Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

POČETKOM KOLOVOZA 2016.      (12.08.2016.)

Povukli smo mnogo toga i na veću visinu, recimo Hrvatsku vojsku na Dinaru

Vrijeme na refule, malo paklenski vruće, malo pristojno, s obveznim burama i olujama baš na udarne dane turističke agresije na Hrvatsku s kopna i mora, a posebno nasrtaje meni dragih divovskih kružnika (kruzera) koji uljepšavaju pitome mediteranske, povijesne krajolike.

Sjećajući se Sulejmanova mosta kraj Osijeka koji je dijelom bio građen na lađama povezanim lancima, došao sam na ideju da kupimo desetak kruzera i povežemo ih lancima - čime bismo za malo vremena napravili Pelješki most s velikim hotelskim površinama.

Dvostruka dobit. Zamisao je prilično blesava, ali fascinantna. Jedini je problem BiH jer bismo kruzere morali podići na visinu od 55 metara, što je inače beha zahtjev kako bi se velika, slavna i visoka ratna i trgovačka mornarica BiH mogla provući do Neuma.

No, povukli smo mnogo toga i na veću visinu, recimo Hrvatsku vojsku na Dinaru odakle je pucao pogled na Knin, a i inače se pucalo, što je na tom sektoru dalo odlične rezultate. I neprijatelj je imao sjajne rezultate u bježanju, pa da je bilo vremena mjeriti štopericom, padali bi svjetski i olimpijski rekordi. Tadanji trkači sada su nešto ostarjeli pa ne mogu nastupiti u Riju.

Što se u stvari događalo od 4. do 8. kolovoza 1995. djeca ne mogu sa sigurnošću saznati. U udžbenicima vide kratke upute i objašnjenja: u "krajini" su živjeli mirni i marljivi Srbi, rado su išli u vojnike i milicionare,oznaše, kosaše i udbaše, te za direktore poduzeća u cijeloj Hrvatskoj a imali su i političke talente veće od nedarovitih Hrvata pa se nalazili u vlasti, u velikom broju. Kada je izbio rat zamolili su Hrvate da odu kako ih ne bi morali ubijati, pa se 250.000 Hrvata pokupilo i otišlo, a ubili su samo one tvrdoglave koji su ostali. Civile, njih samo osam tisuća, od toga četiri tisuće žena i djece, no oni se ne računaju. Pa zašto su onda, za Boga miloga, hrvatski vojnici u kolovozu devedeset pete navalili kao pume, pauci, tigrovi i ini na tu ljupku krajovinu, umjesto da ju ostave na miru i sada bi cvala kao Luksemburg? Zašto, zašto?

No, tako nekako. Nije im bilo dopušteno da budu država u slučajnoj državi, što nikako ne mogu zaboraviti ni oprostiti, kao ni politički agenti Srbije poput Pupovca koji se zgražaju nad proslavom Oluje i tvrde da se osjećaju ugroženima s tri zajamčena mjesta u Hrvatskom saboru, jedu hrvatski kruh i pljuju po njemu, truju hrvatsku djecu na hrvatskim sveučilištima, izdaju subverzivne novine i krivotvore povijest i sadašnjost, zagledani u budućnost koja im već daje signale.
Kolindin govor

Dramaturški vrlo dobro koncipiran. Ne slučajno, odmah na početku spomenuta Milanovićeva slučajna država, odmah odgovoreno provokatoru iz SDP-a njemu nepoznatim podatkom da je moderna, demokratska država nastala voljom hrvatskoga naroda izraženom na referendumu (kojemu, doduše, nije bio dopušten pristup "drugima i drugačijima" kako laže Dejan Jović) čiji je grandiozan rezultat 1991. prvi najavio potpisnik ovih redaka na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru, što i nije toliko važno, ali neka se zna.

Spomenula je predsjednica države nekoliko imena zaslužnih, Tuđmana, Červenka, Šuška, Valentića, A.G. Matoša i Kleina iz potonje mirne reintegracije (izvršitelje na "terenu" nije, poput Gotovine i Markača te ostalih zapovjednika), kazala da se radilo o obračunu s unitarističkim jugoslavenstvom i retardiranim četnicima iz drugoga svjetskog klanja, a onda nastavila o bitnom, o onom što je Beogradu dizalo kosu na glavi i vlasi na bradi, kao i petoj koloni u Zagrebu: da je Oluja bila politički opravdana i etički čista, a vojnički briljantna.

Opa! Tada su zazvonila sva zvona u Beogradu i neka u Zagrebu, poskočili pravednici josipovići jer reče još Kolinda da to poručuje onima izvan Hrvatske i onima u Hrvatskoj, krvotvoriteljskoj klateži kojoj su hrvatski mediji uvijek otvoreni kao vrata javnih klozeta. (A HINA, državna izvještajna agencija odmah potvrdila u koji rog puše, puštajući urbi et erbi neprijateljsku verziju Žarka Puhovskog o silnim srpskim civilnim žrtvama nakon Oluje, deseterostruko napuhanu i ismijanu u Haagu, koju je na zaprepaštenje i Hine i Puhovskog demantirala čak i Hrvatima potpuno nesklona Documenta. U zaključku: HINA mora dobiti novu upravu jer pod ovom nije agencija hrvatske države nego agentura neke druge.)

Poantirala je predsjednica državno-povijesnom, ponešto potpuno točnom tvrdnjom da je "Oluja rasteretila Hrvatsku od utega stoljetnog velikosrpskog projekta", s naglaskom na stoljetni, premda traje od druge polovice 19. stoljeća a sada je 2016. godina , a nismo ni rasterećeni jer je uteg doduše nešto manji ali se snaži iz Beograda i Zagreba zahvaljujući namjerno ili ne idiotskoj politici prema neizliječivoj Srbiji od početka ovoga stoljeća. Velikosrpski plan i dalje postoji, razrađen ne samo u novim memorandumskim glavama nego i u vojnim planovima, u čemu zajedničke "vježbe" s Rusima nisu na zadnjem mjestu.

U dramaturškom, bezpridržajno briljantnom državničkom obratu, Kolinda je konstatirala da ne smije biti građana drugoga reda. Ne znam na koga je mislila, jer se na Srbe to nikako ne može odnositi, pa ni na Pupovčeve Srbe koji su sudjelovali i u naoko desnim vladama, dobili toliko mjesta u instutucijama kao da ih ima dva milijuna, ako ne i više. Možda je mislila na Hrvate, što bi bilo točnije, recimo na mene koji nisam mogao dobiti ni kunu za roman iz novije hrvatske povijesti (s finalom u Oluji), jer mi je falila moralno-politička podobnost - u vrijeme velikosrpskog provokatora Čedomira kao pomoćnika ministra kulture i u vrijeme zarezovskog povjerenstva istoga Ministarstva u doba uvijek trijezne ministrice iz tabora sestre Pusić.

No, pustimo to, premda je ovo osobna rubrika. Pa mogu i o svojim traumama - traumama građanina drugoga reda.

Na svršetku govora Kolinda se vratila vojnim pitanjima, u kojima je kvalificirana. Reče da nam treba snažna, moderna vojska, i da (bez obzira na NATO koji uvijek ima neke druge brige) trebamo imati oružane snage za samostalan odgovor. Upravo tako, jer dok stigne NATO, Srbi i Rusi bi već mogli biti u visini Donjeg Miholjca, a dok se EU trgne, ako se uopće trgne - u visini Virovitice.
Specijalni govor

Govorio je u Kninu i Ivica Glavota, predsjednik udruge splitskih specijalaca, i s tim specijalnim govorom postao u nekoliko minuta ljubimac publike. Postavio je točna pitanja o brisanju birača u Vrgorcu i Imotskom a nebrisanju u Vukovaru gdje se na njihovu nebrisanju zasnivaju i laži o brojnosti na temelju koje se postavljaju ćirilične ploče, točno je definirao hrvatsku borbu kao sraz s velikosrpskim fašizmom, nedovršenu borbu jer "nismo uradili posao do kraja". Jest, nismo, "pa sada trpimo sranja i uvrede u vlastitoj zemlji." Bio je to sjajan antifašistički govor i vrlo je nejasno zašto su josipovići, puhovski i pupovci ogorčeno reagirali.
HTV za svaku pohvalu

Središnju proslavu Oluje u Kninu prenosila je Hrvatska radiotelevizija a Thompson obećao da u službenom i službeno prenošenom dijelu koncerta ne će pjevati Čavoglave. Izvrstan je potez da je Knin povezan s Vukovarom, akcijom za Vodotoranj, kao i da se izvode pjesme iz svih dijelova Hrvatske, pa naravno i iz Istre koju Boris Miletić nakon svinjarije s putovnicom i dalje (za javnost) navodno ipak drži hrvatskim teritorijem. Malo je reterirao. Možda ipak dopusti da kroz tunel Učka putujemo pokazujući na izlazu samo osobnu iskaznicu.

Kamere su brzo ugašene kada je Thompson počeo pjevati Čavoglave, uz pratnju naroda i policije, to jest policija ga je pratila nakon što je sišao s pozornice i htjela mu uvaliti prekršajni papir koji je odbio potpisati jer je kazna propisana u njemačkim markama a one više nisu u optjecaju i ne zna kako ih nabaviti, pa će na tomu i ostati. Glede pozdrava ZDS koji u prekršajnom ni kaznenom obliku nije naveden pa ostaje u sferi nagađanja (kako je opazio i Orepić): izrečen je od hosovaca koji su s tim pozdravom ginuli u Domovinskom ratu, u ustroju Hrvatske vojske, daleko od muenchenske prve crte. A glede srpske zastave, vjerojatno se radilo o samozapaljenju - natopljena je hrvatskom krvlju koja lako plane u nezaboravu.

Iz Beograda je četnička klatež na vlasti kojoj su ruke još krvave iz prve polovice devedesetih, poslala novu, valjda desetu notu, pa je tako do sada u Zagreb poslan cijeli notni zapis pjesme "Spremte se, spremte četnici".
Srb i Bobota

Među sranjima (ljepše rečeno fekalijama) nije posebno spomenut slučaj proslave u Srbu, koji ima svoje repove, a ne bih to potezao da nije riječ o djeci. Na djecu sam posebno osjetljiv. Elem, ni u jednim novinama, ni na jednoj televiziji niti radiju nisam pročitao ni vidio ono što je objavljeno na portalu koji pratim. Naime, u Srb su bila dovedena djeca iz Osnovne škole Bobota, naselja u općini Trpinja, županija vukovarsko-srijemska. Ondje su recitirala pjesmicu koja glasi: "Ako te netko pita za Partiju i Tita, ti mu reci da smo budući Titovi borci. Moj će tata da pronađe još bolji top sa kojim će da udara po neprijatelju. Moj će tata sekiricom da udara po krvnikovoj glavi."


Pjesmicu su čule i zapamtile članice udruge "Žene u Domovinskom ratu - Zadar", koje su se mudro provukle između hrvatskih policijskih zasjeda i nazočile četničko-komunističkoj svinjariji u Srbu. Spomenuta pjesmica je izvedena valjda umjesto hrvatske himne. MUP ima snimke (valjda i tonske), ali o njima ni riječi. I dobro da ne, u pitanju su djeca, treba ih zaštititi a to je posao pravobraniteljice za djecu. Zaštititi od četničko-komunističke indoktrinacije. A slučajem se (djelovanjem prema odraslima) treba pozabaviti i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

Bobota se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, školu ondje polaze hrvatska i srpska djeca, postoji učionica za hrvatski jezik i učionica za srpski jezik, obavijesti se daju na latinici i hrvatskom jeziku, te na ćirilici i srpskom, djecu posjećuju srbijanski pisci za decu, primjerice stanovite spisateljice Gordana Maletić i Sonja Krstanović o kojima ne znam ništa, ali će znati Jergović, tačno. Škola ima i humanitarnu fondaciju "Osmeh na dar", terensku nastavu valjda provodi u Srbu, a tehnički odgoj se svodi na brušenje sekirica. Ravnateljica škole je, čitam na međumrežju, Ljubica Vukajlović. Od hrvatskih institucija još nema glasa. To jest, bila se oglasila SOA s porukom da jača četnička opasnost u RH. Srb i kažnjivo zavođenje dječjih duša dogodili su se nakon te poruke.

Ima li HTV snage, kada je već napravio tako dobar posao u Kninu, poći za informacijom koju su dale hrabre zadarske žene, pa snimiti emisiju - ali ne za dječji program.
Sinjska alka

Alkarski je vojvoda viteškim rječnikom u stvari rekao isto što i specijalni branitelj Glavota u Kninu. Narod je gnjevan i šalje poruke, a u koga polaže nade čuje se po pljesku nazočnim političarima na svečanoj tribini pod kojom trče potomci pobjednika nad Turcima, a sami pobjednici nad srpskom vojskom zaustavljenom već na početku rata iznad Sinja. Novokomponirana "narodna koalicija" nije se usudila doći ni u Knin ni u Sinj jer je znala kako bi prošla, toliko je narodna da se boji naroda. Ni veliki vođa i učitelj Zoki nije se pojavio ili se sakrio među konjima pa ga nismo zapazili.

Hrvoje Hitrec, hkv.hr

www.hkz-kkv.ch

 

129-2016

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch