Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
asopis DO
Hrvatska
Vaa pisma
Knjige
  Iz vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Postfach

CH-8050 Zuerich

 


VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

 

 

hous-logo.jpg

   
   
   

 

HRVATSKA JE NA RUBU PONORA      (13.04.2018.)

Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce

Vrijeme se proljepšalo, cvrkuću vrapci na krovovima i treba ih slušati jer već i oni znaju što se događa s Hrvatskom. A nije dobro. Toliko nije dobro da bi se moglo reći da je loše, ako nije politički nekorektno. Bio sam u nedjelju na Hreljiću i zaključio da nemam što kupiti, ali je slika ostala: upravo tako izgleda Hrvatska – puno kiča i smeća iz podruma i s tavana, knjige tiskane u jugoslavensko doba, ljudi odasvud i niotkuda, jezik koji jest i nije hrvatski. Hrvatska koja je zastala negdje na početku preobrazbe iz ličinke u leptira, duhovna obnova nikad realizirana, a i očito je zašto nije, ako ni po čemu onda po jezivoj priči o Istanbulskoj konvenciji koja spada u područje kriminala, a ne politike. Znači, Hrvatskoj je iz nje same isprva trebalo oduzeti snagu, pamet i osobnu iskaznicu, što je od početka stoljeća i činjeno.

Važno je to ustvrditi, budući da je samo takva Hrvatska, oslabljena, napola ispranih vijuga i s nagriženim identitetom, mogla postati lovinom onih iz Europe i svijeta uopće. Tako dolazimo do ključnoga trenutka novije povijesti u kojemu nad ličinkom zrelom da dobije krila stoji čovjek u udobnim čizmama i tvrdom petom gazi tek rođenoga leptira, prije nego postane svjestan sebe i mogućnosti da leti.


Hrvatska je na rubu ponora. Ali, glavu gore! Hrvatska je ponornica i zato ne treba gubiti živce, Hrvatska je toliko puta nestajala u zemlji, ali se opet pojavila nekoliko kilometara ili stoljeća dalje. Važno je da narod razumije što se sada događa, da je izašao na trgove i ulice, pokazao da je živ, relativno zdrav i sposoban za rasuđivanje, da je mu je razvidno kako je bezočna vlast pronašla način da mu oduzme ostatke ostataka suvrenosti, to jest da smo opet jednom suočeni s unutarnjom i vanjskom agresijom, ovaj put za sada bez noževa, pušaka i tenkova. Soft, naizgled. I to ona vlast koja mu se predstavila kao vodarica s krčagom na glavi, punom čiste vode, čistih načela, demokršćanskih takoreći, a pretvorila se u rugobu za koju više ne znaš je li djevojka ili što je, pustila ponešto nalik staljinskim brkovima i usvojila slične metode, samo „demokratske“. Baš u stilu Istanbulske konvencije.


Jedna, sada već više-manje stara stranka koja je donijela novi život i nove nade hrvatskom narodu, sada je otišla u zajednički zahod s nevažnim, ali zahtjevnim koalicijskim partnerima i ispire školjku upravo onakvom vodom kakva je oko Uskrsa tekla iz slavonskobrodskih slavina. Naizgled pametni, elokventni poliglot koji je zasjeo za kormilo stranke pretvorio se u oporog, tvrdoglavog vlastodršca koji ne samo da prezire i ignorira poruke naroda, nego isti taj narod hrvatski cinično, uz macanovsku promidžu, uvjerava da nepismen i nerazuman. Štoviše i svoje suradnike iz Vlade i stranke drži također u opsjenarskom šeširu, a ako tko proviri, onda Spitzenmann otvoreno i izravno prijeti da je malom buntovniku završena politička karijera i glave se spuštaju. Već viđeno u povijesti, toliko puta da je dosadno. Pa kada se partijska disciplina pokazala uspješnom, Spitzenman je prešao na svladavanje sljedeće zapreke, i to velike, u obliku Crkve u Hrvata koja se nešto uzjogunila.


Srećom po Spitza, bili su uskrsni blagdani pa je mogao iskoristiti priliku da se u crkvama i pred crkvama ili u uredima sastane s ponekim biskupom, pa i nadbiskupima, što je nekima od njih bilo lijepo za vijdeti, a zadarski je navodno pao na slatkorječivost u svezi s interpretativnom izjavom koju su vrli novinari iz macanovske ergele odmah interpretirali kao odustajanje Katoličke crkve od protivljenja Istanbulskoj, što se pokazalo kao prijesna laž i obmana publike. I što sada? Spitzenmann treba odlučno poručiti nadbiskupima i biskupima da će ostati bez položaja ako se i dalje budu protivili. Takav potez je moguć, povukao ga je kralj i car Žigmund u Ugarskoj (i Hrvatskoj), doduše kivan što ga je prethodno ostrogonski nadbiskup Ivan od Kaniže (Kanižaj) zatočio u Višegradu.


No vratimo se u zbilju. Ako je ta više-manje već stara stranka kojoj je na spitz-poziciju došao netko tko želi izigrati i poništiti načela na kojima je nastala, namjerava i dalje ostati na vlasti i u milosti naroda, treba žurno nešto poduzeti jer i njoj samoj prijeti propast, zajedno s Hrvatskom u cjelini. Utemeljitelji stranke su marginalizirani (ne prvi put), Franjo Tuđman je mrtav, stranku su u međuvremenu u dobrom dijelu privatizirali oni koji idu samo za svojim interesima, svoga kruga ili rodbine, najveći dio onih koji su bili intelektualna, duhovna jezgra najuspješnijeg pokreta u hrvatskoj povijesti eliminirani su i nemaju ama baš nikakav utjecaj (ako su uopće živi) i žive u džepovima otpora koji se nalaze u haljinama prezrenih portala. Oni koji zazivaju stranački referendum, teško će provesti tu ideju, oni koji zazivaju savjest, teško će uspjeti gdje savjesti nema.


Ostaje narodni referendum, da ne kažem općenarodni, pa i ako ratifikacija u međuvremenu bude silom nametnuta, tu je osim referenduma i Ustavni sud. Ali referendum treba svakako održati u bilo kojem trenutku, a Istanbulska se (srećom) i nakon prihvaćanja može otkazati. I treba joj dati otkaz, jer se pokušala zaposliti u Hrvatskoj s lažnom diplomom sprječavanja nasilja nad ženama, što je kažnjivo. HDZ-u postaje razmisliti za koliko postotaka mu je pao rejting u kratko vrijeme, je li mu to namjera, misli li na veliku koaliciju koja dobiva obrise upravo s Istanbulskom, i hoće li se polako utopiti ili sam baciti u ponor. A Hrvatska klipsati još neko vrijeme. Nisam slučajno izabrao taj glagol, mladima možda nepoznat, kao što im vjerojatno nije poznata asocijacija (udruga) masona pod kraticom CLIPSAS (čitaj klipsas) koja se hvali da već ima 114 članica, znači bliži se broju članica Ujedinjenih naroda, a je li njezina podružnica GREVIO, za sada ne znam, ali ću saznati.


Razmišljaj globalno, djeluj regionalno


I dok nam serviraju tragikomične antropološke suludosti na globalnoj razini, a mi se njima zdušno bavimo, u „regiji“ koju su nam odredili, a u koju ne pripadamo, sjajni naši susjedi i podsusedi djeluju regionalno, pa Srbijanci opet i sve više fantaziraju o teritorijalnim presezanjima, a ako ne odmah teritorijalnih onda kulturnih, odnosno „kulturnih“ koja uvijek prethode vojevanju u fizičkom obliku. Vjerojatno su s velikom radošću doznali da njihovi mentori Rusi sada drže gotovo pedeset posto Agrokora, a Agrokor ima ne samo tvornice i dućane nego i zemljišta, zemlju, od toga velik dio u Podunavlju, u Baranji, pa se na tom ruskom nosaču mogu naći i srbijanski zrakoplovi, i naći će se.


Onih 555 kutija s crtom ili bez crte, čuvaju u Beogradu kao bombone iz NDH. Slovenci ne isplaćuju grijehove Ljubljanske banke, pa Hrvati prodaju na Hreljiću obiteljske uspomene, Slovenci žele i dio hrvatskog teritorija tvrdeći da je njihova obiteljska uspomena, Crnogorci svojataju Bokeljsku mornaricu itd., ali sve to nije ništa prema onomu što rade potkornjaci u samoj Hrvatskoj, pa iz te i takve Hrvatske plasiraju laži prema Associated Pressu, primjerice, koji ih srdačno dočekuje, Ivo Goldstein u obiteljskoj tradiciji napada Kolindu zbog „Lijepa li si“ koja je po njemu nacionalistička i agresivna, ter on plače nad sudbinom Hrvatske ispod slike druga svoga Tita koju nosi gdje god pošo, u Pariz i iz Pariza, kao dragu uspomenu.


Iz Hrvatske vjerojatno dolazi i poticaj nekakvoj austrijskoj udruzi protiv komemoracija na Bleiburgu, a udruga se oglašava na webu pod šifrom ustasa@ gmail ili slično. Imamo li mi još kakvih-takvih prijatelja na svijetu, ili su nas svi napustili kao u doba kada su raketirrani Banski dvori? Ovih dana čitam na jednom portalu Tuđmanov intervju iz 1992. gdje govori o duhovnoj obnovi, o Hrvatskoj kakva će biti i drugim temama, a zatim vodi novinare da vide koje su to rakete 1991. pogodile Banske dvore – jedna je bila ruske, a druga američke proizvodnje. Eto tako. A kada to nije uspjelo, dvije godine ili manje potom izazvan je puč, koji također nije uspio, ali neka se nađe.


Nego, ima ipak jedna zemlja koja nam u najmanju ruku nije neprijateljska, odnosno prijateljska je koliko god se to u međunarodnim odnosima može biti. Naime, Bugarska. O tome sam već pisao, no sada Bugarska predsjeda Unijom, pa su se raspisali i drugi koji o o njoj ništa nisu znali, a dobro je što se Kolinda GK odlučila posjetiti tu državu, pa su i novinari, htjeli ili ne, pokupili neke informacije iz povijesti, s tim da su svi zajedno onaj komadić povijesti iz odnosa NDH-Bugarska elegantno preskočili. I još nešto: novinari su saznali da u Bugarskoj nema manjina, to jest da su svi koji ondje žive bugarski državljani (građani) i basta. Taj je podatak Pupovca zgrozio... Ne mogu ne spomenuti intervju na HTV s bugarskom veleposlanicom Tanyjom Dimitrovom (na žalost na odlasku), fascinantno marljivom i svestranom, usput ljepolikom, koja je za razliku od tolikih veleposlanika anglo i germa (kao i ostalih) naučila hrvatski gotovo savršeno. Što joj je ipak, ruku na srce, bilo lakše nego anglogermama budući da je hrvatski slavenski jezik.


A da je hrvatski slavenski jezik (nema sumnje) potvrda je stigla iz emisije HTV-a u kojoj se hvalilo da je igrana serija prodana velikom distributeru, kao prva na nekom slavenskom jeziku. Lijepo, ali nikako nisam mogao saznati koji je to jezik. Zatim se pojavio visokopostavljeni dužnosnik i objasnio publici da je riječ o „ našem jeziku“.Tako su se u vrijeme komunizma zvali udžbenici za hrvatski jezik, koji nije smio biti nazvan svojim posebnim imenom. A da hrvatskim jezikom i njegovim osobitostima ne vladaju ni današnji mediji, poznato je, pa smo iz večeri u večer gledali neki ružni papir na kojemu je pisalo „Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju...“, dočim hrvatski književni jezik poznaje samo „sprječavanje“ (u dopisu predsjednice HR tako je točno i napisano). Dotle se vodi podzemna i nadzemna kurikularna bitka (čarka) oko broja školskih sati određenih za učenje hrvatskoga jezika, sada nedostatnih, iz osmogodišnjih škola izlaze đaci koji ne znaju pisati, a čitati ponešto. Pa kako će onda pročitati Istanbulsku konvenciju? Ima Spitz pravo. A kako sve govore i ne govore ne samo gosti nego i domaćini na televizijama, žalosna je priča, pa gospodin Alerić i gospođa Opačić uvijek imaju pune bilježnice primjedaba.


Kako će se govoriti i pisati na Novoj TV koju je preuzeo N 1, tek ćemo vidjeti, ali imam dojam da idu prema zajedničkom zahodu. S tim u svezi: tražim da svaka komercijalna televizija ima na početku, svršetku ili u sredini programa impressum u kojemu su navedeni vlasnici, imenom i prezimenom, te zatim ravnatelji i glavni urednici programa. Ako imaju tiskovine, zašto nemaju televizije? To jest, ni tiskovine ne spominju vlasnike, pa .i tu treba napraviti reda.Koga pitati (samo gl. urednika ?) ako u dnevnim novinama u velikom naslovu vidim „minut“ umjesto „minuta“? Tako rade oni koji priželjkuju vrijeme kada će minuti hrvatski jezik.

Monsignor Bogović u Društvu hrvatskih književnika


Dok pet stotina metara zapadnije, u jednom ćumezu koji se nekada nazivao satiričkim teatrom, ritualno ubijaju ugledne živuće Hrvate, a među njima i biskupa Bogovića, monsignor Bogović predstavlja novu svoju knjigu u Društvu hrvatskih književnika koje vodi Đuro Vidmarović, a desna ruka mu je bivši predsjednik Društva Božidar Petrač, ujedno i urednik u „Alfi“ koja je objavila Bogovićev naslov „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj“ (u prošlosti i sadašnjosti). Ta je tema biskupu znanstveniku prisna jer se njome - kao i ekumenizmom uopće - bavio praktički cijeli život, na njoj je diplomirao, na njoj je doktorirao. Knjigu sam za sada samo prelistao i slušao što o njoj rekoše na promociji (Bešlić, Bežen, Krišto), no vrijedi se s njom ozbiljno pozabaviti. Za sada samo informacija i neke rečenice otisnute na koricama iz pera dr. sc. Jure Krište iz Hrvatskoga instituta za povijest: „Svi ovdje okupljeni radovi okrenuti su prema razumijevanju Srpske pravoslavne Crkve i njezina odnosa prema Katoličkoj crkvi, a to je pitanje potaknuto iskustvom uloge SPC-a i velikosrpske ideologije nakon ratnih pohoda Srbije i srpske Crkve protiv Hrvata u nedavnoj prošlosti... Autor zaključuje da je SPC u pokretanju rata srpske države i u pobuni pravoslavnog življa u Hrvatskoj vidjela svoju promociju, nakon poniženja u komunističkom režimu, te se uključila u buđenje nacionalne euforije. Katolička je crkva, međutim, najveća prepreka širenju i ostvarenju srpskog nacionalnog programa te se prema njoj također trebalo osmisliti i ostvariti određeni program...“.


Jedno ili više poglavlja posvećuje Bogović tzv. mješovitoj komisiji o bl. Stepincu, čiji je idejni mozak papa Franjo, kao i njezinu neuspjehu, s tim da autor nije preporučio odustajanje od napora. U svemu, tema je intrigantna i ne sumnjam da će knjiga biti ubrzo rasprodana.


Hrvoje Hitrec, hkv.hr

www.hkz-kkv.ch

155 - 2018

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: TOKU