Podsjetimo, ta je saborska odluka donesena nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na hrvatsku Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti, koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na temelju Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Toga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su Zagreb i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica održana 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici 29 u Zagrebu.
Tom je prigodom odluku kojom je Sabor proglasio okončanje postupka razdruživanja pročitao Vladimir Šeks, potvrđujući njome da Jugoslavija kao zajednica država više ne postoji: ''Republika Hrvatska, od dana 8. listopada 1991. godine, raskida državnopravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ.'' Hrvatski sabor je tada u Odluci i zasebnim zaključcima naglasio da Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije–SFRJ. U zasebnim zaključcima Sabor je tada istaknuo kako su na Republiku Hrvatsku Republika Srbija i JNA počinile oružanu agresiju te je zato Republika Hrvatska bila prisiljena braniti se svim raspoloživim sredstvima.
JNA je tada proglašena agresorskom i okupatorskom vojskom koja mora odmah napustiti hrvatski teritorij, što ga je privremeno zaposjela. Naime, 1990. godine Hrvati su na prvim demokratskim izborima u travnju i svibnju skinuli komunističku vlast u Hrvatskoj. Te iste godine, 22. prosinca, nova je vlast predvođena HDZ-om donijela prvi suvremeni demokratski Ustav Republike Hrvatske–Božićni Ustav. Sljedeće godine, u travnju 1991., predsjednik Franjo Tuđman donio je odluku o raspisivanju referenduma o državnopravnom položaju Republike Hrvatske. Dana 19. svibnja 1991. održan je referendum na kojem se velika većina hrvatskog naroda izjasnila za slobodnu, samostalnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku.
Rezultate referenduma i volju naroda poštovala su sva državna tijela pa je stoga Sabor 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ubrzo nakon toga, počela je otvorena agresija Srbije na Hrvatsku. Potom je potpisana Brijunska deklaracija kojom se JNA trebala povući u vojarne, a Slovenija i Hrvatska su trebale odgoditi provedbu postupka razdruživanja kako bi se kriza riješila mirnim putem. No, budući da do mirnog razilaženja nije došlo, nakon što je istekao moratorij na provedbu postupka razdruživanja Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama bivše države, 7. listopada 1991. godine zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru glavnoga hrvatskog grada Zagreba, zgradu sabora i Banske dvore u kojima je tada bilo državno vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom.
Upravo zbog tih okolnosti i mogućih novih zračnih napada na Zagreb, sjednica Hrvatskog sabora održana je 8. listopada 1991. godine na tajnom mjestu, odnosnu u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu, gdje je i donesena Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama bivše SFRJ. Ovog smo se povijesnog dana prisjetili i u razgovoru s dr. Andrijom Hebrangom, tadašnjim ministrom zdravstva i jednim od ključnih aktera u trenucima stvaranja samostalne hrvatske države. On je također bio među nazočnima u zgradi INA-e i prisjeća se vrlo dobro svakog trenutka tih velikih događaja.
- Vratimo se na najprije na dan ranije, 7. listopada, kada je Zagreb bombardiran, a Banski dvori razrušeni gotovo do temelja. Kako je to tada izgledalo i koji su bili ključni potezi u tom trenutku?
Mene osobno, kao ni uži krug hrvatskog rukovodstva nije iznenadilo raketiranje Zagreba. Jedino što nismo vjerovali da će napad biti uperen baš na Banske dvore i srce hrvatske obrane–vrhovnog zapovjednika dr. Franju Tuđmana. Danas znamo da toga ne bi bilo bez unutrašnjih suradnika. Nisam bio iznenađen, jer mi je od prvih izbora bilo jasno da se JNA i Srbija neće bez oružane sile odreći svoje kolonije Hrvatske. Srbi su znali da sami ne mogu organizirati pristojan život ako ne sišu druge republike, a danas se to najbolje vidi. Nakon raketiranja nije bilo panike. U trenutku strašne eksplozije bio sam na povratku iz Sabora, pješice, oko kilometar dalje. Nakon strašne eksplozije pomislio sam: ''Počelo je, Srbija je pokazala svoje pravo lice! To će pokrenuti našu odlučnost za obranu države''.
- Je li u državnom vrhu zavladala panika, obzirom da je JNA bila praktički najjača vojna i oružana snaga u Europi tada, a Hrvatska tek stvorena, nenaoružana?
Da, bili smo razoružani, jer je Ivica Račan, komunistički lider, predao oružje hrvatske teritorijalne obrane KOS-u u Beograd koje je bilo dostatno za naoružati dvije stotine tisuća ljudi! Učinio je to između dva kruga prvih demokratskih izbora jer je u prvom krugu vidio da je komunističkoj diktaturi odzvonilo. Kasnije je Budimir Lončar, komunistički ministar vanjskih poslova, u UN zagovarao embargo za nabavu oružja i tako je otvoren put za pokolje u Hrvatskoj. Nije bilo panike, samo beskrajni strah za mladu hrvatsku državu. No, brzo smo se pribrali i dr. Tuđman otpočinje svoju strategiju pregovaranja i odugovlačenja dok se ilegalno ne naoružamo. U početku smo računali na političku zaštitu svjetskih sila, ali ode sanak pusti! Ekonomskom blokadom Srbije mogli su spriječiti ubijanja i razaranja.
- Jesmo li tada svi bili homogeni, ili je bilo žestokih pokušaja razbijanja našeg jedinstva, kao i opstrukcije od strane UDBA-e i raznih obavještajnih struktura?
Bili smo homogeni, jer su se jugokomunističke strukture uvučene u sva tijela mlade hrvatske države od straha privremeno pritajile. Vidjeli su da smo odlučni dati živote za ostvarenje sna i da se uključimo u onih dvije stotine sretnih naroda, od ukupno više od tisuću, koji imaju svoju državu. Sakrili su se u mišje rupe i čekali svoj trenutak. Najvažnije je bilo to da je narod bio uz nas, njih preko dvije trećine, a to je snaga koja nas je obvezivala da ustrajemo.
- A sljedećega dana, 8. listopada, na čuvenoj sjednici u zgradi INA-e u Šubićevoj, bili ste jedan od onih koji su izglasali hrvatsku neovisnost. Kakvo je bilo ozračje u dvorani, u tim teškim trenucima u kojima su sirene tulile na uzbunu, a građani Zagreba odlazili u skloništa i podrume?
Duboko u utrobi zgrade INE toga se je dana rađala Hrvatska. Po drugi puta, jer su nam odluke od 25. lipnja odgođene pod pritiskom međunarodne zajednice. Za mene je to jedan od najvećih dana u životu, jer sam mislio na generacije Hrvata koje su za ovaj dan dale živote. Sanjali smo taj dan cijeli život, nadali se da ćemo ga dočekati i odjednom su silne emocije prekrile strah. Zato, iako je bilo pokušaja zastrašivanja i prijetnji, nisam ni trenutka posumnjao da ćemo preživjeti te sirene i prelete zločinačke avijacije. Podrumskom dvoranom odjekivala je sloga i odlučnost velike većine nazočnih što više nikada nismo ponovili.
- Pamtite li posebno neki detalj s te sjednice?
Nisam bio sretan zbog odugovlačenja sa zaključcima, jer rat je već počeo. Dio zastupnika nisu bili svjesni koliko će trebati mudrosti za konačnu pobjedu nad strašnom silom JNA, srbijanskog vodstva i hrvatskih Srba. Satima se vodila rasprava treba li objaviti rat. Bilo je prijedloga da se objavi obrambeni rat. Prevladalo je stajalište da onaj tko objavi rat biva optužen da ga je počeo i snosi kasnije pravne posljedice. No, dio zastupnika se teško mirio s time da ne obznanimo svijetu da smo u ratu, iako posljednjih desetljeća nitko nije objavio rat, a bilo ih je u svijetu puno. U jednom trenutku, na kratkoj konzultaciji s dr. Tuđmanom na hodniku, rekao je:''Moramo se pomiriti s time da ćemo voditi rat u demokraciji koja podrazumijeva i gubitke stotina sati zbog nepotrebnih rasprava. Neki će to koristiti da otežaju odluke, ali su u manjini!''.
- Jeste li bili svjesni krvavih godina, strašnih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja koja će uslijediti odmah nakon toga?
Spadam među one kojima je bilo jasno da srpsko-crnogorski agresor neće birati sredstva da zadrži Hrvatsku kao koloniju. Sjetite se samo koliko su deviza izvlačili iz hrvatskog turizma, ili koliko je Srba bilu u jugoslavenskim institucijama na najvišim položajima. Kao dokaz ispravnih predviđanja može poslužiti organizacija saniteta koji smo utemeljili već 16. prosinca 1990. g. i osnovali Glavni sanitetski stožer RH. Iako bez vojnih liječnika i vojnih bolnica, jer ona najveća u Dubravi je cijelu 1991. godinu bila u rukama agresora i liječila njihove ranjenike, konačni rezultat hrvatskog saniteta ogleda se u činjenici da je ukupna smrtnost ranjenika bila 1,4% što spada u najbolje rezultate u svjetskoj literaturi! Ili, primjerice, na podatku da u ratu nije bilo ni jedne veće epidemije. Bez sjajnih ljudi u sanitetu i predviđanja krvoločnosti agresije bilo bi izgubljeno još puno više života. Predvidjeli smo i to da će primarni cilj agresorske artiljerije biti civili, zbog čega je u agresiji ubijeno 7263 civila a ukupno je bilo 30.520 teških i dvostruko više lakših ranjenika. Predviđanje krvoločnosti agresora jedno je od temelja naše konačne pobjede.
- A je li se već tada slutilo da će za mjesec i pol pasti Vukovar?
Naravno da tada nismo znali da će najveći zločin biti počinjen na Vukovaru, jer su u neposrednoj pogibelji bili i brojni drugi gradovi. No i da smo znali, tisuću kilometara dugačka bojišnica morala je pružiti podjednaku obranu svima, a to pod uvjetima embarga za oružje nije bilo moguće.
- Kako danas gledate na to razdoblje i gdje smo i kao vlast i kao narod pogriješili na putu stvaranja moderne, samostalne i europske države, koja ne bi trebala biti ničiji protektorat?
Današnja Hrvatska nije ni blizu one koju smo stvarali devedesetih. Nizbrdica je nastala kada smo umjesto domoljuba počeli glasati za bjegunce, kada su umjesto branitelja u vlade ulazili dezerteri. Kada smo prestali vjerovati u svoje ideale pod pritiskom duboke, ja je zovem podzemne države. Pod pritiskom smo prestali procesuirati ratne zločine pa to činimo i danas kada nemamo više razloga podlijegati pritiscima izvana. Ponavlja se 1945. godina čije zločince nismo kaznili pa cijenu plaćamo i danas. Narod je anesteziran lažnim podacima iz većine medija. Lako je upravljati narodom koji nije svjestan što znači imati svoju državu i svoju sudbinu u rukama, jer je nikada do devedesetih nije ni imao. Globalni val lijeve liberalizacije i uništavanja svega što označava državu prelili su se i preko Hrvatske. Iako, kako kaže predsjednik Trump, modernu civilizaciju nisu stvorili globalisti, nego patrioti.
Temelje države stvorili smo 25. lipnja 1991. godine kada su sabornicu napustili oni koji će niti deset godina kasnije doći na vlast. Uskrsnuli su podzemne političke snage koje će ubrzo izmijeniti i sam Dan državnosti. Zato smo danas žrtva mnogih, domaćih i stranih interesa. Današnji dan obilježavamo s tugom za onim što smo propustili. A propustili smo puno toga. Simbolično te propuste obilježava i mala, neugledna ploča koja obilježava današnji dan ispred zgrade INE. Umjesto te ploče, manje od kvadratnog metra i zarasle u korov, ponosni narod podigao bi veličanstveni spomenik. No, ako glavni grad svih Hrvata ni nakon 20 godina nema Tuđmanov spomenik, ako preko neuglednog obilježja Ovčare šeće divljač, ako u krugu vukovarske bolnice imamo spomenik bez nacionalnog obilježja pod kojim se branio Vukovar, onda je ova mala ploča samo jedan simptom teške bolesti.
Autor Andrea Latinović, direktno.hr
|
