Komunisti će potpisati svaki papir samo da se održe na vlasti

Postojana anticiklona, bijelog Božića nema na vidiku. Zadnja adventska svijeća je otpuhnuta, a nakon dramatičnoga subotnjeg svršetka trojnih pregovora otpuhnuta je (za sada) i nada da bi se nešto dobro moglo roditi u jaslicama hrvatske politike. Ako ostane tako (a budući da je sutra novi dan možda do večeri bude drukčije - pišem ovo u nedjelju), značit će da je hrvatski narod još jednom žrtva velike prijevare i da se nedaleka povijest ponavlja na isti, farsičan način kao početkom stoljeća kada su tadašnji liberali doveli na vlast Račana, a on ih potom šutnuo.

Kombinacija crvenih kokoši i mostovaca podsjetila me je na Plutarha i njegov opis događaja nakon što su se Romul i Rem riješili Amulija, napustili Albu i odlučili osnovati novi grad. Prvo su se posvađali oko mjesta gdje bi grad trebao stajati, a svađu je trebalo riješiti promatranjem ptica dobre kobi. Sjeli su svaki za se. Kažu da se šest jastrebova ukazalo Remu, a dvanaest Romulu - s tim da je Romul očito lagao. Kad je Rem razabrao prijevaru, bio je srdit, pa se Romulu rugao i ometao ga u gradnji, a ovaj je najposlije preskočio jarak i ubio brata Rema.

Tako će to otprilike izgledati, ako bude, a onda će ih narod sve otjerati na skorim, novim izborima. Još ponešto vjerujem u razboritost mostaša i njihovo poznavanje povijesti, njihove spoznaje da nemaju posla ni s kakvim socijaldemokratima nego s duhovnim i biloškim nasljednicima onih koji su prevarili svakoga tko bi s njima ljubakao, od vremena kada su nakon Drugoga svjetskog rata otjerali ili poubijali one članove HSS-a koji im se bijahu pridružili, među njima i oca prvoga hrvatskog predsjednika, Tuđmana.
Komunisti će potpisati svaki papir o prijateljstvu i partnerstvu, polizat će sve što su rekli, žonglirati proturječnim izjavama, samo da se održe na vlasti. Pa makar se činilo da će dobiti samo dio vlasti, i to je nešto, uvijek imaju pred očima svoj brozovski uzor kako se eliminiraju drugovi iz vlastite partije, a još bolje i slađe iz nekih drugih "partnerskih" skupina - i tako se opet dočepati pune, ničim i ni od koga nadzirane vlasti koja u ."demokratskim uvjetima" tek ponešto skriva svoj totalitarni karakter. Hrvatski će se narod zatim opet naći u situaciji bakice iz Osijeka koju policajac baca na asfalt i navlači joj lisice.

Cušpajz od vlasti

U svakom slučaju, ako ostane kako sada jest, dobit ćemo cušpajz od vlasti s neodredljivom ili nikakvom ideologijom (ispod koje se će se neko vrijeme skrivati protuhrvatska ideologija crvenih, sve dok ne likividiraju partnera, a zatim opet bljesnuti u punom, milanovićevsko-jovanovićevskom sjaju. Bit će to u povijesno-političkom smislu tragična, u ljudskom smislu amoralna, u logičkom smislu besmislena vlast utemeljena na zločinu prema biračima od kojih su tri četvrtine glasovali protiv crvenih, birača koji su sada su i sami rumeni, ali od gnjeva. I na kraju, bit će to i nastavak hrvatsko-srpske koalicije koja vlada Hrvatskom od početka stoljeća.

"Da l može ptica pticu proždrijev, čista bit?", pitao se Eshil. Da se vratim Plutarhu: spominje Valerija i Bruta (nije onaj Brut na kojega mislite), te veli: "Ali na Valerija su se ljutili i srdili zato što Brut nije tražio da sam vlada , nego je i prvi i drugi put uzeo sebi druga."A ovaj ovdje je", govorili su, "sebi sve prigrabio te nije nasljednik Brutove vrhovne vlasti, koja ga nimalo ne ide, nego nasljednik Tarkvinijeva tiranstva." I tako dalje, uz razne varijante i naoko neslične sličnosti.

Ako se i čini da Domoljubna koalicija u ovom trenutku nedjeljnoga predvečerja gubi, posve je sigurno da je činom odbijanja nejasnih političkih fatazmagorija i tripartitnih transudacija dobila moralni kredibilitet za skoru budućnost. Postoje granice do kojih se može igrati, poigravati, povlačiti se i popuštati diktatima, licitirati i stavljati na kocku vjerodostojnost, ali i narod otprilike zna koje u to granice i gdje se to stranka (ili stranke) pretvara u krpu prljavu od bezočnosti i beščašća, kao što se dogodilo s kukurikavcima, a srećom nije s Domoljubnom.

Nekako mi se čini da će idući dani donijeti još poneki preokret, pa ne ću tjerati mak na konac nego se prebaciti na medije koji, uz drsko navijanje za svoje gazde koji su im omogućili razularene pohode na sve hrvatsko, i u nejasnoj situaciji zadnjih dana i u nešto jasnijoj, ali ne i konačnoj nakon subotnje večeri, nastavljaju svoj izdajnički posao. Fukarske kolumniste više ne čitam, osim ako me netko ne upozori da su izravno napali hrvatski jezik i hrvatsku državu, pa treba reagirati reda radi i poslati orjunašku fukaru u bezdan plaćeničke bijede, u leksikon zastrašujuće neumnih "medijskih radnika" koji već ima nekoliko tomova i još se popunjava.

U tom leksikonu vrlo dobro mjesto pripada notornom provokatoru Jurici Pavičiću na kojega se više ne bih osvrtao da nije pod velikim naslovom još jednom obznanio duboku mržnju prema hrvatskom jeziku (na kojemu, međutim, i sam piše). Nije, velim, prvi put, već je jednom u deliriju proglasio smrt hrvatskoga jezika - ako me sjećanje ne vara - ili smrt hrvatskoga standardnog jezika, nije važno, a sada javlja općinstvu da je "Hrvatski jezik ispostava za blindiranje provincijalizma" jer mladi ljudi pišu drugim mladim ljudima po svijetu engleskim jezikom, suvremenim esperantom.

Elem, tvrdi da je engleski jezik - jezik kulture, a hrvatski jezik valjda jezik nekulture, ili u svakom slučaju provincijske zatucanosti ,"relikt prošlosti". Naravno da je bespredmetno analizirati ta stajališta kao što je umobolniku uzaludno objašnjavati da govori i čini ludosti, kao što je prononsiranom orjunašu nepotrebno dokazivati da su njegove (njihove) protuhrvatske floskule doista relikt jugokomunističke prošlosti u kojoj hrvatski jezik nije smio biti spominjan svojim, narodnim imenom, da su i nadalje usrdni pristaše srpskohrvatskog koji je valjda bio plemeniti tadanji jugoslavenski esperanto dok su se hrvatskim i samo hrvatskim služili (i tako ga nazivali) tek disidenti, nacionalisti i slična bagra.

Sve za engleski, engleski ni za što

Samo donekle primireni ustavnom odredbom o službenoj, javnoj i svakoj drugoj uporabi hrvatskoga jezika u zemlji Hrvatskoj, i dalje u sebi i po sebi privrženi jedinstvenom jeziku naših naroda i narodnosti, jedinstvenom državnom i političkom prostoru,provokatori instalirani u medije tek tu i tamo spominju dragu uspomenu i dragi "zajednički jezik Hrvata i Srba", uglavnom, pa se prebacuju na šire prostore, a Ustavom zacementirani hrvatski jezik pokušavaju zamijeniti nekim drugim manje odioznim od srpskohrvatskoga, dakle engleskim. Samo da nije hrvatski. Sve za engleski, engleski ni za što. Može i neki drugi, samo da nije hrvatski.

Ako netko (kao blogerica, teatarska i teatrološka poslenica Vitomira Lončar) prigovori što se u HNK igra predstava talijanskoga redatelja Pippa Delbona (uglavnom valjda) na talijanskom, a nije riječ o gostovanju nekog talijanskog kazališta nego o produkciji hrvatskoga narodnog kazališta - eh, onda je blogerica šovinistički raspoložena i nastavljačica sramotne tradicije nacionalistički nastrojenih hrvatskih preporoditelja, koji su s mnogo muke i već na zalasku protjerali njemački jezik iz hrvatskoga kazališta - na čemu je dugo i isprva bezuspješno nastojao pa i financijski pridonio ban Josip Jelačić (o tome, ako nigdje drugdje, u mojem romanu "Što Bog dade i sreća junačka").

Hrvatski jezik, koji Pavičić naziva materinjim jer ne zna dobro hrvatski, taj hrvatski jezik koji je čuvao i sačuvao hrvatsku narodnost - orjunaš naziva "sjajnim kišobranom za idiotizam". Tu u stvari prestaje bilo kakva lingvistička rasprava i ulazi se u labradorsko polje teške i stalne zenitističke neprijateljske djelatnosti spomenutog kolumnista, koja ni u jednoj zemlji ne bi bila tolerirana. Ako su i drugi, poput Nijemaca ili Francuza, preko volje prihvatili engleski u međunarodnoj komunikaciji, baš je taj "esperanto" bio poticajem da pojačaju brigu za vlastiti jezik i odupru se agresiji, da u školama (Finska najviše, čini mi se) povećaju broj sati materinskoga jezika, jer sve prolazi i svi prolaze, ali narodni, nacionalni jezik ostaje, i grčki je bio esperanto u svoje doba, i latinski od rimskoga doba pa ponegdje do devetnaestoga, i njemački u vrijeme Habsburga, i francuski koji dugo ostade jezikom diplomacije, znači internacionalan, pa i španjolski (dijelom i portugalski) u srednje i južno američkim hemisferama, s tendencijom da prevlada u zapadnim dijelovima SAD, ako već nije. U zadnjoj je riječi i konačni zaključak o zločinačkom orjunašenju koje poprima i druge oblike: internacionalno, nadnacionalno, nenacionalno, protunacionalno. S internacionalom sloboda zemlji svoj...

Prekidam ovo razmatranje o smeću koje pripada području terorizma a ne novinarskom poslu, s napomenom da bi i novinarska društva trebala reagirati na takve gadosti (i državno odvjetništvo, ha!), ako ne ono crveno, a onda barem novoutemeljeno. Nastavljam o općoj političkoj tragikomediji u kojoj sam napokon pronašao svoga ljubimca. Nisam zapamtio kako se zove, ali to je onaj koji se nepozvan, samozvan našao na pregovorima o trojnom paktu u sjedištu Mosta, mudro sjedio i proučavao papire s ugovorima, a da ga nitko nije pitao tko je, komu pripada i zašto uopće tu sjedi. Sve do stanke u pregovorima, kada je otkriven. Više nego išta drugo, ta komična situacija svjedoči gdje je u ovom trenutku Hrvatska. (Uz opreznu ogradu da je samozvanac možda vrlo upućeno instaliran, što onda ima druge dimenzije.)

Neozbiljnost i nered

Kako bilo da bilo, ta rubna anegdota pokazuje svu neozbiljnost i nered koji vlada u državi, u kojoj otkvačeni premijer dolazi na sastanak s predsjednicom države odjeven gotovo športski, a prati ga također planinarski odjevena sestra Pusić, valjda zato da pokažu napor uspona na Pantovčak - pa se ondje tako i ponašaju, planinarski neobvezatno i nonšalantno. Za početak, treba i u nas uvesti pravilo o odijevanju u službenim prigodama, s tim što muškarci (ili ljudi njima ponešto nalik) trebaju svakako imati kravatu, već i zato što su Hrvati pa bi taj ukras trebali promovirati, a ne odbaciti ga nakon što ga je prihvatio sav civilizirani svijet. Također i protokolom propisati kako se i s kim rukuje, a posebno kako se i s kim ljubi, jedamput, dvaput ili triput.

S tim nepovezanim mislima napustio sam kucanje teksta i otvorio televizor u nedjeljnih sedam navečer, te vidio da sam dobro predvidio nove preokrete i poluokrete, što nije bilo teško nakon svih iskustava proteklih tjedana koja su me podsjetila na Cerarove vježbe na konju s hvataljkama u davnim vremenima (sin mu preokreće žicu po hrvatskoj granici sa sitnim upadima na hrvatski teritorij, što također ni jedna zemlja na svijetu ne bi dopustila. Kranjska agresija već je odavno nazvana sitnom, puzajućom, katastarskom agresijom, sada posebno probuđenom nakon poraza u presudi u korist Hrvatske glede nuklearke). Povijest je puna takvih dogodovština, naizgled promišljenih, no često su veliki pokreti i preokreti bili posljedica alkoholizma, u novije doba teških lijekova i droga.

S tim u svezi vraćam se Plutarhu, neodostignutom uzoru literarne elegancije, koji o provali Gala kaže ovo:" ...razliše se i zaposjedoše najudaljenije krajeve Europe, a drugi, naselivši se između Pirinejskoga gorja i Alpa, dugo vremena obitavahu u susjedstvu Senonaca i Keltibera. Ali kad kasnije okusiše vino tada prvi put dopremljeno iz Italije, tako se, kažu, zadiviše tom piću i tako ih zanese taj novi užitak da su, zgrabivši oružje i uzevši sa sobom svoje porodice, krenuli prema Alpama u potrazi za zemljom koja daje takav plod."

Dosta tanko objašnjenje od kojega se i Plutarh ograđuje onin "kažu", ali ne i posve nerazborito, kao što se srbijanska i općesrpska agresija na Hrvatsku može tumačiti i na način da im je potekla slina za maslinama i vinogradima hrvatske, dalmatinske obale i otoka, za slavonskim kulinom i sličnim delicijama, za bogatim gradovima i hrvatskim kulturnim blagom. Za zaposjedanjem "Balkanskog poluotoka". Cijenjeni prof.dr. Dragutin Feletar u novom broju Matice, revije Hrvatske matice iseljenika, vrlo stručno dokazuje da ne samo što nema nikakvoga "zapadnog Balkana" nego nema ni Balkanskog poluotoka niti da je igda bilo.

Vodeći hrvatski zemljopisac (geograf) vrlo je jednostavno objasnio zašto poluotoka u ovom slučaju nema, nacrtavši trokut s vrhovima u Trstu, Odesi i na krajnjem jugu Peleponeza. U trokutu tzv. Balkanskog poluotoka kopnena kateta bila bi duža od morskih, što po zemljopisnoj definiciji poluotoka nije moguće - od jadranske obale u Trstu do Baltičkoga mora zračna je udaljenost 920 km, a Crno more u Odesi od Trsta je udaljeno čak 1330 km. Za zbrku su krivi francuski i njemački geolozi i zemljopisci koji pojma nisu imali, ali su Srbi na prijelazu devetnaestoga u dvadeseto stoljeće preko francuske literature "otkrili" Balkanski poluotok (Jovan Cvijić), te na zemljopisnu floskulu nalijepili i povijesnu obznanjujući "balkansku istorijsku tradiciju" u čast koje treba sjediniti sva balkanska plemena koja imaju zajedničko srpsko porijeklo.

Eto kako se zemljopisni falsifikati krasno mogu spojiti s povijesnim i izazvati nevolje i ratove poput nedaleke srpske agresije na Hrvatsku koja nije bila sitna katastarska kao slovenska nego krupna i također praćena drogama, rakijom i teškim lijekovima, a sve u slavu sjedinjena "balkanskih plemena" dotično srpskih, od kojih su (citiram) neka poput hrvatskoga plemena u međuvremenu bila zagađena "utjecajima s rubnih područja". Ta je blesava teorija bila i i ostala evanđeljem hrvatskih orjunaša, među kojima ima i pregršt kolumnista koji i i dan-danas prosipaju isto smeće po hrvatskim novinama. Iz toga je kontejnera i bjesomučni micićevski napad na hrvatski jezik već rečenoga J. Pavičića. Pa kada se ovih dana u dešperatnoj hrvatskoj političkoj zbilji zbiva što se zbiva, postajem otvoreni pristaša hrvatskoga prosvijećenog apsolutizma, to jest onoga oblika diktature koji je poželjan i neophodan u trenutcima kada jednom narodu prijeti izgledna propast.

Hrvoje Hitrec, www.hkv.hr