A rađanje Crkve hrvatskih mučenika u Udbini pratio sam
od samoga početka, dok smo još stajali na uzvisini
iznad betonskoga grotla iz kojega su virile željezne
šipke, pratio sam napore i nevolje biskupa Bogovića,
sukobe, preprojektiranje, orjunaška podmetanja,
zastoje ali i dovršetak gradnje bijeloga hrama na
udbinskom obronku ponad Krbavskoga polja, svečanost u
još gotovo posve praznoj, neurešenoj utrobi zdanja, te
sam tada zapisao da u ovaj prostor mogu ući samo
vrhunska djela hrvatskih kipara i slikara, a to se
sada, eto, i dogodilo s Kuzminim veličanstvenim
reljefom.
Bilo je Udbini, čitam, mnogo
nadbiskupa i biskupa kao i svih prošlih godina, među
biskupima i bivši Ivan Milovan koji je upravo
doživio rehabilitaciju nakon što je utvrđeno da se
svojedobno s pravom usprotivio Vatikanu koji je
Dajlu dao talijanskim benediktincima - slučaj koji
na stanovit način podsjeća na Savudrijsku valu, ali
ima i šire konotacije. Vatikan se uopće prema
Hrvatima i Hrvatskoj ne odnosi uvijek s očekivanim
simpatijama, premda ne treba zaboraviti možda i
odlučujuću potporu sv. Ivana Pavla II. samostalnoj
hrvatskoj državi u prosincu 1991. (on je blagoslovio
i kamen temeljac za Udbinu 2003.)
Ambivalentno ponašanje Vatikana u
slučaju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca pomalo me
je razgnjevilo, jer je riječ o nečuvenom
odugovlačenju i štoviše traženju "drugoga mišljenja"
- od Srpske pravoslavne crkve. Razumijem da papa
taktizira u plemenitoj nakani pomirbe na jugoistoku
Europe, a u crkvenom smislu vjerojatno vidi sebe kao
prevladavatelja raskola čije će ime biti velikim
slovima zapisano u povijesti, no Stepinac ne može
biti talac zamašnih zamisli. Niti poradi takvih
grandioznih planova papa jednostavno ne smije u
Sarajevu ne spomenuti Hrvate, a to se na žalost
dogodilo.
Da budem potpuno izravan:
"neočekivano" (što reče Bozanić na Trsatu)
uključivanje SPC-a u proces kanonizacije Alojzija
Stepinca nije ništa drugo do ponižavanje Hrvata i
Crkve u Hrvata.
Bio je u Udbini i zadarski nadbiskup
Želimir Puljić, čija je izjava netom - u svezi s
pozdravom Za dom spremni - vrlo ožalostila
projugoslavenske novine. Ono što je rekao, ima
smisla i u duhu je demokracije koju (debeli) ostatci
komunističkoga totalitarizma nikako ne mogu svariti.
O debelima je govorio i biskup Bogović u udbinskoj
propovijedi, naime o debelim naslagama laži koje i
dalje prekrivaju našu povijest, a usput dodao da u
toj povijesti ni hrvatska katolička ruka nije bila
bez grijeha.
Što s pozdravom "Za dom spremni"
Kronologija je poznata: jedan od
najboljih svjetskih matematičara, akademik Pečarić,
i još nekoliko tisuća znanih i neznanih uputili su
pismo Kolindi i Karamarku, tražeći da se u oružane
snage RH uvede pozdrav "Za dom spremni" kao stara
hrvatska baština. Adresanti nisu tu zamisao dobro
primili, šutljiva je većina šutjela, orjunaši su
podivljali, Pupovac je diktirao tekst Slavici Lukić
u jutarnjim novinama, oglasio se i list "Vreme" (Die
Zeit) koji i inače jedva čeka da može pljunuti po
Hrvatskoj koja je izmislila fašizam i nacizam te
zavela Italiju i Njemačku, ali se javili i
prohrvatski kolumnisti izražavajući sumnju u
provokativne namjere potpisnika peticije.
I što da se radi, moj Černiševski?
Prvo: treba reći da svaki građanin i skupina građana
imaju pravo pisati peticije i predlagati što god
žele, kao slobodni ljudi. Pisati provokativno ili
nježno, ljigavo, oštro, mlako i svakako. S te strane
nemam primjedaba, štoviše. Mogu ja misliti da je
peticija ponešto preambiciozna, budući da je odmah
udarila na vojsku, ali tko sam ja da sudim, moj
Franjo (papa). Pa i mislim. Mislim da se počelo
penjati na vrh zgrade umjesto da se pozabavimo
temeljima, a u njima i jest ono o čemu treba
razgovarati.
Naime, "službena Hrvatska" u
Europskoj uniji, a posebno oružane snage, taj
pozdrav nikada ne će prihvatiti, i zato je
inicijativa nesmislena. Prava inicijativa bila bi
zahtjev za dekriminalizacijom rečenoga pozdrava u
javnom životu, tako da slobodni ljudi mogu slobodno
pozdravljati kako hoće i koga hoće a da im za vrat
odmah ne skaču udbaši, četnici, lažni antifašisti i
"nezavisno" sudstvo. Da na nogometnim stadionima
mogu pozdravljati ljubimce kada hoće i kako hoće - a
tu je i caka koju vlasti ne mogu progutati, jerbo se
pitaju kako to da baš nitko ne pozdravlja sa "Smrt
fašizmu, sloboda narodu" (čak ni u Rijeci). Ne
pozdravljaju tako jer su one spomenute debele laži
ipak porozne hos flag 2pa su i mladi uspjeli
shvatiti da se pod krinkom rečenoga komunističkog
pozdrava skrivao onaj pravi koji glasi "Smrt
narodu", to jest u prijevodu: smrt hrvatskom narodu,
što je operativno provedeno i provođeno od 1945. do
1990.
Pozdrav "Za dom spremni" nema u sebi
riječ "smrt", on samo govori o domu (domovini) koju
se može braniti i obraniti ako postoji spremnost
učiniti sve za nju. Prvi dio toga pozdrava
nesumnjivo je stara hrvatska tradicija, i to nitko
ne može nijekati. U pjesmama iz prošlih stoljeća
česta je i riječ "spremni", ne u istom stihu kao i
"Za dom", ali vrlo blizu, u istoj strofi, što znači
da su osjećajno povezane.
I zato se priklanjam razmišljanju
zadarskoga nadbiskupa o referendumu, s tim da
referendumsko pitanje bude: "Jeste li za
dekriminalizaciju pozdrava Za dom spremni?" Pa ako
narod kaže da nije, eto... Ako kaže da jest, neka
bude... A za istinu reći: režim u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj učinio je lošu uslugu Hrvatskoj općenito,
pa i prisvajanjem toga pozdrava, zbog čega nam i
danas trnu zubi, a totalitarni "antifašisti" zobaju
grožđe.
Ljetna inventura
Što se sve zbilo ovoga vrućeg ljeta
(osim što sam ja pao s lojtra) pratili ste, ali nije
naodmet podsjetiti. Ključne su postaje bile Knin i
Sinj, u kojima je vladajuća klatež prošla kao bosa
po trnju, a nije joj se ništa dobro dogodilo ni u
naoko drugorazrednim prilikama (Prstenac, itd.) Tako
da i nisu bile potrebne ankete svršetkom kolovoza:
čak i one anketarske kuće koje inače debelo lažu,
morale su lagati nešto suptilnije jer na kraju
krajeva i one misle na ne tako daleko razdoblje kada
će stvari biti drukčije postavljene. Hrvatski narod
jednostavno više ne može smisliti zlatnu
komunističku omladinu koja mu je zasjela na grbaču i
davila ga više od tri i pol godine na
najbezobzirniji mogući način. Ta mladež (uglavnom)
koja nikada ništa nije radila, dobila je priliku
nešto učiniti dok ne ostari pa izvukla iz sebe
najgore što je imala i baš kaligulski udarila po
Hrvatima.
Zato me užasno srdi kada aktualna
Vlada - na što ponešto nasjeda i oporba - sve
najednom i isključivo baca na gospodarski plan, u
čemu joj pomažu protuhe iz medija. Naravno da i tu
debelo lažu, da pravoga pomaka nema, da zemlja još
nije izašla iz recesije, da stoji gore od
istočnoeuropskih država, a jedna je od najgorih u
svijetu uopće, ali sve to busanje bez pokrića i
radosne gospodarske vijesti ne služe samo za
zavaravanje javnosti nego i za moguće brisanje
"kolektivne svijesti" o ideološkom teroru koji je u
ove skoro četiri godine bio čak i gori nego u nekim
razdobljima komunizma. Analize jačine i dometa toga
terora pokazat će da sam u pravu.
Znači, ako ljudi (narod) polako već ne pamte Jovanovićeva
divljanja u hrvatskoj znanosti i školstvu, ili već pomalo ne pamte teror u
području kulture, ako ne pamte sirovo i bezočno krivotvorenje povijesti (koje se
nastavlja), ako su zaboravili nečuvenu činjenicu da premijer jedne zemlje govori
o njoj kao o cušpajzu serviranom uz otpatke naroda (Hrvati), eh - onda je to
loše i može izazvati nove zabune na koje klatež i računa. Uz to crveni odjednom
izigravaju Majku Terezu, svim "biračkim skupinama" nešto nude i nešto daju,
obećavaju isto što i njihovi komunistički očevi, to jest svijetlu budućnost koja
je upravo počela, a ako narod ne bira opet njih - sve može završiti u mraku.
O novoj darežljivosti crvenih govori
i podatak da su - za razliku od dosadašnjih
kukavičkih skrivanja datuma izbora - sada odjednom
ponudili čak tri datuma. Radujte se narodi...
Festivali, festivali
Što je manje Hrvata u Hrvatskoj, to
je više festivala. Kazališnih, filmskih, folklornih,
povijesnih, zavičajnih i tako dalje. Svi feštaju,
furešti uživaju. Priklanjam se onim festivalima koji
izvlače iz škrinja stare običaje, baštinu, užasavam
se dreke i buke elektroničke. A da buka postaje
prvenstveni problem hrvatskoga nedefiniranog
turizma, sada je već svima očito - pate domaći
ljudi, pate turisti, pati umjetnost, pate i crkvena
slavlja jer se oko crkava buči do besvijesti, a
dramska riječ na kazališnim festivalima gubi se u
gunguli bjesomučnih pojačala. Pate od silne buke i
renomirane Dubrovačke ljetne igre, čije je renome
doduše otišao dođavola, pa i dobrodušni ljudi drže
da je ovoljetni dramski program bio vrlo blizak
katastrofi, a glazbeni nešto manje.
Splitsko ljeto bilo je svedeno na
minimum, a ni minimum nije maksimalno iskorišten,
Riječko ljeto (ili kako se zove) prošlo je u znaku
jugoslavenskih provokatora (Obersnel, Frljić), a
ubogog Šerbedžiju na Brijunima još drži samo
činjenica da nepokretni birokrati nisu uspjeli
započeti projekt koji će napokon pomesti tu
diletantsku privatnu družinu na obilnim hrvatskim
državnim novčanim temeljima. Već zaboravljeni pulski
filmski festival nadario je film "Zvizdan" koji se
potom pojavio u regionalnom Sarajevu i nije uspio
dobiti ni jednu glavnu nagradu. Grad koji ima
devedeset posto muslimana (Bošnjaka) ne zanimaju
srpsko-hrvatske ljubavi.
Riječko četničko ljeto imalo je i
oporbu u obliku dragovoljaca Domovinskoga rata
predvođenih Milom Biondićem kojemu Obersnel nije dao
govoriti s gradskoga balkona, u opravdanom strahu.
Jer Mile Biondić nije tko god, razumije se i u
gradske posle, znade da je crvena vlast u Rijeci
bacila taj grad u duboku krizu. Pa kada nema
odgovora na Biondićeve zamjerke koje se ne tiču samo
frljičevštine u Rijeci, Obersnel vadi ono što
komunisti jedino imaju - vrišti nesuvislo o
Mussoliniju, Hitleru i valjda o Tatarima koji su se
nedavno približili Rijeci ali zaustavljeni na
Grobničkom polju.
Šeks
Locirao neustavnu odredbu saborskoga
poslovnika. U prvi mah, kada je izašao s teorijom o
zadnjem (posljednjem) datumu izbora koji je u okviru
legalnosti, i ja sam pomislio da je riječ o spinu
kojim se želi prodrmati klatež. Tek poslije je
postalo razvidnim što je na stvari: jedno kaže Ustav
(da mandat saborskih zastupnika traje četiri godine)
a drugo poslovnik koji su izglasovali crveni, da
naime mogu sjediti ili stajati ili ležati u Saboru
sve dok ne dođe novi saziv i otjera ih na ulicu. I
primati plaću. Pa da je kojom nesrećom ostao onaj
datum izbora u radionici sestre Pusić, to jest
veljača 2016., značilo bi da mogu sjediti, ležati
ili stajati do ožujka 2016. Najmanje.
Sanader
Kada sam se u ovoj rubrici nekoliko
puta zauzimao za Sanadera, dobio sam po gubici i od
ljudi s kojima sam inače na istoj valnoj dužini.
Moje tvrdnje da se radi o bezdušno dugom pritvoru
koji do neba smrdi po političkoj represiji i
povrjedi ljudskih prava, nisu naišle na odobravanje.
Sada, kada je "nezavisno sudstvo" na zagrebačkoj
županijskoj razini i opet odigralo kartu svojih
crvenih nalogodavaca te ostavilo Sanadera i nadalje
u pritvoru, stvari su jasnije i onima koji su mi
prigovarali.
Ljetne smrti
Okomila se smrt ovoga ljeta posebno
na glazbenu scenu, ali ne samo na nju. O Arsenu
Dediću napisane su u povodu smrti stotine i stotine
stranica, pisali su pozvani i nepozvani (Miljenko
J.), pa se ne bih miješao jer je sve rečeno. Samo
toliko: odličan skladatelj, zanimljiv pjevač, vrlo
dobar hrvatski pjesnik, a glede srpskoga roda
primjer uspješne integriranosti u hrvatsko društvo.
Umro je i Krunoslav Cigoj, lirski (više-manje)
tenor, hrvatski domoljub, jedan od onih ljudi iz
svijeta umjetnosti koji su znali što znači
samostalna država.
Književna je scena, uz Arsena,
izgubila još dvojicu vrsnih pisaca, pjesnika
Miroslava Slavka Mađera i Petra Miloša čije sam
"Legende o rodijaku Ćipi" čitao s užitkom, čovjek
koji je spašavao hrvatski humor u nevremenima.
Miroslav S. Mađer, Vinkovčanin, ispisao je mnoge
stranice prvoklasnom poezijom (sjećam se
antologijske pjesme "Ljudske oči"), živio je
relativno dugo i apsolutno samozatajno.
Na Mirogoju smo ispratili i
liječnika, onkologa dr. Marka Turića koji je umro
prerano. Životni put doista impresivan: jedno od
četrnaestero djece svojih roditelja u Imotskoj
krajini, sjemenište u Pazinu, studij u Zagrebu,
zavidna karijera u medicini, bavljenje politikom u
opasnim vremenima (jedan od sudionika legendarnog
sastanka na Plešivici), u prvim redovima u stvaranju
hrvatske države, saborski zastupnik, otac četvero
djece od kojih je sin Zdeslav poginuo u Domovinskom
ratu, muž Gordane Turić rođene u obitelji Sulić,
gotovo isto tako mnogobrojnoj kao što je bila ona
Marka Turića.
Zemlja čudesa
Kada barel nafte na svjetskim
tržištima pojeftini za četrdeset posto, na našim
crpkama benzin pojeftini za 4o lipa. Pratimo
svjetske trendove.
Hrvoje Hitrec, www.hkv.ch
|