Pa dok se za nestalima devedesetih donekle traga, nastojeći da ih se što manje pronađe i posao se povjerava bivšim udbašima koji imaju zadaću da pretjeranim nalazima ne uznemiravaju ubojice iz redova srpskih terorista, za ogromnim brojem "nestalih" na Bleiburgu i Križnim putovima gotovo uopće se ne traga iz jedinoga razloga - sinovi i unuci zločinačke bande strahuju od izvlačenja na svjetlost dana, strahuju od identifikacije hrvatskih civila i vojnika jer bi takav epski forenzični pothvat i onima najneupućenijima u Hrvatskoj otkrio svu masivnost masovnoga zločina i izazvao masovi gnjev ne samo protiv ubojica iz polovice četrdesetih nego i protiv njihovih duhovnih i bioloških nasljednika koji i danas slave zločince i pokolje, a taj masakr nije bio tek paranoična, bolesna želja za ubijanjem nego i hladnokrvni, programatski genocid nad hrvatskim narodom.
Izravni nasljednici i sljednici uspjeli su zavladati i u samostalnoj hrvatskoj državi, nastavili trovati narodni život, propagirati svoju ideološku nastranost, krivotvoriti povijest i otklanjati iskopavanja kostiju "nestalih" Hrvata, cinično smanjujući broj žrtava i govoreći da protivnici koji "preuveličavaju" brojke nemaju dokaze za svoje tvrdnje. A nemaju jer se tisuće grobišta ne istražuju, jer se zločin skriva neodgrtanjem zemlje s ostataka poklanih Hrvata i ne dopušta da mrtvi dobiju (natrag) svoje ime i prezime, ne poštuje se jedno od ljudskih prava koje kaže da i pokojnik ima pravo na identitet i dostojan grob. S vremena na vrijeme jezivi se nalazi ipak pojavljuju pred očima javnosti, kao oni strašni prizori utjeranih u rudarska okna i ondje ugušenih (Huda jama), dostupnih jer nisu prekriveni debelim slojevima zemlje. Slike pletenica žena ubijenih u Hudoj jami najslikovitiji su i najtužniji amblem komunističkih zločina.
Bleiburg
Zašto sada govorim o tome? Prvo i prvo zato što o tome treba stalno govoriti, zatim zato što se bliže Svi Sveti - kao što rekoh -, ali i zato što se bliže izbori pa treba podsjetiti na odnos crvenih ličinaka prema Bleiburgu, odnosno prema svemu što taj pojam sadrži. Podsjetimo se: barbarska crvena vlast ukinula je pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, njihova zlokobna, anonimna većina u Saboru tim je činom jasno dala do znanja da joj je strana i minimalna uljuđenost i barem licemjerno poštivanje žrtava, a ono što je najgore u svemu jest: u povijesti će ostati zapisano da je Hrvatski sabor otklonio pokroviteljstvo.
Zgroženi potomci ne će više znati niiti se pitati kako se to moglo dogoditi, ne će znati (niti će ih možda zanimati) da je odluka donesena nasiljem protuhrvatske saborske većine, do njih će doći samo taj jedini podatak - da je Hrvatski sabor, pod tim, hrvatskim imenom, odbio biti pokroviteljem sjećanja na žrtve u genocidu u kojemu su stradali bezbrojni Hrvati.
Pa kad izađete na izbore, poštovane čitateljice i čitatelji, sjetite se ove blasfemije. Možda i prije i iznad svih ostalih zala koje su počinili donedavno vladajući lažni socijaldemokrati i lažni Hrvati u demonskoj novoj i nikada javnosti obznanjenoj hrvatsko-srpskoj koaliciji koja je našem čovjeku postala vidljivom tek kada je shvatio da u crvenoj Vladi tih četiri posto Srba u Hrvatskoj ima četrdeset posto udjela. Tu matematiku ne bi uspio objasniti ni poznati matematičar Branko Grčić, pa čak da mu pomaže (a ne će naravno) ni jedan od najboljih svjetskih matematičara, akademik Pečarić. No, sjetite se i toga podatka kad se nađete pred kutijom, premda naoko izlazim iz teme. A tema je i nadalje Bleiburg.
Četvrti razlog za temu o nestalim Hrvatima jest arapsko proljeće (arapska jesen) koje je doživjela Hrvatska. Naime, gledajući nepregledne kolone izbjeglica koje idu prema slovenskoj granici i dalje prema Austriji, nije me mogla napustiti asocijacija na Hrvate koji su se u svibnju 1945. kretali istim smjerom, njih pet stotina tisuća, muškaraca, žena i djece. Likovno u dlaku ista slika, realno vrlo različita situacija jer za migrantima ne nadiru komunističke horde i život im nije na ovim europskim područjima u opasnosti osim kada ih Ostojić natjera u hladnu Sutlu. I ne će ih Englezi vraćati iz Austrije u Sloveniju i Hrvatsku da tu budu poklani i zauvijek prekriveni zemljom.
Velim, i ta paradoksalna asocijacija skrenula mi je misli prema "nestalim" Hrvatima kojima se pale svijeće pod mirogojskim velikim križem i drugdje po Hrvatskoj. O nestalima u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih razmišljao sam stojeći pred šatorom u Savskoj, na obljetnicu (prvu godišinjicu) bunta stopostotnih invalida iz Domovinskoga rata. U šator nisam mogao odmah ući jer je bio krcat ljudima, braniteljima, ušao sam tek kada je završena konferencija za tisak i pozdravio se s gospodinom Glogoškim. U silnoj gužvi nije bilo prilike da kažem kako je istoga dana dvadeset četvrta obljetnica Satnije hrvatskih umjetnika i da smo na taj način htjeli proslaviti, a ne u birtiji, znači dolaskom u šator i odavanjem počasti onima koji su najviše stradali u ratu a ostali živi uglavnom zahvaljujući dragovoljačkoj liječničkoj brigadi (Hebrang, Reiner...) koja se sjajno organizirala, uz one liječnike koji su se našli u opkoljenim gradovima poput Vukovara (Njavro, doktorica Bosanac...) i činili čuda.
Branitelji bez nogu, bez ruku, mnogi oslijepljeni, ali živi. Preživjeli. Te se upravo oni bore i nadalje, uporno i odvažno kao i u ratu dok su se sada već bivša vlast i mediji pravili blesavima i čudili što to oni žele s tim šatorom, crvena klatež im se izrugivala i napokon poslala na njih interventnu policiju sumnjiva sastava, policiju koja je po nalogu vlasti usudila ono što se ni jedna od početka srednjega vijeka nije - upasti u crkvu gdje su stotopostotni invalidi tražili utočište.
Čega se valja prisjetiti
I toga se prisjetite kada se nađete pred kutijom, dame i gospodo, a ne samo da vam je crvena vlast povisila cijenu struje za trideset posto, blokirala račune, terorizirala djecu spolnim odgojem pedofilskih sadržaja, nametnula oktorirani pravopis itd. A što sam se ja pred šatorom i skromnim razglasom koji me je podsjetio na onaj s Glavnog kolodvora u olovno doba, što sam se ja upustio u razmišljanje o nestalima, imalo je posebne razloge jer sam pred šatorom razgovarao sa sinom koji i 2015. traži oca i ne odustaje (poput onoga čovjeka iz Sotina koji je otišao i u Srbiju da izravno od ubojica ili svjedoka sazna gdje mu je otac pokopan), razgovarao sam s majkom koja traži sina a zna da njezin abolirani susjed (komšija) znade, a ne želi reći, živi mirno u Hrvatskoj, vozi automobil (s doduše uvijek blatnim, mazivom umazanim hrvatskim grbom). Takve štiti hrvatska vlast, a šalje policiju na one koji skidaju nezakonito postavljene ćirilične ploče, vuče ih na sud i kažnjava jer "narušavaju javni red i mir, uništavaju tuđu imovinu". Štiti agente Beograda poput Pupovca i sličnih, štiti Stanimirovića koji bio preuzeo vukovarsku bolnicu slaveći četnički trijumf nad "posljednjim ustaškim uporištem", a njegova se družica našla na sudu jer je potpisivala, vele, lažne osmrtnice.
Crvena donedavna vlast koja drsko poručuje da bi i nakon izbora htjela činiti isto (to je njezin program, obznanjen), istodobno je zajedno s bivšim Josipovićem i agentima koji prisluškuju pola Hrvatske, činila sve da ne samo gospodarski upropasti Hrvatsku, ne samo da kolonama migranata priključi i stotine tisuća Hrvata, nego i da nauk svojih duhovnih i bioloških otaca postane službenom maticom, a one koji se ne priklone proglasi ustašama ili u najbolju ruku građanima drugoga reda, kao što bili i u olovno doba.
No, ima nas koji nismo pristajali i ne pristajemo na život u teroru. Dan poslije Šatora, u kinu "Europa" iliti bivšem Balkanu, održana je premijera filma Jakova Sedlara "Moja voljena Hrvatska". Morao sam biti nazočan jer potpisujem vezivni tekst filma u kojemu se pojavljuju mnogi hrvatski nogometni reprezentativci (Modrić, Rakitić, Mandžukić...) i naravno Joe Šimunić kojemu je film i posvećen, nazočan projekciji i burno pozdravljen. Kino krcato, aplauzi na otvorenoj sceni, što bi se reklo. Priča o hrvatskom iseljeniku iz Fojnice koji se svojom bistrinom i marljivošću posve dobro snašao u Australiji, a jedno od njegove djece, Josip ili Joe, postalo sjajnim igračem i zaigralo napokon za reprezentaciju - stare domovine.
Josip Šimunić
Stamen, miran i dobroćudan, na terenu beskompromisan. Živio je i igrao u Njemačkoj, zadnjih godina u Hrvatskoj, u Dinamu. Tek kada je počela haranga zbog pozdrava "Za dom" na koji je publika spremno odgovorila "Spremni!" - Joe Šimunić je shvatio gdje živi, naime razumio ono što mi koji ovdje dugo živimo odavno znamo. Da se ništa nije promijenilo, da je nakon trijumfa devedesetih veličanstveno smjeli hrvatski narod opet pao u šape boljševika i orjunaša, udbaša i balkanskoga smeća, što je kulminiralo s Josipovićem i Milanovićem. Pokazao je taj slučaj i da "Europa" (ne kino) i nadalje trlja ruke kada joj se osmjehne prilika optužiti Hrvate da su "fašisti" u cjelini, bili i ostali, pa je međunarodni nogometni forum (FiIFA) drastično presudio Šimuniću i uništio mu karijeru.
Isti taj forum koji je i prije (američka istraga) a zatim i poslije optužen za tešku korupciju i kriminal, proglasio je sebe moralnom vertikalom i reagirao na način mesićevskih antifašista. U filmu je citirana pisana izjava svjedoka optužbe, nekog slovenskog "povjesničara" koji glatko veli da su u Hrvatskoj oduvijek živjeli Srbi i bili velika većina, a onda su ih Hrvati smanjili na manjinu, zna se. Eto, čak i neki staljinistički povjesničari u Hrvatskoj ne bi išli tako daleko, a ni pravi slovenski povjesnici među kojima ima i onih što se bave bleiburškom temom, zgranuti ravodušnošću Hrvatske koja odmahuje rukom na ozbiljna istraživanja grobišta Hrvata na tlu Slovenije, a ondje ih je najviše...
Elem, tako je stari hrvatski pozdrav u službenoj crvenoj Hrvatskoj i korumpiranoj svjetskoj proglašen ustaškim pozdravom, uz pomoć prilježnih medija. Pa sam se, gledajući film, i opet u mislima vratio u šator i pred šator, vratio na nestale, budući da je vrlo velik broj pripadnika HOS-a umirao pod hrvatskom zastavom na kojoj je pisalo "Za dom spremni", a mnogi ranjeni, prostrijeljene kralježnice, sada su u invalidskim kolicima ili već mrtvi. Pogibali s tim riječima u Domovinskom ratu, u kojemu (uz iznimke) donedavno vladajuća i nadalje infantilno mladenačka zlatna, uličarska komunistička mladež nije "uzela učešće" skrivajući se u podrumima ili inozemstvima.
No, sada Maras i njemu slični pokušavaju biti arbitrima kada je riječ o zapovjednicima Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, okrećući pilu naopako, kao što čine blentavci koji na taj način sami sebi režu granu.
Naime, kaj se dogodilo? Svih ovih petnaest groznih godina, orjunaška "ljevica" imala je nešto simpatija samo za zapovjednike koji su početkom devedesetih napustili JNA i stavili se na raspolaganje Hrvatskoj. I u najžešćim progonima (Gotovina, Markač...) bivši jeneaovci, ali i hrvatski patrioti, zbog svoje su "podobne prijeratne biografije "bili na oprezan način (da se Carla del Ponte ne uzruja) uzeti u zaštitu, za razliku od zapovjednika stasalih u ratu, vođa koji su se pojavili "niotkuda", to jest iz naroda. Sada, kada u izborne svrhe crveni moraju napasti generala Krstičevića, sjajnog ratnika koji se školovao u JNA pa znanja okrenuo protiv nje i četnika - sada mu marasi uzimaju za zlo baš ono što im je prije bilo pogodno.
No, vratilo im se to podmuklo konvertiranje u lice. Iza Krstičevića stali svi generali, stao narod, stao ja (ako baš hoćete), priglupi crveni zabili su autogol koji će - između ostaloga - donijeti Domoljubnoj koaliciji pobjedu na izborima. Da su priglupi, znalo se od početka, ali su im mediji bili u šapama i nisu propuštali najveće budalaštine, bez obzira što ni oni jednostavno nisu mogli izvući ni jednu pametnu riječ (Milanović) te se i sami držali za glavu i očajavali. Otkako su ti uličari doslovce morali na ulicu, u kampanju, popustila je neznanto i medijska stega (ne previše) pa se vidi o kakvim se prostacima radi (Vrdoljak), o kakvim neznalicama (Grčić), o kakvi mlažovima (R.Ostojić) o kakvim lažljivicama (M. Ostojić).
Zadnja Milankina laž
Zadnja Milankina laž (vidi kod Dobrice Ćosića) jest ona o oprostu dugova sirotinji s najvećim udjelom HRT-a, što je HRT promptno demantirao. Na vidjelo izlaze i nepodopštine brata Milanovića uz asistenciju vlasti, javljaju se hrabre cure iz Porezne i Državnog arhiva. No i u ovim tehničkim uvjetima, za medije su tehničari i dalje neka vlast, što jednostavno nije točno. I oni sami misle da su neka vlast pa žurno i nezakonito zapošljavaju pristaše po javnim poduzećima i drugdje, a na području kulture dijele šakom i kapom na namještenim natječajima - dijele svojim mediokritetima silan novac i potpore, dijele i projektima potpuno i neskriveno protuhrvatskim. Dijele državni novac, naš novac. Milijune.
Vraćam vas, poštovani čitatelji, u olovne godine (znači i ja, ne samo oni), kada sam zarađivao za kruh svagdašnji u kući "Vjesnik", dotično u "Sportskim novostima" i "SN reviji". Bilo je u toj kući (o tome sam već pisao, čini mi se) urednika, redaktora, lektora, itd. svake fele, lijevih, pritajeno desnih, boljevičkih, neutralnih, komformista... No svi su oni imali zazor od jednoga novinara, po imenu Đorđe Ličina jer on nije samo bio u vezi s Udbom kao što su neki od njih bili, on je u Vjesnikovoj kući bio personifikacija Udbe, osoba koje se trebalo kloniti jer su i spomenuti boljševici imali iskustva i znali da nitko nije toliko revolucionaran da ne bi mogao završiti u apsu. Đ. Ličina bavio se najviše "terorističkom hrvatskom emigracijom", pisao o toj temi iz udbaškoga kuta, i objavljivao knjige.
Vraćam vas sada opet u zbilju, ovu našu, suvremenu i spomenutu raspodjelu novca u kulturi, dotično filmsku raspodjelu. Sam Bog zna da sam se namjerno libio pisati o grijesima hrvatskih filmaša srednje i mlađe generacije, već i zato što mnoge poznajem i znam da su mnogi dobri u duši, ali bi htjetli preživjeti u okrutnoj zbilji pa se neki pokoravaju mainstreamu koji im kaže da paze kako nitko ne bi mogao posumnjati u njihovu odanost orjunaškoj matici, jugosferi, istospolcima ili ne daj Bože prepoznati naklonost prema hrvatskom osjećaju.
Isto tako sam Bog zna da nikada opravdanu omrazu prema nekim starim likovima u svijetu umjetnosti, novinarstva i politike nisam prenosio na njihovu mladunčad, jer bi bilo nepravedno, s tim da sam političku mladunčad mjerio prema njihovim zaslugama ili nepodopštinama, a ne zlima njihovih seniora. Međutim, najsvježiji slučaj dodjele filmskoga projekta sinu opisanoga Đorđe Ličine ne mogu preskočiti jer se ličinka otvoreno izruguje Hrvatima. Pod naslovom "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" uopće se ne skriva da je riječ o srpskoj provokaciji, a Predrag Ličina u slavlju nakon odobrenog projekta otkriva sadržaj filma - radi se o masovnoj epidemiji koja zahvaća Hrvate i pretvara ih u zombije, a jedini spas je ljekovita krv, i to krv (koliko sam shvatio) Rade Šerbedžije.
Kulturna jugosfera
Znači, radi se o SF komediji, vrlo duhovitoj, kažu selektori. Moglo bi se analizirati "duhovne poticaje" te duhovite priče, moglo bi se poticaje naći u orjunaškim podmetanjima da bez Srba i jugoslavenske sinteze nema ni hrvatske kulture ni hrvatskoga športa (opet neki zazivaju jugoslavensku nogometnu ligu), da bez Srba nema svježe krvi u nemoćnom hrvatskom tijelu, da samo srpski glumci spašavaju hrvatski teatar (i film), ali i da su Hrvati zapravo katolički Srbi pa ih u nekoj nevolji, epidemiji i slično, može spasiti tek srpska krv jer im samo ona po grupi odgovara... Može se, velim, analizirati ali zašto trošiti energiju? S tom filmskom ličinkom vraća se u hrvatsku kulturu onaj Micić čiju je zenitsku, baš zombijevsku knjigu svojedobno Tadić poklonio Josipoviću. Vraća se pod okriljem "hrvatskoga filma". Pod okriljem tehničke već vlasti, koju imate prilike otpratiti u vječna lovišta na izborima 8. studenog, inače vas čekaju još četiri studene godine, štovani čitatelji.
Pa i svježe (i starije) događaje u kulturnoj (jugo)sferi imajte na umu kad stanete pred kutiju.
U svemu, vrlo zanimljiv prošli tjedan. Izdvajam još dva događaja kojima sam bio donekle nazočan: dodjeli nagrade "Ksaver Šandor Gjalski" uglednom književniku Jelačiću Bužimskom za najbolju prozu, priče iz kavane Corso. No bijah ondje samo u uvodu pod starim zabočkim krovovima jer samo morao stići na Verdija u HNK, gdje su ničim izazvane premijerno izvedene "Sicilijanske večernje"u režiji razvikanoga uvezenog Kice. Verdi je Verdi pa i onda kada baš nije na najvišoj svojoj skladateljskoj razini i potpomaže se materijalom iz vlastitoga veličanstvenog fundusa.
Pjevači u Zagrebu solidni, iskače Puškarić kao tiranin Monfort (Sicilijanci su, naime u 13. stoljeću potegnuli oružje kada im je prekipjela francuska vlast i nasilje), scenograf koristi svu dubinu doista duboke bine ali se pretjeruje u modernističkih "rješenjima" i suviše zabavlja rundbinom, orkestar (dirigent Bareza) vrlo dobar kao i zbor s kojim Kica cijelo vrijeme radi velike manevre, kostimi djeluju kao da su ih odbacili sirijski izbjeglice. A režija? Režija je najslabija karika, protagonisti ostaju na pozornici i kada ne treba, vise kao lusteri, uz to usred komada zjapi užasno duga, crna rupa s besmislenom smjesom pantomime, suvremenoga plesa (ili što je to?), nejasnih simbola i nerazgovijetnih reminiscencija.
S velikom se toplinom sjećam točnih, operi, glazbi posvećenih i podređenih režija Petra Selema. I kostima u operama koji nisu nisu "svevremenski" jer takvih nema, kostima koji (i opet točno) prizivaju razdoblje o kojemu je riječ. Ako je opera Gesammtkunst, štono kažu Nijemci, a jest, onda ne može jedna od tih umjetnosti ići šumom, a druga drumom, pa je sve nalik na lovice iz one spomenute rupe u komadu. No, sve u svemu, ne treba biti razočaran. Verdi je ipak Verdi.
S mislima na izbore i s isprikom što sam vas davio opernim i drugim zgodama, završavam ovu rubriku. Do pobjede!
Hrvoje Hitrec, www.hkv.hr
|
