Umiru meni dragi ljudi - neki dan glumac Ilija Ivezić,
a početkom prošloga tjedna pokopan je Reisinger i na
njegovu se sprovodu okupilo relativno malo ljudi (tako
prolazi slava svijeta) uz svećenika je bio samo jedan
govornik iz Društva hrvatskih karikaturista, a ni
novine i televizije se nisu proslavile premda je Oto
pripadao novinama i novinarstvu, a ne samo umjetnosti
risanja. Bio je na sprovodu i Felix, jedini njegov
nasljednik vrsnoćom, opsegom i svakodnevnom
dovitljivošću, bili su još živi članovi Društva
hrvatskih humorista iz sedamdesetih, nastavljači, kao
i Reisinger, građanskoga razumijevanja humora i
satire, za razliku od mnogih današnjih satirika koji
od Francuske do Njemačke i Hrvatske ne slijede
Juvenala i Horacija nego prljavca Aretina, pa ni
potonjeg, vodeći jedan književni, likovni i medijski
rod u njegovu suprotnost.
Igrom slučaja, sredinom tjedna bio sam pozvan na
okrugli stol sve aktivnijeg novog Hrvatskoga društva
novinara i publicista, a tema je bila satira i govor
mržnje. Započelo je fino, baš hrvatski, u
rukavicama, a i završilo dostojanstveno sa
zaključkom da se slučajevi poput "Lijepa naša
haubica" moraju procesuirati u skladu s Ustavnim
zakonom o zastavi, grbu i himni HR, ali su navedeni
i mnogi drugi primjeri vrijeđanja hrvatskih državnih
simbola i osjećaja hrvatskih ljudi. Ja sam rekao i,
na sreću - kao i obično - zapisao, da poslije ne
trebam samoga sebe rekonstruirati:
"U zadnje je vrijeme došlo do, blago rečeno,
nesporazuma ili bolje rečeno deformacije satire u
oblik koji je suprotan njezinu prvobitnom smislu i
svrsi. Duhovitost je, naime, zamijenjena sirovom
zajedljivošću, podrugljivost zamijenjena primitivnim
uvrjedama i klevetama, moralnost koja je srž i
podloga svake satire, zamijenjena je amoralnošću. O
takvoj se "satiri" više i ne može govoriti kao o
onoj vrsti koja je od rimskih vremena bila zaogrnuta
elegancijom i mudrim razotkrivanjem ljudskih mana,
nego je riječ o prostačkom probijanju granica ukusa,
o bjesomučnosti, mahnitosti i nekontroliranoj
mržnji. Ukoliko ta bjesomučnost dolazi iz samo
jednoga svjetonazora kojemu su otvorene stranice
tiražnih novina, kojemu se otvaraju kazališni
zastori i filmski setovi, a ponekad i televizijski,
onda je riječ o teroru, u mnogih slučajevima i
djelatnosti koju možemo nazvati neprijateljskom.
Takvi parasatirici ne
obrušavaju se opisanim načinom samo na osobe,
jedinke, nego na veliku većinu ljudi koji čine
hrvatsko društvo, na njegove vrijednosti i njegovu
tradiciju. Obrušavaju se, na kraju krajeva, i na
hrvatsku državu koja im je trn u oku, pravi i jedini
razlog njihove duboke, atavističke, balkanske,
orjunaške mržnje, na njezine simbole, na našu
posebnost, na posebnost hrvatskoga jezika. Riječ je
o labradorskoj manjini koja se sada služi svim
sredstvima, a vrlo prilježno zaziva ona koja su joj
stajala na raspolaganju u olovnim vremenima.
Nikakve satire tu nema, a slučaj
Tomić je ilustrativan: u novinama koje izlaze u
Hrvatskoj promiče svoju verziju deformirane satire,
a kada želi izravno reći što mu je doista na srcu,
obavlja to u beogradskim, srbijanskim novinama s
komprimiranim, zloćudnim izljevima mržnje koji su u
Hrvatskoj digli na noge i one smušenjake što su
odmahivali rukom ili govorili o autorskim slobodama.
Taj primjer pokazuje zamjenu teza, a kaže: sve što
se ne slaže s nama, pristašama orjunaške
orijentacije, jest govor mržnje, i zato takve
sustavno progonimo, proglašavamo ih ustašama, a naš
govor nije govor mržnje nego govor ljubavi prema
našem izgubljenom zavičaju, prema jugosferi i našim
duhovnim i biološkim predšasnicima koji su Hrvatsku
pola stoljeća držali u okovima...
Može
se o toj temi, naravno, mudrovati i interpretirati,
tražiti nijanse i raspredati o demokraciji i širokoj
tolerantnosti, ali se na kraju ipak dolazi do toga
da je riječ o netolerantnosti kojoj je cilj upravo
poništavanje, izigravanje i izrugivanje demokratskim
slobodama do tolike mjere da više nego očito zaziva
arhaični, totalitarni sustav i njegove blagodati,
uključujući kroničnu mržnju prema svemu hrvatskom."
Toliko o satiri, koja je odjednom postala općom
temom, to jest o njezinoj bolesnoj verziji, provali
mržnje iscijeđene iz istoga legla iz kojega je
svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća rođena
pomoćna postrojba već pripremljenih četničkih,
velikosrpskih horda, stvarajući podlogu za oružanu
agresiju na Hrvatsku.
Spomenuo
sam u citiranom govoru hrvatski jezik, ne slučajno,
jer je i sada i uvijek, i prije i poslije, hrvatski
jezik stalna meta orjunaša, znači jugoslavena, znači
velikosrba, a u onim je vremenima zadnje velike
predratne agresije na hrvatski jezik i začet grozan,
zastrašujući govor mržnje iz usta i pera tadašnjeg
prvaka partijske kulturne politike Gorana Babića
koji je tražio (1986.) da se dr. Ivana Šretera muči
i ubije jer je umjesto riječi oficir rabio riječ
časnik, a umjesto penzioner - umirovljenik. Pa kada
je krenuo srpski terorizam u zapadnoj Slavoniji,
Đakulina je banda doista uhvatila, mučila i ubila
dr. Šretera.
Kada smo, ne znajući da je dr. Šreter već ubijen,
uz pomoć Pupovca dogovarali da za Šretera zamijenimo
dva srpska liječnika koji su švercali lijekove na
okupirano područje - Pupovac je odigrao mračnu,
bizantinsku ulogu: njegovi su liječnici predani
Srbima, a dr. Šreter nije predan nama jer je bio
mrtav, a ni danas se ne zna gdje su njegovi zemni
ostatci. Podsjećam na to, više zbog mladih kojima
ništa od toga nije poznato, ali i zato što se u
subotu u Pakracu prisjećalo na dr. Ivana Šretera
između ostalog i dodjelom nagrade koja nosi njegovo
ime, nagradom za najbolju novu hrvatsku riječ. I na
taj sam događaj pozvan ne samo kao član
povjerenstva, nego i da govorim o kobi hrvatskoga
jezika u zadnjem vremenu (ha!) pa rekoh kako
slijedi...
Goran Babić i Stjepan Babić
"Sudbina dr. Šretera i hrvatskoga jezika imaju
mnoge usporednice, koje se nastavljaju i u
sadašnjosti. Goran Babić, poticatelj na ubojstvo
pakračkog liječnika, pobjegao je početkom srpske
agresije u Beograd, ali su u Hrvatskoj ostali mnogi
slični njemu koji su uoči oružane agresije provodili
bjesomučnu kampanju protiv hrvatskoga jezika, u ratu
zašutjeli, ali već u drugoj polovici devedesetih
izašli iz mišjih rupa i uz pomoć inozemnih i
tuzemnih novčanih izvora pokretali tiskovine u
kojima je i hrvatski jezik bio prilagođen njihovim
starim unitarističkim orjunaškim podmetanjima. Iz
takvih novina i sličnih medija dolazila je nova,
isprva puzajuća a nakon početka stoljeća sve
agresivnija potvora o navodnoj purifikaciji
hrvatskoga jezika, ismijavanje riječi nepoznatih
djeci jugooficira i svima koji ne poznaju hrvatsku
književnu baštinu i beskrajne mogućnosti u tvorbi
riječi.
Nakotu Gorana Babića iz njegova naraštaja
pridružili su se novorođeni i novopridošli
poselnici, pronoseći duh vukovskih i novosadskih
atavizama u nastojanju da na perfidan način smanje
štetu zapisanu u našem Ustavu, pa u praksi
pokušavaju i uspijevaju derogirati odredbu o
hrvatskom jeziku, što im je znatno olakšano
nepostojanjem zakona o uporabi hrvatskoga jezika,
dotično hrvatskoga standardnog, suvremenog jezika
hrvatske nacije.
Ako ostavimo po strani sve nijanse, cilj je
razvidan: ne dopustiti da se hrvatski jezik odmakne
od srpskoga toliko da bi razlika postala smetnjom
realizaciji političkih planova iz drugoga srpskog
memoranduma, udarati sustavno po posebnosti
hrvatskoga jezika, pa čak i tvrditi, kao stanovita
mahnita jezikoslovka, da Hrvati nemaju pravo svoj
jezik nazivati svojim, hrvatskim imenom - u knjizi
koju je financiralo Ministarstvo kulture RH!
Usporedo s oživljavanjem prakse zagađivanja
hrvatskoga jezika naplavinama iz vremena dvije
Jugoslavije, iz tih se protuhrvatskih krugova nameće
praksa neprevođenja anglizama koji su doplivali na
valu novih tehnologija, a svaki, pa i uspješan
prijevod u duhu hrvatskoga jezika dočekuju na nož,
što je najopasnije jer neupućenu, nesvjesnu i
povodljivu mladež uspijevaju dobiti na svoju stranu
neizravnim tumačenjem da je hrvatski oblik neke
engleske riječi ili sklopova riječi nepotreban,
nemoguć i ridikulozan.
Na taj se način u samostalnoj hrvatskoj državi
putem medija prvenstveno, pred našim očima rađa novi
jezik koji se može nazvati balkansko-engleskim, u
kojemu još postoji hrvatska komponenta, ali sve
slabija i neotpornija. Mnoge napise u novinama koje
izlaze u Hrvatskoj stariji pa i srednji naši
suvremenici više ne mogu razumjeti. Taj je jezični
kaos dio sustavnoga plana razaranja hrvatske
kulture, hrvatskoga nacionalnog identiteta, i
krajnji je čas da prvenstveno hrvatski jezikoslovci,
ali ne samo oni, skinu rukavice i probude javnost na
način koji su u olovnim vremenima učinili
Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.
Jest da to na prvi pogled zvuči paradoksalno: imamo
svoju, hrvatsku državu, imamo Ustav u kojemu je
hrvatski jezik uklesan zlatnim slovima, ušli smo u
Europsku uniju s istim tim hrvatskim jezikom, s
formalne strane sve je da ne može biti ljepše, ali
su mračne snage uspjele izazvati programirani kaos.
Političke elite, kolebljive i neškolovane,
pridonijele su od početka stoljeća u velikoj mjeri
stvaranju meteža, ne samo one kojima je nered
sredstvo destabiliziranja države i povratka u
izgubljeni zavičaj, nego i one koje bi sukladno
svojem svjetonazoru i navodno nacionalnoj
osviještenosti trebale prednjačiti i u ovom
području. A ne čine gotovo ništa, pa kada su na
vlasti svojim nečinjenjem i kunktatorstvom stvaraju
podlogu za vrijeme kada se vlasti opet dočepa
neokomunistička i orjunaška, dotično petokolonaška
klatež, kao što se dogodilo u protekle četiri godine
kada je nova unutarnja agresija na Hrvatsku - vođena
upravo načinom duhovnih i bioloških predaka - pomela
sa scene sve što je mislilo i disalo hrvatski,
zauzela kulturnu scenu do zadnjega mjesta, a
jezikoslovnu prepustila divljanju Željka Jovanovića,
hrvatskoga političara srpske narodnosti, kako je
predstavljen u javnosti. On je od samoga početka
posebnu pozornost posvetio projektu razaranja
hrvatskoga jezikoslovlja koje je do toga trenutka
uzdignulo jezikoslovnu znanost do vrhunaca,
ostavljajući na smetlištu povijesti i zadnje natruhe
jugoslavenskoga nasilja.
Ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga
jezika i uklanjanje Hrvatskoga pravopisa Stjepana
Babića i suradnika - istoznačno je zabrani
hrvatskoga pravopisa 1971. godine, kao i donošenje
oktroiranog pravopisa Instituta za jezikoslovlje,
tri u jedan, uz barnumsku potporu istih onih medija
koje sam spomenuo, i uz potmulu, nedovoljno odlučnu
ogorčenost vrhunskih kulturnih institucija poput
HAZU, te cijele jezične zajednice. Tri tenora, znači
Slavko Goldstein, Željko Jovanović i Željko Jozić,
uz pratnju soprana hedonističke tadanje ministrice
kulture, učinili su što je partija zahtijevala i
planirala - vratiti hrvatski jezik nekoliko koraka
unatrag, prema rješenjima iz šezdesetih godina
prošloga stoljeća i nametnuti ih jadnoj maloj
školskoj djeci.
Pred nama je sada nekoliko povezanih zadaća:
oživotvoriti ustavnu odredbu o hrvatskom jeziku u
službenoj uporabi donošenjem zakona koji će joj dati
smisao i sadržaj, podzakonskim aktom propisati
napokon službeni hrvatski pravopis, ostavljajući
prostor budućem razvitku hrvatskoga jezika - a taj
pravopis nikako ne može i ne smije biti ovaj
partijski Institutov koji je jedinstven samo po tome
što je izazvao jedinstveni otpor jezične zajednice.
Nadalje, rečeni Institut više nikada ne smije biti
podložan politici, nego ga treba utjeloviti u
Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti koja bi,
kao Francuska akademija za francuski, bila jedina
relevantna adresa, a također i službena adresa
Povjerenstva za normu koje treba obnoviti. Moguća su
i druga rješenja, ali treba raditi brzo.
Nova vlast još nije pokupila konce vlasti niti je
u ovom području naznačila svoje poteze. Nadajmo se
najboljem, premda se u reformi školstva koju
nekritički prihvaća, kako se barem daje naslutiti,
uopće ne govori o skidanju s polica oktroiranog
pravopisa, a predloženi, sramotni novi popis lektire
razotkriva namjere da se đacima uskraje stupovi
svjetske i hrvatske književnosti, potpuno zanemari
hrvatska književnost nastala u iseljeništvu,
zanemare djela na temu Domovinskoga rata, a od
novijih pisaca uvrste mnogi od onih oni koji su bili
pobjegli iz Hrvatske užasnuti stvaranjem države ili
dobjegli kao pomoćne subverzivne čete. A to, po
prirodi stvari, ima i te kakve veze s jezikom.
Ne daju nam mira, što bi rekao Radoslav Katičić.
No, ovo je Hrvatska i mi smo na to navikli, znamo se
boriti i na kraju uvijek pobjeđujemo. Doprinos toj
borbi je i Nagrada dr. Ivan Šreter. Zahvaljujem
zaslužnima za ovaj događaj, doktorici Sandi Ham i
časopisu Jezik, kao i gradu Pakracu, Zakladi dr.
Ivan Šreter i gradonačelnici gospođi Blažević,
čestitam ovogodišnjem dobitniku Hrvoju Senješu,
hvala svima nazočnima, uz napomenu da oni koji se
budu vraćali automobilima u svoje gradove pripaze da
ne postanu korisnici alkomjera."
Naime, Hrvoje Senješ, mladi policajac, dobitnik je
Nagrade dr. Ivan Šreter, za riječ a l k
o m j e r. Riječ koja zvuči nekako
poznato, kako reče Sanda Ham, ali je, eto, prvi put
zapisana i objavljena.
A da je stanje s hrvatskim jezikom
još gore nego što sam mislio i da se kroz
"kurikulum" (hrvatski: uputnik) nastoji provući
dekroatizacija, uvjerila je i mene i publiku dr.
Nataša Bašić koja je analizirala taj opsegom velik,
a namjerama sitan dokument, pa prokazala i dokazala
odustajanje od već prihvaćenog i ustaljenog
hrvatskog nazivlja u mnogim "predmetima" . Potvrdio
je to duhovitim predavanjem i profesor emeritus Igor
Čatić, umirovljeni profesor na Fakultetu strojarstva
i brodogradnje, doista satiričnim i doista točnim
primjerima suvremene proizvodnje jezičnih čudovišta
u tehničkim predjelima, isti onaj Čatić koji se
godinama pitao što će biti s našim hrvatskim
jezikom, nazivljem, terminologijom, ako ne bude
njegovali svoj hrvatski jezik.
A glede navodnoga čistunstva u
hrvatskoj jezičnoj praksi, dr. Mario Grčević koji ima širok pregled zbivanja u
drugim narodima državama i jezicima, upućeno je opovrgnuo tvrdnju da je težnja
za razvitkom vlastitoga jezika i vlastitoga (ne samo)nazivlja hrvatska
posebnost, jer i ostali imaju takve težnje i realiziraju ih, ali ih ondje ne
prozivaju kao purifikatore i ne šalju u purgatorij, nego ih se podržava i
cijeni.
Posjetio sam opet, kao i prije nekoliko godina, ergelu u Lipiku, između
ostaloga i zato što se među konjima dobro osjećam, što god to značilo. Premda su
Pakrac i Lipik u međuvremenu uglavnom obnovljeni, premda se na mnogim zgradama
još vide tragovi šrapnela, središnja zgrada nekadašnje ergele grofa Jankovića
još je u stanju u kojemu je bila u vrijeme srpskoga pustošenja. Mlađi čovjek
pokazuje mi prema brjegovima bizu ergele, ondje su, kaže benigno, bili
pravoslavci i s tih položaja pucali po Lipiku, imali su gore na brdu kuće i bili
su imućni, s asfaltiranim dvorištima (naglašuje) a onda su počeli... Da. I da
podsjetim još jednom: ti predivni konji vraćeni su iz Srbije tek 2007. Do tada
su se nalazili pod regionalnom jurisdikcijom Srbijanaca koji su s njima
postupali ... možete si misliti kako.
Navečer prelistavam novine i naletim na članak o čarobnjaku hrvatske riječi,
prevoditelju Mati Marasu, te mi on potvrđuje što sam toga dana govorio u
Pakracu, naime o veličanstvenim mogućnostima hrvatskoga jezika. Potvrđuje na
primjeru "Troila i Kreside" odnosno srdžbi Troilovoj, gdje Shakespeare navodi
dvanaest različitih srditih riječi da iskaže mladićev bijes - a Maras je našao
svih dvanaest u hrvatskom jeziku,pa i nešto više. Govori u tom napisu i o
defektu hrvatske kulture, spominje i da se u osnovnoj školi više ne uče napamet
Mažuranić, Preradović, Kranjčević pa tako i ne postaju dio nas, našeg
identiteta. Sjećam se mojega pokojnog oca koji pedeset godina nije bio u
Hrvatskoj, ali je znao napamet Mažuranića i Preradovića, te podosta i
Kranjčevića. Tako se nije izgubio (nije izgubio sebe) u svijetu. "Ne možeš biti
građanin svijeta ako nisi nacionalan", zaključuje veliki Mate Maras,"negdje
moraš pripadati, a onda to da si građanin svijeta dolazi kao nadgradnja, kao
prošrenje osobe. No ne možeš proširiti osobu u kojoj nema ničega."
Regionalno univerzalna jurisdikcija
Pojmovi su raščićeni: pozivanje Srbije i njezinih slugu u Hrvatskoj na
europske zemlje koje "također imaju univerzalnu jurisdikciju", pada u vodu jer
je očito da se u srbijanskom slučaju radi o regionalnoj jurisdikciji, to jest
pomami Srbije da sudi za ratne zločine na cijelom prostoru bivše Jugoslavije
koja se sada naziva regijom odnosno regionom, pa, znači, i na prostoru
samostalne hrvatske države. Ako Hrvatska popusti pritisku i dopusti Srbiji
otvaranje poglavlja s tim perverznim njezinim "zakonom", bit će to bolesno,
defetističko djelo, nedopustivo i skandalozno, a pritisci dolaze iz europskih
zemalja koje nisu spriječile rat, odnosno srpsku agresiju na Hrvatsku i BIH,
potom i na Kosovo.
Uopće, zapadna Europa se u zadnje vrijeme vraća svojim korijenima iz početka
devedesetih, a njezini se veleposlanici u Hrvatskoj ponašaju kao "visoki
predstavnici" u Bosni i Hercegovini u zadnjih dvadesetak godina. Nije to samo
miješanje u unutarnje poslove RH, nego vanjski posao koji ide za tim da
ravnopravu članicu EU tretira kao zaostalu, maloumnu državu kojoj je potreban
skrbnik, pa takvi bez zazora (instruirani od pupovaca i goldsteina) govore o
HRT-u, o Ministarstvu kulture i potezima ministra, čak i o međumrežnim
portalima(!), o nepostojećoj fašizaciji Hrvatske, a u toj presiji, kažu,
prednjači austrijski veleposlanik koji će na kraju odvesti Karamarka u tamnicu u
Grazu, a Tepeša skratiti za glavu u Wiener Neustadtu. Tako smo opisali puni krug
i upali u ralje bratstva i jedinstva europskoga koji ne pokazuje razlike od
bratstva i jedinstva jugoslavenskoga, štoviše, upravo s njim vrlo dobro
surađuje, pa i u na "univerzalnoj regionalnoj jurisdikciji".
Ako i to nije dovoljno, u Hrvatsku utrčava američka laka konjica kao u
vesternima (zapadnicima) pa hrvatski politički dužnosnici moraju izgovarati
napisani tekst i odricati se slobodnoga hrvatskog stajališta i propitivanja
jugoslavenske historiografije, kao nekada poneki preživjeli pokajnici nakon
sloma Hrvatskoga proljeća ili Galileo Galilej pred inkvizicijom, govoreći potom
"ipak se kreće". Glede srbijanske jurisdikcije, i opet iz germanskih političkih
krugova nova (i sada već sustavna) dresura Hrvatske s prijetnjama da ne ćemo
dobiti novac iz europskih fondova ako ne slušamo njih i Srbiju. Tako Hrvatska
prestaje biti normalnom članicom EU, netom je unišla, a četnička se Srbija već
ponaša kao članica EU iz filma "Ljubimica Zapada".
Ja sam za Vesnu Pusić u Ujedinjenim narodima
Prije nego što se počnete hvatati za pivsku flašu, počujte zašto i čemu taj
naslov. Promislite tko je bolji kandidat od sestre Pusić za tajnika UN. Moji su
argumenti ovi: tko će bolje od nje zastupati organizaciju koja (kao ni western
Europa) nije učinila ništa da se na vrijeme zaustavi srpski, agresivni i
genocidni, zločinački pohod u jugoistočnoj Europi, koja je čekala da četnici i
srbizirana jugoslavenska vojska osvoje gotovo trećinu Hrvatske, a onda poslala
svoje nebeskoplave šljemove da zaštite nebeskosrpsku "krajinu" postavljajući
svoje trupe ne na međunarodno priznate granice RH nego na granice srpskih
osvajanja, šaljući tako signale da se zločinom osvojeni teritorij treba sačuvati
u korist velike srbije, pa je u tome ustrajala premda se potom na papiru
izjasnila o potrebi teritorijalne cjelovitosti RH. Trupe UN od trenutka dolaska
štitile su "krajinu" u kojoj su se nastavljala ubijanja Hrvata pod nadzorom UN
(oko tisuću Hrvata), a kako su se nebeskoplavi šljemovi mogli kretati po
"cjelovitoj RH", koristili su to za šverc kojim je "krajina" preživljavala. Na
kraju smo ih morali maknuti delikatnom silom 1995., a oni su tulili i očajavali.
Takvom organizacijom bi sestra Pusić voljela upravljati.
Pa kad UN i njezini glavni financijeri nisu mogli ništa drugo učiniti -
suočeni s nevjerojatnom hrabrošću Hrvata - utemeljili su putem Vijeća sigurnosti
nelegitimni Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, proglasivši
oslobađanje hrvatskoga teritorija zajedničkim zločinačkim pothvatom i pohvatali
hrvatske generale, a za ravnotežu i nešto ratnoga srpskog otpada (ali ne i vođe
srbizirane "JNA"). Hrvatske su generale pustili "pogrješkom" suca Merona, ali se
onda bacili na hrvatske vojne i političke zapovjednike Herceg Bosne, pod istom
optužbom za zajednički zločinački pothvat i s istim imenima u preambuli (Tuđman,
Šušak, Bobetko). U obrazloženju oslobađajuće presude Šešelju do kraja su
razgolili svoje plemenito stajalište o "ratovima devedestih", to jest da je
Srbija imala legalan politički plan zaštite" ugroženih Srba" u Hrvatskoj i BiH,
te ga je ostvarivala (između redaka joj se sugerira da može i opet). Znači, i
srpska agresija na BIH je bila legalna i nema joj se što prigovoriti. Ali je
zato za agresiju na BiH optužena Hrvatska, što tvrdi i Vesna Pusić, pa zato
držim da je njezina kandidatura prirodna.
U Haagu već dvanaest godina ili koliko čame Hrvati iz Herceg Bosne pod
optužbom koju podržava sestra Pusić. I dok se ona krevelji po svjetskim
metropolama, Hrvati koji su tri puta spasili BiH čame u haaškoj tamnici iz koje
ne puštaju ni one koji su i prema nepravomoćnoj presudi već odgulili dvije
trećine kazne. O hrvatskoj šestorki nitko iz Hrvatske ne vodi računa o čemu se
govorilo na tribini "Hrvatskoga slova" prošloga tjedna, u govorima (Mate
Kovačević, Miro Međimorec, general Šiljeg, prof. emeritus dr. Željko Horvatić)
koji su kosnuli publiku, krećući se između očaja i nade, prizivajući hrvatsku
javnu i tajnu diplomaciju da djeluje, ali i nudeći vrlo određene poteze, o čemu
će biti riječi u "Slovu", pa ne želim prejudicirati.
U zaključku: sestra Pusić će se u UN naći u svojem prirodnom staništu, pa ju
toplo preporučam. Izlazeći iz satiričnog izričaja u okrutnu zbilju, kažem:
sestra Pusić ne može i ne smije imati potporu nove hrvatske vlasti, cijela se
Hrvatska mora podići na noge da ne bude izabrana, a Oreškovićevo mišljenje samo
je osamljen ispad, također instruiran izvana.
Odjeci filma "Jasenovac - Istina"
O nekima sam već pisao, ali se jeka nije stišala. Nakon jutarnjih novina koje
su ispucale svoje labradore pa prešle na druge teme, Titovu su štafetu preuzele
večernje novine, što je krunski dokaz da i jednima i drugima vladaju isti
gospodari, a Hrvatska nema hrvatski dnevni list. Dokaz da se tiražni dnevni
listovi nisu ni za milimetar odmaknuli od jugoslavenske podloge, pa mnogi napisi
izgledaju kao da su prepisani iz doba Jakova Blaževića. Večernji u kojemu čast
hrvatskoga novinarstva spašavaju Ivkošić i još nekolicina kolumnista, u
"odsudnom času" vadi iz špila svoje skrivene adute i pušta ih u igru, njima na
dušu.
Tako je komentator Borislav Ristić -
koji me je ponekad bio zadivio točnim stajalištima - na temi Jasenovca otvorio
spomenutu dušu rječnikom kojim su nacistički propagandisti častili protivnike
("sramotna, moralno nakazna karikatura") u napisu o filmu Jasenovac-istina i
tako se pridružio hajci, proglašavajući film u cijelosti amoralnim falsifikatom,
premda se za sada samo o jednom, nevažnom detalju, može sporiti. Kad već nije
učio od hrvatskih klasika, mogao je proučiti djela srbijanskoga pjesnika i
kritičara Marka Ristića. No i spomenuti večernji Ristić (da budemo pošteni) piše
na rečeni način samo u preambuli teksta, valjda kao udarni dokaz pravovjernosti
pred (ne)vidljivom Ideološkom komisijom, ali i on u vrlo inteligentnoj
vratolomiji prelazi napokon na (bleiburško) polje komunističkih zločina i
štoviše neizravno tvrdi da je film "Jasenovac-istina" ipak koristan. Ma jest,
naravno. A prašinu je dignuo zbog spektakularnog predstavljanja, premda je do
sada napisan niz knjiga o "nastavku djelovanja Jasenovca u novim uvjetima" -
knjiga koje su prešućene, što se s filmom nije moglo dogoditi.
Ne znam u čemu je priučeni Goldstein u povijesnim istraživanjima nadmoćan
Vladimiru Horvatu ili Igoru Vukiću, osim u tomu što ima potporu tiražnih
listova, europskih i prekooceanskih poslanika, iz zemalja koje su svršetkom
Drugoga svjetskog rata razarale iz zrakoplova hrvatske gradove (Pula, Rijeka,
Senj, Zadar, Brod) i pobile hrvatske civile. U svakom slučaju, sve smo bližii
istini, a to i jest cilj. Ipak se kreće.
Glede komunističkih zločina, pala mi je u oko izjava Gvozdena Flege koja glasi
da "se za komunističke zločine tek saznaje" (!) premda je o njima napisana već
cijela biblioteka, gotovo u cijelosti prešućena, ali gvozdeni pokušavaju ne
saznati sve do trenutka kada se spoznaja više ne može samo tako željezno i
ležerno bagatelizirati. S tim u svezi: poslije travnja dolazi svibanj.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
(Napomena: ispričavam
se na dugom i predugom tekstu, nisam skriboman, ali takav je bio tjedan.)
www.hkz-kkv.ch
|