Dvostruka dobit. Zamisao je prilično blesava, ali
fascinantna. Jedini je problem BiH jer bismo kruzere
morali podići na visinu od 55 metara, što je inače
beha zahtjev kako bi se velika, slavna i visoka ratna
i trgovačka mornarica BiH mogla provući do Neuma.
No, povukli smo mnogo toga i na veću
visinu, recimo Hrvatsku vojsku na Dinaru odakle je
pucao pogled na Knin, a i inače se pucalo, što je na
tom sektoru dalo odlične rezultate. I neprijatelj je
imao sjajne rezultate u bježanju, pa da je bilo
vremena mjeriti štopericom, padali bi svjetski i
olimpijski rekordi. Tadanji trkači sada su nešto
ostarjeli pa ne mogu nastupiti u Riju.
Što se u stvari događalo od 4. do 8.
kolovoza 1995. djeca ne mogu sa sigurnošću saznati.
U udžbenicima vide kratke upute i objašnjenja: u
"krajini" su živjeli mirni i marljivi Srbi, rado su
išli u vojnike i milicionare,oznaše, kosaše i
udbaše, te za direktore poduzeća u cijeloj Hrvatskoj
a imali su i političke talente veće od nedarovitih
Hrvata pa se nalazili u vlasti, u velikom broju.
Kada je izbio rat zamolili su Hrvate da odu kako ih
ne bi morali ubijati, pa se 250.000 Hrvata pokupilo
i otišlo, a ubili su samo one tvrdoglave koji su
ostali. Civile, njih samo osam tisuća, od toga
četiri tisuće žena i djece, no oni se ne računaju.
Pa zašto su onda, za Boga miloga, hrvatski vojnici u
kolovozu devedeset pete navalili kao pume, pauci,
tigrovi i ini na tu ljupku krajovinu, umjesto da ju
ostave na miru i sada bi cvala kao Luksemburg?
Zašto, zašto?
No, tako nekako. Nije im bilo
dopušteno da budu država u slučajnoj državi, što
nikako ne mogu zaboraviti ni oprostiti, kao ni
politički agenti Srbije poput Pupovca koji se
zgražaju nad proslavom Oluje i tvrde da se osjećaju
ugroženima s tri zajamčena mjesta u Hrvatskom
saboru, jedu hrvatski kruh i pljuju po njemu, truju
hrvatsku djecu na hrvatskim sveučilištima, izdaju
subverzivne novine i krivotvore povijest i
sadašnjost, zagledani u budućnost koja im već daje
signale.
Kolindin govor
Dramaturški vrlo dobro koncipiran.
Ne slučajno, odmah na početku spomenuta Milanovićeva
slučajna država, odmah odgovoreno provokatoru iz
SDP-a njemu nepoznatim podatkom da je moderna,
demokratska država nastala voljom hrvatskoga naroda
izraženom na referendumu (kojemu, doduše, nije bio
dopušten pristup "drugima i drugačijima" kako laže
Dejan Jović) čiji je grandiozan rezultat 1991. prvi
najavio potpisnik ovih redaka na konferenciji za
medije u Hrvatskom saboru, što i nije toliko važno,
ali neka se zna.
Spomenula je predsjednica države
nekoliko imena zaslužnih, Tuđmana, Červenka, Šuška,
Valentića, A.G. Matoša i Kleina iz potonje mirne
reintegracije (izvršitelje na "terenu" nije, poput
Gotovine i Markača te ostalih zapovjednika), kazala
da se radilo o obračunu s unitarističkim
jugoslavenstvom i retardiranim četnicima iz drugoga
svjetskog klanja, a onda nastavila o bitnom, o onom
što je Beogradu dizalo kosu na glavi i vlasi na
bradi, kao i petoj koloni u Zagrebu: da je Oluja
bila politički opravdana i etički čista, a vojnički
briljantna.
Opa! Tada su zazvonila sva zvona u Beogradu i neka u Zagrebu,
poskočili pravednici josipovići jer reče još Kolinda da to poručuje onima izvan
Hrvatske i onima u Hrvatskoj, krvotvoriteljskoj klateži kojoj su hrvatski mediji
uvijek otvoreni kao vrata javnih klozeta. (A HINA, državna izvještajna agencija
odmah potvrdila u koji rog puše, puštajući urbi et erbi neprijateljsku verziju
Žarka Puhovskog o silnim srpskim civilnim žrtvama nakon Oluje, deseterostruko
napuhanu i ismijanu u Haagu, koju je na zaprepaštenje i Hine i Puhovskog
demantirala čak i Hrvatima potpuno nesklona Documenta. U zaključku: HINA mora
dobiti novu upravu jer pod ovom nije agencija hrvatske države nego agentura neke
druge.)
Poantirala je predsjednica
državno-povijesnom, ponešto potpuno točnom tvrdnjom
da je "Oluja rasteretila Hrvatsku od utega
stoljetnog velikosrpskog projekta", s naglaskom na
stoljetni, premda traje od druge polovice 19.
stoljeća a sada je 2016. godina , a nismo ni
rasterećeni jer je uteg doduše nešto manji ali se
snaži iz Beograda i Zagreba zahvaljujući namjerno
ili ne idiotskoj politici prema neizliječivoj Srbiji
od početka ovoga stoljeća. Velikosrpski plan i dalje
postoji, razrađen ne samo u novim memorandumskim
glavama nego i u vojnim planovima, u čemu zajedničke
"vježbe" s Rusima nisu na zadnjem mjestu.
U dramaturškom, bezpridržajno
briljantnom državničkom obratu, Kolinda je
konstatirala da ne smije biti građana drugoga reda.
Ne znam na koga je mislila, jer se na Srbe to nikako
ne može odnositi, pa ni na Pupovčeve Srbe koji su
sudjelovali i u naoko desnim vladama, dobili toliko
mjesta u instutucijama kao da ih ima dva milijuna,
ako ne i više. Možda je mislila na Hrvate, što bi
bilo točnije, recimo na mene koji nisam mogao dobiti
ni kunu za roman iz novije hrvatske povijesti (s
finalom u Oluji), jer mi je falila moralno-politička
podobnost - u vrijeme velikosrpskog provokatora
Čedomira kao pomoćnika ministra kulture i u vrijeme
zarezovskog povjerenstva istoga Ministarstva u doba
uvijek trijezne ministrice iz tabora sestre Pusić.
No, pustimo to, premda je ovo osobna
rubrika. Pa mogu i o svojim traumama - traumama
građanina drugoga reda.
Na svršetku govora Kolinda se
vratila vojnim pitanjima, u kojima je kvalificirana.
Reče da nam treba snažna, moderna vojska, i da (bez
obzira na NATO koji uvijek ima neke druge brige)
trebamo imati oružane snage za samostalan odgovor.
Upravo tako, jer dok stigne NATO, Srbi i Rusi bi već
mogli biti u visini Donjeg Miholjca, a dok se EU
trgne, ako se uopće trgne - u visini Virovitice.
Specijalni govor
Govorio je u Kninu i Ivica Glavota,
predsjednik udruge splitskih specijalaca, i s tim
specijalnim govorom postao u nekoliko minuta
ljubimac publike. Postavio je točna pitanja o
brisanju birača u Vrgorcu i Imotskom a nebrisanju u
Vukovaru gdje se na njihovu nebrisanju zasnivaju i
laži o brojnosti na temelju koje se postavljaju
ćirilične ploče, točno je definirao hrvatsku borbu
kao sraz s velikosrpskim fašizmom, nedovršenu borbu
jer "nismo uradili posao do kraja". Jest, nismo, "pa
sada trpimo sranja i uvrede u vlastitoj zemlji." Bio
je to sjajan antifašistički govor i vrlo je nejasno
zašto su josipovići, puhovski i pupovci ogorčeno
reagirali.
HTV za svaku pohvalu
Središnju proslavu Oluje u Kninu
prenosila je Hrvatska radiotelevizija a Thompson
obećao da u službenom i službeno prenošenom dijelu
koncerta ne će pjevati Čavoglave. Izvrstan je potez
da je Knin povezan s Vukovarom, akcijom za
Vodotoranj, kao i da se izvode pjesme iz svih
dijelova Hrvatske, pa naravno i iz Istre koju Boris
Miletić nakon svinjarije s putovnicom i dalje (za
javnost) navodno ipak drži hrvatskim teritorijem.
Malo je reterirao. Možda ipak dopusti da kroz tunel
Učka putujemo pokazujući na izlazu samo osobnu
iskaznicu.
Kamere su brzo ugašene kada je
Thompson počeo pjevati Čavoglave, uz pratnju naroda
i policije, to jest policija ga je pratila nakon što
je sišao s pozornice i htjela mu uvaliti prekršajni
papir koji je odbio potpisati jer je kazna propisana
u njemačkim markama a one više nisu u optjecaju i ne
zna kako ih nabaviti, pa će na tomu i ostati. Glede
pozdrava ZDS koji u prekršajnom ni kaznenom obliku
nije naveden pa ostaje u sferi nagađanja (kako je
opazio i Orepić): izrečen je od hosovaca koji su s
tim pozdravom ginuli u Domovinskom ratu, u ustroju
Hrvatske vojske, daleko od muenchenske prve crte. A
glede srpske zastave, vjerojatno se radilo o
samozapaljenju - natopljena je hrvatskom krvlju koja
lako plane u nezaboravu.
Iz Beograda je četnička klatež na
vlasti kojoj su ruke još krvave iz prve polovice
devedesetih, poslala novu, valjda desetu notu, pa je
tako do sada u Zagreb poslan cijeli notni zapis
pjesme "Spremte se, spremte četnici".
Srb i Bobota
Među
sranjima (ljepše rečeno fekalijama) nije posebno
spomenut slučaj proslave u Srbu, koji ima svoje
repove, a ne bih to potezao da nije riječ o djeci.
Na djecu sam posebno osjetljiv. Elem, ni u jednim
novinama, ni na jednoj televiziji niti radiju nisam
pročitao ni vidio ono što je objavljeno na portalu
koji pratim. Naime, u Srb su bila dovedena djeca iz
Osnovne škole Bobota, naselja u općini Trpinja,
županija vukovarsko-srijemska. Ondje su recitirala
pjesmicu koja glasi: "Ako te netko pita za Partiju i
Tita, ti mu reci da smo budući Titovi borci. Moj će
tata da pronađe još bolji top sa kojim će da udara
po neprijatelju. Moj će tata sekiricom da udara po
krvnikovoj glavi."
Pjesmicu su čule i zapamtile članice udruge "Žene u Domovinskom ratu - Zadar",
koje su se mudro provukle između hrvatskih policijskih zasjeda i nazočile
četničko-komunističkoj svinjariji u Srbu. Spomenuta pjesmica je izvedena valjda
umjesto hrvatske himne. MUP ima snimke (valjda i tonske), ali o njima ni riječi.
I dobro da ne, u pitanju su djeca, treba ih zaštititi a to je posao
pravobraniteljice za djecu. Zaštititi od četničko-komunističke indoktrinacije. A
slučajem se (djelovanjem prema odraslima) treba pozabaviti i Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i športa.
Bobota se nalazi na teritoriju
Republike Hrvatske, školu ondje polaze hrvatska i
srpska djeca, postoji učionica za hrvatski jezik i
učionica za srpski jezik, obavijesti se daju na
latinici i hrvatskom jeziku, te na ćirilici i
srpskom, djecu posjećuju srbijanski pisci za decu,
primjerice stanovite spisateljice Gordana Maletić i
Sonja Krstanović o kojima ne znam ništa, ali će
znati Jergović, tačno. Škola ima i humanitarnu
fondaciju "Osmeh na dar", terensku nastavu valjda
provodi u Srbu, a tehnički odgoj se svodi na
brušenje sekirica. Ravnateljica škole je, čitam na
međumrežju, Ljubica Vukajlović. Od hrvatskih
institucija još nema glasa. To jest, bila se
oglasila SOA s porukom da jača četnička opasnost u
RH. Srb i kažnjivo zavođenje dječjih duša dogodili
su se nakon te poruke.
Ima li HTV snage, kada je već
napravio tako dobar posao u Kninu, poći za
informacijom koju su dale hrabre zadarske žene, pa
snimiti emisiju - ali ne za dječji program.
Sinjska alka
Alkarski je vojvoda viteškim
rječnikom u stvari rekao isto što i specijalni
branitelj Glavota u Kninu. Narod je gnjevan i šalje
poruke, a u koga polaže nade čuje se po pljesku
nazočnim političarima na svečanoj tribini pod kojom
trče potomci pobjednika nad Turcima, a sami
pobjednici nad srpskom vojskom zaustavljenom već na
početku rata iznad Sinja. Novokomponirana "narodna
koalicija" nije se usudila doći ni u Knin ni u Sinj
jer je znala kako bi prošla, toliko je narodna da se
boji naroda. Ni veliki vođa i učitelj Zoki nije se
pojavio ili se sakrio među konjima pa ga nismo
zapazili.
Hrvoje
Hitrec, hkv.hr
|
