Istina je jedino da su crveni poraženi, da je Domoljubna
koalicija pobijedila. Bilo bi naravno bolje da je dobila
i veći broj mandata, ali ne treba relativizirati
relativnu pobjedu jer je i ona pobjeda, ma kako se
zvala. Za razliku od naših uvijek filozofski nastrojenih
političkih analitičara, vanjski analitici i mediji u
Europama i drugdje, pa čak i na Balkanu, jednostavno i
bez ulaženja u nepotrebne detalje obavještavaju da je u
Hrvatskoj pobijedila Domoljubna koalicija pod vodstvom
HDZ-a. I točka. Možda se u hrvatskoj izbornoj
demokraciji do sada nije dogodilo ništa slično, sigurno
da nije, ali u zemljama sa starijom demokracijom ovakav
je ishod izbora viđen stotinu puta i političke tehnike u
takvim slučajevima poznate su i iskušane, a mandatari su
obično uspijevali okupiti dosta ruku za stabilnu Vladu i
vlast, što će se vjerojatno dogoditi i poslije ovih
parlamentarnih izbora u Hrvatskoj.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dat će mandat
Tomislavu Karamarku, a onda slijede zanimljivi dani i
tjedni. Ukoliko je Most, a jest, kod bilježnika
zabilježio da ne će ulaziti u koalicije ni s kim, ne
znači da ne može dati uvjetovanu potporu Domoljubnoj
koaliciji u oblikovanju izvršne vlasti pa iz saborskih
klupa (kad već navodno ne će iz izvršnih) promatrati
kako se udvoljava ili ne udovoljava njegovim
političkim čežnjama. I na kraju, može ako hoće
izazvati nove izbore što je riskantno (ozbiljniji su
analitičari već opazili) jer narod ne voli da ga se
vuče po biračkim mjestima. A i ovi su izbori pokazali
da narod ne voli izlaziti iz kuća premda je bilo
sunčano, ugodno vrijeme, te je polovica birača ostala
doma i to je za mene najveći šok ovih izbora, to je
neoprostivo poštovane čitateljice i čitatelji.
Nakon...
Nakon što je hrvatski narod od crvene protuhrvatske
klateži četiri godine doživljavao najveće moguće
psine, nakon što su ga vrijeđali i ponižavali, nakon
što su mu pokušali oduzeti djecu i odgajati ih u
državnim crvenim logorima, nakon što su se rugali
hrvatskim braniteljima pa i stopostotnim invalidima iz
Domovinskoga rata, nakon što su na stopostotne slali
specijalce i provaljivali u crkve, nakon što su
junačnom Vukovaru protuzakonito lijepili ćirilične
ploče, nakon što su stotine tisuća Hrvata otjerali iz
Hrvatske, nakon što stotine tisuća Hrvata iseljenika
nisu doveli u Hrvatsku nego ih štoviše na sve moguće
načine sprječavali da se vrate, nakon što su hrvatski
gospodarski rejting pretvorili u smeće, nakon što su
izmišljenu regiju kojoj Hrvatska ne pripada pretvorili
u svetu kravu kojoj se treba klanjati, nakon što su se
bolećivo ulizivali Srbiji kao da je Hrvatska bila
agresor u ratu a ne ta vajna Srbija, nakon što su
hrvatsku Vladu toliko napumpali srpskim kadrovima da
je i doista postala hrvatsko-srpska, nakon što su u
hrvatske intstitucije instalirali svoje poćudne i
nesposobne kadrove, nakon što su doslovce uništavali
hrvatsku kulturu, hrvatski nacionalni i kulturni
identitet, uništavali hrvatski jezik oktroiranim
pravopisom, hrvatski film pretvorili u regionalni to
jest jugoslavenski, u hrvatska kazališta uveli
provokatore, i tako dalje - znači nakon svih tih
zloćudnih unutarnjih agresija na RH, normalan bi
čovjek očekivao da će normalan hrvatski čovjek,
normalna Hrvatica i Hrvat stajati u redovima pred
biralištima već u sedam ujutro da svojim glasovima
napokon otjeraju bagru koja ih je bezdušno kinjila
četiri godine.
No, velim, i opet se uglavnom ponovilo isto što
gledamo godinama, mnogi Štef i Stipe, Franjo, Fran i
Frane odlučili su uživati u sunčanom danu, ne umarati
se napornom šetnjom do birališta koje je stotinu
koraka od njihova doma. Ostali su doma valjda da
pokažu kako su privrženi domu i domovini, da jesu za
dom i da su zato u njemu ostali te nedjelje 8.
studenog. S puno više opravdanih razloga ostali su
doma Hrvati u BiH, hrvatski državljani, jer su im
podli gadovi i ovaj put tako razmjestili biračka
mjesta da su do njih morali putovati stotinu
kilometara. Isto tako, i još mnogo gore, razmještena
su mjesta u inozemstvima da bi što manje hrvatskih
iseljenika glasovalo za Domoljubnu koaliciju.
(S tim u
svezi jedna digresija iako i nije digresija: na HTV-u
uporno nazivaju Hrvate u BiH dijasporom - u jednoj
emisiji tako ju nazivaju u reportaži, a kada Ivo Lučić
ispravlja i ispravno kaže da se tako ne može,
sljedećega dana u nekoj drugoj emisiji i opet se
Hrvati u Herceg Bosni nazivaju dijasporom. Na
televiziji sjede na ušima ili to čine namjerno. A ako
hoćemo biti točni, današnji Hrvati u Hrvatskoj
"dijaspora" su bh Hrvata, u velikoj mjeri.) I da
završim priču s glasovanjem: kao što u nekim zemljama
jest, treba i u Hrvatskoj uvesti novčane kazne za one
koji ne izađu na izbore, a hrvatskim iseljenicima
omogućiti dopisno, internetsko i slično glasovanje, a
ne vozati ih registracijama, restrikcijama,
zrakoplovima i autobusima.
No, ona polovica hrvatskih birača koja je izašla na
izbore ipak je uzela u obzir sve nabrojane
nepodopštine crvene vlasti i (vidjet će se, nadam se)
stavila milanoviće na startnu crtu odakle počinju
trčati u vječna lovišta. Koliko mi je poznat
svjetonazor mostaša, a djelomično jest, oni nikako i
ni na jedan način ne spadaju u orjunaško krilo pa bi
njihovo približavanje crvenim štetočinjama bilo
političko samoubojstvo nakon tako velikoga uspjeha.
Toga su svjesni, naravno. A što su izabrali treći put
i vlastite nazore u pitanjima funkcioniranja države,
hrvatske države, njihova je stvar, s tim da reforme
koje predlažu - a ja u ovom trenutku o njima ne znam
previše - trebaju izložiti i za njih se zalagati na
politički promišljen način, uputiti se u sve detalje
promjena koje imaju na umu, kako i naoko (nekima)
privlačne ideje ne bi na kraju rezultirale
neprovedivošću u zbilji ili izazvale nemire.
O ostalim natjecateljima samo ovo: Živi zid je
uglavnom politički mrtav, Uspješna Hrvatska posve
neuspješna, od Oraha je ostao samo hollogram... U
najboljem su položaju uvijek manjine: dok se Hrvati
tuku, one sjede ispod zajamčenoga stola i uživaju.
Hrvoje
Hitrec. www.hkv.hr |
