Najavljeno je doduše da će se nekako doskočiti toj suši,
pa malom ribaru dopustiti da ulovi pet riba, a ne pet
kilograma, vrlo kršćanski, jer je znano iz Novoga
zavjeta što se sve može uraditi sa sličnom količinom.
Što savjetujem malim ribarima? Građanski neposluh! Idite
i lovite kao do sada jer ovo je hrvatsko more, ovo su
hrvatske ribe (premda šute, ali to je poznata hrvatska
šutnja), a vi ste mali hrvatski ribari. Da nije bilo
ribe - nakon svih nevolja i filoksera - ostalo bi u
Dalmaciji samo nekoliko recepcionara da dočekaju prve
turiste.
Predsjednički izbori 11. siječnja
Nastavljam temu o ribama. Da riba smrdi od glave
poznato je i za recentnu hrvatsku situaciju vrlo
neprimjenjivo ako se misli na Josipovića i Milanovića
jer oni glave nemaju pa bezglavo glavinjaju bespućima
protuhrvatske politike koja se u svim vremenima mogla
provoditi samo terorom i zastrašivanjem, što se radi i
sada ali u kvazidemokratskim okolnostima koje
zahtijevaju i nešto licemjernog dovijanja čemu su
uglavnom neuspješno pribjegavali. Ali i tomu dolazi
kraj.
Milanovića ću ostaviti za kraj ne samo zato što je
bjedniji od dva spomenuta bijedna lika, nego i zato
što je pred vratima drugi krug predsjedničkih izbora.
Posvetit ću se zato Ivi Josipoviću, sinu čovjeka koji
je progonio Hrvate s više entuzijazma nego Dioklecijan
kršćane , a usporedo izveo Ivu na pravi put. "Vidiš,
sine", rekao mu je, "ako su oni izabrali Vasiljevićeva
savjetnika za hrvatska pitanja Stipu Mesića, "kako ne
bi tebe koji imaš čiste ruke za prebiranje po tipkama.
Nisi bio u tom građanskom ratu ni na jednoj strani,
neutralac jedan. Ti samo lijepo sviraj, komponiraj i
usput se bavi pravom, nitko o tebi ne zna ništa, a i
na mene su zaboravili. Takvi su ti Hrvati. Budi
pristojan, uljudan i nemoj davati jake izjave, to što
malo fufljaš može s ispravit, to što si bezbojan može
se našminkati. Budi blizu SDP-a tek toliko da se zna,
ali ostani naoko nezavisnim. A kad uspijemo, odnosno
kad ti uspiješ, okruži se ljudima koji mrze Hrvatsku i
oni će ti dati dobre savjete ako se sam ne možeš
domisliti. Hrvatska mora nestati jer nije trebala ni
postati. Ako taj plan ne provedeš u prvom mandatu,
morat ćeš u drugi, ali znaj da je taj posljednji. I za
tebe i za Hrvatsku." "Dobro, tata", rekao je Ivo.
Tako je krenulo. Meni taj Josipović nije bio poznat,
nešto ga se spominjalo u svezi s izdajničkim
travanjskim davanjem Haagu ovlasti nad Olujom dvije
tisućite, ali su vrhnje slave pobrali Mesić i Račan, a
Ivo ostao na mragini, vjerojatno zadovoljan što nije u
prvom planu premda je možda bio kreativni sukreator
ideje koju je Carla del Ponte poslije razvila u
optužnicu za zajednički zločinački pothvat u kojemu su
uz Tuđmana, Šuška, Bobetka i ostale sudjelovali
faktički svi Hrvati, znani i neznani, to jest hrvatski
narod u cjelini. No, velim, tu tezu - odnosno
otvaranje puta da uopće bude moguća - naši površni
analitičari nisu u to vrijeme dovodili ni u kakvu vezu
s Josipovićem.
Štoviše, on je kao valjda pouzdan kadar i pravnik po
struci, sudjelovao u pisanju hrvatske tužbe protiv
Srbije za počinjeni srbijanski i srpski genocid, ali
je očito dobio znak iz Beograda da takav njegov posao
ne smatraju poćudnim i da u odsudnom trenutku ne će
moći računati na njihovu potporu, pa je Ivo istupio iz
tužbeničkoga povjerenstva obrazlažući to nejasnim
rauzmimoilaženjima u koncepciji. Prije toga
patriotskoga čina, za vrijeme i poslije, o detaljima
hrvatskih argumenata uredno je izvještavao
srbijanskoga veleposlanika u Zagrebu na intimnim
ručkovima u zagrebačkim gostionicama, baš kao što je
Mesić svojedobno brifirao šefa KOS-a, Vasiljevića.
Čak ni formalni predsjednik
Takva sličnost, takav mentalni sklop i takva odanost
nisu mogli ostati nezamijećeni, pa kada se Mesić iz
ureda predsjednika selio u ured bivšega predsjednika
sa svojim lakejem Jakićem, crvena je klatež već
postigla dogovor oko novoga predsjednika, to jest
Josipovića. Tadanji hadeze se ponašao kao razglavljeni
stroj bez vlakovođe pa se iz njegovih redova pojavilo
nekoliko kandidata za predsjednika, iskakali su - što
reče Aralica - kao federi iz madraca. Andrija Hebrang
nije imao dovoljnu logističku potporu, pa je
objektivnom promatraču bilo razvidno da (tada)
neidentificirana skupina u vodstvu navodi vodu na
Josipovićev mlin, a bilo je i naznaka vanjske
intervencije iz krugova i zemalja oduvijek zbunjenih
kada je riječ o hrvatskim prilikama. I tako su se
reflektori usmjerili prema Josipoviću, javnosti
uglavnom nepoznatom, premda se javnosti činilo da ga
odnekud poznaje i imala je pravo: takvi su likovi
viđani za konferencijskim stolovima sovjetskim,
istočnonjemačkim i sličnim, uvijek negdje u blizini
vođa, ali neprimjetljivi kao bezbojni lak na drvenoj
dasci.
Josipović je bio izabran za predsjednika, ali nikada
nije postao hrvatski predsjednik pa čak ni formalni
predsjednih Republike Hrvatske jer nije položio
zakletvu, odnosno polažući zakletvu preskočio je ili
namjerno progutao ključne riječi. O tome sam pisao u
realnom vremenu, i ne samo ja. Zakletva nije
ponovljena, pa u svih ovih pet predsjedničkih godina
Josipović nije imao legitimitet. Možda je zato,
svjestan položaja, odustao od bilo kakvoga činjenja i
pet godina prebirao po marginalnim tipkama bez
povisilica, a sklone medije rabio za pojavljivanja u
rubrikama "svakome loncu poklopac". Izabravši znači
ulogu poklopca, a ne lonca u kojemu se kuhaju dobre
stvari, dobre namjere i dobre strategije, proboravio
je na Pantovčaku ugodne godine u izabranom društvu
raznih Lončara, Jovića, Perkovića i manje poznatih
tipova (od kojih su neki iskočili u sadašnjoj
kampanji) i savjetovali mu da stvarno uništenje
Hrvatske prepusti Milanovićevom SDP-u i Pusićkinom
HNS- u koji su u međuvremenu došli na vlast, a on sam
da bude i opet neutralan i umjereno blagonaklon prema
crvenoj klateži koja zdušno radi na sličnom programu
razaranja hrvatskoga bića.
Nije mogao, ipak, izdržati da Hrvatima i prije
pokaže tko je, pa se priključio proslavi u Srbu 2010.,
proslavi srpskoga masakra nad hrvatskim civilima 1941.
u komunističko-četničkoj koordinaciji, podsjećajući
hrvatski narod pod zemljom i na zemlji da je kapa
titovka simbol mira, ljubavi i slobode. Simbol pod
kojim su u zbilji počinjena zvjerstva u ratu ali
najveća u poraću i dugim godinama komunističke vlasti,
a poantirana devedesetih u Vukovaru i drugim
dijelovima Hrvatske - pod istom kapom. Tada se otkrio,
ali su mediji preko savjetničkih i inih pritisaka ili
sami od sebe (jer su isti) već bili toliko
impregnirani komunističkim kadrovima (zaostalim i
novim) da je ta blasfemija naišla na njihovo
odobravanje.
Ohrabren svojim novinama i zauzimanjem prisavske
televizijske utvrde, Josipović se od dalje prošlosti
okrenuo prema bliskoj i stao urbi et orbi razlagati
razloge "balkanskih ratova" devedesetih u kojima je
Hrvatska imala đavolju ulogu i najviše pridonijela
rasapu voljene mu Jugoslavije. Bilo je doduše i drugih
elemenata (Milošević), ali je Hrvatska najtamnija
mrlja jer je tzv. Domovinski rat bio (što reče Jović
umjesto njega) okosnica nacionalizma i neofašizma u
Hrvatskoj, pa ako se Hrvati pozivaju na Domovinski rat
kao ne temelj moderne hrvatske države, onda se
pozivaju na tu okosnicu što znači da su svi ustaše i
zmije. S tim je zaključkom upoznao i izraelski
parlament koji nije baš dobro reagirao na te
Josipovićeve spoznaje, kao što u Sarajevu nisu dobro
reagirali kada je rekao da je za sva zla u BiH kriva
Tuđmanova politika, te se Sulejman Tihići našao u
prilici braniti Hrvatsku od Josipovića - situacija
neviđena u međunarodnim odnosima.
Trokratno ljubljenje sa zločincem Nikolićem
O Srbiji je je govorio samo dobro, apstrahirajući
ionako mrtvog Miloševića, te od srca podržavao sve što
se događalo i događa u Srbiji koja je "krenula novim
putem" (to je pravi put) premda ju vode ordinarni
četnici među kojima glede neumrle velikosrpske ideje
nema nikakve razlike pa je u tom kolu bio i naizgled
uglađeni Tadić, memorandumsko dijete. Hrvatski je
publikum bio zatečen tim naizgled mazohističkim,
nedostojanstvenim i nedostojnim podilaženjima Srbiji,
doslovnim padanjem pred Tadićem i trokratnim
ljubljenjem sa zločincem Nikolićem, a inteligentniji
naši suvremenici razumjeli su da Srbijanci nečime drže
Josipovića na uzdi, ako ničime. a onda točnom tvrdnjom
da bez Srbije nema Jugoslavije.
I to je objašnjenje Josipovićeve istočne politike,
ispod prenemaganja o pomoći regiji i sličnim
floskulama. To je i objašnjenje stalnoj njegovoj
ponudi da se pod nekim okolnostima povuče tužba za
genocid, na kojemu mu se poslu pridružila Vesna Pusić
i prije a posebno nakon što je postala ministricom
vanjskih poslova i na brzinu srozala ugled Hrvatske do
granica neprepoznatljive i u stvari nepostojeće vajske
politike osim onoga njezinog segmenta vezanog uz
"regiju".
Uopće, vlada SDP-i HNS-a dobro je obavljala
Josipovićev posao i mogao je biti zadovoljan, makar
Milanovića nije podnosio i obratno. Posao skriven
ispod nepostojećeg Plana 21 posve se poklapao s
Josipovićevim tendencijama: razoriti hrvatsko
gospodarstvo, preuzeti sve institucije pa neke
uništiti, a neke prilagoditi budućim potrebama,
nametnuti svjetonazor potpuno tuđ hrvatskome narodu,
dokrajčiti jednom zauvijek fantazmagoričnu ideju o
postojanju bilo kakvog hrvatskog nacionalnog i
kulturnog identiteta, preko kulture prvenstveno
omekšati granice prema Srbiji, uvesti novu jezičnu
politiku (pravopis Instituta za jezikoslovlje) koja će
biti branom udaljavanja hrvatskoga od srpskog jezika,
uvlačenje rodne ideologije koja razara obitelj i
čovjekovu prirodu samu, povećanje broja nezaposlenih
ne bi li što više Hrvata otišlo iz Hrvatske,
osromašenje hrvatskoga čovjeka do granice stanja na
Barbadosu, namjerno neiskorištavanje europskih fondova
kako bi se spriječile dobre investicije. Demografski,
gospodarski, nacionalni slom. Taj je posao gotovo do
kraja obavljen.
Josipović je u svemu i opet neutralan, on nije imao
ovlasti, veli, a sam ih je sebi oduzeo čak i u
pitanjiima koja spadaju u djelokrug predsjednika, te
je mirno promatrao rasap nekada trijumfalne Hrvatske
vojske, a kako i ne bi kada je ona bila okosnica one
okosnice nacionalističke i fašističke, ona koja je
Srbima, Srbijancima i Jugoslaviji zadala jednima
težak, a voljenoj državi smrtni udarac.
U tom više nego uspješnom poslu Josipoviću su se
osim nezavisnih intelektualaca kojih ima toliko da ih
Cvitan može pobrati u samo jednoj raciji, najviše
suprotstavljali branitelji i civilne akcije. Njima se
nije znao suprotstaviti jer se branitelja panično
boji, pa ga je recimo prosvjed stopostotnih vojnih
invalida iz Domovinskoga rata toliko uplašio da je
počeo cendrati o velikoj opasnosti, a užas je povećao
transparent u Savskoj 66 koji govori o Jugoslaviji
1991. i Jugoslavenima 2014. protiv kojih su
branitelji, naravno, jer oni znaju što se događa, jer
su njihova ranjena tijela i njihove duše ranjene
beščašćem vlasti nepogrješivo zaključili kamo stvari
vode, to jest (da citiram sebe) - mi smo u otvorenom
bezoružnom na sreću ratu između hrvatskoga
nacionalizma koji uvijek ima pozitivan predznak i
jugoslavenskoga nacionalizma još i dalje čvrsto
ukorijenjenog u četvrtini hrvatskoga pučanstva
komunističke provenijencije. Mi ćemo i taj rat dobiti,
nema sumnje, ali je isto tako točno da se na tu
anakronu fantazmagoriju troše narodne sile, energija
koju je trebalo usmjeriti prema boljem životu,
ugodnijem bivanju na svijetu.
Nije se Josipović uspio suprotstaviti ni civilnim
akcijama poput one "U ime obitelji", gadno se
osramotio naručenom naslovnicom u režimskim novinama s
tekstom "Ja ću glasati protiv, a vi?" pokušavajući na
slici zauzeti napoleonsku pozu. Narod je glasovao
"za". Narod je, čini se, naučio sve lekcije novije
povijesti i više se ne da vući za nos, posebno nakon
milenijske prijevare s Milanovićem i Planom 21,
prijevare koja se narodu obila o glavu, a koju i sada
neuki ulični cirkusant cinično koristi i potvrđuje
spominjući priglupi narod koji je birao njegovu
protunarodnu opciju.
Potpora protuhrvatskim udrugama
No, Josipović je na vrijeme ne samo protežirao nego
i teorijski oblikovao protuhrvatski civilni sektor
(Documenta itd.) koji uporno radi na difamaciji
hrvatskih branitelja i aboliranju srpskih zločina.
Obuhvatio je, znači, devedeset posto medijskoga
prostora i pedeset posto civilnoga, telefonom ili
osobnim kontaktom, a u njegov rog pušu i neki nedavno
nastali listovi koji se naizgled busaju hrvatstvom, a
nastali su u udbaškim krugovima s kojima Josipović
vrlo dobro surađuje i bio je konsterniran kada je
Njemačka dobila Perkovića i Mustača jer je odmah
pomislio na bliske si osobe koje bi mogle biti
zahvaćene kada se klupko počne odmotavati.
Sa Srbima nije Josipović imao problema jer nisu
trebali predsjedničku potporu, snašli su se sami.
Nešto se obrecnuo na Pupovca u trenutku kada je ovaj
neoprezno krenuo na Josipovićeve mutne poslove, do
danas nerazjašnjene jer nije bilo "političke volje".
Pupovca je mogao nagaziti jer taj notorni lažljivac
(potvora o prekrštavanju u jeku rata) nema širu
podršku srpske manjine, a osim toga su Srbi ionako
masovno u vlasti SDP-HNS-a te se može govoriti o
hrvatsko-srpskoj Vladi i vlasti u cjelini. Ja sam od
samoga početka tu vlast i Vladu nazivao tako jer je i
bila i jest, a nedavno sam na jednom portalu našao
pouzdan podatak da od 21 (plan 21 !) Milanovićevog
ministra njih deset (10) posjeduje srpsku narodnost,
što je valjda trebalo ostati tajnom da Hrvati ne budu
srditi. No ipak, deset je deset, nije jedanaest, što
znači da srpska manjina ima jedno mjesto manje u
Vladi. Znači, ostala je manjinom.
A da se radi o dugoročnom i valjda izvedivom planu,
dokaz je i stari hrvatski komunistički običaj da se
istaknuti komunisti hrvatske narodnosti žene ženama
srpske narodnosti, po uzoru na najvećega sina naših
naroda, Josipa Broza, koji su slijedili i slijede
drugovi za njegova života i danas. Ima tu, moguće je,
i privatnih odnosa, ima tu valjda i ljubavi na prvi
ili drugi pogled, u to ne ulazim, ali da postoji
tendencija i da je vidljiva, točno je. Potvrđuje to i
Josipović. Na taj se način veze potvrđuju, produbljuju
i nastavljaju, u jedinom cilju jugoslavenskom, znači
velikosrpskom. A te se nježnosti nastavljaju i u
uvijek pogodnoj sferi kulture, pa više gotovo da i
nema hrvatskoga filma koji nije regionalan, znači
jugoslavenski, i u kojemu se ne njeguju srdačne
erotske ili platonske veze između naših naroda i
narodnosti.
Zato su svi hrvatski filmovi zajedno u Hrvatskoj
imali prošle godine manje od sto tisuća gledatelja
koji su spoznali da je u hrvatskim filmovima
zastupljen samo hrvatski novac, sve ostalo je
regionalno, jugoslavensko. Ta se ebola širi i na
kazališta koja sve više dovode redatelje prolupale i
odbačene na zapadu ili dovedene s istoka, a svi
zajedno razaraju hrvatska kazališta i promiču ideje
koje hrvatska kultura odbacuje, ili iz kazališne
institucije kakva je HNK (Rijeka) provode
protuhrvatsku promidžbu neprijateljskoga karaktera.
A Imunološki je zavod bio prepušten propasti, što je
kontradiktorno jer je proizvodio izvrstan zmijski
protuotrov, pa su ga milanovići i josipovići trebali
podržavati.
No, idemo dalje s Josipovićem. To jest s njim kao
temom, ali bez njega nakon 11. siječnja. Prikriven
posao oko hrvatske propasti, prekidan neprikrivenim
incidentima od Srba do Sarajeva i Dubrovnika,
Josipović je zamijenio otvorenom, drskom provokacijom
s prijedlogom novoga Ustava, provokacijom koja ide u
dubine hrvatske povijesti i napora Hrvata da sjedine
hrvatske zemlje nakon svih nevolja u prošlosti. I s
tim prijedlogom, s tom zastrašujućom idejom o
federalizaciji Hrvatske, Josipović ide na ove
predsjedničke izbore! Takva bolesna, takva razorna
ideja postaje njegovom parolom, koju prilježnici i on
sam objašnjavanju - spasom hrvatskoga gospodarstva.
Regionalizacija
Ako tko od birača 11. siječnja upadne u tu zamku,
onda doista ne za razmišljati i treba ga proglasiti
maloljetnim, što u političkom smislu i jest. Na
Josipovićevu žalost, njega je preduhitrio srpski
patrijarh Irenej koji je (za sada verbalno) raskomadao
Hrvatsku na sastavne povijesne dijelove, s tim da
hrvatsko ime bude određeno samo za ostatke ostataka iz
16. stoljeća. Potpuno istu zamisao ima i Josipović.
Njegove regije poklapaju se s Irenejevim. Znači:
Hrvatska razbijena na regije nastavlja neko vrijeme
živjeti u regiji (regionu) dok novi unutarhvatski
feudi ne postanu dovoljno snažni da se sasma osile i
otrgnu od središnje vlasti, čime se ulazi u drugu fazu
rasapa i mogućega sjedinjenja u početku samo nekih, a
poslije i svih "bivših hrvatskih regija" u neku
jugoslavensku tvorevinu (znači velikosrpsku).
Tomu bi trebale pogodovati ove silnice: demografski
slom, odlazak Hrvata iz Hrvatske i dovođenje novoga
pučanstva s istoka, ulazak Srbije u EU na kojemu
Pusićke i Josipovići usrdno rade znajući da samo tako
- kada ne bude granica - istočni narodi mogu
zaposjesti Hrvatsku bez ispaljenoga metka, a kako
Srbija ne će nikada prezreti svoje tradicionalne i ne
samo pravoslavne veze s Rusijom, eto nama civilizirane
srpskoruske agresije pod egidom Europske unije i
ponešto Euroazijske. Rusija se nije odrekla prodora
prema Sredozemlju (Jadranu) niti je Srbija voljna biti
samo tranzitna zemlja za ruske planove, pa moraju
djelovati zajedno.
Beograd i novi memorandum žele Dalmaciju i
Dubrovnik, a Josipovićeva "druga Hrvatska" čini im se
pravim putom. Da ne velim putinovskim putom. Ima tu i
drugih igrača poput mladića koji izgleda kao pitomac
pravoslavnoga manastira na Krki, a uzor mu je Putin,
što je zapadne krugove na trenutak zabrinulo.
Naoko točne primjedbe da Josipović ništa nije
uradio, ne drže vodu. Jer, osim što je tračao i
izvodio igre s poklopcem da ne nestane iz medija,
cijelo je vrijeme u dosluhu s milanovićima mislio
upravo na ovo što se sada događa - na izbore.
Neokomunistička klatež u izvršnoj vlasti, velikim
dijelom srpskoga hintergrudna, radila je i za sebe i
za Josipovića na diplomskoj radnji pod naslovom: Kako
onemogućiti Hrvate da glasuju. Hrvatske državljane
koji žive u Hrvatskoj i tu prebivaju teško je fizički
spriječiti da dođu na birališta (osim ako je veliko
nevrijeme) pa se njih može obeshrabriti samo lažnim
anketama koje naivcima daju do znanja da nije ni
potrebno glasovati jer je već sve odlučeno, pa koga će
vraga trošiti cipele i još po snijegu.
Lažne su ankete razotkrivene rezultatima u prvom
krugu, ali majstori znaju da Hrvati slabo pamte pa već
isti anketari i njihove firme najavljuju Josipovićevu
prednost za drugi krug. No, osim rečenih nijansa
psihološke naravi, birača koji živi u Hrvatskoj,
velim, ne može se fizički spriječiti da dođe do
kutije, ali Hrvate izvan Hrvatske može, i te kako. Na
tome su uz vjerojatni Josipovićev nadzor radili crveni
u Saboru i kuloarima, gmizali baukovi po hrvatskom
biračkom tijelu i donosili zakone, propise, odredbe,
upute, sve u istom cilju da hrvatski čovjek ne dođe do
birališta, da ne može glasovati ni u pisanoj formi,
poštom, ni u virtualnoj, internetom, da se mora
"prethodno registrirati" (kao prije da bi se mogao
crkveno vjenčati).
Svi smo odgovorni
Uspjeh pothvata bio je vidljiv i u prvom krugu
predsjedničkih izbora. Prva zadaća je dobro obavljena:
spriječiti Hrvate u Bosni i Hercegovini da ubace u
kutiju, jer zna se čiji su birači. Tako starica koja
živi u manjem mjestu, a htjela bi glasovati, mora poći
na put u Sarajevo, Mostar, u Tuzlu ili ne daj Bože u
Banjaluku. Starica je bolesna, ali uporna, hoće na
vlak ili autobus a to košta, mora nešto i pojesti, a
to košta, unuci ju odgovaraju, mole da ne ide po tom
pasjem vremenu i ona napokon odustaje suznih očiju i
pita zašto ne može glasovati tu gdje živi, zašto je
prije mogla i gdje su nestale te stotine biračkih
mjesta.
Elem, da skratim priču, procjena je da u prvom krugu
predsjedničkih izbora nije glasovalo ni dvadeset
tisuća birača iz BiH, Hrvata, hrvatskih državljana, a
ima ih s pravom glasa četristo tisuća (400.000). Da je
izašlo njih sedamdeset posto, Kolinda Grabar Kitarović
bi već u prvom krugu postala hrvatskom predsjednicom,
bez obzira na Dragana Čovića i njegovu nemuštu
projosipovićevsku tragikomediju.
Isto tako, i više i bolje, spriječeni su Kolindini
birači u europskim zemljama i širom svijeta gdje su im
određena birališta u konzularnim predstavništvima koja
se nalaze tisuće kilometara od njihova doma, pa
tamošnja bakica Hrvatica koja se vjerojatno boij leta
zrakoplovom - odmah odustaje. I njezin sin koji ima
posla u poduzeću pa ne može dobiti slobodne dane, i
njezin unuk koji je o Hrvatskoj stekao lošu sliku pa i
ne namjerava glasovati.
Tako stoje stvari uoči drugoga kruga. Crvena klatež
je pristala da prvi krug bude svršetkom prosinca,
nadajući se podosta velikoj razlici u korist
Josipovića bez obzira na to što su gastarbajteri za
blagdane u Hrvatskoj i glasuju. Za drugi krug,
računali su, ljudi na "privremenom radu" u europskim
zemljama već će otputovati u te zemlje, svi se skijaši
pouzdano ne će vratiti do 11. siječnja, a odziv u BiH
i svijetu bit će najviše kao u prvom krugu. Znači,
podosta Kolindinih birača nestaje, ostaju samo Hrvati
neskijaši i njih treba nasanjkati.
Međutim, dogodile su se neke promjene: Josipović je
ostvario samo neznatnu prednost i posve izgubio živce
rigajući vatru posve primitivno, te izgubio imidž
"pristojnog gospodina" za kojega glasuju politički
neupućene pristojne gospođe. S druge strane, Kolinda
je i rezultatom i sjajnim, državničkim govorom,
osvojila i one koji nisu za nju glasovali u prvom
krugu ili uopće nisu izašli na birališta. Žena iz
naroda koja se iz siromašne kuće na Grobniku iskjučivo
svojom radinošću i darom podigla do vrhova svjetske
politike, Hrvatica i vjernica, nasuprot pripadniku
zlatne komunističke mladeži koji je u okrilju
progonitelja Hrvata sricao prva slova protuhrvatske
knjige.
Kako doskočiti praznini koja nastaje opisanim
odlaskom ili nedolaskom na birališta fizički
spriječenih Hrvata u svijetu i onoga dijela hrvatskoga
naroda koji živi u Herceg Bosni? Pa eto, svi smo mi
odgovorni, svi ste vi odgovorni poštovani čitatelji,
vi i vaši prijatelji i poznanici, još ima vremena da
svatko od vas dovede na birališta u drugom i za
budućnost Hrvatske presudom krugu još nekoliko
biračica i birača kojima možete dati i ovaj moj
isprintani tekst da ga prouče i da se odluče. Ako su u
prvom krugu imali preča posla, rođendane, imendane,
sitne kućne poslove i slično, neka barem u drugom
krugu prošeću do birališta, ako treba odvezite ih
automobilom. Na kocki su vrlo, vrlo dalekosežne stvari
i nitko tko glasuje za Josipovića ili uopće ne glasuje
ne će moći objasniti potomcima zašto je to učinio. A
oni će ga pitati, da, uvijek iznova:
kako si
mogao, pa ti si Hrvat.
Autor,
Hrvoje Hitrec, hkv.hr
(101) |