Govor akademika Josipa Pečarića

Dozvolite mi da vas na početku sve lijepo pozdravim. Posebno mi je zadovoljtvo pozdraviti gđu Kaću Praljak. Izuzetno sam ponosan što mi je prijatelj njen suprug general Slobodan Praljak. Na ovakvim tribinama i predstavljanjima knjiga obično izdvojim dvojicu Hrvata za koje kažem da im toliko vjerujem da bih za njih uvijek stavio ruku u vatru. To su general Praljak i Dario Kordić.

Vidjeli ste i iz prikazanog dijela završne riječi generala Praljka kako on zna kakva će presuda biti donesena, pa se izravno obrača samo sucu Antonettiju, za koga i znamo da je kasnije izdvojio svoje mišljenje!

Zapravo, pitanje iz naslova bi mogli malo preinačiti u "Što mi možemo uraditi poslije haaških presuda bosanskohercegovačkim Hrvatima?"

Odgovor može biti samo PRITISAK! Na sve i svakoga.

Činjenica da je Sud dvjema najnovijim optužnicama pokazao da misli da je jedino Hrvatska agresor, a to nije stvarni agresor, otvorila je oči mnogima. Mnogi državotvorni novinari prepoznali su predsjednika Josipovića kao glavnu polugu u hrvatskom sluganstvu i potpori koju današnji hrvatski političari daju velikosrpskom Memorandumu 2. Na žalost, tek kada je već Josipoviću Velika Britanija ukazala sve počasti zbog toga. Ali, to je što je. To treba stalno naglašavati i pokušati natjerati hrvatsku vlast da umjesto velikosrpske projekte počnu podupirati istinu. Počnu služiti svom narodu.

Zapravo, itekako treba iskoristiti činjenicu da su te zadnje dvije presude vratile cijelu hašku priču na početak. Već tada je VS UN-a izostavljajući iz Statuta Suda u Haagu najvažniji ratni zločin - zločin agresije, omogučila da se u Haagu napravi obrat: agresori to nisu, a neposlušna žrtva (Hrvatska) je agresor.

Slijedeći korak koji je trebalo napraviti bio je RELATIVIZIRANJE PITANJA RATNOG ZLOČINA. Tu s nama je dr. Milan Vuković koji je to kao predsjednik Komisije za žrtve odmah uočio i odmah ponudio javnosti sve međunarodne dokumente koji jasno govore o razlici ratnog zločina koji vrši agresor od zločina u obrani. Upozorava kako se ne može osuditi vlast države koja se brani. Njegova tadašnja stajališta potvrđuju riječi Theodora Merona kako je nerazumno osuditi nekoga zbog oslobađanja okupiranih područja te države.

A sjetimo se kako je odmah krenula hajka na dr. Vukovića, pa je čak i Mesić lažno prikazao njegove tvrdnje svjedočeći u Haagu i omogućujući prvu presudu u kojoj stoji kako je Hrvatska aresor u BiH.

Meni je još zanimljivija činjenica da je u Vukovićevoj komisiji član bio mladi docent s Pravnog fakulteta dr. sc. Ivo Josipović, stručnjak za ta pitanja, koji nije smatrao za potrebnim da kao stručnjak da potporu predsjedniku komisije čiji je član bio. Valjda zato i nije ostao predugo u toj komisiji.

Već sa subpoenom ministru Šušku Sud u Haagu pokazuje očit početak nerazumnog, po Meronu, djelovanja Suda u Haagu.
Znamo da je Hrvatska ušla u spor, branivši i sebe i međunarodno pravo, i dobila taj spor.

Sud je ipak nastavio pozivajući poslije ministra njegove generale. Poznato je da je Hrvatska i to odbila, a znamo da je Josipović 1998. Podnio ostavku a članstvo u Komisiji za suradnju sa Sudom u Haagu zbog toga. Jasno mu je bilo da će Hrvatska dobiti i takav spor. To je bilo jasno i samom Sudu pa nije bilo nikakvih subpoena ni Gotovini ni nikome drugome. Jasno je i Tuđman pročitao Josipovićevu ostavku kao želju domaćih slugu da Hrvatska ipak bude proglašena agresorom, pa je 1999. uslijedila Deklaracija Sabora o nenadležnosti Suda u Haagu nad operacijama "Bljesak" i "Oluja".

Jasno je bilo da se nešto može promjeniti promjenom vlasti, ali i samom promjenom HDZ-a. Tako imamo "Trećejanuarsku" revoluciju i Josipovića kao glavnog junaka tj. pisca nove Deklaracije o prepuštanju operacija "Bljesak" i "Oluja" Sudu u Haagu. Poznato je da ju je prvo dao na uvid samom Tužiteljstvu, pa je tek nakom odobrenja i donesena u Saboru!

Puno puta sam pisao o fenomenu tog profesora s Pravnog fakulteta, ali i mnogih njegovih kolega, koji nisu "shvatili" ono što je konstatirao američki pravnik Theodor Meron. Naravno ovo 'shvatili' sam stavio pod navodnike, jer su oni itekako to dobro razumjeli. Vidjeli su sjajnu prigodu okoristiti se izdajom vlastite profesije i služeći "dokazivanju" kako je obrana zapravo agresija. Kad mogu neki suci u Haagu, zašto ne bi i oni. Valjda im je Hrvatska i hrvatski narod isto što i tim sutcima u Haagu, zar ne?

Zapravo ovdje ću spomenuti samo kako su ti naši znanstvenici djelovali kao znanstvenici iz mog kuta čovjeka koji valjda jest znanstvenik, ali ne u pravnim znanostima pa će moji navodi vjerojatno biti samo vrh na santi leda.

1. Responsibility for war crimes: Croatian perspective - selected issues / Ivo Josipović, ed. - Zagreb, Pravni fakultet, 2005. - (Monografije Pravnog fakulteta u Zagrebu = Monographiae Facultatis iuridicae Zagrabiensis).

U Uvodu Josipović kaže:

Republika Hrvatska, država koja je nastala iz krvavog raspada bivše Jugoslavije, odigrala je direktnu i značajnu ulogu u razvoju novog međunarodnog kaznenog prava. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su preporučile osnivanje 'ad hoc' tribunala za bivšu Jugoslaviju. Njezini su građani bili žrtve ratnih zločina, ali su također bili i optuženi pred Haškim tribunalom. Hrvatska ima bogatu povijest i suradnje i sukobljavanja s Haškim tribunalom, a njezina budućnost u Europi i dalje ovisi uglavnom o njezinoj vezi s Haagom i ratnim zločinima općenito. Hrvatski su sudovi sproveli brojne sudske procese vezane uz ratne zločine, no njihovo iskustvo i (pravne i političke) posljedice tih procesa nisu još uvijek jasne. Štoviše, za vrijeme utemeljenja Međunarodnog kaznenog suda, Hrvatska je bila među onim zemljama koje su aktivno i snažno podupirale njegovo utemeljenje, preko 'Grupe istomišljenika'. No ipak, pitanje odgovornosti za ratne zločine često je stvaralo različite emocije i različite profesionalne, političke i moralne stavove i u široj javnosti i među pravnicima u Hrvatskoj. To je nedvojbeno bilo jedno od pitanja koje je u najvećoj mjeri zaokupljalo hrvatsku javnost u zadnjih petnaest godina. U svakom slučaju, pitanje odgovornosti za zločine počinjene tijekom posljednjeg rata ostat će relevantna tema još dugo vremena, a njezin će odgovor odlučiti o budućnosti Hrvatske. Zbog važnosti novih tendencija u međunarodnom kaznenom pravu za Hrvatsku, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, s potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, započeo je projekt pod nazivom "Hrvatska i međunarodno kazneno sudovanje." Ova je knjiga rezultat prve faze rada na ovom projektu, u kojoj mnogi hrvatski pravni stručnjaci sudjeluju kao istraživači. Cilj projekta je promicati proučavanje međunarodnog kaznenog prava i odgovornosti za ratne zločine u hrvatskoj pravnoj znanosti.

Dakle, Pravni fakultet pod dirigentskom palicom prof. Josipovića šalje svijetu cijelu knjigu na engleskom jeziku u kojoj se ne spominje agresija na Hrvatsku, u kojoj se ne spominje razlika ratnih zločina agresora i zločina u ratu onih koji se brane. Dapače izuzetno su spremni u davanju doprinosa tim "novim tendencijama" koje očito nije razumio sudac Meron pa ih je nazvao . Ja sam svojevremeno koristio termin "suludim".

2. Potom su stručnjaci s Pravnog fakulteta u HAZU-u predstavili svoj projekt o "Udruženom zločinačkom pothvatu". Nitko od njih nije se osvrnuo na činjenicu da sud u Haagu ne uzima u obzir zločin protiv mira, tj. zločin agresije i činjenicu da sintagma o "zločinačkom pothvatu zločinačke organizacije" služi samo za obranu agresije i agresora. Na to sam ih osobno upozorio u diskusiji. Srećom prije mene je dobio riječ predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske profesor emeritus Željko Horvatić. Između ostalog upozorio je kako se grdno varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu izmijeniti povijest Domovinskog rata, njihove će presude biti dokumenti njihove sramote kao stručnjaka. Poznato je da su mnogi stručnjaci zbog toga i napuštali taj sud.

Bilo je rečeno da će biti tiskana knjiga sa svim izlaganjima i diskusijama. Od mene nikada nije tražena moja diskusija! Ne bi me iznenadilo da ta knjiga i nije tiskana zbog nepodobnih dikusija: moje i profesora Horvatića.

(Profesor Horvatić je, uz npr. dr. Vukovića i dr. Hrvoja Kačića, bio među rijetkima koji su branili čast hrvatske pravne znanosti. Koristim prigodu da im ovom prilgodom čestitam i zahvalim zbog toga.)

3. Ni na tom skupu ni u knjizi Iva Josipovića "Ratni zločini" - Priručnik za pračenje suđenja, Osijek, 2007. nije ni spomenuto kako je definicija ratnog zločina dana u Ženevskoj konvenciji od 12. kolovoza 1949. (Protokol I i Protokol II), a odredba članka 3. stavak 1. Protokola II kaže:

Ne može se pozivati ni na jednu odredbu ovog protokola da bi se ugrozio suverenitet države ili odgovornost vlade da svim zakonitim sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u državi ili da brani nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet države!

Ne treba biti previše inteligentan pa shvatiti da priča o "udruženom zločinčkom pothvatu" samo treba omogućiti svjetskim moćnicima NEPOŠTIVANJE ovog članka! Nepoštivanje međunarodnog prava! Umjesto da hrvatska pravna znanost to uoči i to bude osnova cijelog skupa u Akademiji - o tome NI RIJEČI!

Napomenimo da je po rezoluciji VS UN-a svojevremeno okupirani teritorij RH i proglašen onim što on i jest: OKUPIRANIM TERITORIJEM!

Zapravo pojam AGRESIJE se u Josipovićevoj knjizi od 123 str. uopće ne spominje, kao što ne spominje i druge odredbe iz međunarodnog prava ili čak cijele dokumente koje idu na korist Hrvatskoj.

Bilo kako bilo, Meron im je pokazao što je oslobađanje okupiranih područja, a hrvatski pravnici kako je bolje to znati, pa zbog tog navodnog neznanja dobiti mjesto predsjednika države.

Prijem Josipovića kod Kraljice i sve dugo što je uslijedilo pokazuje da jedino pritiscima, kakvi su spomenuti tekstovi državotvornik kolumnista, ovakve tribine, ali i slanjem iznova i iznova na sve moguće i nemoguće adrese Pisma VS UN-a o Hrvatima BiH u kome je cijeli veličanstveni završni govor generala Praljka.

Kao što sam već rekao: Imamo istu priču koja se nudi od početka: Ako se braniš, a to nije po volji Britancima, Nizozencima i još nekih među svjetskim moćnicima - onda si agresor, a ako si agresor, a to je istima po volji - onda NISI agresor.

Konretno presude bi trebale olakšati današnjim hrvatskim vlastima barem dvije stvari:

1. Povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid;

2. Onemogućiti Hrvatsku da na bilo koji način oteža ulazak Srbiji u EU.

Svaka vlast koja drži do svog naroda bi znala da treba uraditi upravo suprotno od onoga što gazde žele. Svatko ponosan bi im pokazao da to radi upravo zbog takvih osuda tj. ucjena iz Haaga.

Znamo da to nije slučaj s hrvatskim vlastima!

Vidimo da se Hrvatska ponovno budi. Pomognimo i njoj da što prije raspozna sve to o čemu govorimo i tako natjeramo da i ova i sve buduće hrvatske vlasti brinu prije svega o hrvatskim nacionalnim interesima.

Autor: Josip Pečarić