a ako se ipak nekaj najde - kao što je hrvatska
nogometna reprezentacija na Eurosongu koja igra bolje i
ljepše od svih razvikanih nacionalnih vrsta na europskom
prvenstvu, eh, onda i to treba iz dobroga pretvoriti u
loše kakvom proračunatom diverzijom. Smišljenim,
organiziranim i dobro plaćenim prekomjernim topovskim
udarima po terenu, razbojničkim činom koji ima i te
kakvu političku pozadinu. To jest povijesno-političku.
Kolinda je najtočnije reagirala, premda stavljajući
ispred orjunaša neznatnu ogradu "tzv". O Orjuni se i
radi, ilegalnoj organizaciji jugoslavenskih
nacionalista. Ona djeluje pod pokroviteljstvom
legalnih stranaka (partija) kojima je zajednički cilj
razaranje i nestanak hrvatske države. Orjuna obavlja
prljave poslove za crvene poslodavce, a u srdačnoj je
svezi s ostatcima (krupnim ostatcima) Udbe i KOS-a.
Djeluje na svim područjima, od školstva i kulture do
športa i posebno nogometa koji je vrlo privlačan glede
masovnosti i popularnosti. Ponekad ju nazivamo petom
kolonom, što je isto tako točno.
Nije se Orjuna ubacila samo među nogometne navijače,
lisičji se predstavljajući kao glasnogovornica nekih
od njih (sve dok ju pravi navijači nisu prepoznali),
nego i u većinu "pokreta" koji uživaju simpatije
protuhrvatskih stranaka i medija - što je više ljudi
na trgovima, ulicama, stadionima, to je veća šansa
orjunašima da se umiješaju, pomiješaju, podignu svoje
otrovne transparente.
Štoviše, u
zadnje se vrijeme legalni crveni i ne libe dati
potporu svojoj Orjuni sklonoj "mladeži" koja traži
zabranu pjesme "Lijepa li si", a Milanović istodobno
lije krokodilske suze što Srbije nema na nogometnom
Euru koji je tako, valjda, užasno osakaćen. A ako
Hrvatska ondje jest, onda joj treba zagorčati život od
prve minute, a ne samo od 85. Da ne dočeka devedesetu,
jer su komunisti na tu brojku alergični, izgubili su
(prvi put) vlast, ali i Jugoslaviju, što je
neoprostivo. U St. Etienneu se to umalo i dogodilo,
lako je moglo doći do trajnog prekida, pa se može reći
da je sve nekako ipak dobro završilo, premda tužno. Za
sada. Presudu Uefe još ne znam u trenutku dok ovo
pišem.
S dosta indicija, može se reći da ni Francuzi nisu
bez putra na glavi. Njihovu nevoljkost da spriječe ono
što se dogodilo, mogu objasniti i vrlo prozaičnim
razlogom: francuska reprezentacija je domaćin i želi
postati europskim prvakom, a igra dvaput lošije od
hrvatske, što znači da bi u mogućem finalu izgubila.
Zato se Francuzi raduju svakom incidentu koji bi
izbacio Hrvate ne samo iz takta nego i s prvenstva. To
više ako sami ne trebaju ništa poduzimati jer, eto,
Hrvati sami sebi priređuju nevolje. No i to nije puna
istina: zašto su navijači St. Etiennea pomogli
"Hrvatima" da unesu topove, odnosno sami ih donijeli
na stadion? Očito su bili instruirani sa strane (s
dvije strane) i plaćeni, jer zašto bi to radili
badave, pitanje je.
Vrlo je neuvjerljiva bila "analiza" tehnoministra
Orepića koji u mnogočemu nije daleko od Ostojića.
Orepić je pokušao jednu povijesno-političku i u
sadašnjosti djelujuću crvenu falangu jugoslavenskoga
nagnuća svesti na nekoliko osoba iz raznih dijelova
Hrvatske, to jest minorizirati i bagatelizirati
opasnost, reći javnosti da se radi o nepovezanim
pojedincima. Ako se tako odnosi i prema drugim
ugrozama hrvatske sigurnosti i državne stabilnosti,
onda su stvari tragične.
Elem, orjunaši su plaćeni diverzanti i provokatori
čiji je cilj diskreditirati Hrvatsku prozirnim
presvlačenjem u boje onih koji Hrvatsku vole. Njih
možete vidjeti kao provokatore na Bleiburgu i u Saint
Etienneu, u prosvjedima kao što su "Hrvatska može
bolje", u crtanju svastika, među "kulturnjacima", u
civilnim udrugama utemeljenim da urade sve kako u
Hrvatskoj ne bi bilo bolje. Nisu to kreteni i idioti
kako ih mediji nazivaju (pa i oni koji znaju o čemu je
riječ), nisu oni "hrvatski idioti" kako ih naziva
europski tisak koji u podtekstu vrijeđa cijeli
hrvatski narod, nego promišljena produljena ruka, šaka
one ruke koja se i nadalje nada padu hrvatske države i
povratku nekoga oblika Jugoslavije.
Toj šaci ide na ruku i nezdrava, nepotrebna tenzija
između Hrvatskoga nogometnog saveza i (prvenstveno)
Hajduka, nesuglasice koje su u začetku trebale biti
eliminirane, a nisu nego su eskalirale, što je Orjuna
dobro iskoristila. Postavljena je formula: HNS i Šuker
jednako su Dinamo i Mamić, a za reprezentaciju su
odgovorni HNS i Šuker, znači Mamić, pa udri po
hrvatskoj reprezentaciji - i topovima.
Radi se o
klasičnoj proizvodnji mržnje i unutarhrvatskoga
šovinizma u službi jugoslavenskoga nacionalizma, što
je rezultiralo i događajima u St. Etienneu, ali su
posljedice loše pa i kobne upravo za Orjunu. Jer su i
oni Hrvati kojima raspored snaga u HNS- ide na jetra
ali vole nogomet, Hrvatsku, hrvatsku reprezentaciju i
njezine igrače, hrvatske boje i hrvatsku himnu,
shvatili da ih plaćeni gadovi odvode ondje gdje ne
žele ići, pobunili se i sada će se svom silinim
okrenuti protiv njih. Nastojim to pročitati i iz
racionalne izjave Torcide, vrlo smirene. Svako zlo za
nešto dobro. Podjele između sjevera i juga (ne na
tribinama) najopasnije su što se može dogoditi
Hrvatskoj, a to je dobro razumio i Irenej kao i
"domaća" peta kolona.
Što se još dogodilo?
Gotovo sam zaboravio. Da, još je pala Vlada, to jest
postala tehničkom i sada može mirno raditi.
Tehniciralo se pomalo i s Hrvatskim saborom premda su
mu u ovom sastavu očito bili odbrojeni dani, ali su
tehnika i matematika zakazale. Iznenađujući obrat nije
se dogodio - saborski zastupnici svih fela - makar i
vrlo nevoljko - napuštaju klupe i zamjenjuju ih
riskantnom pustolovinom koja ih može odvesti daleko od
Sabora i komfora koji su tek okusili, a već moraju
otputovati. Domoljubna koalicija i HDZ nisu izvukli
zeca iz šešira.
Prijevremeni su izbori realnost, s predizbornom
kampanjom u jeku turističke sezone - što ćemo gostima
prikazati kao za njih priređene folklorne svečanosti s
novim atrakcijama, skokovima s mosta na glavu
(betonska podloga), ekstremnim športovima,
čarobnjačkim trikovima i utrkama magaraca. Crveni će
formirati Narodnu koaliciju (na koje sve narode
računaju, nije jasno), Domoljubna će koalicija ostati
u istom ili sličnom sastavu (minus HSS) i trebala bi
se nazvati Hrvatskom domoljubnom koalicijom, da ne
bude zabune, natjecat će se Most i Živi zid (bez
Sinčića?) te Bandić Milan koji pretendira na mjesto
predsjednika Vlade jer mu je Zagreb postao premalenim.
Imaju li Bandićeve ambicije veze s tek tu i tamo
spomenutim najavama da Željka ide s novom strankom
Domovina, bumo vidli. Možda budu na istom štandu. A ni
Baldasar nije samo za lokalne izbore.
Hrvatska demokratska zajednica, najveća stranka u
hrvatskoj povijesti i nositeljica pokreta koji je
doveo do stvaranja suvremene hrvatske države, postala
je žrtvom unutarnje agresije u Vladi u kojoj je
brojčano premoćno participirala, ali i bespomoćno
pratila nedostojne ucjene, kao i vanjske agresije
paklenske mašinerije koja je uz pomoć milosrdno
ostavljenih Milanovićevih kadrova proizvodila afere,
pažljivo tempirane tako da nakon ministara u pravo
vrijeme bude snajperskim hitcem pogođen i šef stranke,
Karamarko.
Pratio sam
televizijski prijenos Povjerenstva za sprječavanje
sukoba interesa u slučaju Karamarko, i iz svega što
sam čuo nikako se nije mogao izvući zaključak da je
šef HDZ u bilo kakvom sukobu interesa, pa je Dalijina
presuda vrlo interesantna i past će na Upravnom sudu
kao zrela kruška. Hoće li? Ha, ako i padne, više ne će
biti važno. Zadaća je obavljena. No ostaje zapitati se
koji će to čovjek izvučen iz "realnog sektora"
preuzeti neku političku dužnost kada shvati da mu taj
famozni sukob interesa može biti uteg koji će ga
povući u vodu, makar i nategnutim objašnjenjima.
Karamarko nije klasičan primjer, nije samo izvučen
iz realnog sektora u koji je ulazio kada su ga u
bližoj povijesti prevarili ili likvidirali, nego ima i
političku povijest podosta kontroverznu, a to će sada
izvlačiti i oponenti u HDZ-u koji zahtijevaju njegovu
ostavku, kao što će s pravom govoriti da je u zadnjim
izborima igrao neodlučeno nakon što je HDZ vodio 2:0
protiv crvenih štetočina. Zaboravit će se na ono dobro
što je učinio: preuzeo je HDZ u blagom rasapu i
konsternaciji nakon gubitka parlamentarnih izbora, pa
vrlo brzo, pobjedama na lokalnim, europarlamentarnim i
na kraju parlamentarnim izborima opet doveo HDZ na
visoku razinu, ne i potpuno na vlast jer se umiješao
Most. Stranku je vratio izvorima, barem djelomično,
točno se odredio prema komunizmu i sljednicima, i to
je bio početak pada jer je svaka razgovijetna
hrvatska, protukomunistička politika znak za uzbunu i
naziva ju se ekstremizmom (vidi intervju M. Pupovca
beogradskim novinama).
Jugonacionalisti su stali na zadnje noge i poveli
revolucionarne brigade koje su mogle divljati jer je
stanje u Vladi bilo kakvo je bilo. Može se naravno
reći i ovo: tko god bio na čelu HDZ-a u zadnje četiri
godine namjerno (ili ne) nesposobne Milanovićeve
Vlade, narod bi se vratio toj stranci kao spasu i
utočištu od ideološke represije i izravnih uvrjeda
hrvatskom biću.
Ne pada mi sada na pamet cipelariti Karamarka i
pridružiti se onima koji putem medija traže njegovu
ostavku. Za to postoji stranačka procedura. Na ono
legendarno pitanje "Predsjedniče (stranke) što će
ostati", odgovor je i nadalje jasan: ostat će Hrvatska
demokratska zajednica koja je bila jača, pametnija i
čvršća od svojih vođa, premda se dala voditi i vodati
(Tuđmanovo vrijeme je druga priča) pa će i sada naći
načina da ne samo ostane na nogama nego i dobije
izbore u koaliciji sa strankama desnoga centra i
desnije od centra. U protivnom, opet će četiri godine
vladati crveni jugonacionalisti, a gadovi s tribina
St.Etiennea biti uhljebljeni u državnim službama.
Hrvoje Hitrec, www.hkv.ch
|