Zapravo, pitanje iz naslova bi mogli malo preinačiti u
"Što mi možemo uraditi poslije haaških presuda
bosanskohercegovačkim Hrvatima?"
Odgovor može biti samo PRITISAK! Na
sve i svakoga.
Činjenica da je Sud dvjema najnovijim
optužnicama pokazao da misli da je jedino Hrvatska
agresor, a to nije stvarni agresor, otvorila je oči
mnogima. Mnogi državotvorni novinari prepoznali su
predsjednika Josipovića kao glavnu polugu u hrvatskom
sluganstvu i potpori koju današnji hrvatski političari
daju velikosrpskom Memorandumu 2. Na žalost, tek kada
je već Josipoviću Velika Britanija ukazala sve počasti
zbog toga. Ali, to je što je. To treba stalno
naglašavati i pokušati natjerati hrvatsku vlast da
umjesto velikosrpske projekte počnu podupirati istinu.
Počnu služiti svom narodu.
Zapravo, itekako treba iskoristiti
činjenicu da su te zadnje dvije presude vratile cijelu
hašku priču na početak. Već tada je VS UN-a
izostavljajući iz Statuta Suda u Haagu najvažniji
ratni zločin - zločin agresije, omogučila da se u
Haagu napravi obrat: agresori to nisu, a neposlušna
žrtva (Hrvatska) je agresor.
Slijedeći korak koji je trebalo
napraviti bio je RELATIVIZIRANJE PITANJA RATNOG
ZLOČINA. Tu s nama je dr. Milan Vuković koji je to kao
predsjednik Komisije za žrtve odmah uočio i odmah
ponudio javnosti sve međunarodne dokumente koji jasno
govore o razlici ratnog zločina koji vrši agresor od
zločina u obrani. Upozorava kako se ne može osuditi
vlast države koja se brani. Njegova tadašnja
stajališta potvrđuju riječi Theodora Merona kako je
nerazumno osuditi nekoga zbog oslobađanja okupiranih
područja te države.
A sjetimo se kako je odmah krenula
hajka na dr. Vukovića, pa je čak i Mesić lažno
prikazao njegove tvrdnje svjedočeći u Haagu i
omogućujući prvu presudu u kojoj stoji kako je
Hrvatska aresor u BiH.
Meni je još zanimljivija činjenica da
je u Vukovićevoj komisiji član bio mladi docent s
Pravnog fakulteta dr. sc. Ivo Josipović, stručnjak za
ta pitanja, koji nije smatrao za potrebnim da kao
stručnjak da potporu predsjedniku komisije čiji je
član bio. Valjda zato i nije ostao predugo u toj
komisiji.
Već sa subpoenom ministru Šušku Sud u
Haagu pokazuje očit početak nerazumnog, po Meronu,
djelovanja Suda u Haagu.
Znamo da je Hrvatska ušla u spor, branivši i sebe i
međunarodno pravo, i dobila taj spor.
Sud je ipak nastavio pozivajući
poslije ministra njegove generale. Poznato je da je
Hrvatska i to odbila, a znamo da je Josipović 1998.
Podnio ostavku a članstvo u Komisiji za suradnju sa
Sudom u Haagu zbog toga. Jasno mu je bilo da će
Hrvatska dobiti i takav spor. To je bilo jasno i samom
Sudu pa nije bilo nikakvih subpoena ni Gotovini ni
nikome drugome. Jasno je i Tuđman pročitao
Josipovićevu ostavku kao želju domaćih slugu da
Hrvatska ipak bude proglašena agresorom, pa je 1999.
uslijedila Deklaracija Sabora o nenadležnosti Suda u
Haagu nad operacijama "Bljesak" i "Oluja".
Jasno je bilo da se nešto može
promjeniti promjenom vlasti, ali i samom promjenom
HDZ-a. Tako imamo "Trećejanuarsku" revoluciju i
Josipovića kao glavnog junaka tj. pisca nove
Deklaracije o prepuštanju operacija "Bljesak" i
"Oluja" Sudu u Haagu. Poznato je da ju je prvo dao na
uvid samom Tužiteljstvu, pa je tek nakom odobrenja i
donesena u Saboru!
Puno puta sam pisao o fenomenu tog
profesora s Pravnog fakulteta, ali i mnogih njegovih
kolega, koji nisu "shvatili" ono što je konstatirao
američki pravnik Theodor Meron. Naravno ovo
'shvatili' sam stavio pod navodnike, jer su oni
itekako to dobro razumjeli. Vidjeli su sjajnu prigodu
okoristiti se izdajom vlastite profesije i služeći
"dokazivanju" kako je obrana zapravo agresija. Kad
mogu neki suci u Haagu, zašto ne bi i oni. Valjda im
je Hrvatska i hrvatski narod isto što i tim sutcima u
Haagu, zar ne?
Zapravo ovdje ću spomenuti samo kako
su ti naši znanstvenici djelovali kao znanstvenici iz
mog kuta čovjeka koji valjda jest znanstvenik, ali ne
u pravnim znanostima pa će moji navodi vjerojatno biti
samo vrh na santi leda.
1. Responsibility for war crimes:
Croatian perspective - selected issues / Ivo
Josipović, ed. - Zagreb, Pravni fakultet, 2005. -
(Monografije Pravnog fakulteta u Zagrebu =
Monographiae Facultatis iuridicae Zagrabiensis).
U Uvodu Josipović kaže:
Republika Hrvatska, država koja je nastala iz krvavog raspada
bivše Jugoslavije, odigrala je direktnu i značajnu ulogu u razvoju novog
međunarodnog kaznenog prava. Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su
preporučile osnivanje 'ad hoc' tribunala za bivšu Jugoslaviju. Njezini su
građani bili žrtve ratnih zločina, ali su također bili i optuženi pred Haškim
tribunalom. Hrvatska ima bogatu povijest i suradnje i sukobljavanja s Haškim
tribunalom, a njezina budućnost u Europi i dalje ovisi uglavnom o njezinoj vezi
s Haagom i ratnim zločinima općenito. Hrvatski su sudovi sproveli brojne sudske
procese vezane uz ratne zločine, no njihovo iskustvo i (pravne i političke)
posljedice tih procesa nisu još uvijek jasne. Štoviše, za vrijeme utemeljenja
Međunarodnog kaznenog suda, Hrvatska je bila među onim zemljama koje su aktivno
i snažno podupirale njegovo utemeljenje, preko 'Grupe istomišljenika'. No ipak,
pitanje odgovornosti za ratne zločine često je stvaralo različite emocije i
različite profesionalne, političke i moralne stavove i u široj javnosti i među
pravnicima u Hrvatskoj. To je nedvojbeno bilo jedno od pitanja koje je u
najvećoj mjeri zaokupljalo hrvatsku javnost u zadnjih petnaest godina. U svakom
slučaju, pitanje odgovornosti za zločine počinjene tijekom posljednjeg rata
ostat će relevantna tema još dugo vremena, a njezin će odgovor odlučiti o
budućnosti Hrvatske. Zbog važnosti novih tendencija u međunarodnom kaznenom
pravu za Hrvatsku, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, s potporom
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, započeo je projekt pod nazivom
"Hrvatska i međunarodno kazneno sudovanje." Ova je knjiga rezultat prve faze
rada na ovom projektu, u kojoj mnogi hrvatski pravni stručnjaci sudjeluju kao
istraživači. Cilj projekta je promicati proučavanje međunarodnog kaznenog prava
i odgovornosti za ratne zločine u hrvatskoj pravnoj znanosti.
Dakle, Pravni fakultet pod
dirigentskom palicom prof. Josipovića šalje svijetu
cijelu knjigu na engleskom jeziku u kojoj se ne
spominje agresija na Hrvatsku, u kojoj se ne spominje
razlika ratnih zločina agresora i zločina u ratu onih
koji se brane. Dapače izuzetno su spremni u davanju
doprinosa tim "novim tendencijama" koje očito nije
razumio sudac Meron pa ih je nazvao . Ja
sam svojevremeno koristio termin "suludim".
2. Potom su stručnjaci s Pravnog
fakulteta u HAZU-u predstavili svoj projekt o
"Udruženom zločinačkom pothvatu". Nitko od njih nije
se osvrnuo na činjenicu da sud u Haagu ne uzima u
obzir zločin protiv mira, tj. zločin agresije i
činjenicu da sintagma o "zločinačkom pothvatu
zločinačke organizacije" služi samo za obranu agresije
i agresora. Na to sam ih osobno upozorio u diskusiji.
Srećom prije mene je dobio riječ predsjednik Akademije
pravnih znanosti Hrvatske profesor emeritus Željko
Horvatić. Između ostalog upozorio je kako se grdno
varaju oni koji vjeruju da će svojim presudama u Haagu
izmijeniti povijest Domovinskog rata, njihove će
presude biti dokumenti njihove sramote kao stručnjaka.
Poznato je da su mnogi stručnjaci zbog toga i
napuštali taj sud.
Bilo je
rečeno da će biti tiskana knjiga sa svim izlaganjima i
diskusijama. Od mene nikada nije tražena moja
diskusija! Ne bi me iznenadilo da ta knjiga i nije
tiskana zbog nepodobnih dikusija: moje i profesora
Horvatića.
(Profesor
Horvatić je, uz npr. dr. Vukovića i dr. Hrvoja Kačića,
bio među rijetkima koji su branili čast hrvatske
pravne znanosti. Koristim prigodu da im ovom prilgodom
čestitam i zahvalim zbog toga.)
3. Ni na tom skupu ni u knjizi Iva
Josipovića "Ratni zločini" - Priručnik za pračenje
suđenja, Osijek, 2007. nije ni spomenuto kako je
definicija ratnog zločina dana u Ženevskoj konvenciji
od 12. kolovoza 1949. (Protokol I i Protokol II), a
odredba članka 3. stavak 1. Protokola II kaže:
Ne može se pozivati ni na jednu
odredbu ovog protokola da bi se ugrozio suverenitet
države ili odgovornost vlade da svim zakonitim
sredstvima održava ili ponovno uspostavi zakon i red u
državi ili da brani nacionalno jedinstvo i
teritorijalni integritet države!
Ne treba biti previše inteligentan pa
shvatiti da priča o "udruženom zločinčkom pothvatu"
samo treba omogućiti svjetskim moćnicima NEPOŠTIVANJE
ovog članka! Nepoštivanje međunarodnog prava! Umjesto
da hrvatska pravna znanost to uoči i to bude osnova
cijelog skupa u Akademiji - o tome NI RIJEČI!
Napomenimo da je po rezoluciji VS UN-a
svojevremeno okupirani teritorij RH i proglašen onim
što on i jest: OKUPIRANIM TERITORIJEM!
Zapravo pojam AGRESIJE se u
Josipovićevoj knjizi od 123 str. uopće ne spominje,
kao što ne spominje i druge odredbe iz međunarodnog
prava ili čak cijele dokumente koje idu na korist
Hrvatskoj.
Bilo kako bilo, Meron im je pokazao
što je oslobađanje okupiranih područja, a hrvatski
pravnici kako je bolje to znati, pa zbog tog navodnog
neznanja dobiti mjesto predsjednika države.
Prijem Josipovića kod Kraljice i sve
dugo što je uslijedilo pokazuje da jedino pritiscima,
kakvi su spomenuti tekstovi državotvornik kolumnista,
ovakve tribine, ali i slanjem iznova i iznova na sve
moguće i nemoguće adrese Pisma VS UN-a o Hrvatima BiH
u kome je cijeli veličanstveni završni govor generala
Praljka.
Kao što sam već rekao: Imamo istu
priču koja se nudi od početka: Ako se braniš, a to
nije po volji Britancima, Nizozencima i još nekih među
svjetskim moćnicima - onda si agresor, a ako si
agresor, a to je istima po volji - onda NISI agresor.
Konretno presude bi trebale olakšati
današnjim hrvatskim vlastima barem dvije stvari:
1.
Povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid;
2. Onemogućiti
Hrvatsku da na bilo koji način oteža ulazak Srbiji u
EU.
Svaka vlast koja drži do svog naroda
bi znala da treba uraditi upravo suprotno od onoga što
gazde žele. Svatko ponosan bi im pokazao da to radi
upravo zbog takvih osuda tj. ucjena iz Haaga.
Znamo da to nije slučaj s hrvatskim
vlastima!
Vidimo da se Hrvatska ponovno budi.
Pomognimo i njoj da što prije raspozna sve to o čemu
govorimo i tako natjeramo da i ova i sve buduće
hrvatske vlasti brinu prije svega o hrvatskim
nacionalnim interesima.
Autor: Josip
Pečarić
|