možda mi i nismo svjesni, pa i ne
trebamo to ni biti, da činimo nešto veliko kad se
svakodnevno zalažemo za poštenje, pravednost, istinu,
kad se ne umaramo u borbi za dobro, kad mislimo na
svoje bližnje, kada smo se spremni žrtvovati za druge
i za Domovinu.
Danas smo zabrinuti kako se naša
zemlja institucionalno nedovoljno brine o svojim
braniteljima koji su obranili Domovinu i kojima
dugujemo što ona postoji. Pozivam vas sve, draga braćo
i sestre, dragi branitelji i svi ljudi dobre volje: ne
dopustimo da se dogodi zamjena teza, da se ne zna tko
je napadač a tko žrtva, da se krvlju stečena sloboda
iz dana u dan pažljivo čuva i brani! Pozivam vas sve,
braćo i sestre, na molitvu za naše političke vođe da
uvijek imaju na umu i nikada ne zaborave: da smo mi
rod heroja, slobodoumnih i smjelih, ponosnih ljudi,
kadri velikim srcem suprotstaviti se svakoj nepravdi i
zlu, pa ne znam kako veliko ono bilo, jer znamo da ga
svojom ljubavlju i hrabrošću možemo svladati i
pobijediti.
Danas je velika odgovornost na svima
nama. Najprije da ne dopustimo da se zaborave velikani
naše prošlosti. Nadalje, da od njih neprestano učimo
da je život borba, te da od Gospodina našega, koji je
stalno uz nas ako činimo dobro, primamo hrabrost i
snagu u borbi života za vrijednosti koje su vječne.
Zato molimo, braćo i sestre, za sebe i za sve naše,
za naše političare, za naše muškarce i žene, za
obitelji naše, za djecu i mlade naše, za djedove i
bake, za radnike i umirovljenike, za sve koji žive u
Domovini našoj da budu hrabri i časni u vršenju svojih
obveza i svojih prava, da se ne pokolebaju nikakvim
novim oblacima koji se ponovno u nekom obliku
nadvijaju nad naš Dom, da hrabro kroče naprijed s
velikim pouzdanjem u Boga, jedinog našeg vođu i
spasitelja. Amen.
Fotografije
Damir Borovčak
|