Uska, ali dobra cesta od Vinkovaca do Tovarnika vodi kroz naselja, polja i njiva s ponegdje još nepokošenim sivim stabljikama sasušenog kukuruza. Narančaste gomile bundeva u dvorištima naziru se iza visokih, tamnih kolnih vrata koje čuvaju intimu doma i daju ljudima osjećaj sigurnosti, toliko puta iznevjeren u prokletom dvadesetom stoljeću.
Srijem raspolučen u novijoj povijesti, nakon što je cjelovit bio u sastavu hrvatske države od pamtivijeka. Darovnica Trpimirova splitskoj nadbiskupiji 852. kaže da se područje prostire „sve do obala Dunava i skroz po čitavoj Hrvatskoj“. Godine 1918. Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ulaze u SHS sa Srijemom i Bokom kotorskom. Ponavljam gradivo dok zaobilazim traktore, skrećem pogled u šumu umornih hrastova s kojih je napola otpalo lišće, a šikara pred njima kao da tek sada želi ostaviti koloristički dojam, pa iz sivoga zelenila bukne žuta i crvena boja niskoga žbunja, kao plamen jedre jeseni.
Tovarnik u beskonačnoj ravnici, sada selo a nekoć omanji grad ili najtočnije: trgovište s građanskim kućama usredištu, velikom Frankovom kavanom, dućanima (isticali se Batini) i obrtima, školom, naselje živahno i mnogoljudno. Malo je ili nimalo od toga ostalo, a što je ostalo zapušteno je ili neobičnim, neskladnim prerušavanjima prilagođeno neodredljivoj gradnji druge polovice dvadesetog. O starom Tovarniku svjedoče samo razglednice, kojegdje nabavljene, u antikvarnicama ili na sajmovima, a o Matoševoj rodnoj kući fotografija Vanje Radauša iz sedamdesetih – da nje nije bilo, obnova kuće bila bi nemoguća jer drugi trag o njezinoj originalnoj vanjštini nije postojao.
Kuća Antuna Gustava Matoša u kojoj su živjeli njegovi roditelji, Bunjevci doseljeni u Srijem s one strane Dunava, danas je vjerno restaurirana. Matoš je tu stao na noge, dvije godine živio pod srijemskim nebom, a onda je otac, učitelj, poveo obitelj u daleki Zagreb gdje je dječak odgojen. Kuća se nalazi u središtu mjesta, pokraj crkve sv. Mateja, kojoj su srpski zločinci u vrijeme agresije devedesetih srušili zvonik i krovište, ali je stameno tijelo ostalo prkositi i dočekalo oslobođenje, nakon kojega je crkva temeljito obnovljena. Slobodu nije dočekao župnik, velečasni Ivan Burik, rodom iz srijemskoga sela Neštin u iločkoj župi, koji je u Tovarniku služio Bogu i narodu dvadeset i osam godina, uvijek u dobrim odnosima s pravoslavnima i njihovom Crkvom kojoj je čak oporukom ostavio dio svoga novca. To ih nije smetalo da ga 1991. ubiju u podrumu, a tijelo bace u jamu zajedno s još sedamdesetak žitelja Tovarnika koji su ondje bili ostali nakon što su Hrvati prognani.
Devedeset i pet posto Tovarničana, od 2'500 koliko ih je bilo prije rata, moralo je napustiti ognjišta, a oni koji nisu bili te „sreće“, nošahu bijele vrpce oko rukava u stalnom strahu iza vrata domova koji i sami bijahu označeni biljegom na vratima kao hrvatski, dotično ustaški u srpskom rječniku. Malo ih je preživjelo. Nakon „mirne reintegracije“ pronađeni su u masovnoj grobnici blizu ulaza u tovarničko groblje, ekshumirani i dostojno pokopani. Ponad groba velečasnog Burika podignuto je brončano poprsje ekumena, izvrstan rad kipara Mladena Mikulina, koji je i autor ploče na kući AGM-a.
Milicija tzv. sao krajine smjestila se bila – u rodnu kuću AGM-a.
S druge strane središta Tovarnika cijela je i netaknuta crkva sv. Đorđa sa čijega su tornja Hrvati bacani prije svršetka Drugoga svjetskog rata, u prvom partizanskom naletu. U ulici iza crkve kuća je Vojislava Stanimirovića koji se u vrijeme srpskoga divljanja početkom devedesetih u Tovarniku „brinuo za zdravlje“ mještana u odori pričuvnoga sastava krovoločne zao krajine, a dolazio je i u kućne posjete Hrvatima, pa ponekoga odveo na „liječenje“, nakon čega za pacijenta nitko nikada nije čuo. Godinama poslije rata podignuta je optužnica protiv kolovođa srpskih zločinaca, kao i protiv Stanimirovića i njegove žene dr. Ljeposave s kojom je zajedno ubojstva upisivao kao „nezgodu pri eksploziji“, nešto je oko toga naoko učinjeno. ali glede para Stanimirović navodno nedokazano, pa je vuk pojeo magare, a Vojislav u međuvremenu postao zastupnikom u Hrvatskom državnom saboru. „Jer svijet je, dušo, cinik sumoran“ (AGM).
Prva je škola u Tovarniku bila, znači, u Matoševoj rodnoj kući, druga nešto sjevernije i od nje nije ostao ni kamen na kamenu, treća, današnja, nalazi se daleko od centra pa djeca moraju pješačiti i do tri kilometra. Pred njom – a zove se naravno po Matošu – nalazi se i bista ukletoga sktinice. Tu su bistu srpski teroristi propucali 1991. Ubili Matoša. Sada je obnovljena, i mogu ju zagrliti. U školi djeca pametna, bistra, no svake ih je godine sve manje jer „Hrvat tužan lunja tuđim tlom bez puta“ (AGM), i opet se raseljava Tovarnik, raseljava Srijem, raseljava istočna Slavonija, raseljava Slavonija. I to je hrvatski magnum crimen.
Kada sam već u Tovarniku, nije mi teško – premda dođoh iznenada i po drugom poslu - sjesti s djecom i reći ponešto o književnosti, o sebi, još više o Matošu čije djelo naravno poznaju bolje no opuse drugih pisaca. Kažu miučiteljice da se sada nastava može organizirati samo u jednoj „smjeni“, toliko je opustjela škola, mladi roditelji drugdje traže sreću.
Tovarnik je samo još jednom postao mnogoljudnim – migrantski val je bio zapljusnuo naselje, pa je u jednom trenutku ondje boravilo šest tisuća ljudi.
No, natrag do prve škole, kuće AGM-a. Nije samo restaurirana originalna prizemnica prema ulici, u kojoj je stanovala obitelj učitelja Matoša, nego je zamašnim projektom obuhvaćen i prostor tadanje škole, duguljasta učionica, a u dnu dvorišta izrasla nova zgrada. Svi su građevinski radovi dovršeni, postavljene instalacije, no kada je interijere trebalo ispuniti uspomenama i dušom Matoševom, radovi su – obustavljeni. Bilo je to 2011. Do tada su Vlada RH (Sanader) i grad Zagreb (Bandić) uplatili sve što je obećano, iz fondova za regionalni razvitak, Ministarstvo kulture držalo se „defanzivno“ i u vrijeme desnoga centra, a ministrici Zlatar projekt je valjda bio suviše hrvatski. U svemu, još je potrebno dosta novaca da pothvat bude dovršen. Sada je kompleks Kuće Antuna Gustava Matoša pod ključem, sivim betonskim podovima plaze sitni gušteri, a na prozore se navlači paučina.
Matoš je umro ne dočekavši da mu izdaju zbirku pjesama (za kratkoga života ipak je uspio objaviti osam knjiga, ali ne i poeziju) pa, eto, nikako da dočeka i dovršetak svoga tovarničkog mauzoleja i vjerojatno se pojavljuje u snovima Željka Anića pitajući Društvo i Zakladu AGM-a hoće li uopće jednoga dana postati javom sve što je planirano i odlično zamišljeno, vrlo moderno, kao što priliči ocu Moderne: galerija stalnoga postava s podsjećanjima na doba djeteta Matoša i kolijevkom uza zid (originalni zid od opeke na koji je ruku stavio prvi predsjednik Odbora Dragutin Tadijanović (sada je predsjednik akademik Dubravko Jelčić, a u odboru mnogi književnici), stara škola pretvorena u „vlak“ s postajama Matoševa križnog puta nakon što je pobjegao s bečke veterine, a zatim dezertirao iz vojske – Beograd s kavanom Dardaneli (čelist i literat), Pariz u kojemu je živio, životario, pet godina s Baudelaireom i Maupassantom pod rukom, zanesen E. A. Poeom i vječno gladan, postao simbolistom i kozmopolitom koji ne zaboravlja korijenje i hrvatsku naciju, te na kraju soba i krevet u zagrebačkoj bolnici, gdje je preminuo. Hrvatski nacionalist, čelist, boem razočaran suvremenicima, neprijateljima pa i prijateljima koji su, poput Lunačeka, za antologijske Matoševe pjesme i poslije njegove smrti govorili da ih nije trebao ni napisati.
U novom, potpuno izgrađenom velikom zdanju zamišljena je knjižnica i čitaonica, navlastito spomenička knjižnica idokumentacijski centar, pa višenamjenski prostor za projekcije i koncerte, suvenirnica, književni klub, dvorana za radionice... Je li projekt preambiciozan? Ne. Matoš ga zaslužuje, Tovarnik ga zaslužuje, Srijem i cijeli istok domovine koji treba takvu, kulturom opasanu utvrdu na granici sa Srbijom, kao što istočna Slavonija mora postati gospodarski, kulturno i sigurnosno (vojno) ukopan hrvatski bedem. Vukovar nije daleko od Tovarnika. Zašto ne uspostaviti rutu koja obuhvaća Memorijalni centar Domovinskoga rata, Vučedol i Matošev Tovarnik, za školsku djecu i namjernike?
Kasno popodne vozim se prema Vukovaru. Desno od ceste Lovas, gdje su Srbi natjerali Hrvate u minsko polje. Blizu Vukovara nalijevo Ovčara, nadesno Vučedol, pa uskoro vukovarsko groblje heroja koje će u studenom opet posjetiti desetci tisuća, možda i stotinu kao one nedavne godine kada smo josipovićima i milanovićima vještim manevrom pokazali da nisu dobrodošli, no sada su ipak druga vremena. A Vukovar danas? Onaj tko ne zna što se dogodilo, vidi samo grad na Dunavu koji živi i ne živi, pa i takav namjernik osjeća u zraku neodredljivu tjeskobu. Istoga predvečerja kada hodam uz Dunav, vukovarski gradonačelnik podiže glas, kaže da će trebati još stotinu godina ako se nastavi ovim tempom, stotinu godina da Vukovar bude što je bio prije mahnitoga srpskog masakra nad gradom i Vukovarcima, Hrvatima koji su sigetskim junaštvom spasili Slavoniju, Hrvatsku, zaustavivši agresora već na Dunavu.
A što dotle u Zagrebu?
Dok se ja skićem uz Dunav i suhu granicu, u Zagrebu sve po starom. Matoš sjedi na svojoj gričkoj klupi i promatravoljeni grad koji mu se nakon beogradskih prčvarnica doista činio plemenitim gnijezdom, vanjkušem na kojemu može odmoriti glavu i napokon mirno snivati, no prilike su bile kakve su već bile - bez ljubavi, bez novca, Matoš tavori i piše pisma Društvu književnika i Matici hrvatskoj u prepletu očajnih molba i sarkazma, no etablirana elita uglavnom ga prezire i dobacuje mu te sitniš. Nakladnici mu lažu, ne odgovaraju na pisma. Piše Matoš da su honorari sve manji, a ako se tako nastavi ne će ih uopće biti, baš kao da je anticipirao današnje stanje kada pisac ne dobiva praktički ništa, a još donedavni paušalni honorar plus tantijemi zamijenjen je samo postotkom koji dolazi ili ne dolazi iz sumnjivih izračuna nakladnika.
I tu dolazimo do današnjeg Ministarstva kulture, koje je ovih i nedavnih dana tako silno zaintrigiralo javnost da je gotovo zaboravila na gospodarstvo i druge užase. Naime, svi putovi hrvatske književnosti vode u to ministarstvo, gdje se iz ukupne svote za kulturu (0,49 posto državnoga proračuna) neka crkavica odvaja i za književne projekte, za nakladnička nadmetanja, otkup knjiga i slično, što na prvi pogled djeluje osvježavajuće gorko, a na drugi, iza kulisa – samo gorko, jer i tu etablirani činovnici u kulturi provode selekciju prema osobnim ili političkim nagnućima, u čemu je moj slučaj indikativan: ako je naoko desna opcija na vlasti i u ministarstvu (kao do prije pet godina) onda me mrze zato što nisu što jesam, no kako sam ipak na desnom rubu desne opcije ne mogu me jednostavno mimoići, pa me kao poncije pilati prepuštaju rulji u obliku nekog pomoćnika, recimo velikosrpskog provokatora koji u ministarstvo dolazi sporazumom desnih s „manjinama“, to jest pupovečkim Srbima.
Kada su crveni na vlasti – zna se. Sada je opet desni centar na vlasti. Politički agent Beograda, Pupovec, upravo traži od HDZ-a da jednoga njegovog Srbina stavi za pomoćnika u ministarstvo kulture, ne zato što nema sposobnijih Hrvata, nego zato što je Srbin, i to ne bilo kakav, nego pupovečki. Etablirani stranački (ha! de ze) činovnici na to će sigurno i pristati. Kada je Pupovec tražio hrvatske vode i šume, prilično su se uznemirili, kada traži hrvatsku kulturu – ma neka mu bude, komu je to važno. Tako je to danas u zemlji Hrvatskoj.
Čekaju nas zanimljivi događaji. Na primjer, kako će se ministrica, takva kakva jest, uhvatiti u koštac s posve razvidom činjenicom da je lijeva i u mnogočemu protuhrvatska hobotnica premrežila gotovo sve kulturne institucije? Prekrila kazališta, film, najveći broj nakladnika, o medijima da ne govorimo, a oni spadaju u područje kulture (još jednom podsjećam). Kako bi na to reagirao hrvatski nacionalist Matoš, e, dragi moji, a on to sve gleda s gornjogradske klupe i plače (ili mu se to samo kišne kapi slijevaju niz obraze?).
No, pustimo to, neuralgičnih točaka ima koliko i buha na psu lutalici: HINA, HAVC, neki (ne svi) HNK-ovi ali i kazališta (ne sva) „nižega ranga“ (slučaj „Kerempuh“), Agencija za elektroničke medije, HRT koji nije dovršio blago započetu kroatizaciju.
U domeni Ministarstva znanosti i obrazovanja poseban je i doista ilustrativan slučaj Instituta za jezik i jezikoslovlje kojim i nadalje ravna Jovanovićev kadar Jozić. Da nekako ublaži stvari, sada već bivša kratkotrajna postava desnoga centra stavila je za predsjednicu Upravnog vijeća HIJJ-a poznatu jezikoslovku, dr. Sandu Ham. I što se događa? Jovanovićev kadar opstruira predsjednicu Vijeća i upravno tijelo u cjelini, svjesno i pakosno – računajući na (ne baš ) prikriveno lijevo krilo desnoga centra. Vrhunac drskosti toga svata: Jozić nudi Sandi Ham ugovor o djelu, u kojemu gotovo izravno piše da je predsjednica Vijeća odgovorna ravnatelju! Pa sada očekujem od Ministarstva znanosti da žurno napravi reda, jer je riječ o opstrukciji ne samo rada tijela koje je imenovala država nego i opstrukciji uređene države kakva bi Hrvatska trebala biti. A na ovaj način ne može ni biti.
Hrvatsko novinarstvo
Ima lijepu tradiciju, a jedan od najvećih koji je pisao za novine upravo je Matoš kojemu je taj posao doslovce spašavao život u siromaštvu, ali mu oduzimao snagu za veće književne zamisli. I danas imamo sjajnih novinara u svim medijima, imali su donedavno samo jedno društvo ali se ono povampirilo, pa sada imam dva – nedavno rođeno Hrvatsko društvo pisaca i publicista pokušava i uspijeva u ovom trenutku uspostaviti ravnotežu, za početak, ima vrlo uglednih novinarskih i publicitičkih imena, pa očekujem da oni koji su i nadalje, po inerciji, u sablasnom Društvu novinara – napuste redove te pupovečki tendenciozne organizacije kojom ravna hrvatskoj javnosti (do uspona na mjesto predsjednika) nepoznati novinar Leković, beogradske provenijencije.
Taj medijski srbijanski učenik stalno je (kao i Pupovec) na putu, na relaciji Zagreb-Beograd, toliko često da mu se istrošio automobil, pa je na dosadnoj autocesti došao na izvrsnu ideju o atentatu na auto, o čemu je obavijestio zainteresiranu javnost, ali ne i policiju, ni srbijansku ni hrvatsku (nego valjda tek naknadno hrvatsku), a svjedok mu je srbijanski automehaničar. Tako je stvorena afera koja neodoljivo sliči na Benkovac u vrijeme prije prvih demokratskih izbora, na eksploziv postavljen na židovskom groblju u Zagrebu, na poljudsku svastiku i slične izmišljotine bolesnih nitkova u onim i ovim vremenima.
O čemu se tu zapravo radi? O nemoći. Izbore je dobio desni centar (kakav bio da bio, ali jest i mogao bi moždaučiniti štošta dobra.) Hrvatska domoljubna „kontrarevolucija“ (kako je nazivaju orjunaši), a koja je rođena upravo u doba nasilja crvenih, logično) ne sustaje, bori se nenasilno, ali uporno za vrijednosti koje zastupa, vrijednosti hrvatskoga naroda – ujedno i općeljudske -, hrvatska katolička mladež stupa na scenu i fascinira pojavama djevojaka i mladića koji nisu drogirani ni kokainom ni crvenim medijima...
Znači, orjuna je očajna i točno razumije sve te pojave kao atentat na svoje dalekosežne zamisli koje upravo padaju u vodu. Panika, to više što političko krilo (SDP-HNS) na koje računa, i samo leti kao izgubljena ptica, pa se više ne želi zvati ni partijom – što se skandalozno i ja se tomu protivim. U toj nezavidnoj situaciji preostaju samo stazići i sirovi saborski istupi, orjunaški dnevni listovi, otvoreni ili prikriveni, Pupovčev Srbobran koji neizravno Hrvate naziva psima, a sve je to je tako malo, pa i uz Lekovićevu užu ekipu u već užasnutom društvu novinara. Orjuna gubi i mora nešto poduzeti – nešto, ah, dramatično.
Atentat! Kako to dobro zvuči, a prenijet će i sklone europske lijeve novine, pa naravno, u Hrvatskoj je ugrožena sloboda medija i to na bestijalan način, a znate i inače kakva je Hrvatska, u njoj su svi ugroženi, posebno Srbi i osobito oni pupovečki koji imaju tri mjesta u Saboru. A znate i kakvi su Hrvati, uglavnom ustaše. Tako će se pisati, a što ne bi – tako je oduvijek bilo. No čini se da je Saša Leković napravio medvjeđu uslugu i sebi i svome društvu i orjuni kao takvoj, jer cijela stvar izgleda dozlaboga amaterski, diletantski, pa kada se umiješaju stručnjaci , policijski i automehaničarski, Leković će potpasti pod članak o uznemiravanju javnosti, premda nije odviše uznemirena.
Da, što još prestaje orjuni? Ministre koji su u kontinuitetu nastavili posao iz bivše, Oreškovićeve Vlade, orjuna je pretresla sve do u sedmo koljeno, a sada se bacila na nove ministre pa ih rukama drži za noge ne bi li im što ispalo iz džepova, recimo neki znak „sklonosti ustaštvu“. Tako su pronašli da je Pavo Barišić pisao o dr. Juliju Makancu. Ja sam pedeset godina stanovao na uglu Zvonimirove i Makančeve, a da trideset godina nisam znao o kakvom se Makancu radi, tek mi tada objasniše da je riječ o Milanu Makancu iz 19. stoljeća. No, na ploči je pisalo samo Makančeva ulica – veliki propust onih koji su Zvonimirovu prekrstili u Ulicu socijalističke revolucije. Tako je i Kvaternikov trg bio samo Kvaternikov trg, a na kojeg se Kvaternika odnosio, nitko nije znao.
Oprostite na ovoj digresiji: znači, ako se netko bavi filozofijom kao P. Barišić, odnosno proučava povijest filozofije, ne može nikako mimoići Julija Makanca jer Hrvatska u prošlosti (i sadašnjosti) i nije imala previše filozofa, pa bi ispuštanjem i jednoga bila zakinuta. O tomu je riječ. Hrvatska književna povijest ne ispušta (više) Milu Budaka, u svim je leksikonima i enciklopedijama, jer bi bez njega povijest naše književnosti bila siromašnija.
Huda jama
Dio žrtava jezivoga komunističkog stratišta u Hudoj Jami prenesen je na mariborsko groblje, dio je i nadalje udubokom podzemlju rudnika. Tih sedam stotina prenesenih i opet ukopanih bez volje da se posmrtni ostatci identificiraju, kap su u krvavom moru neotkopanih grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Vojvodini, Srbiji... Do pune istine se ne će doći, ima pravo Hebrang, dok sva grobišta ne budu otkopana, od Dravograda, Ljubljane, Maribora, Kočevskog Roga, Macelja i tako dalje, sva mjesta križnih putova i komunističkih zvjerstava, uključujući Jasenovac. Da, i Jasenovac, njegov gornji sloj, da napokon na svjetlosti dana vidimo o čemu se tu sve radi i zašto su bila prekinuta iskapanja u vrijem komunističke Jugoslavije – prekinuta čim su počela.
I na kraju, što s tim stotinama tisuća ostataka djece, žena i muškaraca, gdje ih pokopati, gdje bi ih hrvatska zemlja prekrila uz dostojan spomen, očito bez imena jer bi identifikacija zahtijevala armiju forenzičara, a i uz nju bi trajalo desetke i desetke godina. Vraćam se ideji biskupa Bogovića (sada u miru, ali vječno nemirnoga) o Svehrvatskom grobu ispod Udbine, na Krbavskom polju.
Svi Sveti su u utorak, potražite u priručnicima značenje toga blagdana.Meni se ruka umorila od pisanja, nadam se da ne ću dobiti grč u ruci kao Matoš.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|
