No, krenimo od početka prošloga tjedna kada su se
sastali Kolinda i Vučić da unaprijede nešto malo
poremećene odnose Hrvatske i Srbije, posebno početkom
devedesetih, ali i nadalje. Kažu da je susret pripreman
dva mjeseca, a ni u tom dugom razdoblju Kolindini
savjetnici nisu razumjeli da Srbijanci predlažu baš onaj
datum, ako se ne varam, kada su u Beogradu 1928. upucani
hrvatski zastupnici. Na stanovit način radi se o sličnom
podmetanju kao kada je Tadić Josipoviću uvalio Micića, s
tim da ovaj put savjetnik nije bio Dejan Jović (koji se
opet budi, a kada se posve probudi emitiraju ga u
središnjem Dnevniku HTV-a). Tko je bio savjetnik, je li
Mate, ne znam.
Hrvatska predsjednica i srbijanski premijer sastali
su se na mostu (bez Petrova) i pošli u vojvođanski
Tavankut gdje Hrvate prikazuju u svečanim prilikama
kao one za turiste sačuvane folklorne rezervate
ostataka Indijanaca u SAD. Nije bilo riječi o
šezdesetak tisuća Hrvata koji su se pod prijetnjom
noža i bomba morali iseliti iz Vojvodine premda nisu
pokazivali nikakvu agresiju prema ostalim narodima i
narodnostima, nisu postavljali balvane i ubijali sve
nehrvatsko oko sebe nego se povlačili u kuće pred
kojima su ujutro nalazili vrlo jasne poruke da odu
živi ili ostanu mrtvi. Nije bilo riječi, koliko sam
vidio, ni o drskoj politici razdvajanja Hrvate na
"obične Hrvate" i Bunjevce koji valjda nisu Hrvati
nego Škoti ili što drugo. No, hrvatska manjina u
Srbiji ipak će napredovati: Vučić će u Tavankutu
asfaltirati ulice da bi turisti lakše stizali.
Opisana pastorala uz ljubazne osmijehe onoga koji je
usred Hrvatske vikao "Ovo je Srbija", okrnjena je samo
nekoliko dana poslije kada je Marijana Petir u
Bruxellesu otvorila izložbu o Alojziju Stepincu uz
nazočnost sisačkoga biskupa, što je Srbiju vratilo u
prvobitno stanje i sva se raskokodakala, pa povukla i
svoga poslanika iz središta Unije, a Hrvati u
Tavankutu pospremili nošnje u sanduke i presvukli se u
civilna odijela da ne izazivaju preveliku pozornost. I
turistički aranžmani su otkazani. Za Srbijance je
Stepinac crvena krpa, to jest crna, za njih je
blaženik zločinac i lažu na sva usta, što bi se
svidjelo Dobrici jer potvrđuje njegovu teoriju o
zemljacima.
Stepinac još jednom žrtva
Izložbu o Stepincu trebalo bi postaviti i u Vatikanu
gdje papa oklijeva s kanonizacijom krašićkoga mučenika
i osniva povjerenstva u kojima sjede predstavnici
Srpske pravoslavne crkve, a sve u cilju ostvarenja
iluzije o prevladavanju davnoga raskola u čemu je SPC
posve pogrješna adresa, a Stepinac još jednom žrtva -
ovaj put zabluda iz "svojih redova". Pravoslavne,
državne crkve ne mogu se dogovoriti ni između sebe,
kao što se nedavno vidjelo, a nekmoli s Rimom. S tim
se i ne treba baviti jer je posao uzaludan, pa i
nepotreban.
Neki sam dan
dohvatio knjigu o Križaniću i još jednom pročitao uvod
Ante Pažanina koji je napisao : "U završnim
razmatranjima vidjet ćemo da ni Križanić ni Bellarmin
u ono vrijeme nisu uvidjeli, a možda ni mogli jasno
uvidjeti nužnost da se kršćanstvo može održati i
razvijati u svojoj bitnoj općeljudskoj intenciji i
jedinstvu samo svojom mnogolikošću i svojim daljnjim
diferenciranjem. Interkulturalnost raznih
civilizacija, pa i religija u suvremenom svijetu danas
nam bjelodano pokazuju da u svijetu mora biti mjesta
za razvitak svih naroda i njihovih kultura kao
raznolikih oblika očitovanja čovječanstvu "urođenoga
uma".
I tako neka bude, s tim da jedna od tih
"mnogolikosti", SPC naravno (slično važi za sve
ostale) ne može i ne smije ni na jedan način utjecati
na zbivanja u katoličkom svijetu ili čak diktirati
Vatikanu koji se u pitanju Stepinca pokazao
neuvjerljivim prije svega zbog nepoznavanja povijesti,
ali i opisanom iracionalnom težnjom da preko SPC,
podilazeći SPC-u, ostvari kontakt s pravoslavljem - ne
razumijevajući da je SPC politička organizacija
velikosrpstva i udarna šaka srbijanske države koja
nije odustala od svojih planova ni glede katoličke
Hrvatske.
Njezina, srbijanska ideja "sjedinjenja" odavno
rasutih kršćanskih mnogolikosti jest, glede Hrvatske,
samo i jedino agresivnost kojoj je cilj teritorij,
izlazak na hrvatsko more, a vjera je u drugom i trećem
planu, tek kao pomoćno sredstvo novoga angažiranja
"Prečana" u rasuću hrvatske države. Zanimljivo je da
se u novom izvješću SOA-e objavljenom ovih dana uza
sve moguće ugroze spominje i velikosrpska opasnost,
što su neke novine (Večernji) istaknule i u naslovima,
a neke (Jutarnji) nisu spomenule ni u tekstu.
Pametnome dosta. Rečena se velikosrpska budnica osjeća
posebno na Banovini, gdje su se Srbi toliko osilili da
podižu i spomenike svojim četnicima koji su ubijali
hrvatske vojnike - s tim da četnike ubojice
proglašavaju nevinim civilima bez oružja, a kako su to
i čime pucali na pripadnike Gromova, ne kaže se.
Spomenik se podiže u selu Brđani, a ni jedna od
hrvatskih "institucija"ne reagira. Barem za sada. Kao
što vjerojatno ne će reagirati kada i ove godine
Pupovac bude slavio u Srbu gdje je - nepobitno je
dokazano - mješovita četničko-komunistička klatež
poubijala hrvatske hodočasnike. U međuvremenu se
Pupovac ubacio s Jadovnim između 22. i 25. lipnja,
baratajući u govoru podatcima posve nesuvislim i
nedokazanim, brojkama upravo jasenovački
hipetrofiranim, a da bi još jednom pokazao svoju
vjernost matici Srbiji i on se pridružio beogradskoj
histeriji oko Stepinca povezujući bez ikakve ograde
(ne spominjući Stepinca imenom, ali sve je jasno)
blaženoga Alojzija čak i s Jadovnim koje je godinama
pletenom mrežom krivotvorina pretvorio u Jazovku.
22. lipnja - komunistička krivotvorina
No, komunistička krivotvorina o "danu ustanka" ipak
nije mogla proći ni kada su komunisti početkom ovoga
stoljeća opet došli na vlast, pa je - da se smanji
šteta - ustanak prebačen na drugi datum i nadalje
obilježavan kao Dan antifašističke borbe, 22. lipnja
samo zato da bi ljudi mogli spojiti praznike pa se
preko tzv. Dana državnosti 25. lipnja dočepati i
vikenda, to jest prirediti sebi i obiteljima lijep
neradni tjedan. Dvadeset i drugi lipnja treba slaviti,
ali kao dan sisačke bitke kojom je zaustavljena turska
ekspanzija svršetkom šesnaestoga stoljeća, a moglo bi
se to - da se hoće - spojiti i s Prvim sisačkim
odredom na čelu s Capom.
Naime, kada
su malobrojni sisački branitelji bili posve okruženi
velikom turskom vojskom, a zagrebački kanonici tek
krenuli prema Sisku da im pomognu, u ključnom se
trenutku pojavio Prvi sisački odred i zabio kao klin u
tursku vojsku koja se što razbježala, što utopila.
Eto, može se i to. Sve se može, pa Hrvatska je to,
imamo povjesničare koji su napisali i gluplje
konstrukcije od ove moje.
Spomenuo sam 25. lipnja, Dan nezavisnosti - kako bi
se trebao zvati. I morao. I zvat će se. Lijepa je
fotografija objavljena u dnevnim novinama da se vidi
tko je sve bio toga dana u dvorani Hrvatskoga sabora.
Nema fotografije na kojoj bi se vidjelo tko je izašao,
konsterniran užasnom Tuđmanovom smjelošću da proglasi
nezavisnu, demokratsku hrvatsku državu koja zauvijek
govori zbogom Jugoslaviji. Elem 25. lipnja 1991.
najvažniji je datum u hrvatskoj povijesti od pogibije
Petra Svačića na Gvozdu i nitko to ne može negirati.
Usprkos tomu što su se urotili demoni i još se rote,
usprkos tomu što su izdajice i diletantni svjesno i
nesvjesno nastojali i nastoje raskoliti hrvatsko biće,
usprkos gujama u njedrima i usprkos mazohističkoj
mlitavosti koju hrvatska država pokazuje prema očitim
ugrozama, mi ostajemo na nogama.
Nije to doduše Hrvatska kakvu smo mi idealisti
sanjali okupljajući se svršetkom osamdesetih za
presudni boj, ali nije ni neodrživa država nego unatoč
svim slabostima dovoljno jaka u nogama, u narodu, da
preživi i gore opasnosti od ovih koji se sada valjalju
na unutarnjem političkom planu, ali bogme i na
vanjskom otkako se pravim ili lažnim Brexitom zatresla
Europska unija, možda i dogovornim prekoatlantskim
potresima, a likuju četnici koji s braćom Rusima imaju
povijesni dogovor i ne trebaju ih dozivati jer su Rusi
već tu, tridesetak kilometara od hrvatske granice, pa
i preko granice, na hrvatskom moru gdje zauzimaju
zanimljive strateške položaje.
Na žalost, hrvatska nogometna reprezentacija nije
uveličana Dan nezavisnosti, ali joj se ne može previše
zamjeriti, kao ni Čačiću koji je doživio prometnu
nesreću s Portugalom. Ovako su hrvatski političari
dobili više vremena za kampanju prije izbora koji će
vjerojatno završiti igranjem produžetaka ili još
vjerojatnije izvođenjem jedanaesteraca, s tim da -
koliko (ga) razumijem - Bandić namjerava odigrati
ulogu Mosta u nedavnim izborima, ali na
koncilijantniji način, dovodeći Oreškovića, ali iz
Zagreba, to jest sebe.
U svakom slučaju treba se prisjetiti: Domoljubna
koalicija s HDZ-om na čelu gadno je pokradena na
prošlim parlamentarnim izborima i to se ne smije
ponoviti. S tih pet ili šest mandata cijela se žalosna
priča mogla izbjeći. Postoje ne samo indicije nego i
dokazi na koje Domoljubna, vjerovali ili ne, nije
reagirala. Zašto, ne zna se. Sada bi trebalo unaprijed
i odlučno nastojati da nikakav Apis ili Gong ne mogu
biti umiješani u izbore, ni na koji način. Neka
institucije rade svoj posao. U ovom slučaju to nije
fraza.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
|