O tome je sve rečeno, ali nije izrečeno što je to
ohrabrilo Vulina da u srcu Hrvatske bude toliko drzak.
Evo što: došao je u Hrvatsku u trenutku kada su udbaški
provokatori nacrtali kukaksti križ na Poljudu, kao
ilustraciju i potvrdu teze vladajućih hrvatskih krugova
da je u RH na djelu novi val fašizacije. To je Vulinu
dalo krila, pa je posegnuo u povijest, s besmrtnom tezom
da je fašizam u Hrvatskoj endemičan. Ni Stepinca nije
spomenuo (kao ustaškog vikara) slučajno, jer zna da se u
Vatikanu ponešto oklijeva oko kanonizacije zagrebačkog
nadbiskupa, da se štoviše "po tom pitanju" traži maltene
suglasnost Srpske pravoslavne crkve. To je Vulinu dalo
krila. Vidio ondje, u vrijeme svoga govora, odlučnog
ministra kulture Šipuša i shvatio da ga taj, a ni
ostali, neće prekidati makar govorio protuhrvatske
svinjarije usred Hrvatske, da će kulturno šutjeti. I to
mu je dalo krila. Znade on, sem toga, da je ministrica
vanjskih poslova RH Vesna Pusić koja će relativizirati
stvari, ne će od toga praviti aferu, možda samo reći da
se ne spušta na tu razinu. Pa je raširio krila.
Mogli smo tako i 1991. Milošević i velikosrpska
banda divljaju, razmahuje se protuhrvatska histerija,
prijeti se, a mi kažemo: Ma pusti ih, ne ćemo se
spuštati na tu razinu. Onda oni vade oružje i ubijaju
po Hrvatskoj, a mi kažemo: A jesu gadni, ali ne ćemo
se valjda mi spuštati na tu razinu. I tako dalje, kao
što je rečeno.
Nekoliko dana poslije Šaranove jame u kojoj
speleolozi nisu našli ljudske kosti, ipak je došao i
25. lipnja. U poslanici uoči blagdana Kolinda je
biranim riječima "pobrala" i spomenutu sestru Pusić,
ne imenujući ju, govoreći o vanjskoj politici koja je
mizerna, koja je "zanemarila stara prijateljstva, a
nova nije stvarala". (Ukoliko se stvarno dogodi da
sestra Pusić postane glavna tajnica UN, bit će to isto
kao kada je svojedobno, ne tako davno, Vuk Jeremić bio
predsjedavajući Vijeća sigurnosti.) Kolindina
poslanica i propovijed kardinala Bozanića bile su u
mnogim sekvencama nalik kao jaje jajetu - posebno o
demografskom problemu ali i o još jednoj boljki što
proizlazi iz nemuštoga zakonodavstva i priglupoga
prepleta "proturječnih i nepotrebnih propisa"
(Kolinda) koji su sjajna podloga za "zakonsku
korpuciju" (Bozanić) , o čemu građani naše zemlje
znaju sve i svakodnevno padaju pod tim teretom, ali i
stranci koji bi htjeli investirati, kao i Hrvati
iseljenici koji bi htjeli uložiti novac u domovinske
projekte.
Tuđmanizator Milanović
Izbori se bliže, sporo ali dostižno. Crveni su se
naglo trgnuli, rastrčali po Hrvatskoj. Milanović se
humanzira (pročitao sam negdje). Ministri odjednom
imaju brdo ideja, među njima i Pelješki most koji su
srušili na početku svoga mandata. Lažne ankete opet
briljiraju, jer su ljudi zaboravni i ne sjećaju se
predsjedničkih izbora. Daju se lažni podatci o
napretku, europski se relativiziraju. No kako to nije
dovoljno, SDP i humanizirani Milanović postaju najveći
zagovornici dr. Franje Tuđmana, čvrsti i iskrenu
tuđmanizatori koji zadaju konačan udarac
detuđmanizaciji. Milanoviću su puna usta Franje, a
kada dođu izbori šetat će hrvatskim gradovima noseći
Tuđmanovu sliku na štapu i govoriti: Ili mi ili oni.
Njegovi spin doktori izmislit će i novu biografiju:
Milanović je bio jedan od utemeljitelja HDZ-a, ali je
tu činjenicu skrivao da ga tata ne prebije, ni u
Domovinski rat nije išao jer mu je Tuđman rekao: "Ti
ostani u podrumu, jer ako pogineš, tko će ostati." I u
SDP je ušao po Tuđmanovu nalogu, da klatež razbije
iznutra. Kada Tuđmana više nije bilo, i nadalje je
provodio njegove upute:" Dragi moj dečko, ako se
jednoga dana ne daj Bože taj SDP nađe na vlasti, ti
moraš poduzeti sve da ne traje dulje od jednoga
mandata. A da tako bude, bilo bi dobro da ti budeš na
čelu. Okruži se s mlađim bedakima, što bedastiji, to
bolje." "Dobro, predsjedniče", rekao je Milanović, "
za posao spreman".
Ne može bez Hrvatske
Kao što sam već pisao, Srbija ne može bez Hrvatske.
Jednostavno ne funkcionira. Hrvatska joj je opsesija.
Kad je Kosovo proglasilo nezavisnost, palila se
hrvatska zastava. Uvijek se našla prilika da gori
hrvatski barjak. Sada se Vuk Drašković našao pozvanim
da potvrdi srbijanski zločin u Srebrenici, ali nije na
tome stao te je u istoj rečenicu potegnuo Jasenovac i
Jadovno, da ne prekine tradiciju spominjanja Hrvatske
ma gdje se neki zločin dogodio. Da se nađe. U Tunisu,
u Mianmaru, nije važno, glavno je da završni dio
rečenice bude posvećen Hrvatskoj. U medicini se to
zove komupulzivno-opsesivnim sindromom.
Opsesija je zamjetna ne samo u srbijanskih
političara nego i mafijaša. Baš nekako usporedo s
Vukovom srebreničkom izjavom (Drašković je autor
romana "Nož", sjetimo se), u Hrvatskoj je uhićen drugi
jedan Drašković iz kriminalnog podzemlja, kada se
vraćao s provoda na Hvaru. Koliko dugo se taj svat
provodi po Hrvatskoj, nije poznato meni, ali bit će da
obavještajne službe znaju ali nikoga nisu
obavijestile. Koliko u ovom trenutku ima srbijanskih
mafijaša u Hrvatskoj? A tko to zna, od koga bi se
moglo saznati? A tako je od vremena kada su račanovci
uništili hrvatsku obavještajnu zajednicu.
Nije se znalo ili se znalo pa nije tko je pobio
Hrvate u Sotinu, sve dok mladi Hrvat iz Sotina nije
uzeo stvari u svoje ruke, raspitivao se po Srbiji
(vrlo odvažno) i štošta saznao pa je i beogradski sud
morao dovući zlikovce pred (svoju) pravdu, kakva bila
da bila. Poučak: hrvatska policija, DORH i slični
moraju angažirati privatne detektive jer sami imaju
druga posla, na Trgu sv. Marka i drugdje.
Nastavak opsesije
Dobra vijest iz Beograda kaže da će Srbija službeno
slaviti 5. kolovoza. Doduše ne kao Dan pobjede, nego
Dan sjećanja. Opsesija Hrvatskom se nastavlja, kud
oni, tu i mi, vele Srbijanci koji nemaju pravo srditi
se na Miloševića: obećao im je da će svi Srbi živjeti
u istoj državi, pa sada doista svi (ne baš svi) Srbi
iz fantomske krajine žive u Srbiji. Još da ih je tko
prognao, hajde de, ali otišli su svojevoljno odnosno
voljom svojih vođa. Na pitanje pokojnog dr. Adalberta
Rebića koji se našao na licu mjesta, a pitanje je bilo
treba li ih zaustaviti, visoki predstavnik"
međunarodne zajednice" odgovorio je: "Ne, nikako."
Snježana među četnicima
Da, skoro sam zaboravio da je svršetkom lipnja, ne
zna se u sklopu kojega blagodana, izvedena u Rijeci
trilogija o hrvatskom fašizmu. Svi su se okomili na
jadnog srbijanskog Vulina, a zaboravili na Frljića i
kompaniju koji pod zaštitom policije izvode svoje
velikosrpske gadosti. Toliko su već i crvenima počeli
štetiti da jutarnje novine, čini se, nisu uspjele
nagovoriti svoje novinare koji prate kazališta, nego
su u riječko pozorište poslale Snježanu Pavić, jednu
od dvije snježne heroine koje lupaju po Hrvatskoj kada
i gdje stignu. (Snježana koja je najavila kraj
Tuđmanove Hrvatske, sada se hvata za glavu kada čuje
Milanovićevo glorificiranje Tuđmana, pa dakle i
"njegove" Hrvatske).
Urednicima je bilo jasno da još samo Snježana u ovoj
Hrvatskoj, kakva jest da jest, može napisati nešto
povoljno o pozorišnoj neprijateljskoj djelatnosti u
Rijeci, pa je i napisala. Da nije ona, onda bi Jelena.
U svakom slučaju, izbor je sve manji. Ni Dežulovića
više nema, i još nekih. Ali nema straha za
egzistenciju, svi će se oni na kraju naći u srpskim "
Novostima" Milorada Pupovca. Privatne novine su ipak
riskantno poduzeće, a "Novosti" financira državni
proračun RH pa Pupovac poručuje: Dok je Croatije, bit
će i " Novosti". Živjela vječna Hrvatska.
Još o svastici
Ne volim informacije iz treće ruke, ali mi pouzdan
čovjek kaže da je u Splitu ili oko Splita uoči
svastike viđen u jednom restoranu visoki dužnosnik
(sigurnost) s još jednim visokim dužnosnikom za
sigurnost i jednim čovjekom isto tako za sigurnost
(travnjaka).
Svršetkom prošloga tjedna javnost je obaviještena da
od stotinu ljudi koje je policija pokupila u Splitu -
njih čak stotinu nije krivo ni dužno. Naravno da nije.
Krivac (krivci) se ne mogu pronaći zato što se ne
smiju pronaći, jer ako se pronađu onda će
udbaško-kosovska ujdurma biti provaljena.
Remetinec
Jedan od onih koji su bili u Remetincu i sretno
izašli, opisao je kakvo je ondje stanje. Vrlo detaljno
- o prenatrpanostima, lošim uvjetima, brutalnim
odnosom jedne vrste pritvorenika prema drugoj, i
slično. Nedavno sam napisao povijesni roman o
Špilberku, austrijskoj kaznionici u tvrđavi iznad Brna
(koja nije oskudijevala Hrvatima). Vidim mnoge
sličnosti, s tim da u Špilberku nije bilo televizije
pa zatvorenici nisu bilo tako očajni.
HTV
Poslije svih vulinovsko-pupovačkih podmetanja i
bizantinskih drskosti, na HTV-u se pojavljuje - tko?
Milorad, prirodno, onaj koji je sve zakuhao. U
razgovoru za Dnevnik mulja kao i obično, ne pokušava
smanjiti štetu, ali se i opet prenemaže dramskim
pauzama i nejasnim izjavama iz kojih je jasno jedino
to da će i opet. Premda progonjen u Hrvatskoj (bio je
i šef Vanjskopolitičkog odbora Hrvatskoga sabora!),
premda mu je onemogućena karijera u struci (samo je
profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), tako
jadan i ogorčen naravski da živi u stalnom strahu i
stresu. Ni svoje studente ne uspijeva u cjelini
indoktrinirati, premda ima pojedinčanih uspjeha (Bojan
Glavašević). Puno bolje se osjeća u Beogradu nego u
Zagrebu, ali mu u Beogradu predbacuju da nije uspio
ugurati srpsku konstitutivnost u hrvatski Ustav, pa
čak ni autonomnu srpsku zajednicu opština u istočnoj
Slavoniji (tu mu je na put stala sestra Pusić, što
jest jest, ja sam jedan objektivan čovjek, što i mene
srdi).
Iz kojih je udžbenika učio o povijesti srbijanski
ministar Vulin? Iz hrvatskih. To jest iz udžbenika
koje je Srbija tiskala za male zaostale Hrvate
(zaostale u Vojvodini nakon masovnih iseljavanja u
Hrvatsku devedesetih). U tim udžbenicima koje je, kako
znamo, platila Hrvatska (!), piše da je u Jasenovcu
poubijano 700.000 Srba. Crno na bijelo. I da je
Stepinac bio gadan tip.
Grčka
Čini se da će grčka drama završiti drahmom.
Hrvoje Hitrec,
www.hkv.hr
|
