U dva mandata predsjednikom Hrvatske je bila osoba koja je

a) pjevala "Juru i Bobana",

b) proglasila da su Hrvati pobijedili i(!) 10. travnja i kako je tada ostvarena "Hrvatska država",

c) dala izjavu: "Srbi mogu iz Hrvatske ponijeti samo prašinu koju su donijeli na opancima."

Stjepan Mesić je uostalom sporne izjave dao kao već zrela osoba i iz sasvim drugačije političke pozicije, nego li Zlatko Hasanbegović čiji je grijeh ustaševanja puno bliži onomu Drage Pilsela. Pa, ipak, ugled Republike Hrvatske nikada zbog toga nije bio narušen. Jednostavno, nije bilo nikoga tko bi nakon 2000. povlačio za ruku prijatelje iz ove ili one zapadnoeuropske tiskovine i nudio mu priču o "porastu ekstremizma."

Svatko tko se sada hiće kamenom na Hasanbegovića zbog njegovog navodnog ustaštva, treba se prisjetiti kako se odnosio prema Mesiću. Pa ako Mesić može biti predsjednikom saveza antifašističkih boraca, ne postoji razlog zbog kojega Hasanbegović ne bi mogao obnašati nekakvu funkciju (pa tako i onu ministra kulture) u suvremenom hrvatskom društvu.

Što se, pak, tiče prigovora koji dolaze od strane SDSS-a, dovoljno je podsjetiti se riječi kojima je njihov dugogodišnji član i kasniji zastupnik u Hrvatskom Saboru popratio ulazak srpskih snaga u vukovarsku bolnicu. Nikada se Pupovac od toga nije ogradio, kao što ni Stanimirović nije osjetio potrebu makar naknadno - suočen s posljedicama ulaska srpske vojske u bolnicu - izraziti simboličko žaljenje zbog tadašnjeg vlastitog radikalizma.

Kako, dakle, nazvati žmirenje na ove očigledne nekonzistentnosti u diskursu boraca za ljudska prava ili njihovu sada već kroničnu navadu "na desnicu blatom, na ljevicu zlatom"?

---

Hoće li Hasanbegović biti ministrom ili ne, trebalo bi biti u domeni samog budućeg mandatara što će vjerojatno biti Andrej Plenković. Nakon svega što je izrečeno, pomalo je bespredmetno nagađati koliko je i je li Plenković uopće računao na Hasanbegovića u bilo kojoj funkciji osim kao magneta za glasove i posljedično saborskog zastupnika.

Je li Hasanbegović zaslužio biti ministrom? Činjenica je da su mu se kao veći krimen stavljali grijesi iz mladosti i jednostrano tumačenje njegovih stavova, nego li nezakonitosti u djelovanju, odnosno da potonjih nije ni bilo. U debati koju je vodio sa kandidatom lijeve koalicije za isto mjesto čak je i dotični morao priznati da su neke optužbe (primjerice ona o zapošljavanju ljudi u ministarstvo) pogrešne - odnosno, ako ćemo istinito - lažne.

Činjenica je, također, da se od bilo koje hrvatske vlade za koju se priželjkuje da bude reformska očekuju rezovi koji neće proći bez otvorenog nezadovoljstva. Hasanbegović je upravo takve rezove povukao i nije ustuknuo ni pred kritikama niti se bojao pružiti vlastitu argumentaciju. Napokon, mediji su mu tijekom izborne kampanje davali dostatan prostor (vjerojatno iz istih pobuda iz kojih to čine i sada), ali nekakvog esktremizma, prijetnji ili vrijeđanja protivnika (o čemu bi, recimo, Aleksandra Kolarić imala što reći) nismo čuli.

Da Plenković moguće nije računao na Hasanbegovića pokazuje i njegov smještaj na treće mjesto u II. izbornoj jedinici. Dakle, dovoljno visoko da sigurno prođe i da se time automatski smanji priljev preferencijalnih glasova koji su postali zgodnim indikatorom kako tko stoji u biračkom tijelu (Darinko Kosor bi sigurno imao što reći o tomu!). Iako se na prvom mjestu nalazila Ivana Maletić - neosporna članica "novog" HDZ-a, a na posljednjem mjestu, u HDZ-u još uvijek utjecajni Milijan Brkić, za prsa je pobjedu odnio upravo Hasanbegović. U medijima se pojavilo i omalovažavanje ovog rezultata i upozoravanje kako je Plenković odnio više.

Ovo je pogrešno iz nekoliko razloga. Kao prvo, logično je da vođe stranaka odnesu većinu jer će se stranačke organizacije pobrinuti da članstvo i obitelji upravo njima daju glas. U tom ključu valja gledati i glasove koje su dobili (osobito) Maletićka, ali i Brkić - čovjek s terena koji još uvijek ima utjecaja na bazu. Glasovi koje je dobio Hasanbegović sigurno se u većoj mjeri mogu ocijeniti kao glasovi "običnih" birača, što im daje (ili bi trebalo dati) na težini. Također, detaljnija raščlamba Hasanbegovićevih glasova, ali i onih Brune Esih koju je podržao, pokazuju da ih je većina došla iz urbanih sredina.

Zagrebački povjesničar nesumnjivo predstavlja političku desnicu suverenističkog tipa. No, za razliku od osoba koje su dotad pretendirale na tu poziciju, Hasanbegović sigurno nije sirovina, a njegovo inzistiranje na 1990. kao polaznoj točki suvremenog hrvatskog društva pokazuje da nije zarobljenik potrebe da se popravlja prošlost. To je uostalom pokazao nedvosmislenim smještanjem "Za dom spremni" u kontekst ustaškog pozdrava, nasuprot nemuštim pokušajima da se istom pruži staoiransko porijeklo.

Na Plenkoviću je sada izbor hoće li voditi politiku tako da se svidi medijima ili svojim biračima. Budući mandatar zasigurno nije osoba koja se želi neprestano upletati u pitanja povijesne uloge ovog ili onog pokreta, ovog ili onog političkog vođe ili tko je koga više pobio i što je od toga bilo zasluženo, a što ne. Međutim, iz primjera Ive Sanadera bi mogao naučiti da ako on želi pobjeći od povijesti, povijest neće pobjeći od njega. Premda su mediji glorificirali dr. "Hristos-se-rodi-govorim-četiri-jezika-Ivu" nikada nisu propuštali spomenuti kako Sanader nije isto što i HDZ koji su i dalje prikazivali kao esktremističku, klijentelističku stranku za koju glasuju "ruralni" tipovi, "neobrazovani" i oni "kupljeni" kojekakvim beneficijama.

Isplati li se Plenkoviću žrtvovati Hasanbegovića na zahtjev onih čije glasove može teško ili zapravo nikako dobiti? A potom se ponovno upletati u kampanju na razini one "Glas za HSP je glas za SDP!" praćenu financijskom korupcijom? Isplati li mu se odmah na početku izigrati gromko proklamiranu "vjerodostojnost" time što mu je jedan "ekstremist" bio dovoljno dobar za privlačenje glasova, a spreman ga se odreći na zahtjev potencijalnog "partnera" za kojega je uopće pitanje u kojoj mjeri predstavlja svoju zajednicu?

Ili bi mu pametnije i pragmatičnije bilo ostaviti Hasanbegovića na mjestu kojemu jest i pustiti da se bijes političkih protivnika, kao i ideološka razračunavanja sjuri na njega. Kao prvo, Hasanbegović je pokazao da se zna nositi s istim, a kao drugo ukoliko već osobno ima nešto protiv njega, Plenković bi ga time samo dodatno izložio pritisku pogreške nakon koje bi ga se mogao lakše riješiti.

Usprkos halabuci oko Hasanbegovića, primjetno je da se ona kako vrijeme prolazi smanjuje i iz domene "kulturnjaka" prelazi u onu političara i njima sklonih medija. Ali ne može se unedogled ponavljati da je netko fašist. Hasanbegovićevim djelovanjem hrvatski se javni prostor unekoliko uravnotežio. Medijska i kulturalna dominacija ljevice neće nikada prestati, ali u našemu društvu je treba svesti u razumnije omjere bliže stvarnom raspoloženju. Sve što je pretjerano nije dobro.

Hrvatski su mediji jednom jedno pismo u kojemu se izražava neslaganje s ocjenama Domovinskog rata pretvorili u pokušaj državnog udara gori od Pinochetovog, tako da nije neobično da su mnogi skloni stvarati atmosferu ekstremizma gdje istog zapravo i nema.

Plenković ima karte u svojim rukama i samo o njemu ovisi hoće li mu Hasanbegović biti adut ili ne. Nepotrebno bi bilo pregovore o formiranju saborske većine svesti na pitanje Hasanbegovićeve uloge. No, neki su mediji nastavili svoj interni obračun s MOST-om prikazujući ih kao ucjenjivače. Stidljivo, ali ipak se postavljaju i pitanja oko načelnog legitimiteta nacionalnih manjina da predstavljaju jezičac na vagi. Sa ŽZ-om, SDP-om i HSS-om koji ulaze u fazu unutrašnjih borbi koje neće biti bez posljedica, Plenković se ne treba bojati ni izvanrednih izbora koji bi mu mogli donijeti i uvjerljivu većinu.

Njegov izbor će pokazati koliko doista poznaje državu i društvo koje želi voditi. Iz kojih god da je poriva postao članom HDZ-a mogao se više puta uvjeriti da glas medija često i nije glas naroda. Ako ništa - vrlo brzo ćemo znati koliko je toga u budućoj vladi "vjerodostojno!"

Večernji list

www.hkz-kkv.ch