Poslije su svi otišli na Gornji grad, a narod ostao
dolje, održali govore, spavali nekoliko sati pa se
uputili u Knin gdje je Zoki popio kavu, položio
vijenac i otišao da ne čuje što ne voli čuti i što se
u nekim anketama prešućuje. U to je vrijeme već i
narod stizao u Knin, do navečer i stotinu tisuća.
Veliko je slavlje trajalo od podneva do duboko u noć,
predsjednici se pljeskalo, Vucin spomenik Tuđmanu na
kraju i nije izgledao loše (stvar ukusa), a posebno je
dobro izvana djelovala Crkva Gospe Velikoga Hrvatskog
Krsnog Zavjeta (nadam se da sam točno napisao naziv) -
arhitektura velikoga zamaha, moderna i ujedno toliko
klasična da podsjeća i na antiku. O unutarnjim poslima
u crkvi još je prerano govoriti, a primjedbe o
lasvegaškom interijeru mogu se i ne moraju odnositi
jedino na iznutra rasvijetljene stupove. Ono malo
umjetnina koje su viđene, daju naslutiti da je pristup
dopušten samo vrhunskim djelima.
Kolindin govor u Kninu bio je zanosan i ponosan, a
Bozanićev inspirativan posebno u dijelu gdje zaziva
unutarnje prijatelje u svim područjima državnog i
narodnog života, što je u toj prilici zvučalo
kongenijalno, a ljudi točno preveli da je riječ o
prevelikoj množini unutarnjih neprijatelja na svim
poljima, to jest da treba, napokon, zaustaviti
unutarnju agresiju na Hrvatsku koja se vodi i
provodi petnaest godina - točno od početka stoljeća,
s golemim zaletom u zadnje tri i pol godine
protuhrvatske vlasti koja sada navlači janjeću kožu
i namjerava prevariti birače licemjernim upucavanjem
braniteljima, Tuđmanu i ostalim njoj do sada crnim
likovima iz "mračnih devedesetih", odjednom
osvijetljenih i rasvijetljenih kao doba ponosa i
slave koju crvena klatež želi prisvojiti u finalu
svoje podle vladavine i čak pobijediti na izborima,
štoviše i uz pomoć Stipice Radića na čijem se grobu
pojavljuje besmisleni Maras koji s Radićem ima isto
toliko toplu vezu kao ja s Brozom. Osim toga, Radić
je rođen u Trebarjevu Desnom pa nikako ne može
pripadati ljevici.
Znači, vojni je mimohod bio u Zagrebu, a opće
narodno slavlje u Kninu. Vojna je predstava imala
rezona, a kako i ne bi kad na zapadu imamo
histerične susjede koji i nisu problem, a na istoku
četnike koji održavaju vojne vježbe s Rusima na
hrvatskoj granici, što jest problem i to velik. Iz
Nikolićeva govora u Srbiji svi su hrvatski mediji
vadili rečenice u kojima poistovjećuje modernu,
demokratsku Hrvatsku s NDH, i to s režimom u NDH
(koji je Krleži nudio da utemelji Leks), a ama baš
nitko, koliko sam pratio, nije u naslove ni u
tekstove izvješća stavio ključnu rečenicu četničkoga
nitkova - da će, naime, opet "osloboditi" područje
tzv. krajine u Hrvatskoj. A to je izravna, ničim
pomućena najava rata Hrvatskoj ,iz usta predsjednika
Srbije makar se zvao i Nikolić kojega se ondje mnogi
stide ali i šute.
Ministarstvo vanjskih poslova koje je doduše
reagiralo na srbijanske nepodopštine u vrijeme
proslave Oluje, taj je dio Nikolićeve poruke također
prešutjelo, a koncentriralo se na ostale otrovne
izjave i spaljivanje hrvatske zastave Šešeljevim
upaljačem. Taj velikosrpski gad trebao je biti
vraćen u Haag nakon prvoga spaljivanja, ali ga
Srbija ne da, Vučić ga ne da jer Šešelj čini ono što
bi rado činio Vučić, potreban mu je. A svi su
četnička banda istoga kalibra, neizlječivi bolesnici
u neizlječivoj Srbiji koja je bila i ostala
remetilački faktor za mir u jugoistočnoj Europi,
Europi u cjelini i svijetu u globalu, pa ju treba
staviti pod vječni nadzor, demilitarizirati i
izolirati do nekih sretnijih vremena, ako dođu. Do
tada Hrvatska treba reagirati kao zemlja kojoj se
prijeti s istoka, utvrditi Podunavlje snažnom vojnom
nazočnošću, vratiti vize za srbijanske državljane,
pratiti na koje se načine srbijanski kapital izravno
ili preko mješovitih poduzeća infiltrira u Hrvatsku,
spriječiti srbijansku invaziju na hrvatsku kulturu
(prvenstveno), odustati od pusićevske tolerancije u
svezi primanja Srbije u Europsku uniju zahtjevom da
Srbija ispuni sve, ali baš sve do zadnjega zareza
(zapete) što je dužna učiniti prema hrvatskoj
strani, uključujući teritorijalni prijepor, uz mnoge
uspomene koje su, uostalom, navedene i u
obrazloženju odbacivanja hrvatske tužbe za genocid,
to jest da je Srbija činila masove zločine u
Hrvatskoj.
Ono što se iz Hrvatske ne može spriječiti jest
nova mitomanija na podlozi novoga memoranduma, novi
kosovski mit koji pod kninskim imenom zamjenjuje
stari i upravo se s velikom pomnjom njeguje kao
okidač za buduće ratove. Ali se iz Hrvatske može
Hrvatima razjašnjavati opasnost koja prijeti, davati
zbivanjima točne nazive i otklanjati, odrezati svaki
pipak hobotnice koji plazi preko granice. Mogu se
učvršćivati stara i godinama zanemarivana
prijateljstva, od Baltika preko Poljske, Slovačke i
Bugarske, unutar općega otpora putinovskoj Rusiji i
njezinu avanturizmu stvarati blok koji će biti i
zaprjeka Srbiji jer nema nikakve sumnje da je u ovoj
carskoj, ruskoj verziji Srbija predodređena za
nositelja na Balkanu, nositeljicu "južnoga toka"
kojim obje zemlje izbijaju na toplo hrvatsko more i
sjedinjuju dva sna.
"Unutarnji prijatelji"
Kao u klasičnom fotografskom laboratoriju, tako je
hrvatska proslava "Oluje" izvukla iz otrovnih
kemikalija jasne slike unutarnjih neprijatelja. Dan
prije mimohoda u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića
okupila se klatež s crnim naočalama i crnim
plakatima s crnim brojkama srpskih žrtava u Oluji.
Njih 774, i to civila. Brojka je narasla. Svojedobno
je podmukli Puhovski nudio Haagu knjigu ("Vojna
operacija Oluja i poslije") u kojoj se nalazilo 667
civila, a Sud je rekao da govori i piše tendenciozne
gluposti pa "priznao" 44 žrtve, na što je pristalo i
tužiteljstvo (kakvo bilo da bilo).
Zanimljivo je da (hrvatski!) DORH ima 47 žrtava
jer je papskiji od pape. No dobro, što čini policija
jedne države kada neka skupina rugoba u njezinu
glavnom gradu opanjkava državu dokazivim lažima?
Intervenira! Razjuri bagru. Štiti poredak i narod.
Ali ne i u Hrvatskoj. Već poznatim likovima poput
Teršeličke i Đakule, pridružuje se sve više i
stanoviti SENSE centar za tranzicijsku pravdu sa
sjedištem u Puli, ako se ne varam, čiji se posao da
"institucijama u jugoistočnoj Evropi obezbeđuje
pouzdano i objektivno informiranje o zbivanjima na
Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju".
Taj SENSE je valjda imao prste i u riječkoj
antiolujnoj farsi, zajedno s
Pupovcem i jugoslavenskim, velikosrpskim otpatkom
Frljićem, u pozorišnoj zgradi na kojoj je hrvatska
zastava bila izvješena kao na Dan žalosti, na pola
koplja.
Što radi policija (i DORH) kada na državne
blagdane tko izvjesi zastavu na nedoličan način?
Intervenira. Poduzima korake, uhićuje. Ali ne i u
Hrvatskoj. Ali se zato sankcijama prijeti onima koji
su prosvjedovali protiv neprijateljskoga čina,
prijeti i Obersnel pridružujući se tako mnoštvu onih
na vlasti, ministrima i kojekakvima, koji prijete
uhićenjima. Sjevernokorejski ministar unutarnjih
dela, Ran Ko, nije se oglasio. S hrvatskom zastavom
može se raditi što tko poželi, a spaljivana nije
ovom prilikom (i ovom) samo u Srbiji nego i u
Hrvatskoj, u Vukovaru. Zanimljivo je da Srbija nema
veleposlanika u Hrvatskoj, nego otpravnicu Bosu
Prodanović, ali ima dva konzula i dva konzulata - u
Vukovaru i Rijeci, a baš je u tim gradovima stradala
hrvatska zastava. Isto je tako zanimljivo da se nije
oglasio ni ministar kulture u čijoj su domeni
kazališta i pozorišta u Hrvatskoj, ni riječ da kaže
o činjenici da je neki velikosrpski prvokator od
jednoga hrvatskog kazališta stvorio četnički štab.
Rijeku, poštovane čitateljice i čitatelji, treba
vratiti u ustavno-pravni poredak RH po mogućnosti
mirnom reintegracijom, izbornom pobjedom ili na
druge načine, ma na sve moguće načine jer je
"proslava Oluje" u Rijeci pokazala da crveni
jugoslavenski vlastodršci smatraju Rijeku
srbijanskom pokrajinom u kojoj se mirno organiziraju
provokacije. U Rijeci se neprijatelji Hrvatske
osjećaju isto tako dobro kao i u Srbiji, gdje su
bivši savjetnik bivšega predsjednika Dejan Jović,
Teršelička i slični tipovi tih dana također mirno
pljuvali po Hrvatskoj. Da, bio je ondje i čovjek
vampirskoga lica, srpski gradonačelnik Knina u prvoj
polovici devedesetih, a taj je izabran i za
govornika (među mnogima) u televizijskoj seriji o
Oluji (HTV)koja na kraju i nije ispala tako loše
kako sam pretpostavljao, poučna prije svega za
dementne koje sam spomenuo u uvodu napisa.
Licemjerna, u stvari cinična Obersnelova poruka da
se politika ne želi miješati u umjetnost, samo je
bijedna dodatna provokacija jer o umjetnosti naravno
nema govora, ali su i mediji ponešto pridonijeli
relativiziranju neprijateljskoga čina (i sada već
stalnoga činjenja) s opaskama o "drugom viđenju
Oluje", pridružili su se i neki kazalištarci kojima
i inače nikada ništa nije jasno pa će im biti
potrebni dugotrajni čitači pokusi. "Drugo viđenje"
upravo je ono koje se vidjelo na srbijanskim
parastosima, "viđenje" koje ne vidi devedesetu i sve
godine poslije nje do 1995., koje i nadalje
podvaljuje stotinu puta dokazima demantiranu tvrdnju
da se radilo o etničkom čišćenju i progonu,
"viđenje" koje vidi samo prvostupanjsku presudu
hrvatskim generalima (prepisanu optužnicu) i njoj se
srdačno vraća kao spasonosnom dokumentu nove
mitomanije. Posredno, uvijeno, mnogi hrvatski mediji
su na istom tragu. Da, medijskoj sceni također
trebaju unutarnji prijatelji, već i zbog nje same
jer jednostavno ne će opstati - barem u papirnatom
obliku.
A glede budućih proslava Oluje: nije potrebno 5.
kolovoza stalno se vraćati na civilne Srbe koji su
(44) stradali - poslije Oluje. O tome se može, ako
treba, u drugim prilikama. Peti kolovoza mora biti
dan hrvatske pobjede nad srpskom vojskom koja je
terorizirala Hrvate pet godina. Toga dana treba
odati počast isključivo hrabrim hrvatskim vojnicima,
živima i onima koji su poginuli u Oluji i u
prethodnim godinama rata. Pišem to i zato što me je
zasmetalo da su se u jednom govoru spominjale
"hrvatske ili srpske žrtve", doduše u plemenitom,
humanom kontekstu, ali je zazvučalo loše i
podsjetilo na hrvatski ili srpski jezik.
I još nešto: hrvatska se himna podosta puta čula
tih dana u raznim aranžmanima. Sve mi se čini ,
glede nekih aranžera, da himnu nastoje pretvoriti u
baladu ili grobljansku koračnicu, u svakom slučaju u
otužnu pjesmu. Himnu treba pjevati (i svirati) sa
srcem, čvrsto i dostojanstveno, da ne velim
himnički, a ne razvlačiti melodiju kao kolonu u
turističkoj špici.
Iz Srbije je nakon zveckanja oružjem, spaljivanja
hrvatske zastave i dolične nervoze što Hrvatska
uopće postoji, nakon teških riječi i lakih nota,
stigao idiotski prijedlog da Hrvatska i Srbija
zajedno slave Oluju, ili što već, a to ni Zoki ne
može prihvatiti u izbornoj godini. Ni slučajno.
Sueski kanal i ISIL-ova kanalizaciaj
U vrlo živahnom tjednu, u prvi je plan došao
Egipat poradi otvorenja proširenog i produbljenog,
dvosmjernog Sueskog kanala - o kojem smo pothvatu iz
naših medija saznali tek nekoliko dana prije
puštanja u pogon, možda i zato jer su Egipćani taj
maestralni posao svladali u roku od godinu dana.
Zamislite da je egipatski ministar prometa stanoviti
Hajdaš uvezen iz Hrvatske. Koliko bi trebalo da se
izvede projekt? Ma molim vas, bio bi tek u nacrtima,
godinama držanim u pretincu - a onda bi se od njega
odustalo, konvoji bi i dalje plovili stisnuti kao
sardine i povremeno se sudarali.
Hajdaš nije bio na svečanosti otvorenja, čini mi
se, a nije ni predsjednica makar je htjela ali su
joj iz Vlade podmetnuli nogu, u čemu su verzirani.
Istodobno su djelovali i sinajski isilovci, ne
protiv Sueskoga kanala nego protiv hrvatskoga
državljanina Salopeka. Dok ovo pišem, još se ništa
ne zna, ali svi se nadamo sretnom ishodu.
Hrvatska Kostajnica i Lederer
Bio sam danas (10. kolovoza) na brdu Čukur iznad
Hrvatske Kostajnice gdje je otkriven veličanstven
spomenik na mjestu na kojemu je u kolovozu 1991.
ubijen snimatelj Hrvatske televizije Gordan Lederer.
O spomeniku ste vjerojatno sve saznali iz medija, o
sjajnom staklenom krugu propucanom metkom iz
snajpera - doslovce propucanom s iste pozicije na
kojoj se nalazio srpski ubojica prije 24 godine.
"Slomljeni pejsaž" djelo je Petra Barišića kojemu
treba skinuti kapu, kao i Milanu Bešliću, voditelju
projekta Spomen obilježja Gordanu Ledereru. Do
spomenika vode sivi kameni blokovi od kojih svaki
predstavlja jednu godinu Ledererova života (ubijen
je kada je imao 33 godine!), ali podsjećaju i na
filmsku vrpcu, kao što i sam spomenik ima oblik
uvećanoga objektiva kroz koji posjetitelj vidi
prekrasnu zelenu Unu sve do Staroga grada Zrinski
preko rijeke. S tim u svezi: ono šuškanje otprije
nekoliko godina, da bi "Hrvatska mogla odstupiti taj
komad zemlje zajedno s utvrdom Bosni" (u jeku spora
oko Neuma) - to šuškanje imalo je i ima
veleizdajničku dimenziju i tko god počne opet
šuškati, treba ga ušuškati.
Da ne zaboravim: okupilo se nas na brdu Čukur vrlo
velk broj usprkos ljetnim, "morskim" datumima. A
velik je pljesak zaslužio glumac Joško Ševo koji je
briljatno, lišavajući se pomoći mikrofona, govorio
hrvatski - od Baščanske ploče do Matoša.
Ubojica Gordana Lederera, kažu mi, živi preko Une
i smije se. Uvjeren je, a ima i razloga, da mu nitko
ništa ne može. Čak da nitko ništa ni ne pokušava.
Uvjerio se.
Hrvoje Hitrec, www.hkv.hr
|
