Putin je bio na vrijeme obaviješten, pa se nije ni
uputio prema Hrvatskoj, a Kranjci su osim toga
izvodili radove baš na onih nesretnih trinaest
kilometara od Macelja do Ptuja gdje vjerojatno moraju
polako i obzirno graditi, jer nailaze na kosti
hrvatskih vojnika i civila iz proljeća 1945. kada je i
Crvena armija nešto sjevernije ubijala Kozake, a
ponešto se Rusa našlo i u komunističkom "oslobađanju
Slovenije", kako nas je obavijestio reporter HTV-a.
Na sreću, Amerinkanci su poslali u Hrvatsku vrlo
dobre helikoptere tipa Kiowa pa će prijevoz turista
do Jadrana ubuduće biti olakšan, a mogu služiti i u
druge svrhe. Rečeno je isto tako da se Slovenija i
Rusija vole tajno, nasuprot Srbiji i Rusiji koje se
vole javno - a između tih dviju tajno-javnih zemalja
nalazi se Hrvatska preko čijih leđa su Kranjci i
Srbijanci oduvijek dobro surađivali, od popa
Korošeca i blagopočivšeg kralja Aleksandra
Karađorđevića, do Kardelja i Aleksandra Rankovića na
račun Hebranga. Putinu je jasno da su u Sloveniji na
vlasti ostali komunisti, jasno mu je da su u
Beogradu na vlasti četnici kojima je majka Rusija
prirasla srcu, a glede Hrvatske ništa mu nije jasno
premda ga uvjeravaju da su i tu komunisti ostvarili
sjajan kontinuitet i ubacili se u sve strukture pod
raznim kodnim imenima.
No, svršetkom srpnja ipak se štošta dogodilo i
narušilo tradicionalno dobre odnose Hrvatske i
Srbije posebno na kulturnom planu, da ne velim
glazbenom. Dok hrvatskom obalom i otocima trešte
narodnjaci, glazbenu je scenu oplemenila razmjena
nota između Beograda i Zagreba u stilu više
klasičnom, a povodom su bili Stepinac, Srb i blaženi
Branimir Glavaš, što je srbijanske četnike uzrujalo
do velike mjere pa su posegnuli za rječnikom koji im
inače nije svojstven jer su fini, pristojni i samo
malo krvoločni. Iskezili su zube do krajnjih granica
(Karlobag-Virovitica) i prebrzo zaboravili da su
dobili po zubima posežući upravo za hrvatskim
zemljama, te se opet obezobrazili - što je i
razumljivo kada su osjetili da sada imaju iza sebe
Bruxelles, Berlin, Rim i Moskvu koji svaki iz svojih
razloga pljuskaju Hrvatsku gdje stignu. Takvu
potporu Srbi još nikada nisu imali pa što se
ženirati da se miješaju u unutarnje poslove
Republike Hrvatske, a to miješanje ionako izaziva
samo lingvističke reakcije RH koje Srbijanci ionako
ne razumeju, pa ih veleposlanica srbijanska Mira
Nikolić ne želi ni čuti.
Kronološki, prvo je iskočio Srb.
Četničko-komunističko klanje Hrvata 1941. sada se
više ne zove Dan ustanka Hrvatske ili kako se već
zvalo, nego je preimenovano više zavičajno, nazvano
Ustankom naroda Like. Budući da nema onoga grafičkog
znaka koji bi signalizirao plural, neupućeni čovjek
drži da se radi o jednom narodu, ličkom. Znači,
lički se narod pobunio i poklao hrvatski narod koji
se, kao Jezidi, ondje smucao i trebao biti ubijen
ili prognan. Tako je idiotskom mimikrijom Pupovčevih
Srba hrvatska Lika još jednom (kao i u agresiji, a
prije toga 1971.) proglašena srpskom zemljom, s
dopuštenjem hrvatske policije i tijela vlasti, te je
i ove godine održan bal vampira u Srbu s pusićima i
nadošlim provokatima iz RS-a, s tom razlikom što su
ovaj put malo više ometani zahvaljujući
vjerodostojnom Kelemincu i sjajnim ženama koje su
razvile hrvatsku zastavu i pjevale, pa su glasići
Pupovca i ostalih postali drhtavi, a kako se tu
našao i jedan od junaka Domovinskoga rata, general
Glasnović pa nazvao brata Pusića pravi imenom -
vampiri su brzo obavili što su imali i razbježali
se.
Usput su
spomenuli da slave na povijesno-teorijskim zasadama
Slavka Goldsteina, a ni Savkine memoare nisu čitali
niti ih se tiču, jer su svi Hrvati ustaše - od
Bakarića, Savke, Pirkera pa i Jakova Blaževića koji
ih nije uspio zadovoljiti ni bacajući im u ralje
sveca Alojzija Stepinca. Glede Stepinca, glavni grad
"ličkog naroda" Srb, u suglasju je s glavnim gradom
srbijanskoga naroda, Beogradom gdje se po navici
proizvode laži i krivotvorine historijskih umnika
koji su uspjeli Stepinca pobrkati čk i s vojskovođom
Kvaternikom.
Tako bi se, znači, Ustav RH trebao mijenjati i
ubaciti u preambulu lički narod, zagorski narod,
dalmatinski narod, slavonski narod i istarski narod.
U svezi s potonjim već se odavno zdušno radi na
radikalnoj autonomaškoj misli koju je njegovao
Jakovčić pa dobio po zubima od Tuđmana (i nakon
njegove smrti opet postao drzak), a preuzeo sadašnji
još drskiji Miletić koji je zatvitao istarsku
zastavu i istarsku putovnicu. Izveden pred kamere (a
ne pred sud kao što bi trebalo), dao je krajnje
cinično objašnjenje svoga čina: htio je, veli,
pokazati kako oni ("istarski narod", valjda) nisu
isti kao oni u Srbu. Ne kao četnička pupovačka
klatež koju simpatiziraju, nego nisu kao oni koji na
temelju povijesnih dokaza i svjedočanstava ne mogu
pojmiti da se u samostalnoj RH slave zločini nad
Hrvatima pa s pravom prosvjeduju.
Elem, Miletića treba uhititi i baciti u tamnicu
jer je prekršio Članak 1. Temeljnih odredaba Ustava
Republike Hrvatske, koji govori da je RH jedinstvena
i nedjeljiva (demokratska i socijalna) država. Ako
to nije dovoljno za uhićenje i sud, ne znam što bi
to onda bilo dovoljno policiji, pravosuđu i
ministarsvu unutarnjih poslova. Riječ je o zločinu
protiv hrvatske države čiji je suverenitet neotuđiv,
nedjeljiv i neprenosiv (Članak 2.). A eto, nikome se
na vlasti (kakva god da jest, tehnička ili
netehnička) nije pomaknula ni obrva, posebno svima
onima koji stalno govore o hrvatskim interesima. Ima
li većeg interesa nego što je čuvanje teritorijalne
cjelovitosti hrvatske države, cjelovitosti (još
jednom) sačuvane i potvrđene u Domovinskom ratu?
U zaključku: Miletića hapsiti, a spomenik u Srbu
demontirati i predati nekom beogradskom muzeju. A na
glazbene note iz Beograda ne odgovarati samo
ligvističkom analizom i nazivati srbijanskim rječnik
"neprimjerenim", jer nije u pitanju forma nego
sadržaj, a on govori da se Srbija nije odrekla
"vlasništva" nad najvećim dijelom hrvatskoga
teritorija, te da na njemu i nadalje (kao u okviru
Jugoslavije čijom se sljednicom smatra) može po
Hrvatskoj haračiti kako joj se sviđa, što najbolje
pokazuje regionalnom jurisdikcijom koja joj je moćna
žnora "kontinuiteta" i zato ju tako zdušno čuva, u
zadnje vrijeme uz pomoć EU i Berlina posebno. Pa i
uz pomoć hrvatskoga pravosuđa.
Naime, o svinjariji koja se dogodila presudom
Glavašu prije osam (ili koliko?) godina , pisao sam
u realnom vremenu: da je sud tada "presudio" kako RH
postoji od siječnja ili veljače 1992. pa je do tada
valjda bio građanski rat. U novoj, oslobađajućoj
presudi Glavašu navodi se listopad 1991. što je i
opet svinjarija jer smo mi proglasili samostalnost i
suverenost u lipnju te godine. Sudovima, uključujući
Vrhovni, očito trebaju savjetnici iz predmeta novije
povijesti.
Papa u Poljskoj
Nije mu bilo lako, vrlo gust raspored, posrnuće na
stubama i sjena Ivana Pavla II. koja ga je stalno
pratila, kao i tanka ljubav poljskoga klera.
Strossmayer je bio posve u pravu kada je tražio da
se nepogrješivost pape svede samo na svjetovna,
dotično politička pitanja, a ostavi mu se
nepogrješivost glede vjere (u tome je politički
kontroverzan biskup anticipirao sadašnje Franjine
poteze glede Hrvatske i sveca Stepinca). U jednome
je Franjo ipak dosljedan: život se proteže od začeća
do prirodne smrti (osim kao ne naletiš na terorista
u robnoj kući ili zračnoj luci). Nisam studirao
pravo i ne znam je li rečenica dio rimskoga prava,
ali da sam ju zapamtio iz latinskoga blaga, jesam.
Glasi: Nasciturus pro iam nato habetur, to jest
dijete koje je začeto smatra se već rođenim i ima
ista prava kao da se već rodilo.
HDZ se naglo vinio, što je zabrinjavauće
Ništa me nije toliko zabrinulo kao nagli rast
popularnost Hrvatske demokratske zajednice. Zašto?
Ma zato što je HDZ doista po svemu hrvatska stranka,
a znate kakvi su Hrvati: čim vide da im ide malo
bolje, odmah se opuste i odlutaju. Tako je šest
mjeseci prije zadnjih (nedavnih) parlamentarnih
izbora, HDZ sa sada već bivšom koalicijom imao
pobjedu u rukama, pa sam i ja vjerovao da je
preostala tek tehnička izvedba. Kad li se HDZ
odjednom izgubio u katastrofalnom finalu (doduše i
uz pomoć medija), a ubogi Milanović mijenjao Trg sv.
Marka u Tuđmanov trg, mahao hrvatskom zastavom i
varao lakovjerne.
Sada se to ne smije dogoditi. Utakmica se igra do
zadnje minute, produžetaka nema, možda ni Most ne će
pucati jedanaesterce. A glede samostalnog i
suverenog izlaska na izbore, uz partnerstvo u
pojedinim izbornim jedinicama - nemam ništa protiv.
Sjećam se da sam početkom stoljeća, kao
dopredsjednik HDZ-a (jedan od) dignuo veliku viku
kada se u situaciji netom izgubljenih izbora nakon
Tuđmanove smrti - našlo podosta onih u HDZ-u koji su
u povratak na vlast prestali vjerovati, pa
predlagali neku veliku desnu koaliciju u kojoj bi se
HDZ (tada s ni deset posto potpore u biračkom
tijelu) lako mogao utopiti. Ta je moja (ne samo
moja) vika ipak prevladala.
Pa ipak mi je sada žao Tepeša koji je čovjek na
mjestu, i Hrasta koji je nenadmašan u bioetičkim
temama, kršćanskim, univerzalnim. I što za sada nema
znakova da bi HDZ prigrlio U ime obitelji, makar i u
konfederalnom odnosu. Ne može sva ideologija ostati
na Hasanbegoviću, koji je i nadalje meta svih
mogućih prostačkih crvenokošuljaša - od Vlahušića do
Vrdoljaka, a mediji pronalaze i hadezeovce iz starih
vremena koji nešto prtljaju u svezi s ministrom
kulture. Ukoliko se Hasanbegović nađe na listi, a
izgledno je da hoće, bit će to takva preferenca da
će se užariti linije od biračkih mjesta do
središnjeg stožera.
Liste su više-manje upakirane. Ne znam hoće li sve
stranke poštovati četrdesetpostotni udio žena, ali
znam da će SDP i HNS poštovati tridesetpostotni udio
Srba na svojim listinama. Zajedno s tri zajamčena
(!) Pupovčeva njihov će broj u Hrvatskom saboru i
opet biti veličanstven, na čuđenje hrvatskih
iseljenika, osobito, koji još nisu shvatili da je
Hrvatska čuđenje u svijetu, zemlja pjesnička. Nikada
takve nije bilo niti će biti.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
|
