... a potom slijedi pustolovna vožnja po prašnom
makadamu, uskoj cestici čiji su rubovi obrasli kupinom
i pradavnom paprati, šikarom kojom gmižu veliki zeleni
gušteri, divljinom gotovo sablasnom.
Maleni putokaz napokon navješćuje da
ste blizu Zrina. Jednoga dana u godini, pa i ove
2016. u nestalom, zaraslom Zrinu ipak ima ljudi,
stigli su autobusima i automobilima s mnogih strana
zemlje Hrvatske, hodočasnici među kojima je mnogo
potomaka onih Zrinjana koji su što poubijani, što
prognani 10. rujna 1943., masakrirani u noći kada je
oganj spalio bogato i mirno naselje od gotovo tisuću
ljudi, kada je - po svjedočenju majke krčkoga
biskupa Petanjka - mjesec bio crven od plamena i
zvijezde na nebu bijahu crvene, a ubojice su nosile
crvene zvijezde na kapama.
Zrin je
ubijen po zapovjedi partizanskoga štaba, koja je
sačuvana i njezin tekst glasi nemilosrdno odsječno:
opkoliti i spaliti. Uz crvene zvijezde vukli su se
"stanovnici okolnih srpskih sela", znači četnicikoji
su dovršili krvavi posao i opljačkali sve što se
dalo. A imalo se što - Hrvati su u Zrinu stekli
mnoga dobra radeći marljivo u udolini ispod utvrde u
kojoj je rođen Nikola Šubić Zrinski, imali su
vinograde i polja na niskim obroncima slavne gore,
pašnjake i stoku . Nedjeljom i blagdanom išli su na
misu u crkvu čija su se zvona zadnji put čula na
Malu Gospu 1943. i od tada do dana današnjeg šute
jer ni crkve ni zvona više nema.
Na mjestu gdje je stajala crkva, na uzvišici iznad
doline kojom žubori malena Zrinčica, 10. rujna ove
godine služena je pod improviziranom nadstrješnicom
misa za stradale i nestale Zrinjane. Dva su biskupa
tu, Petanjak i sisački Košić, u prvim redovima pred
oltarom deset hrvatskih generala u svečanim odorama,
pripadnici 145. brigade, povjesničari poput
Borovčaka koji u dušu poznaje predjele i događaje na
Banovini, jedan zainteresirani književnik, to jest
ja, potomci Zrinjana raseljeni po Hrvatskoj i
svijetu, ljudi iz više-manje sjevernih hrvatskih
krajeva, nekoliko stotina nas stoji na užarenoj
čistini, stoji na temeljima razorene crkve ispod
kojih su vjerojatno još stariji ostatci pradavnoga
hrama, stojimo na kostima i na krovovima davnih
Zrinjana ispod stoljetne topole i gledamo prema
šipražju koje je odavno progutalo ostatke kuća.
O povijesti se ne smije šutjeti
Dan je predizborne šutnje, ali se o povijesti ne
šuti niti se ne može. Dobroćudni krčki biskup govori
o zlu koje je snašlo Zrin, govori o noći užasa u
velikom naselju, strateški zapravo nevažnom ali
očito značajnom u strategiji komunističkih i
četničkih zločinaca kojima je mirni hrvatski Zrin
bio trn u oku jer su živjeli za sebe, nikomu se u
tom kraju Bogu iza leđa nisu klanjali do Bogu
samome, s partizanima nisu htjeli imati posla, ni s
kim drugim u tim mučnim vremenima. Pa budući da su
komuniste ignorirali, bijahu proglašeni ustašama,
kako to biva i onda i danas.
Trećina Hrvata je poubijana,
zaklana, strijeljana, ostali prognani. Sudbine poput
Boričevca, Španovice, Udbine. Prognani se Zrinjani
više nikada nisu vratili na svoju djedovinu. Ni u
vrijeme velikosprske komunističke Jugoslavije,
naravno, ali ni u vrijeme samostalne, suverene,
nezavisne, neovisne, demokratske, pravne (?) moderne
hrvatske države koja ih je ostavila na cjedilu i tim
činom neizravno poručila da u njoj ogroman utjecaj
imaju potomci arhaične, protuhrvatske ideologije i
strategije koja očito ide za tim da Banovina bude
što manje hrvatska.
Elem,
godine 1946. komunistički je sud presudio da se
Zrinjanima oduzima zemlja i da ondje nemaju što
tražiti. Ta je presuda očito i nadalje na snazi, u
samostalnoj hrvatskoj državi, nacionalnoj državi
hrvatskoga naroda! Velikosrpska mašinerija , dobro
podmazana i u hrvatskom (?) pravosuđu jednostavno se
oglušuje, ima drugih poslova, zatrpana je
"predmetim". I tako dvadeset i pet godina. Pa reče
biskup Ivica Petanjak, potomak Zrinjana, da je
vrijeme za buđenje hrvatskih pravnika, odvjetnika,
da je vrijeme za djelatni angažman, vrijeme da se
poništi (kao prvi korak) komunistička presuda iz
1946. Kao što je poništena presuda svetom Alojziju
Stepincu. Upravo tako, od kuknjave i zapomaganja
nema ništa, suza kane ali se i osuši, okupe se ljudi
i plaču nad sudbinom Zrina, ali je sada dosta!
Poslije mise polažu se vijenci pred skromnim
križem i pločom koja podsjeća na tragediju. U ime
generala vijenac polaže Lucić , koji potom drži
govor, vojnički kratak i sažet, domoljuban. No mene
posebno impresionira govor djevojke, gotovo
djevojčice: izravna i žestoka onako kako bi trebali
govoriti hrvatski političari, a ne govore, spominje
suvremena četnička divljanja po Hrvatskoj, spominje
neučinkovitu instituciju koju nazivamo hrvatskom
državom. Ma ako mi je koji govor "sjeo" u zadnjim
godinama, to je bio taj. Tako govori novi hrvatski
naraštaj koji kamere ne bilježe nego od njega bježe
(nije bilo kamera, koliko sam vidio), a prostor u
medijima dobivaju drugi, sljednici jugofilne i
srbofilne klateži , duhovni sljednici (kao oni u
SDP-HNS-u) SKH (SKJ) koji - bez obzira jesu li ili
nisu formalno na vlasti, i nadalje i uvijek drže
hrvatsku državu čvrsto u šapama pa smo zato danas
gdje jesmo, cenzura radi, cenzura ne samo u medijima
nego vidljiva i izravna cenzura nad osjećajima i
izričajima hrvatskoga bića.
Nekako je to biće nalik utvrdi u kojoj je rođen
Nikola Šubić Zrinski - ostatci kule i bedema vide se
iz udoline, a kada se čovjek uspne strmim putem do
staroga grada, nalazi tek ploču s imenom Zrinskog i
nedavno površno pokošen prostor unutar bedema,
veliku površinu koju tek mašta može ispuniti životom
što je tu vladao do druge polovice 16. stoljeća,
kada su ga prekinuli Turci - u doba nakon sigetske
epopeje. Nikola Zrinski nije doživio pad Zrina.
Podno grada je crkva sv. Magdalene koju je tek
nedavno dotaknula restauratorska ruka, impozantna
crkva u ovoj (sadašnjoj) pustoši, arhitektonsko
remek-djelo. Baština Zrinskih treba biti očuvana,
utvrde Zrin i Gvozdansko sačuvane barem kao
privlačne ruine, ako ne i više, kao zrinska
Kostajnica, sva ta mjesta velike hrvatske povijesti
povezati u jedan zlatni zrinski lanac - projekt,
vizija postoji, barem tako kaže župan
sisačko-moslavački Žinić.
Dok se spuštam niz strmi put, preda mnom žena i
muškarac s dvoje djece. Muškarac, očito potomak
Zrinjana, kaže da ne zna točno gdje je njegova
djedovina, ali mu rekoše da je "blizu Petanjka" , pa
će valjda otkriti. Usred jednoga polja vidim lampion
, svijeću koja će barem te noći rasvijetliti komad
hrvatske zemlje i ubijeni, nepokopani Zrinjani
odozgo iz oblaka vidjet će da nisu potpuno
zaboravljeni.
U isto vrijeme kamere koje nisu bile u Zrinu,
pošle su u Jasenovac gdje se nastavljaju već
spomenuta četnička divljanja u režiji Milorada
Pupovca i Srpske pravoslavne crkve. Ovaj put su
lažljivi Pupovac i njegov adlatus Irinej - koji
Slavoniju i Dalmaciju, a naravno i Banovinu, ne
priznaje kao dijelove Hrvatske - poveli sa sobom
carigradskog patrijarha Bartolomeja i vodili ga po
zemlji Hrvatskoj kao medvjeda. Napisali su mu valjda
tekst, opomenuli ga da ne spominje baš sedamsto
tisuća stradalih u Jasenovcu nego samo nekoliko
stotina tisuća, pa je tako sputani Bartolomej upao u
unaprijed postavljenu velikosrpsku zamku, možda i
dobrovoljno.
Ako je do sada tko pomislio da je
djedica Bartolomej simpatični pravoslavni djed Mraz
kojega i papa uspijeva ekumenizirati, od sada je
samo povodljivi starčić koji na srpske laži namazuje
vaseljensku paštetu. Hrvatske "vlasti" u tehničkom
bezvlašću pokazale su besramnu bezočnost u
kombinaciji s čudesnom naivom (Kolindu izuzimam): da
su pažljivo čitale Bartolomejevu najavu kako dolazi
posjetiti "pravoslavna prostranstva", da su poslale
signal kako je potpuno neuputno realizirati
"povijesni posjet" dan uoči parlamentarnih izbora u
Hrvatskoj, da su opazile kako medvjeda s jedna
strane voda Irinej a s druge Vulin koji bi trebao
bitiproglašen (odavno) nepoželjnom osobom u
Hrvatskoj - eh da su...ali nisu.
To je ta
Hrvatska o kojoj govorim i pišem, država koja
dopušta sebi da ispadne blesava premda smo neki od
nas upozoravali što će se dogoditi (pročitajte moju
zadnju kolumnu). Dopušta ordinarna četnička
divljanja, skrušeno sluša velikosrpske laži , a na
skupinu znanstvenika koja se bavi trostrukim logorom
Jasenovac pušta zlokobne cenzore, kao što "podnosi"
da se protiv autora filma o Jasenovcu podižu
priglupe optužnice te ga"država" (policija) poziva
na informativne razgovore, baš kao da živimo prije
četrdesetak godina.
Izbori
Dan nakon Bartolomeja, SDP-HNS doživio je
bartolomejsku noć. Družba pod nazivom Narodna
milicija ili tako nekako, prošla je kao bosa po
trnju . U Muzeju primitivne umjetnosti mladež SDP-a
nije pjevala "Od Vardara pa do Triglava", kao 2011.
kada je tom pjesmicom dala do znanja da slijede
godine terora - što se i ostvarilo. Koalicija
SDP-HNS (i zabludjeli HSS) doista spada u muzej, jer
ne vlada suvremenom političkom umjetnošću, zaostala
je u vremenu i ima manire onih terorista koji su
vladali Hrvatskom poslije Hrvatskoga proljeća, a na
liste stavlja prononsirane blesavce , veleizdajnike
i krivokletnike. HDZ je pokazao da ga se ne može
zatući ni lopatom, da ide dalje i nakon što sam sebi
puca u koljeno, jednom riječi - da je stožerna
stranka hrvatskoga naroda.
Slijedi mostogradnja ili neko drugo inženjersko
dovijanje. Jedan pravi graditelj mostova umro je
ovih dana, zaslužni Jure Radić, čovjek marljiv i
predan Hrvatskoj, odan kršćanskim vrijednostima.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|
