Stjepan Mesić je uostalom sporne izjave dao kao već
zrela osoba i iz sasvim drugačije političke pozicije,
nego li Zlatko Hasanbegović čiji je grijeh ustaševanja
puno bliži onomu Drage Pilsela. Pa, ipak, ugled
Republike Hrvatske nikada zbog toga nije bio narušen.
Jednostavno, nije bilo nikoga tko bi nakon 2000.
povlačio za ruku prijatelje iz ove ili one
zapadnoeuropske tiskovine i nudio mu priču o "porastu
ekstremizma."
Svatko tko se sada hiće kamenom na
Hasanbegovića zbog njegovog navodnog ustaštva, treba
se prisjetiti kako se odnosio prema Mesiću. Pa ako
Mesić može biti predsjednikom saveza antifašističkih
boraca, ne postoji razlog zbog kojega Hasanbegović ne
bi mogao obnašati nekakvu funkciju (pa tako i onu
ministra kulture) u suvremenom hrvatskom društvu.
Što se, pak, tiče prigovora koji
dolaze od strane SDSS-a, dovoljno je podsjetiti se
riječi kojima je njihov dugogodišnji član i kasniji
zastupnik u Hrvatskom Saboru popratio ulazak srpskih
snaga u vukovarsku bolnicu. Nikada se Pupovac od toga
nije ogradio, kao što ni Stanimirović nije osjetio
potrebu makar naknadno - suočen s posljedicama ulaska
srpske vojske u bolnicu - izraziti simboličko žaljenje
zbog tadašnjeg vlastitog radikalizma.
Kako, dakle, nazvati žmirenje na ove
očigledne nekonzistentnosti u diskursu boraca za
ljudska prava ili njihovu sada već kroničnu navadu "na
desnicu blatom, na ljevicu zlatom"?
---
Hoće li Hasanbegović biti ministrom
ili ne, trebalo bi biti u domeni samog budućeg
mandatara što će vjerojatno biti Andrej Plenković.
Nakon svega što je izrečeno, pomalo je bespredmetno
nagađati koliko je i je li Plenković uopće računao na
Hasanbegovića u bilo kojoj funkciji osim kao magneta
za glasove i posljedično saborskog zastupnika.
Je li Hasanbegović zaslužio biti
ministrom? Činjenica je da su mu se kao veći krimen
stavljali grijesi iz mladosti i jednostrano tumačenje
njegovih stavova, nego li nezakonitosti u djelovanju,
odnosno da potonjih nije ni bilo. U debati koju je
vodio sa kandidatom lijeve koalicije za isto mjesto
čak je i dotični morao priznati da su neke optužbe
(primjerice ona o zapošljavanju ljudi u ministarstvo)
pogrešne - odnosno, ako ćemo istinito - lažne.
Činjenica je, također, da se od bilo koje hrvatske vlade za koju
se priželjkuje da bude reformska očekuju rezovi koji neće proći bez otvorenog
nezadovoljstva. Hasanbegović je upravo takve rezove povukao i nije ustuknuo ni
pred kritikama niti se bojao pružiti vlastitu argumentaciju. Napokon, mediji su
mu tijekom izborne kampanje davali dostatan prostor (vjerojatno iz istih pobuda
iz kojih to čine i sada), ali nekakvog esktremizma, prijetnji ili vrijeđanja
protivnika (o čemu bi, recimo, Aleksandra Kolarić imala što reći) nismo čuli.
Da Plenković moguće nije računao na
Hasanbegovića pokazuje i njegov smještaj na treće
mjesto u II. izbornoj jedinici. Dakle, dovoljno visoko
da sigurno prođe i da se time automatski smanji
priljev preferencijalnih glasova koji su postali
zgodnim indikatorom kako tko stoji u biračkom tijelu
(Darinko Kosor bi sigurno imao što reći o tomu!). Iako
se na prvom mjestu nalazila Ivana Maletić - neosporna
članica "novog" HDZ-a, a na posljednjem mjestu, u
HDZ-u još uvijek utjecajni Milijan Brkić, za prsa je
pobjedu odnio upravo Hasanbegović. U medijima se
pojavilo i omalovažavanje ovog rezultata i
upozoravanje kako je Plenković odnio više.
Ovo je pogrešno iz nekoliko razloga. Kao prvo, logično je da
vođe stranaka odnesu većinu jer će se stranačke organizacije pobrinuti da
članstvo i obitelji upravo njima daju glas. U tom ključu valja gledati i glasove
koje su dobili (osobito) Maletićka, ali i Brkić - čovjek s terena koji još
uvijek ima utjecaja na bazu. Glasovi koje je dobio Hasanbegović sigurno se u
većoj mjeri mogu ocijeniti kao glasovi "običnih" birača, što im daje (ili bi
trebalo dati) na težini. Također, detaljnija raščlamba Hasanbegovićevih glasova,
ali i onih Brune Esih koju je podržao, pokazuju da ih je većina došla iz urbanih
sredina.
Zagrebački povjesničar nesumnjivo
predstavlja političku desnicu suverenističkog tipa.
No, za razliku od osoba koje su dotad pretendirale na
tu poziciju, Hasanbegović sigurno nije sirovina, a
njegovo inzistiranje na 1990. kao polaznoj točki
suvremenog hrvatskog društva pokazuje da nije
zarobljenik potrebe da se popravlja prošlost. To je
uostalom pokazao nedvosmislenim smještanjem "Za dom
spremni" u kontekst ustaškog pozdrava, nasuprot
nemuštim pokušajima da se istom pruži staoiransko
porijeklo.
Na Plenkoviću je sada izbor hoće li
voditi politiku tako da se svidi medijima ili svojim
biračima. Budući mandatar zasigurno nije osoba koja se
želi neprestano upletati u pitanja povijesne uloge
ovog ili onog pokreta, ovog ili onog političkog vođe
ili tko je koga više pobio i što je od toga bilo
zasluženo, a što ne. Međutim, iz primjera Ive Sanadera
bi mogao naučiti da ako on želi pobjeći od povijesti,
povijest neće pobjeći od njega. Premda su mediji
glorificirali dr.
"Hristos-se-rodi-govorim-četiri-jezika-Ivu" nikada
nisu propuštali spomenuti kako Sanader nije isto što i
HDZ koji su i dalje prikazivali kao esktremističku,
klijentelističku stranku za koju glasuju "ruralni"
tipovi, "neobrazovani" i oni "kupljeni" kojekakvim
beneficijama.
Isplati li se Plenkoviću žrtvovati
Hasanbegovića na zahtjev onih čije glasove može teško
ili zapravo nikako dobiti? A potom se ponovno upletati
u kampanju na razini one "Glas za HSP je glas za SDP!"
praćenu financijskom korupcijom? Isplati li mu se
odmah na početku izigrati gromko proklamiranu
"vjerodostojnost" time što mu je jedan "ekstremist"
bio dovoljno dobar za privlačenje glasova, a spreman
ga se odreći na zahtjev potencijalnog "partnera" za
kojega je uopće pitanje u kojoj mjeri predstavlja
svoju zajednicu?
Ili bi mu pametnije i pragmatičnije
bilo ostaviti Hasanbegovića na mjestu kojemu jest i
pustiti da se bijes političkih protivnika, kao i
ideološka razračunavanja sjuri na njega. Kao prvo,
Hasanbegović je pokazao da se zna nositi s istim, a
kao drugo ukoliko već osobno ima nešto protiv njega,
Plenković bi ga time samo dodatno izložio pritisku
pogreške nakon koje bi ga se mogao lakše riješiti.
Usprkos halabuci oko Hasanbegovića,
primjetno je da se ona kako vrijeme prolazi smanjuje i
iz domene "kulturnjaka" prelazi u onu političara i
njima sklonih medija. Ali ne može se unedogled
ponavljati da je netko fašist. Hasanbegovićevim
djelovanjem hrvatski se javni prostor unekoliko
uravnotežio. Medijska i kulturalna dominacija ljevice
neće nikada prestati, ali u našemu društvu je treba
svesti u razumnije omjere bliže stvarnom raspoloženju.
Sve što je pretjerano nije dobro.
Hrvatski su mediji jednom jedno pismo
u kojemu se izražava neslaganje s ocjenama Domovinskog
rata pretvorili u pokušaj državnog udara gori od
Pinochetovog, tako da nije neobično da su mnogi skloni
stvarati atmosferu ekstremizma gdje istog zapravo i
nema.
Plenković ima karte u svojim rukama i
samo o njemu ovisi hoće li mu Hasanbegović biti adut
ili ne. Nepotrebno bi bilo pregovore o formiranju
saborske većine svesti na pitanje Hasanbegovićeve
uloge. No, neki su mediji nastavili svoj interni
obračun s MOST-om prikazujući ih kao ucjenjivače.
Stidljivo, ali ipak se postavljaju i pitanja oko
načelnog legitimiteta nacionalnih manjina da
predstavljaju jezičac na vagi. Sa ŽZ-om, SDP-om i
HSS-om koji ulaze u fazu unutrašnjih borbi koje neće
biti bez posljedica, Plenković se ne treba bojati ni
izvanrednih izbora koji bi mu mogli donijeti i
uvjerljivu većinu.
Njegov izbor će pokazati koliko doista
poznaje državu i društvo koje želi voditi. Iz kojih
god da je poriva postao članom HDZ-a mogao se više
puta uvjeriti da glas medija često i nije glas naroda.
Ako ništa - vrlo brzo ćemo znati koliko je toga u
budućoj vladi "vjerodostojno!"
Večernji list
|