Vrijeme je korizme, sjajno vrijeme za odricanje od svega i svačega, uglavnom licemjerno, a podatno za viceve. Dvadeset posto hrvatskih državljana rado bi se odreklo Hrvatske, a još mnogo njih na državnim pozicijama odriče se iz godine u godinu hrvatskog suvereniteta, u vrijeme korizme i izvan qudragessime. Najnovije je odricanje od hrvatske monete koja se naziva kunom i od dana uvođenja ranih devedesetih podiže kosu na glavi onih dvadeset posto. Riječ je o nastavku već odavno započete prakse ignoriranja naroda. A taj narod prema euru ima instinktivan otpor, kao i nemali broj financijskih stručnjaka, objašnjavatelja grdnih posljedica koje će uvođenje eura imati ponajviše za ponajmanje, one na rubu siromaštva i one preko ruba.
Nevjerojatna je bahatost vlasti u ovom i u sličnim slučajevima, razumljiva ipak jer je dio mentalnog sklopa koji bi svaki simbol suvereniteta predao u tuđe, ne samo nadnacionalne ruke. Bavim se trenutno pisanjem povijesnoga romana koji uvelike zahvaća i Bosnu u jeseni srednjega vijeka, pa ponavljam neke lekcije, primjerice: veliki bosanski kralj Tvrtko Kotromanić kovao je zlatnike koji bijahu četiri puta teži od mletačkih, ne slučajno – htio je time reći i Veneciji i Budimu da ne samo što ima svoju kovnicu i svoj novac, nego i težinom naglašava vlastitost i samosvijest. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, kovao je svoj novac u Splitu, kako kažu izvori, prelijepe srebrnjake sa svojim grbom. Sve je to Ugre koji su često i uglavnom bez uspjeha provaljivali u Bosnu, dovodilo do bjesnila, jer su Bosnu držali vazalnom svojom zemljom, a eto što se ondje događa. Današnjih su dana Ugri iliti Mađari u obrnutoj ulozi pa sada oni prkose i ne daju forintu s kojom doduše i ja imam problema kada putujem Mađarskom, jer nikada ne znam na brzinu izračunati kakav je njezin erotski odnos s kunom.
Zbivanja u školstvu
Kako je tonula i potonula, nadam se ne zauvijek, suverenost zemlje Hrvatske, najbolje se moglo pratiti po zbivanjima u školstvu, posebno po kreacijama udžbenika za hrvatski jezik i povijest. Hrvatski je isprva kontaminiran nametnutim pravopisom za škole, ispljuvkom „općega“ i od jezikoslovnih autoriteta nikada priznatoga pravopisa Jovanović-Jozić. Isti Milanovićev prosvjetni treger, Jovanović, nosio je udžbenike iz povijesti na pregled u Beograd. Sada se povijest ponavlja, s tim da je Beograd malo zaobiđen, ne posve jer ima filijalu u Hrvatskoj, ali je prerađeni udžbenik predočen Amerima koji su poslali u Zagreb stanovitog dr. Williamsa da odobri ili ne što će ondje stajati, valjda on zna bolje o hrvatskoj povijesti od naših neznalica. Svi su se oni dohvatili isključivo holokausta koji, nadam se, ni u jednoj dosadašnjoj verziji nije negiran niti bi to bilo moguće i glede razmjera užasa nacističkih logora smrti, ali nije njima do holokausta u cjelini jezivih zbivanja na europskom tlu, uglavnom dokazanim i brojem žrtava potkrijepljenim, nego samo do Jasenovca koji isto tako nitko pametan ne negira, ali puna istina ne smije na vidjelo (a nije ni prije) kakva bila da bila, postoje i ostaju samo nagađanja u rasponu od minimalističkih do milijunističkih, a s nagađanjima i pogađanjima ne možete pred učenike, ne možete u udžbenike. Pa nam ostaje vidjeti čemu su se dosjetili tvorci kurikula.
Što će u udžbenicima pisati o Bleiburgu i Križnim putovima – o tome ni riječ. Za tu „tematsku cjelinu“ nisu pozvani ni iz Beograda ni iz Amerika, ali ako dođe do nekih prijepora, svakako bi trebalo pozvati Engleze da pregledaju udžbenike i kažu svoju. Ipak su oni uz Titovu zločinačku jugoslavensku vojsku najviše o tome znali, odigrali prljavu igru na licu mjesta, pa bi bilo u najmanju ruku neobzirno ne pozvati i njih u Zagreb, glavni grad suverene RH u koji se u svezi s hrvatskom poviješću zadnjih tjedana slijevaju rijeke poznavatelja iz stranih zemalja kako bi poučili glupe Hrvate o njihovoj povjesnici, o kojoj ni stem-ministrica ne zna previše pa joj treba pomoć izvana. Tako da stemera očito imamo, ali su nam nedostajali štemeri u humanističkom području, pa ih uvozimo. Uvozimo i inače radnu i drugu snagu, pa zašto ne bi i za rad na kurikulu koji se zove uputnik, samo to nitko ne zna jer je nastava hrvatskoga jezika komplicirana, tko se može nositi sa sedam padeža, a nekmoli s tvorbom riječi.
Bleiburg
Imamo mi tu u suverenoj Hrvatskoj i Kineze jer smo zaboravili kako se gradi pa nas i to moraju učiti, a imali smo još u davnim vremenima jednoga Milorada Dalmatinca, oprostite, Jurja Dalmatinca. Spominjem Kineze u svezi s udžbenicima jer bi jedino oni, očito, s prvorazrednom tehnikom, mogli otkopati Jasenovac da napokon nitko ne nagađa, a jedino tako se može doći do istine, premda bi dobro došli i dokumenti odneseni u Beograd. No to nije sve. Tuži se Jože Dežman, koji u Sloveniji radi ono što Hrvati ne rade ni u Hrvatskoj, a nekmoli da bi bili pri ruci u iskopavanjima u Sloveniji – tuži se da uz do sada pronađena brojna grobišta najveći problem predstavlja Kočevski rog. I tu opet dolazimo do Kineza koji imaju najbolju tehniku te bi vrlo brzo mogli iskopati istinu o vjerojatno najvećem gubilištu u najvećem genocidu nad hrvatskom narodom u njegovoj znanoj povijesti od sedmoga stoljeća do 1945. (i nadalje). Pišem to zato jer, kažem, o Križnim putevima ni riječi, tu je valjda sve jasno – narodna jugoslavenska vojska pobila je ustašku bandu, ustaše, ustašice i ustašku djecu, možda je malo pretjerala, ali što se može, moralo se, ne treba tu spominjati ni domobrane. ni civile, ni bilo što komplicirati, i tako su svi oni bili Hrvati, a to je zbirno ime za ustaše. I obratno. Ne treba spominjati da je poklana hrvatska vojska i obitelji hrvatskih vojnika, ali i oni koji s vojskom nisu imali baš nikakve veze, nego su se povlačili prema Austriji pred krvavim terorom Titovih zločinaca. U spasonosni engleski zagrljaj, u sretni exit.
Jugoslavenska, dotično srbijanska propaganda je i nadalje vrlo aktivna, njezini poslenici znaju kako indoktrinirati ustanove i ljude, od Ujedinjenih naroda pa do raznih veleposlanika koji dolaze u Hrvatsku bez ikakvih predznanja, osim „znanja“ iz jugoslavenskih udžbenika te su kao stvoreni da pišu udžbenike. Ta je indoktrinacija toliko zamašna i duboka da ide i do Vatikana, a kako ne bi do klera u Koruškoj koji, na zamolbu Hrvatske biskupske konferencije odgovara da se misa na Bleiburgu (ili blizu Bleiburga) ne može održati, s obrazloženjem koje smrdi po rečenoj propagandi, a tako je i formulirano. I toga koruškog vikara treba uključiti u uputnik, to jest po divjacima kurikulum, da saznamo kakvo je to selektivno tumačenje i doživljavanje povijesti, jer ambiciozni vikar znade što mi ne znamo.
Katolička crkva u Koruškoj ne da služiti misu biskupu Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pa je li Katolička crkva jedna i jedina, univerzalna, ili se u međuvremenu nešto dogodilo, a meni promaknulo. Mi doduše kolokvijalno (manje-više) govorimo o Crkvi u Hrvata, ali iz drugih razloga i ne dovodeći u pitanje cjelinu i jedinstven organizam sveopće Katoličke crkve koja ni u jednom dijelu svijeta nije državna crkva ni odvojena od rimskoga središta (a onaj koji ju je htio odijeliti u Hrvatskoj bio je zločinac Tito, onaj koji je to odbio i na kraju platio glavom, otrovan, bio je Stepinac). I što sada radi „koruška“ Katolička crkva? Nije državna, dobro, ali je pokrajinska i očito je sebi uzela slobodu da zabrani misu za žrtve komunističkoga pokolja, iznevjerila svoje poslanje, ponijela se nedostojno kršćana i kršćanskoga nauka, odrekla dostojnoga odnosa prema mrtvima koji imaju ljudska prava kao i živi, u slučaju mrtvih da budu pokopani s imenom i prezimenom, a budući da je i to nemoguće kao što vidimo – najmanje što se može uraditi jest u tijeku misnoga slavlja podsjetiti se na žrtve. Ni to, znači, nije dopušteno, pa se već razmišlja o sljedećim lokacijama, a tih sljedećih ima mnogo više od tisuću pa će odluka biti teška.
Žurno pozvati Irineja
Možda bi se trebalo vratiti zamisli biskupa Bogovića o Svehrvatskom grobu na Krbavskom polju podno Udbine. U svakom slučaju,u ovom aktualnom skandalu gdje se u Koruškoj brkaju kruške i jabuke, ne treba posve zametnuti ni misao da se ne radi samo o lijevim lobijima (izjava Ruže Tomašić) nego cum grano salis svrnuti oči i na spomenuto središte univerzalne Katoličke crkve i zapitati se nije li možda baš iz njega došao mig nesretnom vikaru. Ako je papa u nedoumici oko genocida nad Hrvatima 1945., žurno treba pozvati Irineja da mu objasni, a i autori „kurikuluma“ trebali bi uključiti rečenoga suvremenog Velimirovića, svetoga ljubitelja nacista.
Da završim o ovoj teškoj temi: živa i besmrtna poststaljinistička falanga, stacionirana, umrežena i mažena u suvremenoj Hrvatskoj, povezana s inozemnim, poglavito europskim medijskim centrima moći koji su u sličnim rukama, eksplodirala je od oduševljenja nakon podmetanja gnjile kruške iz Koruške, otvaraju se boce šampanjca, drže govori i daju izjave o konačnom i međunarodno priznatom obračunu s Tuđmanom i njegovom ostavštinom, njegovim (i mojim) govorima 28. veljače 1989. o stalnim i agresivnim, desetljećima dugim podmetanjima hipoteke hrvatskom narodu kako bi ga se držalo u talačkom položaju i tako lakše nad njim vladalo, a svatko onaj iz Hrvatske koji se prema tome pomirljivo odnosio nadajući se da će biti amnestiran – na kraju je i takav bio proglašen ustašom. Rečena staljinistička i titoistička falanga otvarala je šampanjac i kada je započela fašistička agresija na Hrvatsku 1990/1991. A tko se u tom sudbonosnom, doista strašnom trenutku borio za opstanak mlade hrvatske države? Najveći broj njih bijahu djeca ili unuci poklanih na putovima od Bleiburga do Niša, ustala je, makar i u tenisicama i bez oružja u prvim tjednima pa i mjesecima (zahvaljujući Lončaru), uspravila se iz neznanih grobova hrvatska vojska u likovima mladih, stasitih Hrvata i bezmjernim junaštvom spriječila da Hrvatska ne doživi novi Bleiburg, kao što joj je obećano od strane Srbijanaca, pobunjenih Srba i svetosavlja.
Zadaviti suvremenu, modernu hrvatsku državu
Deset posto hrvatskoga naroda nestalo je s lica zemlje u Drugom svjetskom klanju na ovoj ili na onoj strani, a mnogi s one druge strane u besmislenom građanskom ratu također su prije ili poslije stradali od ruke komunista, pa i lijevo krilo HSS-a što se dalo navući na komunističku propagandu koja je imala glasnogovornike poput sadašnjeg Beljaka, likvidirano je postupno, tiho i noću. Neoprezna Rankovićeva izjava o pola milijuna eliminiranih Hrvata u mjesecima i godinama poslije rata, s početkom u Bleiburgu, ne će se naći u udžbenicima, režite mi glavu. Ta je javna izjava strahovito opasna za aktualne otvaratelje šampanjca, čiji je posao jedan i jedini: zadaviti suvremenu, modernu hrvatsku državu, po mogućnosti Hrvatsku vojsku i usput Crkvu u Hrvata, a kada vide da im ne polazi za rukom baš sve što su zamislili – onda vade iz rukava ustaše, pa kad ih ne nalaze onda ih izmišljaju ili svoje crvene plaćenike šalju na tečaj crtanja svastike (Poljud) a slali su ih i na bleiburško polje s ustaškim znakovljem, što je naša vajna televizija uvijek rado snimala.
Narod bespomoćno gleda, čudi se, pa se i smije, jer su rečeni idioti diletanti, ali i takvi amaterski propagandisti uspijevaju (slučaj Koruška), uspijevaju zato jer državna vlast nema snage ni volje lupiti šakom po stolu i reći: Dosta je s tim svinjarijama. Nego se, eto, pušta i propušta, brani se, nastupa pomirljivo, što je opasno jer sve ima granice, a granice su odavno prijeđene. Demokracija se, dragi moji čitatelji, mora braniti svim sredstvima. Svim. Ili će klatež koja samo što nije proglasila svoju pobjedu, doista i konačno trijumfirati. Ma ne će, naravno, još smo tu.
U koruškom slučaju potpuno je zakazala hrvatska vanjska politika i još jednom je otkriveno kakve veleposlanike i veleumove, patriote uz to, šaljemo po Europama i svijetu. Jer, koliko god se sve pokušava svesti na crkvene okvire, i vrapcima je jasno o čemu je riječ.
Zahvaljujući neznatnosti, povodljivosti i diletantizmu trenutnih naših vanjskoposlenika, Hrvatska u zadnje vrijeme doživljava udarac za udarcem, od zrakoplova do blokiranja u ulazak organizacije razvijenih zemalja, a da nije Kolinde i njezina ugleda u svijetu, da nije nogometaša, bilo bi gore. Mi ministarstvo inforimiranja nemamo, a ima zemalja koje su informiranje uklopile u zajedničko Ministarstvo kulture i informiranja, što bi nam moglo biti primjerom, jer ionako su javni mediji formalno pod ingerencijom Ministarstva kulture, pa bi i taj dodatak imao smisla.
Kulturni memorandum
Kad smo kod kulture i udaraca: ne vidim, barem dok ovo pišem, da je Ministarstvo vanjskih poslova ili Ministarstvo kulture reagiralo, barem mlako, na srbijanski i velikosrpski Kulturni memorandum objavljen nedavno na velikoj svečanosti u Srijemskim Karlovcima, gdje su se našli svi recentni umovi iz srbijanskog institucionalnoga vrha zaduženog za obnavljanje (nastavljanje) srpskoga ne samo kulturnog imperijalizma upravljenog prema svim državama u kojima ima Srba, te su spomenuta i hrvatska područja po uzoru na Irineja. Ovaj, treći memorandum kako ga već nazivaju, ni po čemu se ne razlikuje od prethodna dva, o čemu ću još pisati. Čekam da se oglasi HAZU, recimo, a očito ću se načekati.
Istodobno gotovo, u Višegradu se postrojavaju četnici koji su u tom gradu i u Podrinju općenito, i u Drugom svjetskom ratu i devedesetih prošloga stoljeća klali i poklali sve što je bilo nesrpsko. Dok Hrvatska spava i bavi se izborima u Lici, Srbija se snažno budi da bi još jednom pokušala što joj nije uspjelo (to jest u Bosni djelomično jest), uz više nego otvorenu potporu onih spomenutih dvadeset posto u Hrvatskoj koji čvrsto drže medije, uz potporu hrvatskoga proračuna projektima u kulturi poput „Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj“, filma rađenog hrvatskim novcem a premijerno prikazanog u Srbiji, jest, za rubriku Vjerovali ili ne. A čast hrvatskoga novinarstva zastupa HND s vođom koji se zove Hrvoje, njemu se (HND-u) dodjeljuje nagrada nazvana po prvaku reformističkog krila KP u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a u prvom redu na dodjeli sjedi – pa Budimir Lončar, a tko će. Da je Tripalo živ, i on bi se sablaznio: kakve god ocjene reformnoga krila KPH bile, postoji zapis o jednom Tripalovu govoru u kojemu se spominje suverena Hrvatska.
Sorosevsko-vučićevska družba u hrvatskom novinstvu
Budući da sam preskočio jednu rubriku, ne da mi se vraćati na taj slučaj i nastavne prosvjede u organizaciji HND-a uz asistenciju sirotog Bernardića i ostalih lijevonasađenih mrakova. U jednom se slažem: beskrajne tužbe protiv novinara (i ne samo novinara) prevršile su mjeru, a slučaj HRT-a bolje je i ne komentirati. Protunovinarske tužbe, omogućene vrlo ekstenzivnim i restriktivnim zakonom, trebaju ostati u okvirima građanskih parnica, a nikako ne smiju postati predmetom razmatranja Kaznenoga suda ili kako se već zove.
I nikako ne moraju i ne trebaju odgovarati novinari, ili ne samo oni: može neki orjunaški supijani novinar napisati u stanju ekstaze što god hoće, ali zato postoje urednici, glavni urednici i producenti svake vrste, vlasnici listova, koji se zadovoljno smješkaju a novinara prepuste sudovima, ostave na cjedilu. I u tome je stvar. U poticanju novinara da svašta pišu, protuhrvatske napise ako je moguće, a jest, s tim da pravi manipulatori ostaju u sjeni, bezimena umrežena labradorska klatež. Ali Hrvatska sve trpi.
Bože moj sveti, kako vlast ne zna vladati, kako se ne zna na elegantan način pozabaviti sorosevski-vučićevskom družbom u hrvatskom novinstvu. Ili ne želi. Pa neke od tih listova i bogato financira, recimo „Novosti“. Kažu mi ljudi da tu čeljad i mentore viđaju u skupim restoranima, gdje jedu kamenice i slične delicije, da prikupe snagu za nove psine na račun Hrvata, od kojih (Hrvata, ali i ne nehrvata) najmanje jedna trećina grca u siromaštvu.
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
|
