Suvremeni se robovi okupljaju u robnim kućama, robinje i
robovi prodaju se na trgovima i nesvjesni da ih ondje
prodaju ideološki manipulatori ispod svake normalne
cijene (vidi prosvjede na banskom trgu), robovlasnici
sjede u bankama i trljaju ruke, ovršeni i blokirani žive
ispod razine grčkih robova, sve je više grobova, a sve
manje novorođenih - pa kada dođemo do savršenog školskog
sustava djece će biti manje nego učitelja i nastavnika,
jedan nastavnik po glavi djeteta. Aristokratski, štoviše
kraljevski. Posljednji mali Hrvati imat će cijeli jedan
razred učitelja. Preostali učitelji naglo će početi
učiti ruski, jer ruska penetracija posebno na hrvatsko
more već sada postaje fenomenom, pa će za koju godinu
mali Rusi trebati edukaciju, na ruskom.
"Kad bi svi ljudi na svijetu" bili kao
mi u Hrvatskoj, izumrlo bi čovječanstvo i svi bi
problemi bili riješeni, Zemlja bi odahnula i vratila
se u blaženo stanje prašuma, divnih stvorenja koje
lutaju visokim travama, klima bi se regenerirala a
klalo bi se samo toliko koliko je potrebno za
preživljavanje.
"Hrvatska može bolje" bio je slogan
masovnih prosvjeda u Zagrebu i Kataru. Prosvjed je
urodio plodom, Hrvatska je pobijedila San Marino bolje
nego ikada do sada, deset naprama nula, što je, kažu,
najbolji rezultat hrvatske nogometne reprezentacije u
povijesti. Bolje se ne može, nije to rukomet. Znači,
oko slogana "Hrvatska može Prosvjed reformabolje", svi
se slažemo, pa i mladi matematičari koji su osvojili
prvenstvo svijeta u računanju, premda je svijet mislio
da ne znamo računati i prestao računati na nas. (To mu
se, svijetu, dogodilo i 1991.)
A glede prosvjeda koji je prikazan kao
bunt protiv mračnih snaga koje ne žele reformu
školstva, tek ovo: nikada u novijoj povijesti nije
održan besmisleniji prosvjed, nikada toliko ljudi nije
palo na bezočni trik crvenih koji su izračunali
(vidite, i oni znaju računati) da će neinformirani
građani pohrliti na trg povučeni naricanjem s
društvenih mreža da je u pitanju budućnost njihove
djece, da budućnost njihove djece ovisi o tome hoće li
Jokić provesti svoje ili ne će.
Besmislenost prosvjeda sastoji se u
tome da nema toga u Hrvatskoj - posebno onih koji
imaju djecu ili unuke u školskom klupama - koji ne
zaziva reformu školstva. Opći konsenzus: rasterećenje
jadnih malenih bića, potpuno drukčiji pristup u
"predavanju", usporednost, poticanje kreativnosti itd.
Ali gdje je razdjelnica? Pa u sadržaju uputnika.
Strategija koju je predložio HAZU posve je u redu, no
nakon toga dolazi do "izvršnih" operacija koje su
prirodom stvari u vrijeme bivše vlasti povjerene
provjerenim kadrovima s ciljem da operativni dio
prilagode nakaradnoj svojoj ideologiji, pa ako treba
izbace iz igre i HAZU. Operativni dio zove se
kurikulum, da se ne bi trebao nazvati uputnikom i da
već samim naslovom dade do znanja da nije hrvatski.
U uputnik se nikako ne smiju uvući
povijesne istine koje nisu u skladu s jugoslavenskom
historiografijom, pa je zato Milanović na čelo
reformske ekipe postavio histroričara Nevena Budaka, a
Budak pronašao Jokića. Znači, neobaviješteni ljudi (uz
podosta obaviještenih mrzitelja iz neprofitnih medija
i udruga) dovedeni su na Trg bana Jelačića da navijaju
ne za nužnu reformu školstva nego za onu reformu
školstva koja se odvija pod nadzorom crvenih, pa makar
više nisu na vlasti. Potpuno nesvjesni, prevareni su
ljudi istrčali na trg da podrže reformu
Milanović-Budak-Jokić, što neodoljivo podsjeća na
jezičnu reformu Goldstein-Jovanović- Jozić.
Može li Hrvatska bolje? Naravno da
može, ima pregršt znanstvenika i stručnjaka boljih od
Jokića i Jozića. Može bolje, ali rečeni bolji
stručnjaci nisu po volji crvenima, pa se tragedija
nastavlja, a Domoljubna koalicija se - kao i u
mnogočemu drugom - postavila vrlo ambivalentno.
Ministar Šustar, i ne znajući valjda da je svojim
stidljivim izjavama oko postojanja Boga zauvijek
upisan u crnu listu crvenih, bez detaljnoga
proučavanja prijedloga uputnika i možda usmjeren od
neupućenih reformista iz vlastitih redova - u početku
je objeručke prihvatio uputnik i Jokića. Zatim je
valjda ponešto i pročitao, valjda je čuo akademike i
ljude ugledne u strukama, vidio da tu štošta nije u
redu pa se počeo sukobljavati s Jokićem, a ovaj stao
na zadnje noge i počeo ucjenjvati.
Kasno je reagirao Šustar. Već prvih
dana u ministarstvu trebao je imati jasnu, cjelovitu
sliku, pozvati Jokića i zahvaliti mu na dotadanjem
radu te vratiti dijete majci, to jest Hrvatskoj
akademiji znanosti i umjetnosti, postaviti
povjerenstvo koje će analizirati učinjeno, ostaviti
što treba i izbaciti što ne valja. A mnogo toga ne
valja i plod je instrukcija iz stožera SDP-a i HNS-a.
Ovako je izgubljeno vrijeme, akademici su pojedinačno
urgirali, a jokići ih kolektivno ignorirali, pa se
"stručna rasprava" pretvorila u cirkus, a tako će i
javna rasprava ako do nje i dođe. Znači, Jokić je u
službi crvenih tvrdio i tvrdi da Hrvatska ne može
bolje, da je ono što su on i "skupina" učinili -
Reforma
Kasno je reagirao Šustar. Već prvih dana u ministarstvu trebao je imati jasnu,
cjelovitu sliku, pozvati Jokića i zahvaliti mu na dotadanjem radu te vratiti
dijete majci, to jest Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, postaviti
povjerenstvo koje će analizirati učinjeno, ostaviti što treba i izbaciti što ne
valja. A mnogo toga ne valja i plod je instrukcija iz stožera SDP-a i HNS-a.
Ovako je izgubljeno vrijeme, akademici su pojedinačno urgirali, a jokići ih
kolektivno ignorirali, pa se "stručna rasprava" pretvorila u cirkus, a tako će i
javna rasprava ako do nje i dođe.najbolje. Pa ako su prosvjedi sa sloganom
"Hrvatska može bolje" možda mislili na to da Hrvatska može imati (i mora) imati
bolju reformu školstva od one koja se razotkrila u uputniku - onda je sve u
redu, podržavam.
I nije jokićistima do rasterećenja
đaka (pokazalo se da rasterećenja i nema), nije njima
do infomatike i matematike, njima je ipak i samo do
tumačenja povijesti na kumrovečki način, posebno
povijesti dvadesetoga stoljeća i osobito Domovinskoga
rata. Djeca ne smiju saznati drugu i pravu stranu
priče, jer bi to bilo pogubno za crvene, koji se i
opet žele dočepati vlasti. Usput je kao i uvijek udar
na hrvatski jezik, pa se prirodnoznanstvenici pitaju
zašto se (opet) vraća tuđe nazivlje kada imamo svoje,
hrvatsko.
Početkom prošloga tjedna bio sam
pozvan na proslavu Dana grada Zagreba u staru
vijećnicu. Sve lijepo, svečano, bez trzavica.
Podijeljene su i nagrade, mnoštvo nagrada Grada
Zagreba, a najveći, dugotrajni aplauz dobio je - tko?
Ante Nazor, isti onaj koji ima pregršt primjedaba na
jugofilnu interpretaciju Domovinskoga rata u uputniku
(kurikulumu), ali i na široko obrađenu jugoslavensku
epizodu u hrvatskoj povijesti, epizodu koja je valjda
značila sretan trenutak hrvatskoga naroda. Napominjem
da su u publici koja je tako frenetično aplaudirala,
bili idejno i stranački vrlo različiti ljudi, što
znači da Nazor ima široku potporu, odnosno da ju Budak
i Jokić nemaju.
I što dalje? Zavisi od političkoga
raspleta. Ako ne daj Bože dođe do novih izbora i
crveni opet preuzmu uzde, "kurikulum" će ostati kakav
sada jest, samo što će skupina biti ,ipak, nadopunjena
novim ljudima: za blisku povijest bit će postavljen
Dejan Jović, za umjetnosti Oliver Frljić, za pitanja
etike i morala onaj Barišić s Fakulteta političkih
Hasanbegović
Kultura im je bila prva na nišanu, a kako i ne bi kada je sva hrvatska kultura
premrežena crvenima, pa ako ih tko dirne odmah nastaje revolucija. Paradoksalno
ili ne, tek je ova situacija pokazala koliko je kultura važna, koliko sve zlo (i
nešto dobra) dolazi upravo iz toga područja. Crveni su to shvatili, plavi u
cjelini nikada nisu. Hasanbegović je shvatio, i to mu milanovići ne mogu
oprostiti, pa su ga proglasili crnim, maltene vođom izmišljene fašizacije
moderne hrvatske države. Isti taj Hasanbegović uživa sve veći ugled u
narodu.znanosti, a za Domovinski rat Vesna Teršelič i Vesna Pusić. Za Drugi
svjetski rat Slavko i Ivo, te brat Pusić. Jer, Hrvatska može gore.
Pakao
Ono što se mora priznati jest da
crveni nisu samo tako, bleferski, obećali pakao novoj
vlasti. Pakao je dobro organiziran: u Hrvatskom saboru
izvode predstave ulaženja i izlaženja na plenarnim
sjednicama i na odborima,miniraju odbor koji želi
pomoći šestorki hercegbosanskih Hrvata, ruše kvorum i
šalju svakoga dana po jednu interpelaciju. Izvan
Sabora: angažiraju zaostale (a gotovo svi su zaostali)
kadrove u službama koje je Most velikodušno zadržao,
špijuniraju kao u doba hladnoga rata, angažiraju svoje
"istraživačke novinare", opanjkavaju hrvatsku vlast i
Hrvatsku uopće u inozemstvima, a kao snajperisti
ciljaju jednog po jednog ministra.
Kultura im je bila prva na nišanu, a
kako i ne bi kada je sva hrvatska kultura premrežena
crvenima, pa ako ih tko dirne odmah nastaje
revolucija. Paradoksalno ili ne, tek je ova situacija
pokazala koliko je kultura važna, koliko sve zlo (i
nešto dobra) dolazi upravo iz toga područja. Crveni su
to shvatili, plavi u cjelini nikada nisu. Hasanbegović
je shvatio, i to mu milanovići ne mogu oprostiti, pa
su ga proglasili crnim, maltene vođom izmišljene
fašizacije moderne hrvatske države. Isti taj
Hasanbegović uživa sve veći ugled u narodu.
Kada se narod nije dao prevariti,
"kulturnjaci" su počeli plakati u predsobljima raznih
zuroffa i finkelkrauta, a potonjeg dopremili i u
Zagreb da pred malobrojnom publikom izjavi kako je
Hasanbegović sramota, što bi prošlo potpuno nezapaženo
da usrdni mediji nisu od toga napravili veliku misu.
Kako bi bilo da neki naš intelektualac ode u Beč i
proglasi sramotom nekog njihovog desničara, recimo
onog Hoffera koji umalo što nije postao predsjednikom
Austrije, a Hasanbegović je prema njemu obični lijevi
liberal. Što bi se dogodilo? Rekli bi takvom
intelektualcu da ode doma, pa ne će im netko izvana
docirati. Dosta im je bilo što su zvali Frljića da
režira neku predstavu pa se šokirali i sablaznili,
rekli mu da ide doma jer takav glupi teror u tetaru ne
žele podnositi, a posebno ruganje austrijskoj zastavi
(križ, Isusa itd. nekako bi valjda podnijeli.) Frljić
je vjerojatno rekao da on ne zna gdje mu je to "doma"
jer doma nema, jer je duhovno raseljena osoba bez
domovine, jer mu se gadi sve što je nacionalno, pa
naravno i nacionalna zastava - bilo austrijska,
poljska ili hrvatska.
No, da se vratim interpelacijama.
Jedna od njih je i o "slučaju Hasanbegović". Potpisalo
ju je šesnaest saborskih zastupnika, a u ime
predlagatelja Milorad Batinić, da ne mora Milorad
Pupovac. Vlada je odgovorila izvješćem o radu
Ministarstva kulture i vrlo detaljno obrazložila zašto
daje potporu ministru, da je sve urađeno prema zakonu,
da je Ministarstvo financiralo neprofitne medije tek
od 2013. (zna se i kako), a prije toga nije nikako, te
da neprofitni ne ostaju bez novaca i na ulici jer i
dalje imaju svoje izvore, da postoji i nadalje fond
Agencije za elektroničke medije koji se financira - iz
pristojbe HRT-a, tri posto, što iznosi lijepih
nekoliko desetaka milijuna.
Ako crvenima ponestane meta među
ministrima, obaraju se na saborske zastupnike i to u
pravilu na one iz manjih stranaka u Domoljubnoj
koaliciji, stranaka kao što je Hrast koji u sferi
bioetičkih tema ima svoje stalno i tvrdo stajalište, u
skladu s pretežitim vrijednostima Hrvata, koji,
zatucani kakvi jesu, i dan-danas misle da je žensko
žensko, a muško muško.
Kriza
No, dobro organizirani pakao najednom
je shvatio da uopće ne mora provoditi svoje paklenske
zamisli, a i sam Lucifer je zašutio, ugodno iznenađen
što je aktualna vlast sama sebi priredila još veći
pakao i našla se ovih dana u devetom krugu. Premijer
smjenjuje potpredsjednike, prvi potpredsjednik
smjenjuje premijera, drugi potpredsjednik smjenjuje
prvoga potpredsjednika. Uglavnom, izvršna vlast
smjenjuje samu sebe. Ono malo pomaka što je učinjeno,
sada stoji nepomično i čeka rasplet. Vidljivo je to i
na blago kroatiziranoj Hrvatskoj televiziji koja sada
također čeka i ne zna kojem bi se priklonila carstvu,
pa servira javnosti smišljene i izmišljene ankete koje
vele da je SDP u velikoj prednosti, što je laž jer
uvijek ili gotovo uvijek točne 2x1 komunikacije imaju
druge rezultate, s podosta velikom prednosti HDZ-a, a
glede popularnosti - prva Kolinda, drugi "ustaša"
Zlatko.
HTV tjednima slavi 60. obljetnicu. Od
tih šezdeset, televizija je samo nekoliko godina bila
u hrvatskim rukama, nekoliko donekle hrvatskim, sve
ostalo pripada protuhrvatskim komunistima, uz iznimku
onih nekoliko ljeta prohrvatskog komunista Ive
Bojanića koji je nedavno umro, a prvi put je
profesionalno usmrćen (i još je dobro prošao) nakon
sloma Hrvatskoga proljeća.
I narod nepomično stoji, čeka rasplet.
Hrvatska demokratska zajednica prošla je u svojoj
povijesti mnoge krize, gubila izbore i ostajala na
nogama, dobivala izbore i profućkala dobitak, padala
na niske grane glede postotka podupiratelja, ali se
vrlo brzo opet dizala - uvijek zahvaljujući ne samo
vlastitoj vitalnosti nego prije svega ideološkom
nasilništvu crvenih koje je postajalo nepodnošljivim.
Sadašnja kriza ima korijene prije
svega u onih nevjerojatnih šest mjeseci prije
parlamentarnih izbora kada je HDZ vodio kao hrvatska
reprezentacija protiv San Marina, a onda stao, izgubio
se, zašutio, prepustio teren SDP-u. Kako se to moglo
dogoditi, ostat će vječnom tajnom, kako se moglo
dogoditi da HDZ ne govori o velikim nacionalnim temama
na kojima se izbori i dobivaju, kako se moglo dogoditi
da crvenim varalicama prepusti te teme i dopusti im da
se premažu crveno-bijelo-plavim bojama, da prisvoje
čak i Tuđmana, da, takoreći, istrče na teren u
kockastim dresovima? Nije tu odigrao Braun jer je
njegova promidžbena zamisao u korist "pohrvaćenog"
SDP-a bila prozirna i trebala je biti izrugana na
vrijeme, nije, krivnju snosi prije svega "promidžba"
HDZ-a koja je otišla na godišnji odmor u predizbornom
finalu.
I onda se dogodilo što se dogodilo:
tadanja crvena HTV promovirala je (uz SDP) po
Braunovom savjetu ili bez njega, neke nove ljude koji
su se nazvali Mostom, računajući točno da bi na taj
način onima kojima se gadi SDP (i HNS) ali ne bi baš
glasovali ni za HDZ - dana sretna mogućnost trećega
puta koji svakako nije crveni, ali svakako oduzima
glasove Hrvatskoj demokratskoj zajednici, barem toliko
da ne bude apsolutni pobjednik. Most ih je oduševio,
bez obzira što nije htio s njima sklopiti pakt,
oduševio ih je nakon sklapanja pakta s HDZ-om i
Izbori
Ako dođe do prijevremenih izbora, birači koji je ne žele crvene ali ni novu
kaotičnu situaciju s novim trećim putovima trebali bi se okrenuti onima koji,
premda nisu anđeli, donose toliko potrebnu političku stabilnost protkanu barem
solidnim domoljubljem. Anđeli možda žive među nama, ali ih politika ne zanima, a
ako uđu u politiku postaju palim anđelima. Politika je za ljude od krvi i mesa,
više strast i instinkt nego primijenjena umjetnost koja se uči na politološkim
studijima.preuzimanjem Ministarstva unutarnjih poslova, te su nakon prve panike
bili uvjereni i uvjeravani da im se ne će ništa desiti bez obzira što su imali
putra na glavi za pet stotina godina robije.
Štoviše, pomno su pratili grintanje
Mosta koji je iznutra razvaljivao Vladu u kojoj i sam
sudjeluje, što je naoko iracionalno, podbadali su
sukobljene i svakoga dana otkrivali poneku aferu. To
je sjajno djelovalo, pa umjesto da se procesuiraju
crveni grijesi, i nadalje na stol stavljali plavi,
pravi ili izmišljeni, u odanim tiskovinama i na
portalima preuveličani do karikaturalnosti. A narod je
samo gledao. Iracionalnost je kulminirala kada je
Petrov napustio velike riječi i fiksirao se na
Karamarka, pa danima nije ni o kome i ni o čemu
govorio nego o Karamarku, pa Karamarku. Od toga
trenutka više i nije bila riječ o politici, o
Hrvatskoj, o hrvatskim interesima, nego o uskoj,
privatnoj nepodnošljivosti. A s tom mrenom na očima ne
vidi se dalje od nosa.
I sada smo tu gdje jesmo, HDZ-u je
prekipjelo kada je i Orešković (u stvari) stao na most
i htio pobacati u vodu one koji su ga postavili na
premijersko mjesto, što nije samo nezahvalno nego i za
njega krajnje riskantno, a po čijim je uputama naglo
promijenio smjer, tek će se saznati. (Je li SOA
postala ili ostala tumač "vanjskih faktora" koji
upravljaju hrvatskom politikom, je li SOA jača od
Pantovčaka i obje strane Trga sv. Marka?) Donijelo je
to i nemire u HDZ-u s izmišljenim ili stvarnim sukobom
Karamarko-Brkić, ali i zaključkom da se, kad nema
sloge u Vladi, ide na preslaganje. Hoće li uspjeti ili
ne, teško je pretkazati, ali pothvat nije nemoguć,
premda se već izmiču do sada čvrsti partneri (Beljakov
HSS) i uvijek nepredvidljiva Glavaševa družba.
Ako dođe do prijevremenih izbora,
birači koji je ne žele crvene ali ni novu kaotičnu
situaciju s novim trećim putovima trebali bi se
okrenuti onima koji, premda nisu anđeli, donose toliko
potrebnu političku stabilnost protkanu barem solidnim
domoljubljem. Anđeli možda žive među nama, ali ih
politika ne zanima, a ako uđu u politiku postaju palim
anđelima. Politika je za ljude od krvi i mesa, više
strast i instinkt nego primijenjena umjetnost koja se
uči na politološkim studijima.
Ono što jest u svemu ovome strašno: na
besmislen je način ispuštena prilika da crveni
jugonacionalisti za vječna vremena budu maknuti s
političke scene, a ja i meni slični posvete se u miru
Božjem svojim poslima. To je neoprostivo. No, valjda
je takva sudbina da se hrvatski književnik nikada u
povijesti nije mogao baviti samo literaturom, od Ivana
Česmičkoga do naših dana.
Glede mene, i nadalje sam spreman
boriti se i u najžešćoj političkoj areni, davati
savjete kada me se pita i kada me se ne pita, a pitalo
me se uvijek do sada kada je voda došla do grla, pa me
se prestajalo pitati kada bi lađa bila izvučena iz
blata, a došli kormilari koji su mislili da mogu
ploviti sami, prskali veslima na sve strane i na kraju
uprskali. Pa opet ispočetka.
Hrvoje
Hitrec, www.hkv.hr
|